Tekstovi

U predvečerje konačnih obračuna na globalnom planu pitamo se gdje su tu ovi “sićušni” na Balkanu. Može se zaključiti da je skoro sve rečeno i proanalizirano – da se skoro ništa nije promijenilo od devedesetih što se tiče nacionalnih projekata malih balkanskih režima, koji sanjaju o nekim teritorijama, novim granicama, i koji i dalje pokušavaju da truju narod nacionalnim mitovima o sveopštoj ugroženosti i borbi za opstanak; o njihovoj spremnosti da se dodvore moćnicima i da sitno profitiraju u tom globalnom sukobu; o njihovoj potpunoj zavisnosti od multinacionalnog kapitala i imperijalista i spremnosti da im ponude sve što se ponuditi da; i nadasve, o spremnosti da pljačkaju taj “sopstveni” narod u koji se tako zdušno zaklinju, spremni da mu “nesebično služe”.

Gdje je taj narod danas?

Skoro će svi odgovoriti da je on „ubijen s glave“ – da je zapao u neku apatiju i nemoć; da se pokvario, spreman da služi bilo kog gospodara, izgubivši svoju vitalnu snagu i svaki oblik dostojanstva; da svako gleda samo svoj sitni interes, i da je sve više onih koji hoće pobjeći sa ovih prostora, nespremnih da se bore za bilo koje zajedničke interese.

Gdje je ta potlačena klasa danas?

Potlačene mase su bile zaražene nacionalizmom, zamjenjujući svoje klasne interese šovinizmom. Sada je to radništvo i ostali slojevi upregnuto u agresivne oblike eksploataciije od stranih kompanija i nove kapitalističke klase, i to je sve sirovije. Ta potlačena klasa, iako je u velikoj meri napustila nacionalističke pozicije nije, za sada, u stanju da se organizuje i pruži ozbiljniji klasni otpor. Ne treba pominjati da su i pljačkaški režimi izradili mehanizme da je odvrate od klasne borbe, bilo preko potkupljenih sindikata, agresivnom propagandom, prijetnjom represijom, itd.

Gdje je ta organizovana politička sila obespravljenih masa?

Ta sila trenutno ne postoji u relevantnom istorijskom smislu. Mnoštvo manjih grupa čija su usta prepuna revolucionarnih fraza o spremnosti da služe interesima tih masa, predstavljaju samo sitni, skoro neprimetni dekor na političkoj sceni, nepovezan sa masama i zatvoren u jalove rasprave o prošlosti i u dokazivanju ispravnosti svojih teorijskih pozicija. Istina, objektivne okolnosti su bile presudne što ove grupe nisu ojačale na prostoru Balkana, ali je njihov reformizam, a posebno oportunizam doprineo da situacija na prvi pogled ne izgleda obećavajuće.

Tu se upravo krije i paradoks istorijskih kretanja i klasnih bitaka.

Sukobi velikih sila oko Balkana će gurnuti balkanske mase u uniforme raznih vojski, da ginu “kao stoka” za interese tih moćnika. Istovremeno će baš ti sukobi podići spremnost tih masa, da u borbi za svoj goli opstanak, budu spremne za radikalnije oblike borbe protiv takvog stanja.

Takođe, sve veći stepen eksploatacije, siromašenje i gubitak prava potlačenih slojeva nužno kod njih proizvodi i jača tu klasnu mržnju prema onima koji vladaju, imaju, bahate se, gaze. Pogotovo kada će biti sve češće da nemaju ili imaju jako malo – što sredstava, dostojanstva i uopšte mogućnosti da se živi ili čak preživi. I ta će mržnja, pritajena ili otvorena stalno rasti.

I na kraju, i te manje grupe koje su deklarativno radikalne, počeće da shvataju da se ne može na dosadašnji način borbe i propagande približiti masama i povesti ih u klasnu borbu. To će dovesti do nestanka ili cijepanja mnogih grupa, ali i pojave odlučnijih boraca, spremnijih za ozbiljnije oblike borbe. Tome će svakako doprinositi i globalni pokreti masa i na ovim prostorima i uticaj revolucionarnih grupa koje su na višem stepenu klasne borbe.

Jačanje klasne mržnje je dobar znak na putu “ozdravljenja” masa. Konkretno ispoljavanje te mržnje prema vladajućim slojevima su koraci već probuđenih masa. A akt za uništenje diktature kapitala i vladajuće klase je istorijski čin masa, svjesnih svoje snage na putu izgradnje novih i pravednijih društvenih odnosa.

Spremnost na uništenje vladajuće klase, bez ostatka i bez ijednog “ali”, ulaznica je za sve one koji hoće da se upišu u redove revolucionarne borbe. To podrazumijeva i pobjedu nad svim onim “novim-starim” koji govore o promenjenim okolnostima, o potrebi novih teorija, a pogotovo o učešću u političkom životu po pravilima diktature kapitala.

Stvorili su se svi uslovi za novi uzlet klasne borbe i jačanja klasne mržnje prema vladajućim klikama. One to zaslužuju svakim trenom proizvedene patnje i nadasve stalnim poniženjem tih masa. No, ta mržnja ne smije nikada postati slijepa i bezumna, već mora biti sve jači izraz spoznate nužnosti.

Smrt diktaturi kapitala!
Balkanskim pokretom otpora!

Da bi se jedan pokret razvio, potrebni su ti istorijski uslovi, tj. narasle protivrječnosti jednog društva i potreban je taj revolucionarni subjekat, tj. ljudi koji su spremni da se bore radi razrešjena tih protivrječnosti.

Balkan sam po sebi je uvijek bio središte tih naraslih protivrječnosti, bilo nacionalnih, klasnih, a nadasve imperijalnih. Da bi se mogli uspješno formirati ciljevi bilo kog političkog subjekta, pokreta, mora se poći od te “trijade” na Balkanu – nerješenih nacionalnih suprotnosti, bremenitih klasnim problemima i borbom imeprijalista za dominacijom. Sve to stoji i danas pred nama, s nekim shvatanjima da se ništa suštinski ne dešava, kao da je nebitno razrušiti i napraviti pomak u toj “trijadi protivrječnosti”.

Ciljevi pokreta se moraju formulisati iz tih protivrječnosti. Oni moraju sadržati samu esenciju tih protivrječnosti i istovremeno ponuditi i njihovo razrješenje, da bi mase mogle da prepoznaju da su to i njihovi ciljevi, i da ih slijede.

Koji su ciljevi pokreta koji sublimiše sve te protivrječnosti i nudi razrješenje, nudi novu sintezu i nove društvene odnose?

Mi smo ih sveli na 4 osnovna principa.

Prvi princip nacionalnih protivrječnosti.

Nacionalno pitanje, uopšte je neodvojivo od proleterske revolucije. Svaki pokušaj prevazilaženja nacionalnog pitanja u okvirima građanskog, kapitalističkog društva je nemoguće. Najnoviji primjeri dešavanja po Evropi nam to najbolje potvrđuju. Iako je Evropa dostigla visoki stepen izgradnje građanskog društva, gdje je izgledalo da je nacionalno bilo potpuno prevaziđeno, temeljna kriza kapitalizma grunula je cijelu Evropu na predgrađanske pozicije i svi su se počeli hvatati svojih nacionalnih barjaka, uz dodatak savremenog fašizma. Na Balkanu je to poznato. Kada nisu mogli iznijeti sintezu zajedničkog života, oni su se međusobno poklali i zabarikadirali u svoje nacionalističke rovove. Zato pokret mora ponuditi taj cilj koji nudi svim tim narodima Balkana razrješenje njihovih nacionalnih težnji i interesa, a to razrješnje je zajednica balkanskih naroda. Tu se razrješavaju težnje prije svega srpskih, albanskih, bošnjačkih, hrvatskih i ostalih masa, a da svoje nacionalno pitanje više ne bude prioritet njihovih težnji. Prvi princip Balkanskog pokreta otpora se završava parolom: Za zajednicu balkanskih naroda!

Drugi princip klasnih protivrječnosti.

Balkanske proleterske mase po Jugoslaviji, Albaniji, Bugarskoj i Rumuniji su jedno vrijeme uživale sve pogodnosti i sve nesavršenosti prvih formi socijalističkih društava. Sada se one nalaze u mnogo gorem položaju – bez ikakavih političkih i sa stalnim uskraćivanjem ekonomskih i socijlanih prava. One žive pod otvorenom diktaturom kapitala koja se stalno povećava. Ne treba navoditi kakvom eksploatacijom, siromašenjem i poniženjima su izloženi radnici i sve ostale mase pod tom diktaturom. Da bi proleterske mase povratile svoju snagu, moraju se osloboditi uticaja nacionalističke, profašističke i neoliberalne ideologije kojom su svakodnevno izloženi i prihvatiti osnove svoje, proleterske klasne ideologije. No, da bi prihvatili tu ideologiju, moraju se prethodno poraziti sva ona oportunistička i reformistička shvatanja koja udaljavaju proleterske mase od istinske klasne borbe i vode ih u slijepu ulicu i demoralizaciju. Zadatak pokreta je da proleterska demokratska svijest mora pobijediti buržoasko-nacionalističku svijest kao glavnog spoljnjeg neprijatelja, a istovremeno i reformističku, oportunističku struju kao svog stalnog unutrašnjeg neprijatelja i saradnika nadnacionalnog kapitala. Znači, drugi princip Balkanskog pokreta otpora se završava parolom: Jedino revolucijom!

Treći princip otpora imperijalizmu.

Nemogućnost vođenja uspješne klasne borbe, bez otpora imperijalizmu, u današnjim uslovima je nemoguće. Sve te postojeće diktature kapitala po balkanskim zemljama su samo male ekspoziture velikog imperijalnog i nadnacionalnog kapitala. Otpor imperijalizmu je moguće uspješno sprovesti na Balkanu zbog visoko prisutne svijesti među masama o izloženosti okupaciji i pljački od strane raznih imperijalista. Potrebno je samo to nezadovoljstvo balkanskih masa okupacijom, bezočnom pljačkom i neokolonijalnim ropstvom pretvoriti u jedinstvenu silu otpora svim imperijalistima. Zato je ovaj pricnip kojem najviše treba posvetiti pažnju i koji se završava našim usklikom: Balkanskim pokretom otpora!

Četvrti princip socijalne neprotivrječnosti.

Nikada u istoriji čovječanstva nije napravljen veći jaz između narasale tehnologije, proizvodnje i zaostalih društvenih odnosa. Planeta je postala odavno globalno selo. I dok se osvajaju neviđeni prodori u svijetu tehnologije, gdje se ubrzano stvaraju temelji novih društvenih odnosa, i gdje se čovjek sve više osjeća bićem sposobnim da zadovolji sve svoje potrebe, dotle čovječanstvo se rve sa još nekim prošlim društvenim odnosima. U narednim desetljećima se razrješva ta dilema – uništenje čovječanstva ili kraj predistorije i ljudskog ropstva. I tu je naša parola poslednjeg principa: Komunizam ili varvarstvo!

Zavadi i podijeli da bi se lakše vladalo je poznata formula svih vlastodržaca, bilo malih ili velikih. Ovi mali diktatori će pokušati zastrašiti, zavaditi, podijeliti ili pokušati potkupiti predstavnike klase kojom vladaju, dok će ovi veliki istom metodom natjerati narode i sve te male režime u besmislene podjele, svađe i krvoproliće, da bi ih lakše pljačkali. To je opštepoznato mjesto. Poznato je to ovdje na Balkanu iz više razloga – jer se tu permanentno ukrštaju interesi velikih sila, što je Balkan mješavina mnoštva naroda, nacija, religija sa stalnim tavorenjem na periferiji imperijalne koncentracije kapitala i što su vladajuće klike režima balkanskih zemalja, zbog svoje objektivno male snage, posebno sklone da ispoljavaju svoj podanički mentalitet. Oni to čine da bi opstali na vlasti i povećali mogućnost svoje pljačkaške kamarile, odnosno, da bi se “upisali u nacionalnu istoriju”.

U uslovima odvijanja Trećeg svjetskog rata u raznim formama i kada se Evropa, uslijed prijetnje raspada i nemogućnosti rješavanja svojih protivrječnosti, pretvara u “bijeli fašistički bastion”, Balkan je ponovo ono čvorište koje može ubrzati otvaranje “kutije zla”.

Podizanje tenzija na Balkanu, posle ratova devedesetih, ponovo je u igri i to, ovaj put, ne po želji balkanskih naroda, pa čak ni njihovih režima. Oni su radi opstanka na vlasti i po sopstvenoj klasnoj prirodi pristali na “pakt sa đavolom”, odnosno da budu marionete onih sila koje se pokažu najsnažnije na ovim prostorima. I zato oni pokušavaju, “dokle se ne zategne konopac do pucanja”, da pokušavaju tumarati od jednih do drugih imperijalista. Pristaju na sluganski odnos gurajući “sopstveni narod” u sve veće ropstvo, težeći ka sve većoj diktaturi i spremnosti da uguše svaki otpor ili pobunu tog istog naroda uz pomoć svojih gospodara. I ne treba sumnjati u njihovu revnost i sve veću surovost.

Zato je i sve veće prisustvo NATO i gomilanje naoružanja na Balkanu posljedica i borbe velikih imperijalnih sila za dominacijom nad Balkanom, odnosno osiguranje njihovih strateških interesa, kao i posljedica namjere tih režima da se uključe u tu “veliku igru” pokušaja održanja kapitalizma putem Trećeg svjetskog rata.

U istorijski prelomnim vremenima nema se mnogo izbora. Ili ste za ili protiv. Čitavi svijet nepovratno se cijepa na dvije suprotstavljene sile – ogromne mase obespravljenih koje dobijaju sve više organizovanu i ideološku formu na svakoj tački planete i imperijalne sile koje pokušavaju međusobnom borbom, ali i dogovorima oko podjele interesa, sačuvati stari svijet. Svijetu visoke tehnologije, dostupne svim masama za njihov bolji život je tijesno u postojećim društvenim odnosima. U toj borbi starog i novog se mora napraviti taj izbor, pojednostavljeno – između savremenog fašizma koji brani kapitalizam i oslobodilačkih pokreta i borbe za novi svijet.

Na Balkanu ti savremeni fašisti će se sve više svrstavati uz NATO i druge imperijaliste, uz “svoje” režime i nacije, religije, spremni da u ime odbrane kapitalizma krenu u nove ratove, nove podjele i nove pljačke. Dotle će ti savremeni gerilci morati da se uhvate za kariku istorijskog lanca koja ih diže na razinu oslobodilačkog. Sa jasnim ciljem da njihov “juriš na nebo” predstavlja i te kako realno utemeljenje potreba balkanskih masa da se oslobode kapitalističkog ropstva, kako od domaćih, tako i stranih gospodara i okupatora. Jedino svijest o proterivanju stranih okupatora i rušenje revolucijom balkanskih režima je ulaznica za postajanje pripadnikom Balkanskog pokreta otpora.

Balkanske mase mogu dugo trpjeti ropstvo i gospodara glavom, ali balkanske mase će stati uz silu koja se bude odlučno suprotstavljala tim tlačiteljima i koja će u praksi pokazati da se bori za njihove klasne interese. Marširanje pobunjenih balkanskih masa ulicama Beograda, Zagreba, Sarajeva, Prištine, Atine i drugih balkanskih gradova je naš cilj. Mi se za to borimo!

Jedino revolucijom!
Balkanskim pokretom otpora!

Kada se osvrnemo vijek ipo unazad u vezi revolucionarnog ljevičarskog pokreta, vidimo da je tu bilo nevjerovatnih uspona i padova, kako u teoriji i u samoj praksi. Kratak hronološki pregled nam otkriva zanimljve periode.

Svakako je period stvaranja idejne osnove revolucionarnog pokreta, posebno sa “Komunističkim manifestom“ i kasnijim djelima klasika marksizma, bio kamen temeljac koji je bio superioran u odnosu na sva tadašnja shvatanja u pokretu, posebno anarhističkim tendencijama koje su se do danas pokazale kao nešto što ne može, izuzev pozitivnog suprotstavljanja kapitalizmu, da izgradi neku novu afirmaciju u konkretnom istorijskom odnosu klasnih snaga. Međutim, superiornost marksističke ideje i pokušaj njenog ostvarenja u samoj praksi, odnosno njene negacije i prevazilaženja, nailazio je na razne odgovore, sukobe, često sa tragičnim posljedicama.

Svakako je da je najzanimljivija tu uloga “pasa na lancu klasnog neprijatelja” koji su se uvijek javljali u pokretu kada on nije uspjevao da se izdigne iz postojećeg i ne napravi novi prodor ka prevazilaženju robno-novčanog svijeta, odnosno kapitalizma.

No, da bi govorili o psima, treba prije svega stalno vršiti temeljnu kritiku sopstvene prakse. Međutim, ta kritika, da bi imala iole naučno utemeljenje, mora uvijek poći od konkrentih odnosa klasnih snaga u tom istorijskom trenutku. Sve ostalo je “pričam ti priču”.

Znači, prije svega, taj radikalni raskid i “izdaja” Lenjina, dotadašnjih shvatanja, kako teorijskih, tako i shvatanja samih organizovanih snaga proletarijata. Taj Lenjinov “jeres” je u stvari samo prvi i najznačajniji proboj marksizma u praksi. Drugi proboj se desio sa Lenjinovim, a pogotovo Staljinovim “socijalizmom u jednoj zemlji”. Cio dvadeseti vijek je obelježen tim pokušajima da se izgradi socijalističko društvo koji će prevazići kapitalizam, pod neviđenom presijom, ekonomskom i vojnom superiornošću kapitalističkog svijeta. Mao u Kini, Ho Ši Min u Vijetnamu, Kastro na Kubi i ostali su samo dali novi doprinos marksističkoj teoriji, upravo negacijom ustaljenih shvatanja u revolucionarnom pokretu. Svi porazi koji su se dešavali na tom putu su bili izrazi još uvek veće snage klasnog neprijatelja, kao i slabostima snaga revolucionarnog pokreta u pojedinim zemljama, zbog birokratizacija partija, revizionizma i malograđanskih tendencija koje su nadjačale, kao i zbog istorijske nužnosti za pripremu “više faze izgradnje socijalizma”.

A sada o psima.

Svakako da su se prvi psi pojavili posle sloma Pariske komune i raspada Prve Internacionale, kad su radničkim pokretom zavladale reformističke snage, koje su oportunističkom linijom išle u razne dogovore sa klasnim neprijateljem. I završili su u brlogu Prvog svjetskog rata kao obične sluge svojih režima.

Onda su se psi pojavili kada se trebalo odbraniti od boljševizacije Evrope u raznim pseudoljevičarskim i socijaldemokratskim partijama, a koje su bile krajne reakcionarne. Zatim je zapadni imperijalizam rješenje svoje krize vidio u fašizmu, pri čemu se služio čak i pojedinim ljevičarskim kritikama svim slabostima i devijacijama novog svijeta socijalizma. “Principijelna “kritika od starne trockizma postojećeg socijalizma i te kako je koristila i zapadnim imperijalistima i fašistima.

Posle poraza fašizma i relativne idejne defanzive svijeta diktature kapitala, nastupa novi period tzv. nove ljevice, mnogo suptilnije forme pasa, koji insistiraju na “rehabilitaciji marksizma” koji je zatrpan “vulgarnim staljinističkim interpretacijama i pojednostavljenjima”. Svi ti predstavnici “nove ljevice”, i pored niza iskrenih intelektualaca u tom taboru, završli su na teorijskom smetlištu istorije, a mnogi su prešli i na strani klasnog neprijatelja.

Danas se vode dvije osnovne bitke: bitka nadnacionalnog kapitala kao pokušaja uspostavljanja novog svijeta ropstva koji je uperen protiv nacionalnih država i samih imperijalističkih država, i bitka pobunjenih eksploatisanih masa svijeta protiv postojećeg svijeta sveopšte nepravde – svijeta diktature kapitala.

U tim bitkama psi na lancu klasnog neprijatelja su ponovo našli “udomljenje”. Oni su na strani tog nadnacionalnog kapitala “u ime budućeg svijeta ravnopravnosti i slobode” i spremni su da za to oportunsitički uživaju sve pogodnodnosti i jednih i drugih snaga kapitala.

Ko se danas deklariše kao nacional-komunista je objektivno na strani ruskog i kineskog imperijalizma.

Ko se danas deklariše kao “nova ljevica”, tockista itd, na strani je nadnacionalnog kapitala i zapadnog imperijalizma. Da citiramo jednog našeg druga – “Dogmatična oportunistička bagra koja se zamotala u crvenu zastavu”.

I jedni i drugi su psi na lanci klasnog neprijatelja i tu nema nikakvo “ali”.

Jedino revolucijom!
Balkanskim pokretom otpora!

Jedno od osnovnih pitanja na kojem nema odgovora u samoj praksi ili je taj odgovor suviše bledunjav je – zašto u ovakvoj situaciji, koja je toliko poražavajuća za obespravljene mase, nema tog snažnog impulsa da se trgne iz tog stanja apatije, da se nešto učini da bi se prekinuo taj beskrajni niz propadanja, poniženja, surove eksploatacije.

Svakako da nije dovoljno proučen fenomen rastakanja radničke klase na jugoslovenskom prostoru, odnosno njen sunovrat od stubova jugoslovenske revolucije, formalnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i nesazrevanja u moderni proletarijat. Njenu kontaminaciju malogrđanskom ideologijom i načinom života, pri čemu je ton davala partijska vrhuška, i najzad, nesposobnost te radničke klase da se odupre nacionalizmu, a potom, u uslovima potpunog marginalizovnaja njene uloge, ropski odnos pred diktatima neoliberalne ideologije i savremenih oblika fašizma.

Postavlja se i jedno suštinsko pitanje – da li takvo stanje, takva svijest u obespravljenim masama može dovesti do ozbiljnijeg klasnog sukoba? Iskustvo iz BiH kada su bosanske mase, prije par godina, stihijno jurnule na sistem, nam potvruđuju da je to moguće, ali opet ta njihova stihijnost, neorganizovanost, a potom totalna pasivnost nam ne daje mogućnost jasnog odgovora. Ovdje ne pominjemo te štrajkove koji su često više izraz očajnika, nego što to liči na ozbiljniju klasnu borbu. Pogotovo što se u tim pokušajima masa u borbi za svoja prava odmah uključe dirigovani režimski sindikati ili grupe koje ih sa reformističkih pozicija odvlače od stvarne klasne borbe.

Znači, odgovor bi mogao biti da tu ne može biti nikakvog revolucionarnog gibanja.

U prilog tom zaključku idu još nekoliko faktora. A ko da štrajkuje, kada se radništvo smanjuje i uglavnom je zastrašeno; kada se rapidno smanjuje broj stanovnika; i kada je prisutan snažni fenomen bjekstva sa ovih prostora? Koga onda motivisati i izvesti na ulice, na demonstracije? Rekli bismo da je situacija skoro bezizlazna. Kada se tome doda da su moćnici preuzeli sve balkanske zemlje vojnom i ekonomskom silom i da su one u polukolonijalnom položaju, mozaik je kompletan.

Baš ta bespomoćnost gomila ogromnu energiju i stvara nedefinisanu klasnu mržnju. Samo treba tu klasnu mržnju, tu svijest o svom položaju usmjeriti prema pravom cilju. Što bi fizičari rekli – tu potencijalnu energiju pretvoriti u kinetičku. U prilog jačanja te klasne mržnje u svimtim potčinjenim slojevima idu pre svega odnosi među tim istim „gospodarima“ koji su prinuđeni da sve više vode borbu među sobom. U prilog ide i to što se stepen eksploatacije, „uvijek im je malo“, sve više povećava i dovodi do „pucanja“ čak kod onih najtrpeljivijih. Što su pokreti obespravljenih svjetskih masa veći, sve više pritiskaju i balkanske prostore i unose i taj nemir, podstičući da se i one pokrenu u borbu protiv svijeta diktature kapitala. Tu je i činjenica da se prolako probija svijest da se moramo radikalizovati.

Dakle, traži se „istorijski vođa“. Pjesnik bi rekao – „udar nađe iskru u kamenu“. Ona organizacija, onaj pokret koji će tim udarom u obespravljenim masama „zapaliti“ tu prisutnu mržnju do „kontrolisane eksplozije“. Protivnik je uglavnom poznat i tu nema filozofije – predstavnici diktature kapitala, njihov represivni aparat i imperijalistička čizma. Lako će ta „kuka i motika“ dobiti ponovo svoju snagu ako bude udarala pametno i jako – vrlo jako po klasnom neprijatelju. I istorija tu ne poznaje folirante. Natjerajmo klasnog protivnika da počne upotrebljavati silu protiv naših protesta. Natjerajmo da se razotkrije i pokaže svu mržnu prema obespravljenima i spremnost da ih još više gazi, zato što ugrožavaju njegovu poziciju opšteg pljačkaša i sluge imperijalista. Natjerajmo ga da nam svojim postupcima rasčisti polje za veću klasnu bitku.

Da pokažemo koliko je naša snaga solidarnosti i odlučnosti i da nas njihova sila neće zaustaviti.

Naš stav je da u predstojećim socijalnim protestima treba radikalizovati sindikate, uvesti nove oblike protesta i borbe. To znači razotkriti svaku laž vrhova sindikata i početi pretvarati ulice u sukobe obespravljenih masa i represivne sile sistema.

Za klasni otpor balkanskih masa!
Balkanskim pokretom otpora!

Prošlo je vijek i po od poznatog nam slogana: „Istorija ljudskog društva je istorija klasnih borbi“.

Danas se ta naučna istina pokušava minimizirati raznim teorijama o koegzistenciji različitih klasa, o prevaziđenosti same definicije jer živimo u drugim okolnostima, da su se same klase izmijenile…

No, nas interesuje samo jedno – koje su sada to klase gdje mi živimo, koju oni vode borbu i na kom stupnju?

Prije svega, koje klase?

U savremenom svijetu su se formirale tri osnovne sile koje će opredijeliti sudbinu čovječanstva u narednim decenijama.

Prva je izrazito destruktivna sila robno-novčanog svijeta koji gura svijet u varvarstvo ili uništenje, vođena slijepim zakonitostima oplodnje kapitala. Posljedice te sile nam se svakodnevno predstavljaju putem stalnih kriza, opštim haosom i prijetnjama uništenja čovječanstva.

Druga sila se pokušava spasiti od zakonitosti sopstvenog svijeta i otarasiti se okova postojećeg kapitalizma, putem „modernog feudalizma“ i bjekstvom u savremeni fašizam. Nastojenjem da se uspostavi potpuna kontrola ljudskog društva, stvaranjem „nedodirljivih zona“ gdje će obitavati „civilizacijska elita“ i izvan kojih će se nalaziti „svijet varvara“, prepušten samom sebi.

Treća sila su pobunjene svjetske mase koje tragaju za putem ka novom svijetu, batrgajući se između krajnjeg reakcionarizma, vraćanjem u prošlost, religijskog i drugog otuđenja i savremenih revolucionarnih pokreta koji polako krče put ka tom novom svijetu.

No, mi živimo i na Balkanu. To je naš prostor i tu vodimo našu klasnu borbu. I tu su isprepletani interesi savremenog svijeta – a to je borba između nadnacionalnog kapitala protiv imeprijalnih država, kao i borba imperijalnih država među sobom. To je primarni odnos iz koga se izvode svi ostali ekonomski i politički odnosi. Kao sekundarno su tu režimi u balkanskim zemljama koji su u potpunoj zavisnosti i od multinacionalnog kapitala preko neokolonijalnog statusa i dužničkog ropstva i sve više vojne potčinjenosti, odnosno okupacije.

Iza tih osnovnih relacija se odvija klasna borba na tom nižem stupnju, a to je nastojanje vladajuće klase u balkanskim zemljama da što više opljačkaju potčinjenu klasu.

Ko sačinjava tu vladajuću klasu u balkanskim zemljama?

Njeno osnovno svojstvo je da je čine „sveto trojstvo“ kriminala, politike i lokalnih i regionalnih biznismena, kao specifičnog oblika prevazilaženja nacionalne buržoazije. Tom „jedinstvu“ je teško odrediti ko i kada daje taj „prepoznatljiv lik” vladajućoj klasi – da li više odišu kriminalnim kartelom, marionetskim statusom ili nezajažljivošću biznismena. I što je važnije, ta banda je spremna da rasproda sve što se rasprodati da – od radne snage do prirodnih bogatstava, nemilosrdno gazeći po tim obespravljenim masama. Pri tome se stalno grade novi „nacionalni mitovi“ i nudi masama „prava na svoj etnički prostor“, odnosno religijska formula u ovozemaljskim uslovima o nekom i nekada boljem životu.

I sve ovo gore je jasno skoro svakom pripadniku balkanskih masa i ne treba mu objašnjavati i teoretisati. On to zna ili osjeća na svojoj koži.

Znači, jasan nam je protivnik – nadnacionalni kapital, imperijalisti i njihove pozicije u balkanskim zemljama i čiji se interese sprovode preko marionetskih režima koji istovremeno i sve nemilosrdnije pljačkaju i eksploatišu „sopstveni“ narod.

Koja je suprotstavljena klasa?

U kapitalizmu je to proletarijat.

Šta je proletarijat i ko ga danas čini?

Moramo jasno naglasiti da proletarijat nije radništvo po sebi, ni seljaštvo, najamni radnici ili prekaristi u savremenom svijetu, koji rade po potrebi kapitala od danas do sjutra, iako se iz svih ovih slojeva formira proletarijat. Pipadnicima proletarijata se smatraju oni koji po mjestu u društvenoj proizvodnji ne pripadaju kreatorima društvenog života već slijepim izvršiteljima; koji nisu vlasnici sredstava za proizvodnju već prodaju svoju radnu snagu, svoje znanje i umjeće, da bi preživjeli; koji su u samom procesu proizvodnje hijerarhijski potčinjeni; koji ne raspoložu proizvodom koji proizvode već dobijaju bednu nadnicu za to; i koji u toj opštoj razmjeni svog proizvoda dobijaju najmanje s tendencijom stalnog povećanja tog raspona u korist drugih. Znači, proletarijat je tu među nama. Nije nestao. I nije se skoro ništa promijenilo, sem uslova eksploatacije.

Između proletarijata i i vladajuće klase kapitalista, u ma kom obliku, ne može biti mira. I ta borba traje neprekidno sa jačim ili slabijim intenzitetom, sve dok jedna klasa ne uništi drugu.

Mi pripadamo proletarijatu.
Mi smo se opredijelili za silu pobunjenih masa svijeta koji su ustali protiv kapitalizma.
Mi želimo uništiti kapitalizam na ovim prostorima.
I mi ćemo znanjem, upornošću, i svojim životima braniti interese proletarijata.
Balkanski pokret otrora smatramo formom gdje se mogu okupiti sve sile koje žele nacionlno i socijalno oslobođenje.

Pozivamo sve one koji smatraju da pripadaju proletarijatu, sve one koji neće pod nacionalističke barjake, sve one koje neće da služe imperijalistima i savremenom fašizmu, da stupaju u redove borbenog proletarijata.

Jedna sila – jedan cilj!
Balkanskim pokretom otpora!