Od kada je početkom XX vijeka kapitalizam ugušio revoluciju u Njemačkoj, ne dozvolivši da se širi “kuga boljševizma” na Zapad, evropski proletarijat je sve više tonuo na reformističke i oportunsitičke pozicije, nesposoban da predstavlja stvarnu opasnost za tzv. zapadni svijet kapitala. Za to su postojali uzroci prije svega u koncentraciji kapitala na tlu Erope koja je ostala zajedno sa SAD tvrđava kapitalizma u borbi protiv komunističkog svijeta iza “gvozdene zavjese”, uz dobro izgrađeni repesivni aparat i snažnim propagandnim mehanizmima koji su sužavali mogućnost revolucionarnog organizovanja. Sa druge strane, položaj evropskog proletarijata je bio položaj radničke aristokratije u odnosu na proletarijat kolonijalizovanih i nerazvijenih zemalja u ostatku svijeta. Ovaj izlog potrošačkog društva proklamovanih „političkih sloboda“ neodoljivom silom je mamio svjetsku sirotinju da dolazi u Evropu po parče hljeba i u političku sigurnost, bježeći od siromaštva i ugroženosti.
Zapadni imperijalizam, predvođen SAD, prolio je more suza povodom invazije ruskog imperijalizma na, kako navode, “suverenu” državu Ukrajinu. Međutim, ne moramo daleko pogledati kako bi ponovo razotkrili licemjerje ovih “dušebrižnika”. Sa druge strane Crnog mora, turski okupatori, koristeći trenutnu geopolitičku situaciju, pokušavaju likvidirati kurdsku borbu za nacionalno oslobođenje. Žele da zaustave revolucionarni proces i unište predvodnike oslobodilačke borbe kurdskog naroda, a u kurdskim kolaboracionistima nađu privremenog saveznika za sebe. Time turska država, kao NATO članica, nastavlja sa svojim vojnim ekspanzionističkim planovima u regionu. Jasno je da zapadni imperijalizam ne mari za kurdske žrtve, sve dok im nije ugrožena pljačkaška pozicija u samom Kurdistanu i dok se Turska pokušava privoljeti na svoju stranu u sukobu sa ruskim i drugim imperijalistima.
U okupiranoj Palestini kolonijalna cionistička vlada Izraela sprovodi konstantan teror nad palestinskim narodom. Tokom više od sedam decenija izraelske okupacije, Palestinci su bili prisilno odvajani od svojih porodica, protjerivani iz svojih gradova, i ubijani. Izrael nikada nije bio primoran da se povuče ili da odgovara za brojna kršenja tzv. medjunarodnog prava i zločine koje je počinio nad Palestincima. SAD kao zaštitnik izrealskog režima, nastavlja svoju politiku odbacivanju poziva da se osude zločini Izraela, a umjesto toga su Palestince ocjenili kao “teroriste”. Smatraju da je izraelsko bombardovanje u skladu sa “pravilima rata”, a njihov genocid kao “pravo na samoodbranu”. U stvarnosti, najnovija agresija Izraela je samo još jedan nastavak njene kampanje višedecenijskog genocida i nasilne okupacije palestinskih teritorija, uz odobravanje i primjenu dvostrukih standarda SAD i zapadnih imperijalista.
Gdje su suze? Te iste suze koje su prolivene povodom rata u Ukrajini. Gdje su sankcije Turskoj i Izraelu? Gdje je osuda Turske i Izraela zbog okupacije drugih “suverenih” zemalja? Narodi svijeta su se davno suočili sa zločinačkom prirodom zapadnog imperijalizma i njihovom licemjernom politikom. I sadašnja šutnja nad postupcima Turske i Izraela je očekivana. Kao što je očekivan i nastavak jačanja ratnohuškačke politike u Ukrajini i samoj Evropi. Sve maske padaju i ogoljena politika imperijalističkih zemalja nailazi na sve veći otpor naroda svijeta. I to je nezaustavljivi proces koji vodi slomu samog imperijalizma.
Ujedinjeni narodi svijeta u borbi protiv imperijalista!
Rat u Ukrajini, koji je direktan proizvod eskaliranja konkurencije između imperijalističkih sila, jasno je ocrtao odnose snaga u i međuimperijalističkim taborima, kao i u samom radničkom pokretu. Partija Rada je, zauzevši stav proleterskog internacionalizma, od početka samog rata u Ukrajini bila je na poziciji da ovaj rat neće stati u i na Ukrajini, i smatra da je ovo opredeljujući sukob koji će do kraja izoštriti sve odnose i na samom Balkanu, na koji se može proširiti i sam ratni sukob.
Revolucionarni socijalisti u ovakvim uslovima moraju vršiti neprestalnu analizu samog sukoba, kao i društvenih promjena koje prolizilaze iz njega. Kako se zaoštrava sam međuimperijalistički sukob, zaoštrava se i linija koja dijeli oportuniste od iskrenih revolucionarnih snaga, samim tim, neophodno je imati pravilan odnos prema ovom sukobu i mogućnostima njegovog daljeg razvitka.
Naša partija poziva sve antimperijalističke, antikapitalističke organizacije, grupe i pojedince, da aktivno vode borbu protiv oportunističkih shvatanja i nerazumjevanja prirode ovog medjuimperijalističkog sukoba. Da taj sukob označavaju kao bitnu fazu Trećeg svjetskog rata sa svim njegovim posljedicma za balkanske narode.
Svijet se sada nalazi u završnoj fazi formiranja imperijalističkih saveza, koji se sve više više dijeli na dvije suprotstavljene strane. Na jednoj strani je zapadni imperijalizam predvođen SAD-om i NATO snagama sa svojim satelitima, na drugoj strani je imperijalistička osovina Rusija-Kina sa svojim saveznicima. Grupisanje kapitalističkih zemalja je ubrzano. Preko noći stari odnosi i savezi pucaju i novi se stvaraju, sve u zauzimanje pozicije pred odlučujuće sukobe i u nadi da je to ona slamka spasa koja štiti od propasti. Do tog sukoba niz manjih ratova odgovara i jednim i drugim imeprijalistima, jer pomažu razvoju ratne mašinerije i ublažuju stanje totalne krize i haosa u kom se svijet nalazi. Vidimo da oni ratuju jedni protiv drugih na nekim tačkama svijeta, dok na drugim su saveznici, a što nije uopšte u protivrečju sa samom prirodom kapitalizma i imperijalizma. No, vrijeme ipak ističe i ulazi se u period međusobnih ultimatuma.
Koji je položaj balkanskih naroda u tom imeprijalističkom nadmetanju i predstojećem ratu?
Zaoštravanje političke situacije u Srbiji nije samo posledica predstojećih izbora, već refleksija širih procesa, gde se ponovo izvlači karta Balkana, a pre svega Srbije, na stolu međuimperijalističkog nadmetanja.
Partija rada podržava otpore masa i građanske neposlušnosti koji se ispoljava po gradovima Srbije protiv režima i njihove politike. Svi ti otpori u krajnjem obliku imaju tu klasnu osnovu. Ta podrška proizilazi iz stava PR da treba rušiti sve balkanske režime koji su kao mafijški, pljačkaški i kolaboracionistički neprijatelji najširih masa Balkana. I tu PR ne pravi kalkulacije kojem imperijalizmu bi taj otpor masa ili podrška odgovarala. PR zna da taj otpor odgovara interesima naroda i jača klasni otpor. Mase se moraju naoružati iskustvom za sve buduće borbe.
PR će sa svojim pripadnicima dati svoj doprinos radikalnijim oblicima otpora u masama Srbije.
Druga Abimaela Guzmana – Gonzala Partija Rada smatra velikim komunističkim revolucionarom, teoretičarom proleterijata. Veliki prijatelj potlačenih naroda i odlučan borac protiv imperijalizma i revizionizma. Gonzalo je kao militantni revolucionar prešao veličanstven put, počevši od malih marksističkih krugova kao profesor filozofije, pa do rukovodstva Komunističke Partije Perua. Kao odani marksista, Gonzalo je aktivno učestvovao u formiranju partijskih organizacija širom Perua, zahvaljujući svojim žarkim spisima, marksističkim duhom i bezgraničnoj vernosti proleterskoj ideologiji.
Narodni rat započet od strane Komunističke Partije Perua, pod vođstvom druga Gonzala, dogodio se u vrijeme velike krize za komunistički pokret. Socijalizam u Kini je pao nakon pobjede revizionističke klike, SSSR se već preobrazio u socijal-imperijalističku zemlju. Širom svijeta, komunističke partije su se dezorjentisale pod uticajem revizionizma i dogmatizma. U takvim okolnostima, drug Gonzalo sa KPP podiže barjak revolucije i tim ogromnim činom postaje inspiracija za revolucionarne grupe mnogih zemalja.
Tek nakon više od deset godina narodnog rata, peruanska država uspješno pronalazi i hapsi druga Gonzala. Od tada je bio izložen stalnim napadima ne samo na njegovo zdravlje, već i na njegov lik od strane peruanskih reakcionara. Ipak, Gonzalo nikada nije spustio svoju pesnicu. Nastavio je svoju borbu protiv imperijalizma i reakcionara koji drže vlast u državi. I koliko god su se trudili, nikada ga nisu slomili.
Gonzalo je bio zatvoren u Centru za maksimalnu bezbjednost u pomorskoj bazi Callao, potpuno izolovan od spoljašnjeg svijeta i proveo skoro 30 godina u takvim uslovima. No ipak, njegov revolucionarni duh nikada nije ugašen. Gonzalo je ostao vjeran ideji komunizma i borbi proletarijata sve dok mu je srce kucalo.
Crnogorsko nacionalno pitanje se može posmatrati kao dio opšteg pitanja prava naroda za sticanje nacionalne samobitnosti, kao pitanje istorijskog kašnjena razvoja pojedinih nacija na Balkanu, kao pitanje nastojanja određenih lokalimperijalizama, prije svega velikosrpkog, da negira crnogorsku državnost i crnogorsku naciju, kao dio borbe velikih sila za dominacijom na Balkanu, i, na kraju, kao dio opšte borbe proleterske revolucije.
Svako negiranje prava pojedinih naroda da razvijaju posebni nacionalni identitet je izraz klasnog društva i klasnih odnosa, gdje pojedine vladajuće klase žele, radi sopstvenih pohlepnih interesa, onemogućiti prava drugim narodima. I to se dešava svakodnevno u borbi kapitalističke klase za dominacijom na određenoj teiritoriji.
Istovremeno, u poimanju crnogorskog nacionalnog pitanja se mora poći od tog istorijskog kašnjenja, zbog kasnijeg prodora kapitalističkih odnosa na Balkan. I to istorijsko kašnjenje nije svojstveno samo u formirnaju crnogorske nacije nego i drugih naroda Balkana.
(„Ispred ambasade SAD-a, u Ulici Kneza Miloša, okupilo se popodne tridesetak ljudi koji su skandirali anti-američke parole, zapalili američku zastavu i protestovali zbog bombardovanja Avganistana. U jednom trenutku demonstranti su počeli da bacaju petarde ka zgradi ambasade, na šta je reagovala policija i privela petoricu demonstranata“).
Partija rada je još 2001. godine svojim odlučnim protestom ispred američke ambasade u Beogradu iskazala svoj stav u vezi invazije zapadnih imperijalista na Avganistan i njegovu okupaciju, jasno osuđujući taj zločinački napad U tom stavu PR ništa se nije pomijenilo ni nakon dvadeset godina. PR takođe danas ne prihvata mišljenja da je imperijalistička okupacija bila nekakvo trošenje resursa imperijalističkih zemalja, jer su oni i to (opljačkana sredstva širom svijeta), kao uvijek, nadoknadili pljačkom prirodnih resursa porobljenih zemalja. U ovom slučaju kontrolom nad glavnom polugom proizvodnje opijuma, a nadasve ostvarenjem geostrateških interesa na tom području – sprečavajući svojim vojnim prisustvom, ne samo u Avganistanu, nego i nizom susednih zemalja, da porobljeni narodi dođu do slobode i da drugi imperijalisti zaposjednu to područje.
Partija rada podržava mišljenja koja ukazuju na trenutno geostrateško slabljenje zapadnog imperijalizma, jačanje drugih imperijalnih zemalja i saveza što označava poraz zamišljenog unipolarnog svijeta pod dominacijom zapadnih imperijalista. Ali PR ističe da je osnove geostarteške politike zapadnog imperijalizma u poslednja skoro dva vijeka bio da ne dozvoli drugim imperijalistima da ostvare primat, izazivajući sukobe među njima, odnosno ostvarujući svoje ciljeve, gurajući mnoge druge narode u sukobe.
Iz tih razloga – u temeljnoj krizi imperijalizma i pokretima masa na globalnom nivou, trenutno povlačenje zapadnog imperijalizma, ne mora značiti da oni neće učiniti sve da u Trećem svjetskom ratu, koji uveliko traje u raznim oblicima, iskoriste upravo tu globalnu krizu za očuvanje svoje moći po cijenu sveopšteg svjetskog haosa. Za to još imaju kontrolu nad glavnim finansijskim sredstvima, desetinama vojnih baza po svijetu i ne malim ljudskim resursima, kako bi nametale nove oblike modernog fašizma. Ono što je poučno iz avganistanskog slučaja je da je za uspjeh bitna moć koja proističe iz jedinstva naroda. Reakcioanarni sadržaji na kome počiva ta moć, i koji je nedvosmislen, posljedica je nepostojećeg revolucionarnog klasnog pokreta koje bi se borio za stvarne interese avganistanskih masa.
Pred sam raspad Jugoslavije počela je najezda opskurnih nacionalista koji su, što po zadatku što samoinicijativno, počeli da krstare zemljom papirima i mapama sa “rješenjima”. Da se “jednom za svagda” riješi tzv. srpsko, hrvatsko itd. nacionalno pitanje. Ovi “papiraši” ili “crtači mapa” su tada dobro odradili svoj posao, potpirujući nacionalističko ludilo koje je zahvatilo jugoslovenske narode. Posle krvavog pira ovi “crtači” su mirno proživjeli, ili sada žive, pod okriljem svojih režima, svjesni ili ne da su trebali stajati pred prekim sudom narodne vojske.
Kada se poslednji put zemlja oslobađala od okupatara i njihovih saradnika, pobednička partizanska vojska je išla u borbu s parolom – smrt okupatoru i domaćim izdajnicima! I jednih i drugih nije bilo malo i bili su moćni. Narodna vojska je ipak pobijedila, a nova vlast je onda izbacila parolu o narodnim neprijateljima. Pošto nije više bilo okupatora, na udaru su se zasluženo našli: ostaci bivših saradnika okupatora (prije svega ustaša, četnika, bijele i plave garde i redom). No, pošto je trebalo graditi novo društvo u kome će biti svi ravnopravni i neće biti „jednakijih“, na udaru su se našli i predstavnici bivše buržoaske klase i svi oni koji su željeli održati svoje vlasništvo. U tom istorijskom žrvnju lomljenja bivših društvenih odnosa i žaru za pravednijim i boljim, njima je udarana ta etiketa narodnog neprijatelja. Kako revolucije vremenom često jedu svoju djecu, “narodni neprijatelji” su na jugoslovenskom prostoru postali i dojučerašnji drugovi saborci, oni koji su zajedno kovali slobodu. Udaljavanjem od revolucionarnog zanosa i od revolucionarnih ciljeva širena je lepeza narodnih neprijatelja, ali se počeo mijenjati i sam društveni i ideološki karakter onih koji su žigosani tom etiketom. Za novostvorenu tzv. crvenu buržoaziju sve više su neprijatelji postajali oni koji su prstom upirali u nju, bilo da su bili pojedinci, radnici koji su se ohrabrili na štrajk, ili studenti na demonstracijama. Iako obračun sa ovim novim “narodnim neprijateljima” nije bio tako silovit kao neposredno nakon rata, on je bio temeljit. Na kraju, kada se sam sistem počeo urušavati usled kompromitacije komunističke ideje, i prelaska samih “etiketara” na nacionalističke pozicije, odjednom su tog “narodnog neprijatelja” našli u drugim, do juče bratskim narodima, pretvarajući se u ostrašnjene nacionalističke zvijeri koji su nesebično slali svoje da ubijaju ove druge u ime “viših nacionalnih ciljeva”, istovremeno paktirajući oko podjele teritorija i pljačkajući sve što se moglo opljačkati. A rat je upravo najviše pogodovao tim “etiketarima”, odnosno očuvanim strukturama prošlog sistema, omogućujući im da se na krvi drugih i sopstsvenog naroda, u koje su se tako u stavu mirno zaklinjali, izdignu kao nova kapitalistička klasa.
Ko je danas narodni neprijatelj?
Ima ga, kao što ga je bilo i biće dokle se god ne uništi i poslednji ostatak kapitalističkog sistema i imperijalisitičkog ropstva. Danas se ponovo vraćamo na početak i ponovno se javlja zov za aktueliziranjem parole od prije osamdeset godina – smrt okupatoru i domaćim izdajnicima! Sada ja na djelu ponovo okupacija. Za sada bez koncentracionih logora i streljanja, ali mnogo suptilnija i sistematičnija. Ponovo okupacija uz pomoć marionetskih režima, kompradorske buržoazije i sa silom koja je ultimativna – sa bankama, multinacionalnim kompanijama, medijima i svojom ideologijom. Po potrebi i po kojom vojnom bazom.
I okupator ponovo izgeda moćan i čini se da ga je nemoguće pobijediti. A i domaći izdajnici se trude da izgledaju moćni sa svojim aparatom i sluganstvom, spremni da guše svaki oblik klasnog ili antiimperijalističkog otpora. Spremni da odlučno brane ne samo svoje sluganstvo, nego prije svega kapital koji su napljačkali i privilegije koje im omogućuju da ga još više uvećaju. No, opšte okolnosti koje svijet guraju u taj globalni medjuimperijalistički sukob, tjeraju i obespravljene mase balkanskih prostora da će se morati jasno fokusirati na tog narodnog neprijatelja. I mi smo ubijedjeni da ga mase već danas vrlo dobro i nepogrešivo prepoznaju. Prepoznaju ga dok stoje u redu da bi dočekali zaposlenje ili po ko zna koji put ponovno nezaposlenje; u teškom radu po fabričkim halama za mizernu nadnicu i bez elementarnih prava; u zimskim danima po gradilištima; u ljetnoj žezi nadničenja po tudjim poljima; za pultovima trgovinskih radnji bez slobodnih dana; za volanom na beskrajnim putevima i čekanjima po granicma u besanim noćima; u satima i satima ispraznog buljenja za potrebe informatičke diktature; u odlascima u inostranstvo po svaku cijenu, svjesni da se gubi porodica, prijatelji…
Svjesni smo da će veliki broj odabrati sluganstvo i ropstvo modernom fašizmu i vjerno mu služiti. Isto tako smo duboko ubijedjeni da će obespravljene mase, odnosno svi oni koji su protiv tog ropstva, biti spremni da krenu u borbu sa onima koji u praksi pokazuju da žele da pokidaju sve te lance ljudskog ropstva i sveopšteg otudjenja. Tako je bilo i biće sve dok bude trajala klasna borba – i mirna, i bespoštedna, i krvava.
