Tekstovi

Da li jedna zemlja može da padne niže nego što je to slučaj u odnosu Srbije prema NATO paktu?

Deset godina od bombardovanja od strane NATO pakta, Srbija se sprema da stane u red za prijem u organizaciju koja je najmoćniji zaštitnik modernog fašizma.

Ovde se ne postavlja pitanje opravdanost NATO intervencije na Srbiju kako bi se se zaustavile horde Miloševićeve soldateske koje su, posle poraza u Hrvatskoj i BiH, krenule da haraju po Kosovu. Ovde se radi o budućnosti jednog naroda – da li će narod u Srbije pristati da se odrekne svog prava na slobodu? Nije sramno priznati kapitulaciju pred jačom silom i zapasti čak u ropstvo. Sramota je odreći se prava na otpor i pobunu. Danas je to pravo sadržano u otporu modernom fašizmu, odnosno NATO­u kao njegovom najagresivnijem predstavniku.

Globalni teroristi su proglasili mnoge države, narode, pokrete svojim ciljem i objavili im rat. I taj spisak je svakodnevno sve širi. Na taj istorijski izazov se mora odgovoriti. Mora se prihvatiti ili rat za slobodu ili ropstvo. Trećeg nema.

Nedostatak ljudstva i proširenje rata protiv naroda sveta primorava fašizam na sve masovnije regrutovanje žive sile u zemljama koje su pristale da služe zločinačkoj alijansi. Temeljna ekonomska kriza kapitalizma koja svakodnevno izbacuje na hiljade osiromašenih na ulice gradova, primorava marionetske režime da ubrzaju regrutovanje mladih u tzv. profesionalnu vojsku. Time ovi režimi pokušavaju slamati nezadovoljstvo koje vlada u narodnim masama, dok daljom militarizacijom društva olakšavaju sebi i sprovođenje diktatorskih mera i u drugim sferama društvenog života. Ne treba posebno isticati da će ovi regrutovani vojnici u stvari biti plaćene ubice čiji ce zadatak biti da ratuju protiv drugih naroda i oslobodilačkih pokreta, nemilosrdno ubijajući isto tako sirotinju kao što su i oni sami. Očito je da će usled agresivne propagande, nedostatka perspektive, sve manje prilika da se ode u svet u potrazi za poslom, mladi ljudi sve više tražiti priliku da obuku uniformu, ne pitajući se mnogo koga će da ubijaju i za čije interese ratuju.

Na dan kada je hrvatska vlada donela odluku o učešću hrvatskih vojnika i u rat u Libiju, hrvatski predsednik se u znak potpore ovoj odluci provozao ulicama Zagreba u tzv. NATOtramvaju, verovatno ne sluteći da je tim činom potvrdio svoje mesto u redu saradnika okupatora.

Crnogorski vlastodršci se prosto utrkuju u servilnosti spram novih gospodara. Bez trunke srama se ističe da su i crnogorski vojnici u Avganistanu, i likuju što su oni vladajuća garnitura koja idalje uživa simpatije svojih gospodara.

Ne treba posebno podsećati da je kleptokratija u BiH, Kosova i Makedonije spremna na sve što se od njih zatraže, samo da im se sačuvaju privilegije koje donosi trenutni status protektorata.

Srpska marionetska vrhuška oprezno nastupa u pripremi naroda za slanje vojnika u «mirovne misije». Paraliza privrede i besparica koja vlada je dobra prilika da se stalno promoviše « uspešnost izvoznih poslova vojne industrije », kao i hvalospevi o « ogromnim vojnim kreditima Turske i dobijanja besplatne američke vojne pomoći »…

PR podseća da svi vojnici koji budu regrutovani ne idu na piknik, već su legitimni cilj svih boraca oslobodilačkih vojski, svih onih snaga koji učestvuju u ratu protiv globalnog terorizma. I PR pozdravlja svaku pobedu oslobodilačkih vojski nad ovim plaćenim ubicama.

U Beogradu se tokom juna održava konferencija NATO­a. Režim pokušava medijskom tišinom i na mala vrata da stavi narod Srbije pred svršen čin, odnosno, da se prihvati da je članstvo u NATO­u nešto što se « isplati ».

Zadatak svih antifašista je da u trenutku održavanja konferencije iskažu svoj protest. Pružiti i simbolički otpor – da se vidi da je i u narodu Srbije posejano seme narodnog otpora. Ne otpora fašističkih i nacionalističkih bandi kojima NATO uskraćuju pravo na njihov domaći fašizam, već otpor koji u sebi nosi internacionalizam kao što je to istorija već pokazala.

Partija rada kao svoj cilj postavlja organizovanje političke i druge borbe protiv prisustva NATOa i institucija imperijalizma, sve do oružane borbe za oslobođenje od okupatora. (Program PR)

Narodi na Balkanu su dovedeni u novi položaj neokolonijalnog ropstva. I dok se predstavnici političkih elita po balkanskim državama kočopere u lažnoj ozbiljnosti sa srednjovekovnim zastavama, grbovima, restauriranim dvorovima, „nacionalnim ponosom“, ali i sa istančanim osjećajem za profit, pljačku, surovu eksplotaciju, i sa malogradjanskim žalopojkama nad teškim životom svog naroda, u stvarnom odnosu političkih snaga oni skoro ne predstavljaju ništa. Oni su obični poslušnici krupnog multinacionalnog kapitala. Narod bio rekao – krpe. Zato se ove krpe i ponašaju kako im se kaže, odnosno i potpisuju tamo gde im se uperi prstom. Sve ostalo je obična predstava za narod. Najbolji primjer za to je način na koji su su pod pritiskom močnih režimski predstavnici Beograda i Prištine došli do najnovijeg dogovora.

U Srbiji se decenijama potpiruje mržnja prema drugim narodima, a posebno albanskom, prema kome se većina odnosi sa kolonizatorskim prezirom. Slom militantnog velikosrpskog nacionalizma, izazvan spoljnom silom, nije doveo do poraza samog nacionalizma u Srbiji. Njegova snažna prisutnost nije samo rezultat istorijskog nasleđa, realiteta klasnih odnosa i trenutnog stepena razvijenosti, već se on permanentno prozvodi i neguje od strane samog režima. Ta poizvodnja nacionalizima je u funkciji održanja režima na vlasti, u sprečavanju radikalnijih socijalnih pokreta, ali i kao prelazna faza ka legalizaciji fašizma. To je i dio odgovora zašto opstaju sve te fašističke organizacije, a sama vlast je sve manje „gadljiva“ na fašističke „ispade“. Slično se ponaša i vladajuća elita u i Prištini. Činjenica da za albanske mase borba za nacionalnog oslobođenja nije dovedena do kraja koristi se kao sredsvo za održanje na vlasti, iako su socijane prilike u društvu izuzetno teške.

Situacija u BiH, Crnoj Gori, Makedoniji je ista. I tu političke elite shvataju da je za njih isplativo da se još igra na proizvedene podjele, bilo da je to podijeljenost po entitetima u BiH, srpsko­crnogrskoj podjeli u Crnoj Gori, albansko­makedonskoj u Makedoniji.Međutim, ne može se socijalno nezadovoljstvo stalno guštiti potpirivanjem nacionalizma. Kod srpskih, albanskih, bošnjačkih, makedonskih, crnogorskih, hrvatskih, a da se ne govori o grčkim masama, prodire svijest da je „njihova“ teritorija, država i nacionalni ponos izgubljen u korist novih kolonizatora čije su banke, krediti i dugovi peta kolona, okupatorska čizma i preki sudovi sa spremljenom omčom oko vrata. I ta probuđena svijest će jačati iz dana u dan, postajući osnov za razvoj nove političke alternative, a što će sa druge strane ojačati i fašizam kao sredstvo odbrane režima i kapitalističkih odnosa uopšte.

U postojećim uslovima još teže je kod masa razviti ideju da se narodi Balkana samo ujedinjeni mogu suprotstavljati savremenim kolonizatorima. I ta ideja o ujedinjenju balkanksih naroda, ali ne kao novo ropstvo pod diktatom modernog fašizma, tek je u povoju. Ona ima moćne protivnike kako u modernom fašizmu, koji je danas skoro zaokruženi totalitarni ideološki sistem neoliberalnog kapitalizma, tako i u primitivnom domaćem fašizmu i klerofašizmu. No svi ovi „domaći“ , bez obzira na svoje histerične urlike protiv modernog fašizma, u suštini su zavisni od njega, i koji ih svojom silinom i istorijskom nužnošću nadjačava i podvodi pod svoje ciljeve.

Sa druge strane, obespravljene mase na globalnom nivou su se pokrenule i pružaju sve veći otpor modernom fašizmu, jer je to uslov njihovog opstanka i slobode. Refleks te globalne pobune će se nužno odraziti i na narode Balkana, ma koliko oni to u ovom trenutku željeli ili ne. To će biti i ogroman zadatak za mase na Balkanu – stati u red pobunjenih naroda kao svoja istorijska obaveza i čast, kao imperativ slobode.

Stvaranje balkanskog pokreta otpora je istorijska neminovnost, i on će se izgraditi na principima jednog novog svijeta koji u sebi neće sadržati poglede patrijarhalnog svijeta i zakonitosti kapitalističkog ropstva i eksploatacije. Taj pokret će se suprotstaviti modernom fašizmu čiji je cilj potpuna dominacija i kontrola masa i naroda. To suprotstvljanje će nositi u sebi i surpotstavaljanje svim onim konzervativnim snagama koji su relikt tog svijeta i koji moderni fašizam koristi kao pomoćna sredstva radi lakšeg ostvarenja svojih ciljeva, poput religijske zatucanosti ili raznih, masovnih podkulturnih sadržaja.

Realnost temeljne krize kapitalizma će učiniti besmislenim sve otrcane ideje o mogućnosti reforme kapitalizma, a koju sve tiše zagovaraju predstavnici srednjih slojeva istjerani na čistinu silinom ekonomske krize.

Stvaranjem pokreta optora na Balkanu podrazumijeva i nestanak ljevičarske grupe i partije koji su danas surogati istinskog revoluciornog pokreta. Oni su samo tanka pokorica iluzije koja će se lako razbiti pred silinom pobuna narodnih masa.

Praksa klasnih borbi nas uči da će domaći kapitalisti i političari biti i te kako brutalni u obrani sopstvenih pozicija i pozicija multinacionalnog kapitala. Oni su stvorili represivnu silu i svakodnevno se radi da se ona ojača. Na lancu se u rezervi drže i fašističke ulične falange spremne za regrutovanje u sistem i na juriš na sve što je progresivno. Dotle je i sam moderni fašizam već stvorio sijaset novih zakonskih odredbi kojima ima i formalno pokriće za brutalni obračun sa svakim oblikom surpotstavljanja njegovom pokušaju za globalnom dominacijom.

Klasna revolucija na Balkanu se neće desiti preko noći. Preduslov za njeno izbijanje je da se nastavi produbljivnje globalne krize i da mase odbace nacionalističku idelogiju, kao i da se stvoriniz revolucionartnih grupa. Za nju je potrebno i iskustvo u klasnim bitkama. Revolucionarni pokret se ne može stvortiti samo na ulici, demonstracijama, štrajkovima i zahtjevima da kapitalizam ode.To su samo praktične pokazne vježbe na putu vodjenja mnogo ozbiljnijih klasnih bitaka. I tu borbu ne mogu voditi oni koji na svojoj koži ne osjećaju surovost kapitalističkog svijeta, kojima svakodnevno ne krče crijeva, ne znaju šta je to ne raditi godinama, ili raditi bez osnovnih prava i za minimalnu nadnicu, raditi do iznemoglosti, sticata ali morati sve više davati jačima, biti „slobodan“ a ne biti svoj.To može samo ona klasa koji u rušenju tog svijeta vide za seba jedinu alternativu i smisao svog postojanja – oni koji ne mogu biti slobodni dok i drugi to nisu.

To može samo organizovani proletarijat prekaljen u klasnim bitkama.

Zapadni imperijalisti su ponovo posegnuli za silom. Cilj im je da pokušaju da zaustave istorijske procese koji vode u pravcu gubljenje dosadašnje mogucnosti da svetu nameću poredak podređen njihovim pljačkaškim interesima.

Napad na Libiju je izazvao gnev i mržnju naroda širom sveta. Svima je poznato da je Gadafi bio veran saveznik zapadnih imperijalista u očuvanju njihovih interesa u arapskom svetu. To se odnosi i na ostale diktatore u Egiptu, Tunisu, Bahreinu, Jemenu… Diktatori ovih marionetskih režima su do juče dočekivani u zapadnim metropolama kao najveći prijatelji, uz grljenje i crvene tepihe, a sve to radi profitabilnih poslova u prodaji oružja i nesmetanog pristupa multinacionalnih kompanija naftnim resursima arapskih zemalja.

Pred pobunama narodnih masa u arapskim zemljama imperijalisti su procenili da bi procesi mogli da završe, ne samo svrgavanjem u narodu omraženih diktatura, već i narastanjem snažnog antiimperijalističkog i antikapitalističkog pokreta. Zato je i ova intervencija preduzeta, uz prećutnu saglasnot imperijalnih sila poput Rusije i Kine, kako bi se formalnom promenom režima i uz određene minimalne ustupke narodnim masama sačuvala ravnoteža sila, odnosno sprečilo prerastanje narodnih pobuna u šire socijalne revolucije. Istovremeno ovaj ratni pohod pokazuje da temeljna kriza kapitalizma unosi sve veće podele među samim imperijalističkim zemljama, kao i potpuni debakl UN kao organizacije svih država sveta. To ce samo podstaći razne imeprijalsitičke sile da sami, ili sa privremeno sklopljenim savezima, lakše krenu u razne ratne i pljačkaške pohode širom sveta.

Dole marionetske diktature!
Dole reakcionarni režim Gadafija!
Dole imperijalistička agresija!
Imperijalizam i marionetske diktature ce biti poražene – narodi Bliskog Istoka će pobediti!