Sutjeska i Afrin

Da li se može uopšte praviti paralela između Bitke na Sutjesci i Bitke za Afrin? Prije svega zbog vremenske distance, drugih okolnosti i tako redom. Zatim, da li je pravljenje te paralele samo pokušaj jedne nategnute konstrukcije? Mi smatramo da nije i da ima niz zajedničkih tačaka u ovim bitkama, prije svega značajnih za analizu daljeg razvoja revolcuionarnog pokreta u novim okolnostima.

Prije svega, treba poći od osnovne pretpostavke da su i jugoslovenski partizanski i kurdski partizanski nacionalno – oslobodilački pokreti. Drugo, što i jedan i drugi pokret sadrže tu klicu izgradnje novih društvenih odnosa i „prevazilaženje starog“. Jugoslovenski partizanski pokret, jer se izdiže iznad nacionalnih suprotnosti i mržnje i nudi oslobođenje, prije svega seljaštvu, radništvu i ženama. Kurdski pokret, što se uzdiže iznad nacionalnih i vjerskih podjela i bori se za neke nove odnose u tom vrtlogu imperijalističkih protivjrečnosti, gdje bi, pored nacionalnog oslobođenja i nuđenja ravnopravnosti svim narodima, posebno mjesto zauzele klice ženske revolucije koja ima globalne pretenzije.

No, da se vratimo na Sutjesku i Afrin i pokušamo objasniti to zajedničko.

Najprije, okolnosti u kojem se našao i jedan i drugi pokret 1943. i 2018. Prvo, partizanski pokret je skoncentrisao skoro sve svoje snage na jednom području, sa preko četiri hiljade ranjenika, čime je napustio osnovne principe gerilske borbe i omogućio neprijatelju da ga lakše okruži, a da čak nije ni bio svjestan namjere neprijatelja. Sa druge strane, kurdski pokret je takođe u Afrinu napustio neke principe gerilskog ratovanja, omogućujući neprijatelju da sprovodi operaciju po svojim zamislima, pogrešno igrajući na suprotnostima imperijalista, i ne uzimajući dovoljno u obzir mogućnost njihovog dogovaranja i paktiranja. Pogreška rukovodstva i jednog i drugog pokreta je očigledna.

U jednom i u drugom slučaju je data široka mogućnost neprijatelju da izvrši okruženje teritorije na kojoj su se nalazili borci pokreta i da nanese strahoviti poraz. Partizanski pokret je to platio sa gubitkom više od sedam hiljada boraca i skoro tri hiljade zarobljenih, kao i demoralizacijom pokreta u prvim mjesecima nakon bitke. Kurdski poret je doživo poraz u Afrinu sa stotinama poginulih boraca. Time je pokret vojno oslabljen i bio je prisiljen da pređe na gerilso ratovanje.

No, Sutjeska i Afrin, kao veliki porazi u vojničkom smislu u sebi nose i najveći podsticaj, insipraciju za nastavak daljeg otpora. Lao Ce je jednom rekao: „Porazi su majke pobjeda“ i to se pokazalo u nastavku borbe partizanskog pokreta. Nakon samo nekoliko mjeseci partizanskipokret je dobio nezaustvljivi zamah. To se mora pokazati i u nastavku borbe kurdskog pokreta i započetog revolucionarnog procesa jer je on istorijski uslovljen, opravdan i nezaustavljiv. I kao što se to pokazalo vrlo brzo nakon poraza na Sutjesci, tako će se pokazati brzo i nakon poraza kod Afrina. Kako reče jedan uman filozof:“ Sve velike ideje na ovom svijetu dolaze na glinenim nogama“. Tako su i ideje partizanskog pokreta na „brdovitom Balkanu“ bile u prvom trenutku odbacivane – „neću na zajednički kazan“, „ oni oće da sve žene budu komesarske kurve“, itd… Tako i danas kada kurdski revolucionarni pokret kida okove patrijarhata, kida okove verske isključivosti, kida okove dominacije imperijalista i njihovog podsticanja nacionalnih i vjerskih suprostnsoti, njihove okupacije i bezočne neokolonijalne pljačke…

Zahvaljujući „Sutjesci“, narodi bivše Jugoslavije su uspostavili jedan sistem mnogo pravednijih odnosa u odnosu na ovo što danas živimo i koji je, sa svim svojim manama, trajao pedeset godina. Zahvaljujući „Afrinu”, nastaviće se revolucionarni proces bez obzira na sve ove bestijalnosti imperijalista sa bombardovanjima, rušenjem i masovnim ubijanjem.

Treba samo pogledati stanje beznađa i eksploatacije u kojem se danas nalaze balkanske mase. O kurdskim je sve već već rečeno i njima je sve jasno.

Nek živi „duh Sutjeske“ među balkanskim narodima!
Nek „duh Afrina“ postane podsticaj novih revolucionarnih procesa širom svijeta!
Balkanskim pokretom otpora!

Zašto Balkanskim pokretom otpora?

Zato što su balkanske zemlje dovedene u položaj dužničkog ropstva, vojne okupacije i skoro potpunog gubitka suvereniteta i nezavisnosti.

Zato što su balkanski narodi izloženi diktaturi kapitala, kako od imperijalističkih zemalja i nadnacionalnog kapitala, tako i od domaćih korumpiranih, pljačkaških režima.

Zato što je je to uslov da se sačuva samobitnost svih balkanskih naroda i prevaziđu međunacionalni sukobi.

Zato što je to uslov za sve obespravljene mase da započnu istinsku klasnu borbu za jedan bolji svijet –svijet dostojan svakog slobodnog čovjeka.

I zato, što je danas najvažnije, što je to uslov da kroz Balkanski pokret otpora balkanski narodi stvaraju uslove da bi izbjegli strahovite posljedice Trećeg svjetkog rata u koje ih guraju moćnici svijeta i njihove domaće sluge.

Balkanskim pokretom otpora protiv Trećeg svjetskog rata!
Mir među narodima – rat među klasama!

O imperijalističkom i narodnom ratu

Proces, nužan i nezaustavljiv, u neprekidnom razvoju proizvodnih snaga, koji se danas odvija pod nazivom globalizacija, dolazi do tačke kada ta nužnost zapada u protivrječnosti koje svojom silinom traže razrješenje. Osnovna protivrječnost savremenog društva je nesposobnost postojećeg sistema društvenih odnosa tj. kapitalizma da proces globalizacije učini opšteljudskim, tj. da ga podredi zajedničkim potrebama cijelog čovječanstva. Svjedoci smo pokušaja prevaziđenog svijeta da se održi na istorijskoj sceni, uprkos i protiv zahtijeva nadolazeće epohe. Taj svijet, zbog moći koja je skoncentrisana u njegovim rukama, pokušava oživjeti najgore recidive prošlosti, podvodeći ih pod savremene forme fašizma. Iz te suprotnosti, koja je proistekla iz osnovne suprotnosti klasnih borbi, odnosno suprotnosti rada i kapitala, izvode se i sve ostale, a kojih nije malo i koje se svakim danom gomilaju. To je, prije svega, sukob starih i novih imperijalističkih zemalja i saveza oko podjele svijeta tj. njegovih resursa. Ta borba je sve zaoštrenija i dobija sve brutalnije oblike. Ne biraju se sredstva u propagandnom ratu. Istovremeno su imperijalisti započeli otvorene finansijske, odnosno trgovinske ratove. Vode se krvavi ratovi preko leđa malih naroda za resurse i obezbeđenje energetskih tokova i monopola. Desetine i stotine hiljada ubijenih civila nikog više ne dotiču, niti se igdje postavlja ozbiljnije pitanje. Vodi se i rat na berzama i ostalim finansijskim institucijama da se uništi monopol dosadašnjih valuta, odnosno sa duge strane, da se ne dozvoli jačanje valuta novih imperijalističkih zemalja.

Partija rada, pored svojih pređašnjih stavova o globalizaciji i sve zaoštrenijim imperijalističkim sukobima, iznosi još tri stava.

– Svijet je zakoračio u Treći svjetski rat. Pitanje nije više da li će se on desiti ili ne, nego u kakvoj formi će se dalje odvijati i sa kakvim posljedicma. Pojednostavljeno – da li će čovječanstvo preživjeti, odnosno kakve će biti posljedice? Ovaj proces bi mogli zaustaviti samo iznenadni građanski ratovi ili revolucije u vodećim imperijalističkim zemljama poput SAD, EU, Rusije, Kine…, a što bi glavne frontove sučeljavanja među imperijalistima pomjerilo u drugom pravcu.

– Narodne mase su se pokrenule u svjetskim razmjerama. Taj pokret je izazvan prije svega potrebom za preživljavanjem, zbog ratova ali i niz drugih razloga, i taj proces, bez obzira na najgore oblike fašizma i odbrane od „najezde“, nemoguće je zaustaviti, dok se ne sruši dosadašnji svijet dominacije – u suštini tzv. zapadnog imperijalizma.

– Cjelokupni procesi koji su se odigrali s kraja dvadesetog vijeka i početkom ovog vijeka, otvorili su prostor za ponovno jačanje revolucionarne linije u svjetskim obespravljenim masama i ta linija dobija svakog dana na značaju i snazi. To jačanje revolucionarne linije međuobespravljenim je jedina nada da čovječanstvo ne potone u opštem haosu i samouništenju. U toj liniji se već ocrtavaju obrisi budućeg svijeta bez robno-novčanog svijeta, državnih i nadnacionalnih struktura kapitala i patrijarhalnih odnosa i već su stvoreni svi materijalni, pa čak u dobroj mjeri i duhovni uslovi, za jedan takav svijet.

Polazeći od gore iznesenih stavova, PR iznosi svoje stavove u konkretnim okolnostima u kojima djeluje.

Partija rada smatra da je u interesu čovječanstva da zapadni imperijalisti dožive poraz u međusobnom sukobu imperijalističkih zemalja i saveza. Taj poraz bi otvorio mogućnost da se svjetske mase, u svojoj borbi za oslobođenje, lakše obračunaju sa ostalim imperijalistima.

Partija rada smatra da narodi Balkana treba da pruže otpor zapadnom i ruskom imperijalizmu, kao i svim ostalim imperijalistima. U tom cilju, PR će sa svim revolucionarnim grupama djelovati na jačanje svijesti u masama o potrebi pružanju otpora imperijalizmu, kao i borbi protiv njegovih sluga u balkanskim zemljama.

Pitanje jačanja ideje o Balkanskom pokretu otpora nije potreba jedne političke organizacije, pa čak ni jednog pokreta. To pitanje je od životne važnosti za preživljavanje i slobodu balkanskih naroda. To pitanje nadilazi sva ostala pitanja i na liniji je svih onih snaga koje biju jednu neviđenu bitku do sada u istoriji – bitku za opstanak čovječanstva, bitku za rušenje robnonovčanog svijeta, odnosno za iskorak čovjeka u svijet ljudske slobode.

Mir medju narodima – rat medju klasama!
Balkan balkanskim narodima!
Balkanskim pokretom otpora!

Internacionalna solidarnost

https://youtu.be/ICv18LS1Nb8

Partija rada još jednom izražava solidarnost sa borbom kurdskog naroda za nacionalno i socijalno oslobođenje. Ta borba, iako se vodi u izrazito nepovoljnim uslovima, uz mnoštvo neprijatelja i sa ogromnim žrtvama, nosi u sebi klice budućeg društva. Društva koje se javlja uprkos nasrtajima modernog fašizma i reakcionara svih vrsta. Ta borba je borba za slobodu naroda od imperijalističkog ropstva i rušenja svih oblika kapitalističke diktature i patrijarhalnog svijeta.

Živjela slobodarska borba kurdskog naroda!
Balkanskim pokretom otpora!

7 teza PR za diskusiju i liniju

Politička linija masa se formira iz njihove klasne pozicije. Partija rada formuliše neke svoje teze za diskusiju u sadašnjem odnosu klasnih snaga na globalnom nivou.

  1. Kapitalizam je iscrpio svoje mogućnosti kao društvena formacija i nije u stanju da istorijski nužan proces razvoja proizvodnih snaga, tj. proces globalizacije podredi interesima čovječanstva.
  1. Kriza kapitalizma nema više karakter cikličnosti, nego se radi o permanentnoj, temeljnoj krizi.
  1. Svjetske mase su se pokrenule kao posledica sve većeg stepena eksploatacije, ratova i borbe za preživljvanje i golu egzistenciju. I taj pokret masa je nemoguće zaustaviti bez uspostavljanja novih društvenih donosa.
  1. Kapitalizam svoju krizu, kao i uvijek, pokušava prevladati militarizacijom, fašizmom i novim ratovima. Na djelu se pokušava oživjeti sve ono reakcionarno iz epoha prošlosti kao nužna reakcija pred nastupajućim svijetom.
  1. Treći svjetski rat je već počeo u raznim formama. Ta forma zavisi od stepena krize imperijallista, kao i klasne borbe na globalnom nivou, odnosno od brzine propadanja imperijalizma. No proces nastavka Trećeg svjetskog rata, samim tim i mogućnosti uništenja čovječanstva, ili niza lančanih revolucija je nazaustavljiv.
  1. U masama jačaju nekoliko linija, kao pred svako istorijsko razrješnje: linija mirenja sa postojećom situacijom i nevjerica da se išta može promijeniti, linija spremnosti da se služi modernom fašizmu i linija pružanja otpora sveopštoj diktaturi kapitala. Među tim linijama, sa procesom propadanja kapitalizma, zaoštrava se i idejna borba.
  1. Na iskustvu poraza snaga socijalizma u jednom periodu XX vijeka je otvorena perspektiva za nastupanje novih ideja i snaga borbe za nove društvene odnose. Te snage sa sobom nose klice budućeg društva oslobođenja masa, poput oslobađanja proletarijata na globalnom nivou, ženskerevolucije, održanja planetarnog i ljudskog okruženja… I te snage moraju nastupati krajnje radikalno prema svemu što sputava oslobođenje čovječanstva.

Da li je SFR Jugoslavija bila socijalistička zemlja?

Da li je SFR Jugoslavija bila socijalistička zemlja?

Prikaz analize u vezi rasprave oko karaktera SFRJ

Predgovor

Brošura pod nazivom ”Da li je Jugoslavija socijalistička država” je izašla od strane zavoda za literaturu na stranim jezicima u Pekingu, 1963. Njen sadržaj je u stvari samo jedan dio (treći komentar) otvorenog pisma, kojeg je Centralni komitet KP Kine uputio Centralnom komitetu SSSR-a. Sadržaj toga pisma je objavljen i u vidu knjige pod nazivom ”Polemika o generalnoj liniji internacionalnog komunističkog pokreta”. Rasprava izmedju komunističkih partija Kine i SSSR-a je nastala u vremenu kada su već bili očiti znaci da rukovodioci Sovjetskog Saveza napuštaju izgradnju socijalizma i slijedeći revizionizam kreću putem birokratskog kapitalizma. Kineski komunisti su tada drugarskom kritikom konkretno ukazali na nepravilnosti sovjetske unutrašnje i spoljne politike, sa ciljem postizanja djelotvornog jedinstva na osnovama marksizma-lenjinizma.

Continue Reading

Borba kurdskog naroda

Nijedan narod na svijetu sa tolikom brojnošću nije toliko bio tokom istorije nacionalno obespravljen kao što je to kurdski narod. Ta obespravljenost je i nacionalna i socijalna bez prava na svoju državu i jezik. Ekonomski je potlačen i pod većim ili manjim terorom raznih država, gdje Turski profašistički režim prednjači svojim progonima prema ovom narodu i ta borba za nacionalno i socijalno solobođenje Kurda traje decenijama. Revolucionarna sila u vidu PKK (Radničke partije Kurdistana) je prešla ogroman put od sedamdesetih godina prošlog vijeka i prvih oružanih akcija, do sile koja je plamen borbe za slobodu proširila na sve države regiona, ne samo Turske, već i Sirije, Iraka, Irana… I danas je kurdski nacionalno-oslobodilački pokret stasao u moćnu silu oko koje se otimaju mnogi imperijalisti.

PR je uvijek podržavala i solidarisala se sa borbom kurdskog naroda. Ta solidarnost je potpuna jer PR polazi od stava da je borba za nacionalno oslobođenje sastavni dio opšte borbe protiv imperijalizma. Istovremeno, PR podržava i sve one sile u kurdskom narodu koje sa sobom nose i klice jednog novog svijeta – svijeta bez kapitalizma, patrijarhata i imperijalističke zavisnosti. Cio napredni revolucionarni pokret je prethodnih godina bio inspirisan započetim revolucionarnim procesom u Rožavi koji je nezaustavljiv.

Sadašnji nasrtaj turskih imperijalista na Efrim ne može slomiti otpor kurdskog naroda. Naprotiv, samo će ojačati snagu pokreta, posebno onih snaga koje nisu spremne da budu sredstvo u rukama raznih imperijalista.

Sloboda kurdskom narodu!
Živjela revolucionarna borba naroda protiv imperijalizma!

Klasna mržnja u nama

U predvečerje konačnih obračuna na globalnom planu pitamo se gdje su tu ovi “sićušni” na Balkanu. Može se zaključiti da je skoro sve rečeno i proanalizirano – da se skoro ništa nije promijenilo od devedesetih što se tiče nacionalnih projekata malih balkanskih režima, koji sanjaju o nekim teritorijama, novim granicama, i koji i dalje pokušavaju da truju narod nacionalnim mitovima o sveopštoj ugroženosti i borbi za opstanak; o njihovoj spremnosti da se dodvore moćnicima i da sitno profitiraju u tom globalnom sukobu; o njihovoj potpunoj zavisnosti od multinacionalnog kapitala i imperijalista i spremnosti da im ponude sve što se ponuditi da; i nadasve, o spremnosti da pljačkaju taj “sopstveni” narod u koji se tako zdušno zaklinju, spremni da mu “nesebično služe”.

Gdje je taj narod danas?

Skoro će svi odgovoriti da je on „ubijen s glave“ – da je zapao u neku apatiju i nemoć; da se pokvario, spreman da služi bilo kog gospodara, izgubivši svoju vitalnu snagu i svaki oblik dostojanstva; da svako gleda samo svoj sitni interes, i da je sve više onih koji hoće pobjeći sa ovih prostora, nespremnih da se bore za bilo koje zajedničke interese.

Gdje je ta potlačena klasa danas?

Potlačene mase su bile zaražene nacionalizmom, zamjenjujući svoje klasne interese šovinizmom. Sada je to radništvo i ostali slojevi upregnuto u agresivne oblike eksploataciije od stranih kompanija i nove kapitalističke klase, i to je sve sirovije. Ta potlačena klasa, iako je u velikoj meri napustila nacionalističke pozicije nije, za sada, u stanju da se organizuje i pruži ozbiljniji klasni otpor. Ne treba pominjati da su i pljačkaški režimi izradili mehanizme da je odvrate od klasne borbe, bilo preko potkupljenih sindikata, agresivnom propagandom, prijetnjom represijom, itd.

Gdje je ta organizovana politička sila obespravljenih masa?

Ta sila trenutno ne postoji u relevantnom istorijskom smislu. Mnoštvo manjih grupa čija su usta prepuna revolucionarnih fraza o spremnosti da služe interesima tih masa, predstavljaju samo sitni, skoro neprimetni dekor na političkoj sceni, nepovezan sa masama i zatvoren u jalove rasprave o prošlosti i u dokazivanju ispravnosti svojih teorijskih pozicija. Istina, objektivne okolnosti su bile presudne što ove grupe nisu ojačale na prostoru Balkana, ali je njihov reformizam, a posebno oportunizam doprineo da situacija na prvi pogled ne izgleda obećavajuće.

Tu se upravo krije i paradoks istorijskih kretanja i klasnih bitaka.

Sukobi velikih sila oko Balkana će gurnuti balkanske mase u uniforme raznih vojski, da ginu “kao stoka” za interese tih moćnika. Istovremeno će baš ti sukobi podići spremnost tih masa, da u borbi za svoj goli opstanak, budu spremne za radikalnije oblike borbe protiv takvog stanja.

Takođe, sve veći stepen eksploatacije, siromašenje i gubitak prava potlačenih slojeva nužno kod njih proizvodi i jača tu klasnu mržnju prema onima koji vladaju, imaju, bahate se, gaze. Pogotovo kada će biti sve češće da nemaju ili imaju jako malo – što sredstava, dostojanstva i uopšte mogućnosti da se živi ili čak preživi. I ta će mržnja, pritajena ili otvorena stalno rasti.

I na kraju, i te manje grupe koje su deklarativno radikalne, počeće da shvataju da se ne može na dosadašnji način borbe i propagande približiti masama i povesti ih u klasnu borbu. To će dovesti do nestanka ili cijepanja mnogih grupa, ali i pojave odlučnijih boraca, spremnijih za ozbiljnije oblike borbe. Tome će svakako doprinositi i globalni pokreti masa i na ovim prostorima i uticaj revolucionarnih grupa koje su na višem stepenu klasne borbe.

Jačanje klasne mržnje je dobar znak na putu “ozdravljenja” masa. Konkretno ispoljavanje te mržnje prema vladajućim slojevima su koraci već probuđenih masa. A akt za uništenje diktature kapitala i vladajuće klase je istorijski čin masa, svjesnih svoje snage na putu izgradnje novih i pravednijih društvenih odnosa.

Spremnost na uništenje vladajuće klase, bez ostatka i bez ijednog “ali”, ulaznica je za sve one koji hoće da se upišu u redove revolucionarne borbe. To podrazumijeva i pobjedu nad svim onim “novim-starim” koji govore o promenjenim okolnostima, o potrebi novih teorija, a pogotovo o učešću u političkom životu po pravilima diktature kapitala.

Stvorili su se svi uslovi za novi uzlet klasne borbe i jačanja klasne mržnje prema vladajućim klikama. One to zaslužuju svakim trenom proizvedene patnje i nadasve stalnim poniženjem tih masa. No, ta mržnja ne smije nikada postati slijepa i bezumna, već mora biti sve jači izraz spoznate nužnosti.

Smrt diktaturi kapitala!
Balkanskim pokretom otpora!

O principima Balkanskog pokreta otpora

Da bi se jedan pokret razvio, potrebni su ti istorijski uslovi, tj. narasle protivrječnosti jednog društva i potreban je taj revolucionarni subjekat, tj. ljudi koji su spremni da se bore radi razrešjena tih protivrječnosti.

Balkan sam po sebi je uvijek bio središte tih naraslih protivrječnosti, bilo nacionalnih, klasnih, a nadasve imperijalnih. Da bi se mogli uspješno formirati ciljevi bilo kog političkog subjekta, pokreta, mora se poći od te “trijade” na Balkanu – nerješenih nacionalnih suprotnosti, bremenitih klasnim problemima i borbom imeprijalista za dominacijom. Sve to stoji i danas pred nama, s nekim shvatanjima da se ništa suštinski ne dešava, kao da je nebitno razrušiti i napraviti pomak u toj “trijadi protivrječnosti”.

Ciljevi pokreta se moraju formulisati iz tih protivrječnosti. Oni moraju sadržati samu esenciju tih protivrječnosti i istovremeno ponuditi i njihovo razrješenje, da bi mase mogle da prepoznaju da su to i njihovi ciljevi, i da ih slijede.

Koji su ciljevi pokreta koji sublimiše sve te protivrječnosti i nudi razrješenje, nudi novu sintezu i nove društvene odnose?

Mi smo ih sveli na 4 osnovna principa.

Prvi princip nacionalnih protivrječnosti.

Nacionalno pitanje, uopšte je neodvojivo od proleterske revolucije. Svaki pokušaj prevazilaženja nacionalnog pitanja u okvirima građanskog, kapitalističkog društva je nemoguće. Najnoviji primjeri dešavanja po Evropi nam to najbolje potvrđuju. Iako je Evropa dostigla visoki stepen izgradnje građanskog društva, gdje je izgledalo da je nacionalno bilo potpuno prevaziđeno, temeljna kriza kapitalizma grunula je cijelu Evropu na predgrađanske pozicije i svi su se počeli hvatati svojih nacionalnih barjaka, uz dodatak savremenog fašizma. Na Balkanu je to poznato. Kada nisu mogli iznijeti sintezu zajedničkog života, oni su se međusobno poklali i zabarikadirali u svoje nacionalističke rovove. Zato pokret mora ponuditi taj cilj koji nudi svim tim narodima Balkana razrješenje njihovih nacionalnih težnji i interesa, a to razrješnje je zajednica balkanskih naroda. Tu se razrješavaju težnje prije svega srpskih, albanskih, bošnjačkih, hrvatskih i ostalih masa, a da svoje nacionalno pitanje više ne bude prioritet njihovih težnji. Prvi princip Balkanskog pokreta otpora se završava parolom: Za zajednicu balkanskih naroda!

Drugi princip klasnih protivrječnosti.

Balkanske proleterske mase po Jugoslaviji, Albaniji, Bugarskoj i Rumuniji su jedno vrijeme uživale sve pogodnosti i sve nesavršenosti prvih formi socijalističkih društava. Sada se one nalaze u mnogo gorem položaju – bez ikakavih političkih i sa stalnim uskraćivanjem ekonomskih i socijlanih prava. One žive pod otvorenom diktaturom kapitala koja se stalno povećava. Ne treba navoditi kakvom eksploatacijom, siromašenjem i poniženjima su izloženi radnici i sve ostale mase pod tom diktaturom. Da bi proleterske mase povratile svoju snagu, moraju se osloboditi uticaja nacionalističke, profašističke i neoliberalne ideologije kojom su svakodnevno izloženi i prihvatiti osnove svoje, proleterske klasne ideologije. No, da bi prihvatili tu ideologiju, moraju se prethodno poraziti sva ona oportunistička i reformistička shvatanja koja udaljavaju proleterske mase od istinske klasne borbe i vode ih u slijepu ulicu i demoralizaciju. Zadatak pokreta je da proleterska demokratska svijest mora pobijediti buržoasko-nacionalističku svijest kao glavnog spoljnjeg neprijatelja, a istovremeno i reformističku, oportunističku struju kao svog stalnog unutrašnjeg neprijatelja i saradnika nadnacionalnog kapitala. Znači, drugi princip Balkanskog pokreta otpora se završava parolom: Jedino revolucijom!

Treći princip otpora imperijalizmu.

Nemogućnost vođenja uspješne klasne borbe, bez otpora imperijalizmu, u današnjim uslovima je nemoguće. Sve te postojeće diktature kapitala po balkanskim zemljama su samo male ekspoziture velikog imperijalnog i nadnacionalnog kapitala. Otpor imperijalizmu je moguće uspješno sprovesti na Balkanu zbog visoko prisutne svijesti među masama o izloženosti okupaciji i pljački od strane raznih imperijalista. Potrebno je samo to nezadovoljstvo balkanskih masa okupacijom, bezočnom pljačkom i neokolonijalnim ropstvom pretvoriti u jedinstvenu silu otpora svim imperijalistima. Zato je ovaj pricnip kojem najviše treba posvetiti pažnju i koji se završava našim usklikom: Balkanskim pokretom otpora!

Četvrti princip socijalne neprotivrječnosti.

Nikada u istoriji čovječanstva nije napravljen veći jaz između narasale tehnologije, proizvodnje i zaostalih društvenih odnosa. Planeta je postala odavno globalno selo. I dok se osvajaju neviđeni prodori u svijetu tehnologije, gdje se ubrzano stvaraju temelji novih društvenih odnosa, i gdje se čovjek sve više osjeća bićem sposobnim da zadovolji sve svoje potrebe, dotle čovječanstvo se rve sa još nekim prošlim društvenim odnosima. U narednim desetljećima se razrješva ta dilema – uništenje čovječanstva ili kraj predistorije i ljudskog ropstva. I tu je naša parola poslednjeg principa: Komunizam ili varvarstvo!

Mali režimi trebaju velike gospodare

Zavadi i podijeli da bi se lakše vladalo je poznata formula svih vlastodržaca, bilo malih ili velikih. Ovi mali diktatori će pokušati zastrašiti, zavaditi, podijeliti ili pokušati potkupiti predstavnike klase kojom vladaju, dok će ovi veliki istom metodom natjerati narode i sve te male režime u besmislene podjele, svađe i krvoproliće, da bi ih lakše pljačkali. To je opštepoznato mjesto. Poznato je to ovdje na Balkanu iz više razloga – jer se tu permanentno ukrštaju interesi velikih sila, što je Balkan mješavina mnoštva naroda, nacija, religija sa stalnim tavorenjem na periferiji imperijalne koncentracije kapitala i što su vladajuće klike režima balkanskih zemalja, zbog svoje objektivno male snage, posebno sklone da ispoljavaju svoj podanički mentalitet. Oni to čine da bi opstali na vlasti i povećali mogućnost svoje pljačkaške kamarile, odnosno, da bi se “upisali u nacionalnu istoriju”.

U uslovima odvijanja Trećeg svjetskog rata u raznim formama i kada se Evropa, uslijed prijetnje raspada i nemogućnosti rješavanja svojih protivrječnosti, pretvara u “bijeli fašistički bastion”, Balkan je ponovo ono čvorište koje može ubrzati otvaranje “kutije zla”.

Podizanje tenzija na Balkanu, posle ratova devedesetih, ponovo je u igri i to, ovaj put, ne po želji balkanskih naroda, pa čak ni njihovih režima. Oni su radi opstanka na vlasti i po sopstvenoj klasnoj prirodi pristali na “pakt sa đavolom”, odnosno da budu marionete onih sila koje se pokažu najsnažnije na ovim prostorima. I zato oni pokušavaju, “dokle se ne zategne konopac do pucanja”, da pokušavaju tumarati od jednih do drugih imperijalista. Pristaju na sluganski odnos gurajući “sopstveni narod” u sve veće ropstvo, težeći ka sve većoj diktaturi i spremnosti da uguše svaki otpor ili pobunu tog istog naroda uz pomoć svojih gospodara. I ne treba sumnjati u njihovu revnost i sve veću surovost.

Zato je i sve veće prisustvo NATO i gomilanje naoružanja na Balkanu posljedica i borbe velikih imperijalnih sila za dominacijom nad Balkanom, odnosno osiguranje njihovih strateških interesa, kao i posljedica namjere tih režima da se uključe u tu “veliku igru” pokušaja održanja kapitalizma putem Trećeg svjetskog rata.

U istorijski prelomnim vremenima nema se mnogo izbora. Ili ste za ili protiv. Čitavi svijet nepovratno se cijepa na dvije suprotstavljene sile – ogromne mase obespravljenih koje dobijaju sve više organizovanu i ideološku formu na svakoj tački planete i imperijalne sile koje pokušavaju međusobnom borbom, ali i dogovorima oko podjele interesa, sačuvati stari svijet. Svijetu visoke tehnologije, dostupne svim masama za njihov bolji život je tijesno u postojećim društvenim odnosima. U toj borbi starog i novog se mora napraviti taj izbor, pojednostavljeno – između savremenog fašizma koji brani kapitalizam i oslobodilačkih pokreta i borbe za novi svijet.

Na Balkanu ti savremeni fašisti će se sve više svrstavati uz NATO i druge imperijaliste, uz “svoje” režime i nacije, religije, spremni da u ime odbrane kapitalizma krenu u nove ratove, nove podjele i nove pljačke. Dotle će ti savremeni gerilci morati da se uhvate za kariku istorijskog lanca koja ih diže na razinu oslobodilačkog. Sa jasnim ciljem da njihov “juriš na nebo” predstavlja i te kako realno utemeljenje potreba balkanskih masa da se oslobode kapitalističkog ropstva, kako od domaćih, tako i stranih gospodara i okupatora. Jedino svijest o proterivanju stranih okupatora i rušenje revolucijom balkanskih režima je ulaznica za postajanje pripadnikom Balkanskog pokreta otpora.

Balkanske mase mogu dugo trpjeti ropstvo i gospodara glavom, ali balkanske mase će stati uz silu koja se bude odlučno suprotstavljala tim tlačiteljima i koja će u praksi pokazati da se bori za njihove klasne interese. Marširanje pobunjenih balkanskih masa ulicama Beograda, Zagreba, Sarajeva, Prištine, Atine i drugih balkanskih gradova je naš cilj. Mi se za to borimo!

Jedino revolucijom!
Balkanskim pokretom otpora!