U trenucima pred „velikim obračunom“ na globalnom nivou postavlja se pitanje kako u toj situaciji da se ponašaju ovi „mali“ – mali narodi, mali pokreti, male organizacije i grupe. Izvjesno je da je njihov osnovni cilj kako preživjeti taj opšti sukob i sačuvati svoju samobitnost, teritoriju, strukturu, bilo šta po čemu su oni poseban subjektivitet .
PR ponovo ističe svoj osnovni politički stav i cilj – formiranje Balkanskog pokreta otpora. Pokreta koji će svojim idejama i ciljevima nadilaziti svu ograničenost i sadašnje podjele među balkanskim narodima, a istovremeno u sebi sadržati i tu potenciju budućeg – prije svega klasnog oslobođenja i uništenja imperijalističke zavisnosti i ropstva, kao i diktature kapitala koja se sprovodi pomoću postojećih marionetskih režima.
PR ponovo poziva sve grupe i pojedince da daju doprinos širenju ove ideje i jačanju samog pokreta, bez obzira na sve razlike u pojedinim shvatanjima. Čak i kada se biju najsitnije klasne bitke, ili bitke protiv patrijarhata, i sve ostale bitke protiv prevaziđenog svijeta, mora da postoji ta „opšta vodilja“ – oslobađanje balkanskih naroda kao dio opšteg procesa oslobađanja čovječanstva.
PR je svjesna da svaki pokret koji teži da izvrši klasno i svako drugo oslobođenje mora biti organizovana sila spremna da pobijedi protivnika. Sila oslonjena na najširu podršku obespravljenih masa. I sila koja je spremna da se suprotstavi klasnom protivniku – domaćem i globalnom. Borbom – krvavom i beskrvnom.
Savladati rasprostiranje ropskog mentaliteta pojedinaca, grupa, klase, naroda je vjerovatno najteži posao za sve one koji hoće da se bave “velikom politikom” u nastojanju da ostvare neke pobjede protiv onih koji vladaju na bilo kom nivou. Sve to u ime nekih viših ciljeva, pravde, slobode ili jednostavno da bi čovjek lakše disao i bio sa sobom u skladu. No, da bi se uhvatilo u koštac sa tom “gubom u torini” tj. zarazom koja se opasno širi i po ovim balkanskim prostorima, mora se naći uzrok toj pojavi koja danas postaje opšte mjesto u ponašanju – da se skoro ne osvrćemo na to, niti imamo kritički odnos, a i ne trudimo se da tu nešto promijenimo, smatrajući da nema smisla, da je sve uzalud. Otkud to da ne smijemo ljudima reći ono što mislimo, da se ne smijemo organizovati i pobuniti na radnom mjestu, na fakultetu, da ne smijemo ustati protiv onih koji nas svakodnevno ponižavaju i gaze, i da tako lako pristajemo da nam pljačkaju zemlju, da pristajemo nositi “sramotnoga ropstva lance”, bez svijesti i ikakvog osjećaja o njihovoj težini. Ko nas je to dresirao za te nove kaveze, na takvo ponašanje? Koja nas je to slabost i neljudskost savladala?
Odgovor je naravno u onome što čini čovjeka čovjekom, a to su društveni odnosi koji vladaju. Ti odnosi nam jasno pokazuju da se svijet nalazi u opštem haosu, gdje “sila boga ne moli” i gdje se vlada samo golom silom. I tu silu zovemo diktatura kapitala raspoređena u sve manjem broju ruku. Ta diktatura u sadašnjem ciklusu ljudske istorije ništa drugo ne radi, niti može, nego ogromne mase globalno potlačenih čini robljem za beosomučnu eksploataciju ili topovskim mesom, odnosno beskorisnom masom koju treba koristiti za bilo šta, kao svaku drugu robu. Vidimo, što je opet neka istorijska zakonitost, da tamo gdje je ta sila najbrutalnija, da te mase, navikle na bombe, stradanja i eksploataciju, nemaju problem sa tom “kugom” koja najviše vlada u tvrđavama kapitala. Oni nisu ravnodušni, dobro osjećaju ropske lance i pokreću se – željni slobode. Džaba bombe, plaćeničke vojske, mediji… Ne vrijedi.
Šta da se radi ovdje na Balkanu? Šta da se radi sa ovom bagrom od plaćeničkih, zavisnih i ucjenjenih političara. Ucjenjenih od velikih koji se otimaju za parče ovog prostora kao da im je biti ili ne biti. No, nisu tu samo presudni ovi veliki. I domaćeg zla se nakotilo. Mogu da rade što hoće, jer ropski mentalitet vlada. Kao što vlada kod ovih režimlija u odnosu na velike, spremnih da trguju slobodom naroda, podanički učestvujući u zločinačkom poduhvatu širenja opšteg ropskog raspoloženja. Širenje tog podaničkog raspoloženja i straha u masama im treba da bi ih veliki što više održali na vlasti, da bi lakše i oni vladali “svojim feudima” i lakše se bogatili. Šta da se radi i sa tom uzdignutom klasom ili multinacionalnim kompanijama koje prosto desetkuju i gaze radnike koji pokorno rade po tim fabrikama? Šta da se radi sa tim svim sindikatima i političkim partijama koje učestvuju u širenju tog rapoloženja, zabavljajući velike i malegospodare na medijskom teatru beščašća? Šta učinit sa tim medijskim propagandistima i plaćenim intelektualcima koji su najrevnosniji u tom zločinu?
Učiteljica života ima uvijek i samo jedan odgovor – uništavati sve ono što je prepreka na putu ljudskog oslobođenja i nekog drugog svijeta i ne birati sredstva u toj borbi, kao što ni oni ne biraju sredstva u uništenju miliona radi držanja u pokornosti cijelog svijeta. Tu želju za uništenjem svega što je prepreka na putu ljudskog oslobođenja držati kao malo vode na dlanu, jer je to „sveta vodica“ pred kojom će se ta ravnodušnost, taj ropski mentalitet, ustuknuti i mase se trgnuti i sjetiti se da su ljudi, klase, narodi… I pokazati svu svoju veličanstvenu snagu, kao i uvijek kada se kidaju ropstva lanci.
Mir među narodima – rat među klasama! Balkanskim pokretom otpora!
Sve je već rečeno o radništvu na ovim prostorima – da se ono nije nikada formiralo kao proletarijat sposobno da odlučno brani svoje klasne interese, da je dozvolilo da im se prvo partijskobirokratska vrhuška nametne u drugoj polovini dvadesetog vijeka, a onda da im ti isti „partijaši“, umjesto priča o socijalizmu i boljem društvu, nametnu nacionalizam, mržnju, rat, zločine i još veću bijedu; da su im isti ti partijaši i novopečeni kapitalisti oteli fabrike, koje su bar formalno bile njihove i istjerali ih na ulice ili stavile u ponižavajući ropski položaj. Potpuno razbijena, dezorjentisana i samo sa segmentima klasne svijesti ispoljenim u pojedniim situacijama, neorganizovano i stihijski, ta radnička klasa više ne predstavlja skoro nikakvu trenutnu prijetnju za postojeće režime. Čak se niko i ne osvrće na njihove pojedinačne proteste. Ako se i dese, mafija na vlasti pozove korumpirane vrhove sindikata, malo se puste neka obećanja ili priprijeti silom. U privatnim fabrikama multinacionale, i u uslovima strahovite diktature, radnici ni ne pomišljaju da imaju pravo da pruže bilo kakav oblik otpora, čak ni u odbranu ljudskosti a ne radničkih prava.
Vrhovi sindikata su odavno potkupljeni i stavljeni u službu režima i to je opštepoznato mjesto. Da su se mnogi od njih napljačkali, takođe je poznato. No, postavlja se jedno pitanje, vrlo bitno i koje određuje dalju perspektivu klasne borbe obespravljenih – pitanje odnosa prema vrhovima sindikata i čak samim sindikatima. To se posebno odnosi na sve organizacije i grupe koji pretenduju da zastupaju interese radništva i svih obespravljenih, tzv. ljevicu.
Partija rada godinama pokušava na masovnijim sidnikalnim okupljanjima, a posebno okupljanjima tokom 1. maja, da ukaže na tu izdajničku ulogu vrhova sindikata. Da članstvo treba da ruši te vrhove ili da se osnivaju novi, borbeniji sindikati. No, to za sada ne nailazi na aktivniju podršku. Tu je još jedan momenat bitan, što sve ljevičarske grupe raznih orjentacija na svim tim skupovima daju otvorenu ili posrednu podršku tim sindikatima, bolje reći njihovim vrhovima i samom režimu. Time se ove grupe svrstavaju u blok odbrane postojećeg sistema. Među njima nema nimalo inicijative da se napravi iole ozbiljniji iskorak, distanca od takvih vrhova sindikata i njihovog sluganstva režimu, u pravcu radikalizacije i organizovanije klasne borbe. Prvomajski ”potesti” su odavno postali režirani performansi sa mnoštvom šarolikosti, veselja, šetnji i pasuljijada. Kao da se živi u ko zna kakvom blagostanju, da je radnička klasa ostvarila svoje ciljeve i ima političku vlast.
Partija rada ne samo da neće učestvovati u tim maskaradama glumljenja protesta, nego će nastviti borbu protiv takvih vrhova sindikata i demaskiranja političke linije svih grupa koje sepredstavljaju ljevicom, a u suštini su ili sluge režima ili nadnacionalnog kapitala.
No, 1. maj je borbeni praznik radničke klase, gdje se tokom tog dana demonstrira, hapsi, a i gine, kao nastavak i sastavni dio svakodnevne borbe i on će to ostati dokle god bude kapitalizma. Njega će slaviti i braniti svi oni obespravljeni širom svijeta koji su spremni da ruše ovu globalnu diktaturu zločina i eksploatacije koja nema granica. Na nama je na ovim prostorima da se obračunavamo idejno a sve više i u samoj praksi sa svima koji izdaju interese obespravljenih klasa, interesa porobljenih zemalja i naroda. A izdajnika se nakotilo, da ne daju disati…
Rušiti diktaturu kapitala i njihove sluge! Balkanskim pokretom otpora!
Da li se može uopšte praviti paralela između Bitke na Sutjesci i Bitke za Afrin? Prije svega zbog vremenske distance, drugih okolnosti i tako redom. Zatim, da li je pravljenje te paralele samo pokušaj jedne nategnute konstrukcije? Mi smatramo da nije i da ima niz zajedničkih tačaka u ovim bitkama, prije svega značajnih za analizu daljeg razvoja revolcuionarnog pokreta u novim okolnostima.
Prije svega, treba poći od osnovne pretpostavke da su i jugoslovenski partizanski i kurdski partizanski nacionalno – oslobodilački pokreti. Drugo, što i jedan i drugi pokret sadrže tu klicu izgradnje novih društvenih odnosa i „prevazilaženje starog“. Jugoslovenski partizanski pokret, jer se izdiže iznad nacionalnih suprotnosti i mržnje i nudi oslobođenje, prije svega seljaštvu, radništvu i ženama. Kurdski pokret, što se uzdiže iznad nacionalnih i vjerskih podjela i bori se za neke nove odnose u tom vrtlogu imperijalističkih protivjrečnosti, gdje bi, pored nacionalnog oslobođenja i nuđenja ravnopravnosti svim narodima, posebno mjesto zauzele klice ženske revolucije koja ima globalne pretenzije.
No, da se vratimo na Sutjesku i Afrin i pokušamo objasniti to zajedničko.
Najprije, okolnosti u kojem se našao i jedan i drugi pokret 1943. i 2018. Prvo, partizanski pokret je skoncentrisao skoro sve svoje snage na jednom području, sa preko četiri hiljade ranjenika, čime je napustio osnovne principe gerilske borbe i omogućio neprijatelju da ga lakše okruži, a da čak nije ni bio svjestan namjere neprijatelja. Sa druge strane, kurdski pokret je takođe u Afrinu napustio neke principe gerilskog ratovanja, omogućujući neprijatelju da sprovodi operaciju po svojim zamislima, pogrešno igrajući na suprotnostima imperijalista, i ne uzimajući dovoljno u obzir mogućnost njihovog dogovaranja i paktiranja. Pogreška rukovodstva i jednog i drugog pokreta je očigledna.
U jednom i u drugom slučaju je data široka mogućnost neprijatelju da izvrši okruženje teritorije na kojoj su se nalazili borci pokreta i da nanese strahoviti poraz. Partizanski pokret je to platio sa gubitkom više od sedam hiljada boraca i skoro tri hiljade zarobljenih, kao i demoralizacijom pokreta u prvim mjesecima nakon bitke. Kurdski poret je doživo poraz u Afrinu sa stotinama poginulih boraca. Time je pokret vojno oslabljen i bio je prisiljen da pređe na gerilso ratovanje.
No, Sutjeska i Afrin, kao veliki porazi u vojničkom smislu u sebi nose i najveći podsticaj, insipraciju za nastavak daljeg otpora. Lao Ce je jednom rekao: „Porazi su majke pobjeda“ i to se pokazalo u nastavku borbe partizanskog pokreta. Nakon samo nekoliko mjeseci partizanskipokret je dobio nezaustvljivi zamah. To se mora pokazati i u nastavku borbe kurdskog pokreta i započetog revolucionarnog procesa jer je on istorijski uslovljen, opravdan i nezaustavljiv. I kao što se to pokazalo vrlo brzo nakon poraza na Sutjesci, tako će se pokazati brzo i nakon poraza kod Afrina. Kako reče jedan uman filozof:“ Sve velike ideje na ovom svijetu dolaze na glinenim nogama“. Tako su i ideje partizanskog pokreta na „brdovitom Balkanu“ bile u prvom trenutku odbacivane – „neću na zajednički kazan“, „ oni oće da sve žene budu komesarske kurve“, itd… Tako i danas kada kurdski revolucionarni pokret kida okove patrijarhata, kida okove verske isključivosti, kida okove dominacije imperijalista i njihovog podsticanja nacionalnih i vjerskih suprostnsoti, njihove okupacije i bezočne neokolonijalne pljačke…
Zahvaljujući „Sutjesci“, narodi bivše Jugoslavije su uspostavili jedan sistem mnogo pravednijih odnosa u odnosu na ovo što danas živimo i koji je, sa svim svojim manama, trajao pedeset godina. Zahvaljujući „Afrinu”, nastaviće se revolucionarni proces bez obzira na sve ove bestijalnosti imperijalista sa bombardovanjima, rušenjem i masovnim ubijanjem.
Treba samo pogledati stanje beznađa i eksploatacije u kojem se danas nalaze balkanske mase. O kurdskim je sve već već rečeno i njima je sve jasno.
Nek živi „duh Sutjeske“ među balkanskim narodima! Nek „duh Afrina“ postane podsticaj novih revolucionarnih procesa širom svijeta! Balkanskim pokretom otpora!
Zato što su balkanske zemlje dovedene u položaj dužničkog ropstva, vojne okupacije i skoro potpunog gubitka suvereniteta i nezavisnosti.
Zato što su balkanski narodi izloženi diktaturi kapitala, kako od imperijalističkih zemalja i nadnacionalnog kapitala, tako i od domaćih korumpiranih, pljačkaških režima.
Zato što je je to uslov da se sačuva samobitnost svih balkanskih naroda i prevaziđu međunacionalni sukobi.
Zato što je to uslov za sve obespravljene mase da započnu istinsku klasnu borbu za jedan bolji svijet –svijet dostojan svakog slobodnog čovjeka.
I zato, što je danas najvažnije, što je to uslov da kroz Balkanski pokret otpora balkanski narodi stvaraju uslove da bi izbjegli strahovite posljedice Trećeg svjetkog rata u koje ih guraju moćnici svijeta i njihove domaće sluge.
Balkanskim pokretom otpora protiv Trećeg svjetskog rata! Mir među narodima – rat među klasama!
Proces, nužan i nezaustavljiv, u neprekidnom razvoju proizvodnih snaga, koji se danas odvija pod nazivom globalizacija, dolazi do tačke kada ta nužnost zapada u protivrječnosti koje svojom silinom traže razrješenje. Osnovna protivrječnost savremenog društva je nesposobnost postojećeg sistema društvenih odnosa tj. kapitalizma da proces globalizacije učini opšteljudskim, tj. da ga podredi zajedničkim potrebama cijelog čovječanstva. Svjedoci smo pokušaja prevaziđenog svijeta da se održi na istorijskoj sceni, uprkos i protiv zahtijeva nadolazeće epohe. Taj svijet, zbog moći koja je skoncentrisana u njegovim rukama, pokušava oživjeti najgore recidive prošlosti, podvodeći ih pod savremene forme fašizma. Iz te suprotnosti, koja je proistekla iz osnovne suprotnosti klasnih borbi, odnosno suprotnosti rada i kapitala, izvode se i sve ostale, a kojih nije malo i koje se svakim danom gomilaju. To je, prije svega, sukob starih i novih imperijalističkih zemalja i saveza oko podjele svijeta tj. njegovih resursa. Ta borba je sve zaoštrenija i dobija sve brutalnije oblike. Ne biraju se sredstva u propagandnom ratu. Istovremeno su imperijalisti započeli otvorene finansijske, odnosno trgovinske ratove. Vode se krvavi ratovi preko leđa malih naroda za resurse i obezbeđenje energetskih tokova i monopola. Desetine i stotine hiljada ubijenih civila nikog više ne dotiču, niti se igdje postavlja ozbiljnije pitanje. Vodi se i rat na berzama i ostalim finansijskim institucijama da se uništi monopol dosadašnjih valuta, odnosno sa duge strane, da se ne dozvoli jačanje valuta novih imperijalističkih zemalja.
Partija rada, pored svojih pređašnjih stavova o globalizaciji i sve zaoštrenijim imperijalističkim sukobima, iznosi još tri stava.
– Svijet je zakoračio u Treći svjetski rat. Pitanje nije više da li će se on desiti ili ne, nego u kakvoj formi će se dalje odvijati i sa kakvim posljedicma. Pojednostavljeno – da li će čovječanstvo preživjeti, odnosno kakve će biti posljedice? Ovaj proces bi mogli zaustaviti samo iznenadni građanski ratovi ili revolucije u vodećim imperijalističkim zemljama poput SAD, EU, Rusije, Kine…, a što bi glavne frontove sučeljavanja među imperijalistima pomjerilo u drugom pravcu.
– Narodne mase su se pokrenule u svjetskim razmjerama. Taj pokret je izazvan prije svega potrebom za preživljavanjem, zbog ratova ali i niz drugih razloga, i taj proces, bez obzira na najgore oblike fašizma i odbrane od „najezde“, nemoguće je zaustaviti, dok se ne sruši dosadašnji svijet dominacije – u suštini tzv. zapadnog imperijalizma.
– Cjelokupni procesi koji su se odigrali s kraja dvadesetog vijeka i početkom ovog vijeka, otvorili su prostor za ponovno jačanje revolucionarne linije u svjetskim obespravljenim masama i ta linija dobija svakog dana na značaju i snazi. To jačanje revolucionarne linije međuobespravljenim je jedina nada da čovječanstvo ne potone u opštem haosu i samouništenju. U toj liniji se već ocrtavaju obrisi budućeg svijeta bez robno-novčanog svijeta, državnih i nadnacionalnih struktura kapitala i patrijarhalnih odnosa i već su stvoreni svi materijalni, pa čak u dobroj mjeri i duhovni uslovi, za jedan takav svijet.
Polazeći od gore iznesenih stavova, PR iznosi svoje stavove u konkretnim okolnostima u kojima djeluje.
Partija rada smatra da je u interesu čovječanstva da zapadni imperijalisti dožive poraz u međusobnom sukobu imperijalističkih zemalja i saveza. Taj poraz bi otvorio mogućnost da se svjetske mase, u svojoj borbi za oslobođenje, lakše obračunaju sa ostalim imperijalistima.
Partija rada smatra da narodi Balkana treba da pruže otpor zapadnom i ruskom imperijalizmu, kao i svim ostalim imperijalistima. U tom cilju, PR će sa svim revolucionarnim grupama djelovati na jačanje svijesti u masama o potrebi pružanju otpora imperijalizmu, kao i borbi protiv njegovih sluga u balkanskim zemljama.
Pitanje jačanja ideje o Balkanskom pokretu otpora nije potreba jedne političke organizacije, pa čak ni jednog pokreta. To pitanje je od životne važnosti za preživljavanje i slobodu balkanskih naroda. To pitanje nadilazi sva ostala pitanja i na liniji je svih onih snaga koje biju jednu neviđenu bitku do sada u istoriji – bitku za opstanak čovječanstva, bitku za rušenje robnonovčanog svijeta, odnosno za iskorak čovjeka u svijet ljudske slobode.
Mir medju narodima – rat medju klasama! Balkan balkanskim narodima! Balkanskim pokretom otpora!
Partija rada još jednom izražava solidarnost sa borbom kurdskog naroda za nacionalno i socijalno oslobođenje. Ta borba, iako se vodi u izrazito nepovoljnim uslovima, uz mnoštvo neprijatelja i sa ogromnim žrtvama, nosi u sebi klice budućeg društva. Društva koje se javlja uprkos nasrtajima modernog fašizma i reakcionara svih vrsta. Ta borba je borba za slobodu naroda od imperijalističkog ropstva i rušenja svih oblika kapitalističke diktature i patrijarhalnog svijeta.
Politička linija masa se formira iz njihove klasne pozicije. Partija rada formuliše neke svoje teze za diskusiju u sadašnjem odnosu klasnih snaga na globalnom nivou.
Kapitalizam je iscrpio svoje mogućnosti kao društvena formacija i nije u stanju da istorijski nužan proces razvoja proizvodnih snaga, tj. proces globalizacije podredi interesima čovječanstva.
Kriza kapitalizma nema više karakter cikličnosti, nego se radi o permanentnoj, temeljnoj krizi.
Svjetske mase su se pokrenule kao posledica sve većeg stepena eksploatacije, ratova i borbe za preživljvanje i golu egzistenciju. I taj pokret masa je nemoguće zaustaviti bez uspostavljanja novih društvenih donosa.
Kapitalizam svoju krizu, kao i uvijek, pokušava prevladati militarizacijom, fašizmom i novim ratovima. Na djelu se pokušava oživjeti sve ono reakcionarno iz epoha prošlosti kao nužna reakcija pred nastupajućim svijetom.
Treći svjetski rat je već počeo u raznim formama. Ta forma zavisi od stepena krize imperijallista, kao i klasne borbe na globalnom nivou, odnosno od brzine propadanja imperijalizma. No proces nastavka Trećeg svjetskog rata, samim tim i mogućnosti uništenja čovječanstva, ili niza lančanih revolucija je nazaustavljiv.
U masama jačaju nekoliko linija, kao pred svako istorijsko razrješnje: linija mirenja sa postojećom situacijom i nevjerica da se išta može promijeniti, linija spremnosti da se služi modernom fašizmu i linija pružanja otpora sveopštoj diktaturi kapitala. Među tim linijama, sa procesom propadanja kapitalizma, zaoštrava se i idejna borba.
Na iskustvu poraza snaga socijalizma u jednom periodu XX vijeka je otvorena perspektiva za nastupanje novih ideja i snaga borbe za nove društvene odnose. Te snage sa sobom nose klice budućeg društva oslobođenja masa, poput oslobađanja proletarijata na globalnom nivou, ženskerevolucije, održanja planetarnog i ljudskog okruženja… I te snage moraju nastupati krajnje radikalno prema svemu što sputava oslobođenje čovječanstva.
Da li je SFR Jugoslavija bila socijalistička zemlja?
Prikaz analize u vezi rasprave oko karaktera SFRJ
Predgovor
Brošura pod nazivom ”Da li je Jugoslavija socijalistička država” je izašla od strane zavoda za literaturu na stranim jezicima u Pekingu, 1963. Njen sadržaj je u stvari samo jedan dio (treći komentar) otvorenog pisma, kojeg je Centralni komitet KP Kine uputio Centralnom komitetu SSSR-a. Sadržaj toga pisma je objavljen i u vidu knjige pod nazivom ”Polemika o generalnoj liniji internacionalnog komunističkog pokreta”. Rasprava izmedju komunističkih partija Kine i SSSR-a je nastala u vremenu kada su već bili očiti znaci da rukovodioci Sovjetskog Saveza napuštaju izgradnju socijalizma i slijedeći revizionizam kreću putem birokratskog kapitalizma. Kineski komunisti su tada drugarskom kritikom konkretno ukazali na nepravilnosti sovjetske unutrašnje i spoljne politike, sa ciljem postizanja djelotvornog jedinstva na osnovama marksizma-lenjinizma.
Nijedan narod na svijetu sa tolikom brojnošću nije toliko bio tokom istorije nacionalno obespravljen kao što je to kurdski narod. Ta obespravljenost je i nacionalna i socijalna bez prava na svoju državu i jezik. Ekonomski je potlačen i pod većim ili manjim terorom raznih država, gdje Turski profašistički režim prednjači svojim progonima prema ovom narodu i ta borba za nacionalno i socijalno solobođenje Kurda traje decenijama. Revolucionarna sila u vidu PKK (Radničke partije Kurdistana) je prešla ogroman put od sedamdesetih godina prošlog vijeka i prvih oružanih akcija, do sile koja je plamen borbe za slobodu proširila na sve države regiona, ne samo Turske, već i Sirije, Iraka, Irana… I danas je kurdski nacionalno-oslobodilački pokret stasao u moćnu silu oko koje se otimaju mnogi imperijalisti.
PR je uvijek podržavala i solidarisala se sa borbom kurdskog naroda. Ta solidarnost je potpuna jer PR polazi od stava da je borba za nacionalno oslobođenje sastavni dio opšte borbe protiv imperijalizma. Istovremeno, PR podržava i sve one sile u kurdskom narodu koje sa sobom nose i klice jednog novog svijeta – svijeta bez kapitalizma, patrijarhata i imperijalističke zavisnosti. Cio napredni revolucionarni pokret je prethodnih godina bio inspirisan započetim revolucionarnim procesom u Rožavi koji je nezaustavljiv.
Sadašnji nasrtaj turskih imperijalista na Efrim ne može slomiti otpor kurdskog naroda. Naprotiv, samo će ojačati snagu pokreta, posebno onih snaga koje nisu spremne da budu sredstvo u rukama raznih imperijalista.
Sloboda kurdskom narodu! Živjela revolucionarna borba naroda protiv imperijalizma!
