Svijet se sada nalazi u završnoj fazi formiranja imperijalističkih saveza, koji se sve više više dijeli na dvije suprotstavljene strane. Na jednoj strani je zapadni imperijalizam predvođen SAD-om i NATO snagama sa svojim satelitima, na drugoj strani je imperijalistička osovina Rusija-Kina sa svojim saveznicima. Grupisanje kapitalističkih zemalja je ubrzano. Preko noći stari odnosi i savezi pucaju i novi se stvaraju, sve u zauzimanje pozicije pred odlučujuće sukobe i u nadi da je to ona slamka spasa koja štiti od propasti. Do tog sukoba niz manjih ratova odgovara i jednim i drugim imeprijalistima, jer pomažu razvoju ratne mašinerije i ublažuju stanje totalne krize i haosa u kom se svijet nalazi. Vidimo da oni ratuju jedni protiv drugih na nekim tačkama svijeta, dok na drugim su saveznici, a što nije uopšte u protivrečju sa samom prirodom kapitalizma i imperijalizma. No, vrijeme ipak ističe i ulazi se u period međusobnih ultimatuma.
Koji je položaj balkanskih naroda u tom imeprijalističkom nadmetanju i predstojećem ratu?
Zaoštravanje političke situacije u Srbiji nije samo posledica predstojećih izbora, već refleksija širih procesa, gde se ponovo izvlači karta Balkana, a pre svega Srbije, na stolu međuimperijalističkog nadmetanja.
Partija rada podržava otpore masa i građanske neposlušnosti koji se ispoljava po gradovima Srbije protiv režima i njihove politike. Svi ti otpori u krajnjem obliku imaju tu klasnu osnovu. Ta podrška proizilazi iz stava PR da treba rušiti sve balkanske režime koji su kao mafijški, pljačkaški i kolaboracionistički neprijatelji najširih masa Balkana. I tu PR ne pravi kalkulacije kojem imperijalizmu bi taj otpor masa ili podrška odgovarala. PR zna da taj otpor odgovara interesima naroda i jača klasni otpor. Mase se moraju naoružati iskustvom za sve buduće borbe.
PR će sa svojim pripadnicima dati svoj doprinos radikalnijim oblicima otpora u masama Srbije.
Druga Abimaela Guzmana – Gonzala Partija Rada smatra velikim komunističkim revolucionarom, teoretičarom proleterijata. Veliki prijatelj potlačenih naroda i odlučan borac protiv imperijalizma i revizionizma. Gonzalo je kao militantni revolucionar prešao veličanstven put, počevši od malih marksističkih krugova kao profesor filozofije, pa do rukovodstva Komunističke Partije Perua. Kao odani marksista, Gonzalo je aktivno učestvovao u formiranju partijskih organizacija širom Perua, zahvaljujući svojim žarkim spisima, marksističkim duhom i bezgraničnoj vernosti proleterskoj ideologiji.
Narodni rat započet od strane Komunističke Partije Perua, pod vođstvom druga Gonzala, dogodio se u vrijeme velike krize za komunistički pokret. Socijalizam u Kini je pao nakon pobjede revizionističke klike, SSSR se već preobrazio u socijal-imperijalističku zemlju. Širom svijeta, komunističke partije su se dezorjentisale pod uticajem revizionizma i dogmatizma. U takvim okolnostima, drug Gonzalo sa KPP podiže barjak revolucije i tim ogromnim činom postaje inspiracija za revolucionarne grupe mnogih zemalja.
Tek nakon više od deset godina narodnog rata, peruanska država uspješno pronalazi i hapsi druga Gonzala. Od tada je bio izložen stalnim napadima ne samo na njegovo zdravlje, već i na njegov lik od strane peruanskih reakcionara. Ipak, Gonzalo nikada nije spustio svoju pesnicu. Nastavio je svoju borbu protiv imperijalizma i reakcionara koji drže vlast u državi. I koliko god su se trudili, nikada ga nisu slomili.
Gonzalo je bio zatvoren u Centru za maksimalnu bezbjednost u pomorskoj bazi Callao, potpuno izolovan od spoljašnjeg svijeta i proveo skoro 30 godina u takvim uslovima. No ipak, njegov revolucionarni duh nikada nije ugašen. Gonzalo je ostao vjeran ideji komunizma i borbi proletarijata sve dok mu je srce kucalo.
Crnogorsko nacionalno pitanje se može posmatrati kao dio opšteg pitanja prava naroda za sticanje nacionalne samobitnosti, kao pitanje istorijskog kašnjena razvoja pojedinih nacija na Balkanu, kao pitanje nastojanja određenih lokalimperijalizama, prije svega velikosrpkog, da negira crnogorsku državnost i crnogorsku naciju, kao dio borbe velikih sila za dominacijom na Balkanu, i, na kraju, kao dio opšte borbe proleterske revolucije.
Svako negiranje prava pojedinih naroda da razvijaju posebni nacionalni identitet je izraz klasnog društva i klasnih odnosa, gdje pojedine vladajuće klase žele, radi sopstvenih pohlepnih interesa, onemogućiti prava drugim narodima. I to se dešava svakodnevno u borbi kapitalističke klase za dominacijom na određenoj teiritoriji.
Istovremeno, u poimanju crnogorskog nacionalnog pitanja se mora poći od tog istorijskog kašnjenja, zbog kasnijeg prodora kapitalističkih odnosa na Balkan. I to istorijsko kašnjenje nije svojstveno samo u formirnaju crnogorske nacije nego i drugih naroda Balkana.
(„Ispred ambasade SAD-a, u Ulici Kneza Miloša, okupilo se popodne tridesetak ljudi koji su skandirali anti-američke parole, zapalili američku zastavu i protestovali zbog bombardovanja Avganistana. U jednom trenutku demonstranti su počeli da bacaju petarde ka zgradi ambasade, na šta je reagovala policija i privela petoricu demonstranata“).
Partija rada je još 2001. godine svojim odlučnim protestom ispred američke ambasade u Beogradu iskazala svoj stav u vezi invazije zapadnih imperijalista na Avganistan i njegovu okupaciju, jasno osuđujući taj zločinački napad U tom stavu PR ništa se nije pomijenilo ni nakon dvadeset godina. PR takođe danas ne prihvata mišljenja da je imperijalistička okupacija bila nekakvo trošenje resursa imperijalističkih zemalja, jer su oni i to (opljačkana sredstva širom svijeta), kao uvijek, nadoknadili pljačkom prirodnih resursa porobljenih zemalja. U ovom slučaju kontrolom nad glavnom polugom proizvodnje opijuma, a nadasve ostvarenjem geostrateških interesa na tom području – sprečavajući svojim vojnim prisustvom, ne samo u Avganistanu, nego i nizom susednih zemalja, da porobljeni narodi dođu do slobode i da drugi imperijalisti zaposjednu to područje.
Partija rada podržava mišljenja koja ukazuju na trenutno geostrateško slabljenje zapadnog imperijalizma, jačanje drugih imperijalnih zemalja i saveza što označava poraz zamišljenog unipolarnog svijeta pod dominacijom zapadnih imperijalista. Ali PR ističe da je osnove geostarteške politike zapadnog imperijalizma u poslednja skoro dva vijeka bio da ne dozvoli drugim imperijalistima da ostvare primat, izazivajući sukobe među njima, odnosno ostvarujući svoje ciljeve, gurajući mnoge druge narode u sukobe.
Iz tih razloga – u temeljnoj krizi imperijalizma i pokretima masa na globalnom nivou, trenutno povlačenje zapadnog imperijalizma, ne mora značiti da oni neće učiniti sve da u Trećem svjetskom ratu, koji uveliko traje u raznim oblicima, iskoriste upravo tu globalnu krizu za očuvanje svoje moći po cijenu sveopšteg svjetskog haosa. Za to još imaju kontrolu nad glavnim finansijskim sredstvima, desetinama vojnih baza po svijetu i ne malim ljudskim resursima, kako bi nametale nove oblike modernog fašizma. Ono što je poučno iz avganistanskog slučaja je da je za uspjeh bitna moć koja proističe iz jedinstva naroda. Reakcioanarni sadržaji na kome počiva ta moć, i koji je nedvosmislen, posljedica je nepostojećeg revolucionarnog klasnog pokreta koje bi se borio za stvarne interese avganistanskih masa.
Pred sam raspad Jugoslavije počela je najezda opskurnih nacionalista koji su, što po zadatku što samoinicijativno, počeli da krstare zemljom papirima i mapama sa “rješenjima”. Da se “jednom za svagda” riješi tzv. srpsko, hrvatsko itd. nacionalno pitanje. Ovi “papiraši” ili “crtači mapa” su tada dobro odradili svoj posao, potpirujući nacionalističko ludilo koje je zahvatilo jugoslovenske narode. Posle krvavog pira ovi “crtači” su mirno proživjeli, ili sada žive, pod okriljem svojih režima, svjesni ili ne da su trebali stajati pred prekim sudom narodne vojske.
Kada se poslednji put zemlja oslobađala od okupatara i njihovih saradnika, pobednička partizanska vojska je išla u borbu s parolom – smrt okupatoru i domaćim izdajnicima! I jednih i drugih nije bilo malo i bili su moćni. Narodna vojska je ipak pobijedila, a nova vlast je onda izbacila parolu o narodnim neprijateljima. Pošto nije više bilo okupatora, na udaru su se zasluženo našli: ostaci bivših saradnika okupatora (prije svega ustaša, četnika, bijele i plave garde i redom). No, pošto je trebalo graditi novo društvo u kome će biti svi ravnopravni i neće biti „jednakijih“, na udaru su se našli i predstavnici bivše buržoaske klase i svi oni koji su željeli održati svoje vlasništvo. U tom istorijskom žrvnju lomljenja bivših društvenih odnosa i žaru za pravednijim i boljim, njima je udarana ta etiketa narodnog neprijatelja. Kako revolucije vremenom često jedu svoju djecu, “narodni neprijatelji” su na jugoslovenskom prostoru postali i dojučerašnji drugovi saborci, oni koji su zajedno kovali slobodu. Udaljavanjem od revolucionarnog zanosa i od revolucionarnih ciljeva širena je lepeza narodnih neprijatelja, ali se počeo mijenjati i sam društveni i ideološki karakter onih koji su žigosani tom etiketom. Za novostvorenu tzv. crvenu buržoaziju sve više su neprijatelji postajali oni koji su prstom upirali u nju, bilo da su bili pojedinci, radnici koji su se ohrabrili na štrajk, ili studenti na demonstracijama. Iako obračun sa ovim novim “narodnim neprijateljima” nije bio tako silovit kao neposredno nakon rata, on je bio temeljit. Na kraju, kada se sam sistem počeo urušavati usled kompromitacije komunističke ideje, i prelaska samih “etiketara” na nacionalističke pozicije, odjednom su tog “narodnog neprijatelja” našli u drugim, do juče bratskim narodima, pretvarajući se u ostrašnjene nacionalističke zvijeri koji su nesebično slali svoje da ubijaju ove druge u ime “viših nacionalnih ciljeva”, istovremeno paktirajući oko podjele teritorija i pljačkajući sve što se moglo opljačkati. A rat je upravo najviše pogodovao tim “etiketarima”, odnosno očuvanim strukturama prošlog sistema, omogućujući im da se na krvi drugih i sopstsvenog naroda, u koje su se tako u stavu mirno zaklinjali, izdignu kao nova kapitalistička klasa.
Ko je danas narodni neprijatelj?
Ima ga, kao što ga je bilo i biće dokle se god ne uništi i poslednji ostatak kapitalističkog sistema i imperijalisitičkog ropstva. Danas se ponovo vraćamo na početak i ponovno se javlja zov za aktueliziranjem parole od prije osamdeset godina – smrt okupatoru i domaćim izdajnicima! Sada ja na djelu ponovo okupacija. Za sada bez koncentracionih logora i streljanja, ali mnogo suptilnija i sistematičnija. Ponovo okupacija uz pomoć marionetskih režima, kompradorske buržoazije i sa silom koja je ultimativna – sa bankama, multinacionalnim kompanijama, medijima i svojom ideologijom. Po potrebi i po kojom vojnom bazom.
I okupator ponovo izgeda moćan i čini se da ga je nemoguće pobijediti. A i domaći izdajnici se trude da izgledaju moćni sa svojim aparatom i sluganstvom, spremni da guše svaki oblik klasnog ili antiimperijalističkog otpora. Spremni da odlučno brane ne samo svoje sluganstvo, nego prije svega kapital koji su napljačkali i privilegije koje im omogućuju da ga još više uvećaju. No, opšte okolnosti koje svijet guraju u taj globalni medjuimperijalistički sukob, tjeraju i obespravljene mase balkanskih prostora da će se morati jasno fokusirati na tog narodnog neprijatelja. I mi smo ubijedjeni da ga mase već danas vrlo dobro i nepogrešivo prepoznaju. Prepoznaju ga dok stoje u redu da bi dočekali zaposlenje ili po ko zna koji put ponovno nezaposlenje; u teškom radu po fabričkim halama za mizernu nadnicu i bez elementarnih prava; u zimskim danima po gradilištima; u ljetnoj žezi nadničenja po tudjim poljima; za pultovima trgovinskih radnji bez slobodnih dana; za volanom na beskrajnim putevima i čekanjima po granicma u besanim noćima; u satima i satima ispraznog buljenja za potrebe informatičke diktature; u odlascima u inostranstvo po svaku cijenu, svjesni da se gubi porodica, prijatelji…
Svjesni smo da će veliki broj odabrati sluganstvo i ropstvo modernom fašizmu i vjerno mu služiti. Isto tako smo duboko ubijedjeni da će obespravljene mase, odnosno svi oni koji su protiv tog ropstva, biti spremni da krenu u borbu sa onima koji u praksi pokazuju da žele da pokidaju sve te lance ljudskog ropstva i sveopšteg otudjenja. Tako je bilo i biće sve dok bude trajala klasna borba – i mirna, i bespoštedna, i krvava.
Sa opštom krizom koja potresa cijelo čovječanstvo sve se više pokušava nametnuti misao o sukobu “dva kapitalizma” – jednog, koji je prevaziđen jer nije u stanju da riješi nijedno suštinsko pitanje savremenog čovječanstva i osigura sigurni profit kapitalistima, i drugog, koji nudi “perestrojku” kapitalizma, njegovu transfrormaciju u postkapitalizam, radi izlaska iz krize. Ovaj prvi, “stari kapitalizam” bio je izraz spoja industrijskog i finansijskog kapitala, sa dvije suprotstavljene klase i sa mnoštvo srednjih uhljebljenih slojeva, nacionalnih i imperijalnih država s neoliberlanom ideologijom i s formalno proklamovanim ljudskim pravima, stalnim ratovima i pljački po cijelom svijetu, s genocidima nad narodima i samim prirodnim okruženjem.
“Novi”, “inkluzivni” kapitalizam, ili zamišljena postkapitalstička epoha, kao nešto što treba prevladati trenutni svjetski haos, namjerava realizovati globalni kapital, bolje reći šačice najbogatijih ljudi svijeta. To je svjet koji bi trebao počivati na tzv. informatičkoj diktatutiri u osnovi; na ukidanje nacionalnih država i parčanju samih imperijalnih država; na ukidanju mnoštva tih formalnih prava koje je proklamovao prethodni kapitalizam; na potpunoj transformaciji finansijskog sektora; na uništenju tzv. srednje klase kao nepotrebne; na uvođenju novih tehnologija kontrole; na ekološko čistim i socijalno uravnoteženim oazama uz smanjenje broja planetoida, a pod potpunom kontrolom vladajuće “tehno aristokratije”. Kao nova forma življenja u savrmenim konclogorima.
Davno je Marks formulisao to “oživljavanje” prethodnih epoha u uslovima krize kapitalizma. Kada isplivava sve zaboravljeno i kolaju ideje tog prošlog. Tako i danas najkrupniji kapitalisti, usled nemogućnosti prevladavanja stalne krize njihovog sistema, spas traže preko uspostavljanja “novog feudalizama”. I ta njihova projekcija nije novost. Novost je što im razvoj tehnologije i opšte okolnosti stvaraju privid da mogu tu krizu prevladati upravo kroz realizaciju tog novog kapitalizma, prije svega putem visoke tehnologije i četvrte tehnološke revolucije na globalnom nivou. I realizacija tih ideja bi značila da se srednja međuklasa stavlja pod nož. Ona postaje običan resurs koji će morati izgorjeti u toj transformaciji kapitalizma. Siromašenje srednje međuklase ne znači samo gubitak imovine nego i njena nepsosobnost za održanje te imovine. Održanje postaje luksuz i njoj se oduzima ta imovina i njena egzistencija se svodi na dodeljivanja određenog broja kvadrata za korišćenje i preživljavanje. No, ne treba plakati nad tim malogrđanskim slojevima. Oni su svakako bili tampon između bogatih i siromašnih, eksploatisanih i ekploatatora, proletarijata i buržoazije – da uspostavljaju ravnotežu i tupe oštricu revolucionarne borbe i pomažu u održavanju kapitalizma.
Projekcija globalizatora predviđa i nestajanje nacionalnih država. Time bi lišili kriminizovane mafijaške diktatore moći da svojom policijom, vojskom i državnim aparatom upravljaju svojim posedima. Svi ovi planovi ovog modernog fašizma, ma kako izgledali ostvarljivi, su sa jedne strane samo izraz centralizacije kapitala i sa druge strane krize tog kapitala, i čiji intervali cikličnosti kriza sve više postaju zanemarljivi, pretvarajući se u stalnu i temeljnu krizu. Od strukturne krize dvadestih godina prošlog vijeka, koja je porodila fašizam i Drugi svjetski rat, došli smo danas do sistemske krize koja će vjerovatno u svojoj agoniji porditi nešto još mnogo gore. Ovaj pokušaj bjekstva globalne korporativne elite od svog doma u plamenu samo je jalovi pokušaj da se procesi u svijetu prikažu po njihovoj mjeri, a što je već viđeno istorijsko sljepilo. Ništa drugo nego tvrdoglavo odbijajanje da se, usled svoje moći, ne prizna da su se našli na putu nekih drugih procesa. I idu stazom njihovih prethodnika, takođe otuđenih od stvarnosti, čije su glave letjele po giljotinama i trgovima evropskih gradova pod naletima mlade buržoazije. No, to istorijsko sljepilo je ujedno i zlokobno i preteće. I ta korporativna globalistička elita je sve otvorenija, drskija i ultimativnija. Tu ultimtivost smo već vidjeli nakom Velike depresije 1929., i nadiranju fašizma kao spasa i izlaska iz te krize. I svi znamo gdje je to vodilo i kako rezultiralo. I tu nema više ništa suštinski izvan toga. Samo je forma druga. Tvorci ove “perestrojke” misle da mogu zaobići osnovne suprotnosti koje su u prirodi samog kapitalizma i njegovog kraja – stvaranje novih tehnologija koje mogu zadovoljiti potrebe cjelokupnog čovječanstva, i stvaranje višemilionskih masa obespravljenih koji žele uništiti taj sistem.
Praksa je pokazala da ubijanje tih kapitalista nije put za prevazilaženje kapitalizma. Praksa je takođe pokazala da nikakve saradnje ne može biti između nepomirljivih klasa osim težnje za uništenjem. Zato i prvi korak proletarijata u pohodu na uništenje kapitalista mora biti zahtjev za dokidanje privatne svojine. Bez tog zahtjeva kapitalizam stalno stvara mogućnost tog privida vječnosti. I upravo pokušaj vladajuće svjetske elite da pobjegne u neki imaginarni postkapitalizam po cijenu da se oslobode „starog kapitalizma“ je na tragu spasavanja feudalne aristorkatije pred naletom mlade buržoazije i seljaštva, koji su postavljali zahtjev za drugim odnosom i pravima na imovinu. Kao što danas oni pokušavaju pobjeći pred pobunom proletarizovanih masa širom planete, a sve češće i sukobima u tvrđavama imperijalizma, sa takođe novim zahtjevom o pravima na imovinu, odnosno njenom ukidanju.
Kovid pandemija je dobro poslužila ovim “projektantima” kao dimna zavjesa da bi se sakrila temeljna kriza kapitalizma koju oni nisu u stanju da riješe. No, to istorijsko sljepilo ne znači da ta elita nije svjesna da se i ona trenutno nalazi na “Titaniku” i zato taj sve jači impuls da se nađe spas – od informatičke diktature, pokušaja potpunog dresiranja masa do Trećeg svjetskog rata po cijenu uništenja čovječanstva. Slike o sukobu dva kapitalizma, kao dva različita društvena sistema su samo nametnute slike. Ne treba gajiti iluzije da će se nastaviti silovanje te ideje o novom kapitalizmu i njegovim ciljevima. No, ne postoje dva kapitalizma, niti njihov povijesni sukob. Postoji samo sukob u okviru kapitalizma. Sukob između samih kapitalista sa različitim formama i koji je stalno postojao od nastanka kapitalizma, i sukob između proletarijata i kapitalista. Prvi sukob se uvijek završavao ratovima, a drugi klasnom borbom i revolucijama, krvavoj i beskrvnoj borbi s ciljem da se saopšti da nema više privatne svojine, prava na osnovu nje i zločina na osnovu nje. Ne dešava se danas u svijetu ništa spektakularno što nije viđeno. Tako i ove projekcije i “bjekstvo” od kapitalizma je samo osnov za buđenje i jačanje novih svjetova. Kako uništavati kapitalizam i spriječiti nametanje globalnog fašizma je drugi problem savremenog čovječanstva koji treba da rješava taj veliki talas pobunjenih masa.
Uzroci poraza radničke klase u drugoj polovini dvadesetog vijeka na prostoru bivše Jugoslavije, i uopšte u zemljama tzv. realnog socijalizma, još nisu dovoljno izučeni. Razlog je svakako u potrebi pobjedničke klase kapitalista za nametanjem svoje ideološke interpretacije, kao i samoj defanzivi revolucionarnog subjekta. Ono što zaslužuje pažnju su rijetke analize koje nalaženje uzroka rastakanja i poraza radničke klase traže u predperiodu njenog velikog poraza, odnosno da njen poraz nije bio nagao već da u tome postoje duboki uzroci u vremenu kad je ona formalno imala svoju vlast tj. za vrijeme socijalizma. U periodu kada je ta klasa dopustila da joj se revolucionarna pobjeda i nastojanje izgradnje novih društvenih osnosa postepeno otmu iz ruku od strane partijsko-birokratske klike, a kasnije i ostalih klasnih neprijatelja, koji su stalno jačali. Jasna svijest o uzrocima prelaska iz diktature proletarijata u današnju diktaturu kapitala je prvi korak da bi se uopšte moglo razmišljati i voditi klasna borba u novim uslovima. Spoznaja o pobjedi revizionizma u pokretu, kao i oburžoazenje partijskog i državnog aparata su bili samo blanko ulaznica novoj kapitalističkoj klasi nikloj na razvalinama bivše Jugoslavije. No, ova svijest o uzrocima poraza radničke klase ne može dati nikakve opipljive rezultate ukoliko se u teoriji i samoj praksi ne stvore predstave o jedinstvu elementa klasne borbe kao potrebnog istorijskog nukleusa za socijalnu revoluciju.
Mi govorimo o četiri elementa klasne oslobodilačke borbe.
Gubljenje svijesti o sebi kao posebnoj klasi u sistemu proizvodnje je bio i osnovni cilj kapitalista, da radnička klasa izgubi tu svijest o svojoj posebnosti. Da je pasivizira, razdrobi i da joj se nametne druga svijest. Upravo spozanja o svojoj posebnosti kao klase i svome mjestu u sistemu društvene reprodukcije je prvi elemenat u klasnoj borbi. Danas je radnička klasa na ovim prostorima skoro u potpunosti izgubila tu klasnu svijest. Nametnuto je shvatanje da je ona kao klasa nebitna, da se njena uloga i brojnost smanjuje. Posebno su joj snažno nemetnuta nacionalna i religijska pripadnost kao nešto primarno, uz prisutnost i sadržaj globastičkog neolibralnog totalitarizma miksovanim sa predkapitalsitičkim sujeverjem, primitivizmom i iracionalnim. I zato je zadadatak revolucionarnog subjekta, koji pretenduje novim društvenim odnosima, da radi na povratku i jačanju te klasne svijesti među radništvom i svim eksploatisanim slojevima. Da radnička klasa i obespravljeni slojevi počnu smatrati vladajuću klasu kao neprijateljsku klasu, da su oni dva suprotstvaljena i nepomirljiva svijeta, a sam režim krvnim neprijateljem.
Drugi elemenat je da je ekspoatisana klasa povratila svijet o potrebi borbe ne samo za svoje parcijalne ekonomske interese poput povišenja nadnice, skraćivanja radnog vremena, protiv smanjenja socijalnih prava itd, već da joj je cilj međusobno povezivanje u borbi za ostvarenje tih prava, jačanje svoje moći i postajanjem političkim subjektom sposobnim da postavi zahtjev za promjenom samog sistema i društvenih odnosa – za uništenje svijeta robno-novčanih odnosa i privatne svojine kao krajnjeg cilja. A svjedoci smo kako sistem preko svojih sindikata, potkupljivanjem i represijom, onemogućava pojavu bilo kog radikalnijeg političkog zahtjeva.
Treći elemenat je uslovljen cjelokupnim odnosom klasne borbe na globalnom nivou i epohalnim procesima. Kapitalizam je danas u temeljnoj krizi i to je postalo opšte mjesto. Radi se samo o jednom – da li će se ta epoha završiti sunovratom čovječanstva ili novim slobodnim svijetom. Klasna borba u okviru jedne zemlje mora uzeti u obzir odnose imperijalstičkih zemalja i stepen krize samog kapitalizma. Danas se na prostoru Balkana prepliću interesi SAD-a i evropskog imperijalizma sa jedne strane i ruskog i kineskog imperijalizma sa druge strane. Ne treba zanemariti ni značaj turskog regionalnog imperijalizma. U takvim odnosima borbe za teritorije, resurse, ljudske potencijale i porobljavanje, svaki klasni otpor mora imati i taj jasni antikolonijalni, antimperijalistički i oslobodilački karkater. Da se mase Balkana suprotstave pljački i ropstvu koji se nameće od dominantih imperijalnih sila ili nadnacionalnog kapitala. To je u interesu ne samo balkanskih naroda nego je i dio opšte oslobodilačke borbe protiv kapitalizma na globalnom nivou. Tome može dati doprinos jedino široki narodni pokret.
Četrvrti elemenat je nemoguće ostvariti bez postojanja prethodna tri elementa, ali je on ujedno i ključni da bi se prethodni elementi klasne i oslobodilačke borbe dobili svoj izraz, a to je postojanje revolucionarnog subjekta na zahtjevnom istorijskom nivou. Svjedoci smo da se na prostoru Balkana, zbog opšte krize savremenog svijeta, pojavljuju snage koje su suprotstavljene svijetu kapitala. No, problem kod tih snaga je što su one na nivou reformizma, odnosno pokušaja borbe u okviru i po pravilima samog sistema diktatura kapitala Problem je i što je jedan dio tih snaga završio u nostalgičnom sjećanju na period socijalizma, a i zbog otvorenog svrstavanja nekih od njih uz pojedine imperijaliste, služeći kao njihovi petokolonaši. Sve ove snage ne samo da ne mogu dovesti do oslobodjenja radničke klase i obespravljenih slojeva balkanskih naroda, nego su i prepreka njihovom oslobođenju. Zato je idejno razgraničenje sa ovim snagama potrebno radi jačanja revolucionarnog subjekta. Istina, postoje i snage koje jasno anticipiraju samu stvarnost i čije je stavove sama praksa potvrdila, ali je nivo njihove klasne borbe još na niskom stupnju.
Kriza kapitalizma je temljna i Treći svjetski rat sa svojim posebnim karakteristikama već je počeo. Jedino revolucionarni subject, duboko ukorenjen u masama i krajnje nepomirljiv prema vladajućoj klasi i imperijalističkom ropstvu, može ostvariti sve veću težnju balkanskih naroda za slobodom, njihovom ravnopravnošću, zajedništvom i boljim životom. Već sada kao potencijal, ali i kao sve jača sila tokom i nakon opšteg rata.
U svijetu je skoro prije godinu dana proglašena pandemija. Pandemija je proglašena od Svjetske zdravstvene organizacije koja je sama izraz klasnih odnosa koji danas vladaju u svijetu – a to je vladavina krupnog finansijskog kapitala u svome pokušaju sopstvene ”tranzicije”, i kome je interes da po svaku cijenu, čak i cijenu zdravlja ili uništenja stanovništva, potpuno svejedno, očuva dominaciju svijeta profita. Očuvanja svijeta profiterne, kome su na raspolaganju i niz drugih sredstava poput prodaje oružja, ratova i gdje ratna industrija radi punom parom – sve raznovrsnije i sofisticiranije. Očuvanje svijeta gdje se vode trgovinski ratovi uz uništenja prirodnih resura, dok se istovremeno zarađuje na “očuvanju planete” i “zdravog okruženja”, sa “zrdavom hranom” i vode akcije “humanitarne pomoći” ugroženom stanovništvu. I sve to dok, zahvaljujući njihovom svijetu, milioni pate, razboljevaju se, gladuju, ubijaju i nestaju. I sve se to podvodi pod imperativom življenja po “civilizajcijskim normama”.
Razmatrajmo “zdravstvenu neodgovornost”u doba korone kao dio opšteg klasnog rata.
Ljudi su zainteresovani za svoje zdravlje, kao i zdravlje drugih – bližih i cijele zajednice. I skoro svi će se ponašati u granicama “zdravstvene odgovornosti”, uglavnom zbog očuvanja sopstvenog zdravlja. No, kada živimo u svijetu gdje ti vladajuči režimi i nametnuti društveni odnosi uzimaju za pravo da određuju da li si zdrvavstveno odgovoran ili neodgovoran, kada ti dodatno propisuju niz pravila ponašanja, i pri tom te disciplinuju i kažnjavaju zbog “neodgovornosti”, počinje da se usložnjava situacija u samom narodu. I ta briga za zaštitu zdravlja, sopstvenog i zaštitu drugih ima tendenciju da se polako pretvara u otpor samom sistemu.
Zašto?
Razlog je što mjere ponašanja propisuju oni koji nemaju pravu na to. Propisuju uske vladajuće klike pljačkaša, kriminalaca i zlikovaca kojima, da je stalo do naroda, prije svega bi se zalagali da cjelokupni sistem zdravstevne zaštite bude dostupan podjednko svima i potpuno besplatan. I mase vide na sopstvenom iskustvu, prilikom bilo koje bolesti, koliko je taj sistem zdravstva neefikasan, korumpiran i nepravedan. Da je taj sistem odraz samo odnosa koji vladaju u cjelokupnom društvu u kojem je profit osnovna kategorija. U kome, između ostalog, vlada i svjetska farmaceutska mafija uz pomoć lokalnih ekspozitura.
Politički interes je jasno došao u prvi plan povodom ove proglašene pandemije. Ne važe nikakva pravila “struke” ili struke, niti se imaju adekvatni odgovori na sva dešavanja. Sve je podređeno dvijema grupacijama – globalnoj farmaceutskoj mafiji u službi najkrupnijeg kapitala i regionalnim i lokalnim političkim elitama. Sve to radi sprovođenja nametnutog diktata, odnosno učešća u dispilinovanju i pokoravanju masa na globalnom i lokalnom nivou.
O kakvom se svijetu radi jasno pokazuje slika gdje stotine i stotine milona radnika radi punom parom u uslovima “zdravstvene neodgovornosti”da bi se održao proizvodni ciklus svjetske profiterne, dok istovremeno se primenjuju najrigoroznije mjere protv narušavanja sistema “borbe” protiv proglašene pandemije.
Od kada je proglašena pandemija pokazala su se neka svojstva bitna za budućnost čovječanstva. Prije svega je to jasno posezanje za fašističkim metodama, kao posljedica nemoći da se riješi opšta kriza kapitalističkog svijeta. Te mjere nisu za suzbijanje pandemije nego zarad očuvanja sistema diktature kapitala. Drugo, pokazana je sva nesposobnost postojećih sistema i koliko su oni samo trulina u iluziji svoje moći, a koje iole ozbiljniji pokreti mogu uništiti. I treće, da je narastao otpor masa u svim zemljama koji poprima taj globalni oblik, i koji koristi uslove proglašene pandemije za svoju radikalizaciju.
Kapitalizam je svoje spasavanje započeo dodatnom fašizacijom i Trećim svjetskim ratom koji poprima sve ozbiljnije forme. Od pojave korona virusa on je bio saveznik vladajuće klase po više osnova. Poslužio je kao sredstvo disiplinovanja masa, a istovremeno je proizveo bogaćenje novog broja milijardera u svijtu i porast broja siromašnih i “suvišnih”. Sa druge strane, kako vrijeme prolazi pomenuti virus se pokazuje i kao saveznik osiromašenih i obespravljenih masa. On kida maske nametnutog licemjernog svijeta i pokazuje ga u pravom svjetlu. On mobiliše mase na otpor i borbu. Na borbu protiv postojećih režima, ma koliko se oni pokušavali skriti iza proglašene pandemije koja neće više prestajati dok se ne riješi pokušaj spasavanja kapitalističkog svijeta. I to nema nikakve veze sa zdravljem stanovništva i potrebom da se ljudi zaštite od virusa. Rast otpora prema mjerama sistema ima klasni karakter. To je otpor nezadovoljnih ljudi, potčinjene klase sa svojim životom i položajem u sistemu.
Proglašena pandemija je pokazala svu bijedu postojećeg svijeta. Ona je zaoštrila klasnu borbu i na globalnom nivou. Jedan mali i opasni virus i protivnik našem zdravlju poslužio je da se sruši nametnuta slika savremenog svijeta. Virus koji je pokazao da on ubija svakodnevno mnogo manje od diktature kapitala.
