O sukobu o Ukrajini se uglavnom zna, ko hoće da zna i ko hoće da objektivno sagleda situaciju. Ruski „imperijalni medvjed“ se probudio i želi svoj dio kolača u imperijalnoj podijeli i pljački svijeta. Istovremeno taj „medvjed“ se grčevito bori da zaustavi zločinačku najezdu zapadnog imperijalizma da razbije Rusiju i ovlada njenim resursima.
Ukrajina se našla između čekića i nakovnja. Težnja ukrajinskog naroda da se oslobodi korumpiranog režima i dominacije ruskih imperijalista, iskoristio je zapadni imperijalizam, prvenstveno SAD, da putem nacionalista i fašista silom preuzme vlast. Usled poraza koji je doživio smjenom režima u Kijevu, ruski imperijalizam je požurio da uzme svoj dio. Povratio je Krim i faktički uzeo dio teritorije Ukrajine, gdje živi većinom ruski narod. Novouspostavljeni režim, koji je čak manje od protektorata, pod diktatom SAD neprestano kreće u ratne okršaje kako bi „oslobodio „ teritoriju Ukrajine, a u stvari uvukao Rusiju u rat. Gine se stalno i na jednoj i drugoj strani, a sve više civila, što je logika rasplamsavanja svakog ratnog sukoba.
Postoji li izlaz iz ove situacije, koja sve više prijeti da označi i početak novog globalnog rata?
Da, postoji.
Osnovna greška ruskih imperijalista je što su se vodili svojim, u suštini uskim imperijalnim interesima. Znači, prihvatili su logiku zapadnog imperijalizma – podijeliti Ukrajinu, ukoliko je ne možeš imati cijelu za sebe. I za to su normalno imali i podršku ruskog naroda u Ukrajini koji se našao uplašen za svoju egzistenciju i prava, usled dolaska na vlast novog režima u Kijevu. To je radila i Miloševićeva velikosrpska politika u Hrvatskoj prilikom dolaska Tuđmana na vlast, plašeći srpski narod ustaštvom. Umjesto da pozove srpski narod u Hrvatskoj da se udruži sa demokratskim snagama protiv nacionalista, oni su gurali cio srpski narod u Hrvatskoj u sukob sa cijelim hrvatskim narodom. Velikosrpskoj, bolje reći četničkoj politici, odgovarao je sukob u Hrvatskoj, jer se u tom trenutku osjećala mnogo jačom. No, znamo i konačne rezultate te politike. A i ruski imperijalni režim, koji tlači sopstveni narod, nije mogao ni da iznjedri neku drugu politiku po pitanju Ukrajine osim imperijalne.
Pa, koje je onda rješenje?
Rješenje leži u politici onoga čije spomenike sa velikim oduševljenjem ruše danas po Ukrajini. Rješenje je u Lenjinu. Ukrajinske obespravljene mase, a to je ogromna većina naroda, ne može da podrže neku tamo proglašenu republiku od strane ruskog stanovništva i po instrukcijamaMoskve. Ukrajinske obespravljene mase sve manje će voleti ovaj profašistički režim, pljačku kolonizatora i gubitak nezavisnosti. No, ni žele da ostavljaju svoje kosti po blatnim prostranstvima Ukrajine. Da bi ukrajinske mase krenule u borbu protiv režima u Kijevu i zapadnih imperijalista, moraju prvo vidjeti da se u Donbasu zavijori internacionalistički, a ne barjak imperijalne Rusije. U Donbasu snage koje žele sprovesti i socijalističku revoluciju, moraju odnijeti prevagu nad snagama koje se bore za pripajanje Rusiji. A da bi te snage pobijedile „bijele“, svoje „četnike“ i „ustaše, moraju postaviti cilj koji nadilazi interese imperijalne Moskve, a to je oslobođenje Ukrajine a ne borba za nekakvu republiku u Donbasu. I to oslobođenje Ukrajine od profašističkog režima, zapadnog protektorata i ruske dominacije. Takvi ciljevi će naići na podršku i masa u Rusiji i Ukrajini.
Ne treba sumnjati da takvi ciljevi i snage ne bi odgovarali ni Vašingtonu, Kijevu, Brisalu, Moskvi… nikome. A ko i kaže da njih treba pitati više? Pitaju ih i slušaju samo oni za koje će pjesnik, pomalo hladno, napisati:
“Umrlo ih je bezbroj,
I neki od najboljih među njima
Za staru kuju s propalim zubima,
Za skrparenu civilizaciju.”
Ne pristajati na kapitalizam, imperijalizam, posebno zapadni, koji na svom zalasku danas svojim varvarskim zločinima izaziva i varvarske odgovore potlačenih masa širom svijeta. A pitanje na koje svi dugujemo odgovor jeste:
A dobro, braćo, jesmo li mi doista bijesni psi,
dokle ćemo razdirati svoje vlastito meso i zašto?”
Jedino revolucijom!