Sloboda političkim zatvorenicima!

Represija režima u evropskim kapitalističkim zemljama se pojačava sa produbljivanjem sveopšte krize. Ne biraju se sredstva da se bilo koji oblik protesta protiv stanja u kojem su bačene najšire mase iskoristi za brutalni obračun sa demonstrantima.

No represija države se ne zaustavlja samo brutalnim napadima, već se često poseže za lažnim optužbama i montiranim sudskim procesima kako bi zastrašili demonstranti i smanjio narastajući otpor masa.

Posebno su na udar antifašistički aktivisti, tako da porastom represije raste i broj poltičkih zatvorenika širom Evrope.

Dižimo svuda glas prostesta protiv represije kapitalističke države!
Solidarni sa zatočenim aktivistima u borbi za pravedniji i slobodniji svijet!

Pokušaj rehabilitacije sadašnjosti

Rehabilitacija Draže Mihailovića i uopšte četništva je logični sled svih dešavanja u koje je zapalo društvo u Srbiji još devedesetih godina.

Pod patronatom “komunističkih” birokrata u bivšoj Jugoslaviji, nacionalistički intelektualci su izvršili idejnu pripremu za rehabilitaciju nacionalističke ideologije, a samim tim i četništva u kome je nacionalistička politika za vreme Drugog svetskog rata doživela svoj vrhunac kroz zločine nad drugim ali i srpskim narodom, kvislinškim odnosom prema okupatoru, pokušaju očuvanja monarhističke Jugoslavije i, nadasve, očuvanje kapitalističkog društvenog uređenja.

Slom militantnog velikosrpskog nacionalizma u prethodnoj deceniji i nametnuti mir, kao i pobuna naroda Srbije protiv katastrofalne politike tadašnjeg režima, nije označila i slom nacionalizma u Srbiji. On je u novim okolnostima imao prvenstveno funkciju u održavanju novouspotavljenih klasnih odnosa.

Rehabilitacija Draže Mihailovića nije rehabilitacija samo jedne ličnosti koja se nalazila na čelu zločinačkog pokreta, same ideje četništva, politike i zločina 90­tih, već ideološka rehabilitacija sadašnjosti – rehabilitacija surovog stanja u kojem se nalaze mase u Srbiji i koje režim može lakše da drži u pokornosti putem četničke, odnosno fašističke ideologije. U uslovima globalne ekonomske krize, i ponovnog zaoštravanja odnosa u samom regionu kome preti socijalna eksplozija nezadovoljnih masa, režim ima potrebu da prigrli sve one ideje koje pravdaju represivnu silu samog režima, podržavaju centralizaciju Srbije i surovo se obračunavaju sa klasnim protivnicima. Sem toga, te ideje i te kako pogoduju i sve većoj centralizaciji kapitala u sve manjem broju ruku kapitalističkih gamadi u Srbiji.

Zato ova ova rehabilitacija nije trenutni hir nečije politike, ili diktirana trenutnim političkim interesima. Ona je izraz klasnih odnosa koji vladaju u Srbiji, a to je surovi kapitalizam satendencijom fašizacije društva i režimom kao neokolonijalnim podanikom koji sprovodi diktat modernog fašizma.

Sistematsko prekrajanje istorije od strane vladajuće klase u Srbiji i potiskivanje antifašizma ima za cilj da abolira politku 90­tih godina, pojača unitarističke tendencije u Srbiji, udalji mase od aktivnijeg otpora neokolonijalizmu modernih fašista, i spreči aktivniji klasni otpor masa. Istovremeno to otvara širom vrata svim fašističkim grupama koji polako postaju nezaobilazni faktor u političkim zbivanjima Srbije.

Međutim antifašistički pokret u Srbiji će se stvoriti. Ukoliko se proces stvaranja antifašističkog pokreta bude brže odvijao, sprečavaće se i mogućnost da fašizam svima pokuca na vrata bez ispaljenog metka.

Raste otpor rehabilitaciji zlikovaca

Mobilizacija antifašista i protivnika rehabilitacije poprima karakter kada režim mora da preduzima dodatne korake kako bi svoju nameru ostvario. Otuda medijska blokada o protestima ili lažno izveštavanje, i otuda prolongiranje sudskog procesa, sa namerom da se za par meseci sve lakše ostvari.

Narastajući otpor rehabilitaciji razotkriva nameru režima da se ponovo ojača politika 90­tih godina u novim okolnostima, a posebno da se Srbija, osloncem na elemente četničke politike iz Drugog svetskog rata, pripremi za nastupajuće događaje u celom regionu. To podrazumeva pojačanu represiju na unutrašnjem planu, dalju centralizaciju Srbije, a istovremeno traženje saveznika na spoljnem planu koji bi bio najbolji garant očuvanja ostataka velekosrpske politike. Istovremeno režimu najviše odgovara i četnička politika na unutrašnjem planu kako bi slamao veća nezadovoljstva pripadnika nesrpskih nacija i suzbijao ozbiljniji klasni otpor osiromašenih masa.

Antifašisti Srbije i regiona se povezuju i koordiniraju aktivnosti protiv namere režima u Beogradu da izvrši rehabilitaciju. Održavaju se tribine i filmske predstave gde uzima učešće sve veći broj intelektualaca, a istovremeno se vrše protesti ispred Višeg suda u Beogradu, prilikom svakog ročišta u procesu rehabilitacije.

U predstojećem periodu pred protivnicima rehabilitacije stoji obaveza da svoj relativno stihijski nastup podignu na nivo stvarne kampanje – Ne rehabilitaciji, koja bi uspela da okupi još širi krug protivnika sramnoj nameri režima, i koji bi, bez obzira na svoju idejnu poziciju, kroz akciono jedinstvo mogli da doprinose zajedničkom cilju.

NATO plaćenici i ruski petokolonaši – novi kolaboracionisti!

Nakon izbora u Srbiji, prethodnih dešavanja u Makedoniji, trenutne situacije na Kosovu, postaje jasnije da je borba imperijalista za ovaj prostor Balkana dobila oštriju formu i da će, ostane li trenutni odnos klasnih snaga, cijenu toga u još većoj mjeri plaćati narodi tog prostora.

Ruski petokolonaši, ohrabreni izborima u Srbiji, kursom koji sprovodi Rusija prema zapadnom imperijalizmu kao i nalozima iz Moskve, krenuli se da se mobilišu, propagirajući otvoreni kolaboracionizam. Dotle su se NATO plaćenici iznenada našli u defanzivi. Taktika postepenog zaokruživanja Srbije pod NATO kontrolu očito ne ide željenom brzinom. U novonastaloj situaciji NATO plaćenici moraju prvo da konsoliduju redove, da bi se onda borba podigla na viši stepen. Trenutna miroljubiva retorika je samo dobijanje na vremenu u pregruprisavanju snaga. To potrvđuje i histerični apel američke administracije da se Grčka i Makedonija što prije dogovore oko imena Makedonije, kako bi ona ulaskom u NATO ojačala njegove pozicije, usled situacije u Srbiji, Kosovu, Grčkoj i samoj Makedoniji. U tu svrhu su i izjave predstavnika hrvatskog režima kako Hrvatska čvrsto stoji na ispunjenju NATO zahtjeva i njegovoj misiji, kao i svakodnevni vapaji crnogorskog rukovodstva da Crna Gora treba što prije da bude primjljena u NATO.

NATO plaćenici i ruski petokolonaši, kao dvije štotočinske grupacije su novi kolaboracionisti, zbog slepog izvršavanja svih naloga Moskve, Brisela i Vašingtona, i omogućavanja ovima pustošenje zemlje, njenih resursa i strateških sirovina, davanje neviđenih pogodnosti bankarskim lihvarima i olakšica multinacionalnim kompanijama za zauzimanje telekomunikacija, energetskih kapaciteta, puteva, turističkih destinacija itd.

Ove štetočine zainteresovani su samo da se pravilno pozicioniraju spram moćnika, jer znaju da im od toga zavisi i dolazak i opstanak na vlasti. Normalno da ne propuštaju priliku da u tom imperijalističkom nadmetanju u pustošenju zemlje i pljačkanju naroda i oni daju svoj doprinos.

Glumeći zabrinutost za patnju naroda, štetočine u stvari svoju funkciju obavljaju kao portparoli multinacionalnih kompanija, saopštavajući narodu koja je nova „investicija“ na pomolu. No činjenice su neumoljive – da se zaduženost zemlje stalno povećava, da je izvoz skoro stao, da realne nadnice opadaju, da je zdravstsvo u katastrofalnoj situaciji a stanovništvo sve bolesnije, da je po nivou pismenosti i obrazovanju Srbija na začelju Evrope, da stopa nezaposlenosti raste i približava se 30%, da prijeti demografski kolaps postajući Srbija zemlja sa najstarijim stanovništvom na planeti, da korupcija, da pljačka, da … Živi se od milostinje, kredita, otimanja i prodaje preostaloga. I taj princip preživljavanja je opštevažeći, kako za zemlju, tako i za ogromni dio stanovništva.

Recesija uzima sve više maha, što neminovno vodi pokretanju masa, a što će staviti kolaboracioniste i imperijaliste u novu situaciju i njihovo posezanje za još brutalnijim mjerama.

Stavljanje znake jednakosti između ovih kolaboracionista i savremenih okupatora istorijska je nužnost i u interesu naroda Balkana. Ko to prenebregava, ili pokušava da nađe opravdanje za sadašnju kolaboraciju u istorijskim okolnostima i globalnom odnosu snaga, saučesnik je u neokolonijalnoj okupaciji Balkana.

No jasno je da oslobođenje neće biti nimalo jednostavan niti lak zadatak.

Širenje snažne propagande među narodnim masama o potrebi da sami upravljaju sopstvenim resursima, proterivanju bankarskih zelenaša, potrebi odlaska NATO trupa sa Balkana, i političko raskrinkavanje kolaboracionista, početni je korak tog oslobođenja.

Klasni pokreti masa u Grčkoj, Španiji, Italiji…, kao i pokreti studenta u skoro svim zemljama olakšava stvaranje narodnog pokreta otpora na Balkanu. Stvaranjem narodog pokreta otpora na Balkanu bi se još više vezale ruke imperijalistima i pospešili procesi u drugim djelovima Evrope, odnosno stvorile se pretpostavke za izbijanje antikapitalističkih revolucija.

Balkan balkanskim narodima!

Stav PR – Kosovo

Narodni heroji Boro Vukmirović i Ramiz Sadiku ubijeni su tokom Drugog svetskog rata od strane Italijanskih fašista na Kosovu. Kada su hteli da ih streljaju odvojeno, oni su zahtevali da budu streljani zajedno. Streljani su zagrljeni.

PR je od svog osnivanja podržavala pravednu borbu albanskog naroda na Kosovu za svoje pravo na samoopredeljenje.

Posle intervencije NATO pakta došlo je do sloma militantnog velikosrpskog nacionalizma i stavljanje Srbije i Kosova pod dominaciju zapadnih imperijalista.

Političke elite u Beogradu i Prištini i dalje koriste tzv. albansko pitanja za ostvarenje svojih unutarpolitičkih ciljeva. Nepriznavanjem Kosova kao samostalne države režim u Beogradu koristi kao razlog da nezadovoljstvo masa u Srbiji stalno usmerava u drugom pravcu, povremeno raspirujući nacionalističku mržnju, kao i da na tom pitanju dobije što veće povlastice od zapadnih imperijalista. Krajnji cilj režima u Beogradu nije da povrati dominaciju nad Kosovom, jer zna da je to nemoguće, već da izgradi što povoljniju poziciju na Balkanu. Zamrzavanje postojećeg stanja u odnosima sa Kosovom i odugovlačenje u uspostavljanju potpunih odnosa između dve države je, po proceni režima u Beogradu, karta koja na duže staze može biti od koristi za njih.

Politička elita na Kosovu je svesna da je rešavanje odnosa sa Srbijom dug proces i da im takva situacija u suštini odgovara, jer albanske mase će teže krenuti u otvorenu pobuni protiv marionetske vlasti, i svojoj borbi dati klasni i antiimperijalistički karakter, dokle god postoji pretnja od Srbije. Međutim, teška ekonomska situacija na Kosovu, sve veće nezadovoljstvo u masama, kao i spoljni u unutrašnji pritisci određenih snaga, primoravaju vlasti u Prištinu da preduzme korake na uspostavljanju potpune kontrole nad celokupnom teritorijom Kosova i naprave iskorake iz statusa protektorata.

Marionetski vlasti u Beogradu i Prištini nemaju vojne snage za neke radikalnije poteze, pogotovo bez saglasnosti svojih mentora. Nikakvi veći sukobi i destabilizacija regiona nisu u ovom trenutku i interesu zapadnog imperijalizma, jer bi bilo kakva eskalacija nasilja vodila otvaranju mnogih pitanja na Balkanu, a što bi u krajnjem ishodu moglo voditi gubljenju pozicije zapadnog imperijalizma u ovom regionu.

Srpske i albanske mase, preokupirane svakodnevnim životnim problemima, nisu spremne ni na kakve sukobe i otvorene su za saradnju. Međutim, postojeće nezadovoljstvo masa u srpskom i albanskom narodu ne može iskoristiti revolucionarni subjekat koji je slab. Nacionalistička ineoliberalna svest u masama trenutno preovlađuju nad demokratskom proleterskom svesti. Svaka pojava i jačanje proleterske svesti, kroz otpor uspostavljenim klasnim odnosima, u startu se minimizira i razbija od strane struktura vlasti, vladajuće kapitalističke klase, potkupljenih sindikata i medija koji su u njihovim rukama. No kriza imperijalizma svakim danom dovodi do jačanja i fašizma i antifašizma na teritoriji cele Evrope. Od mogućnosti imperijalizma da zavede fašizam u Evropi, kao i snage ruskog imperijalizma da ojača svoje prisustvo u Srbiji, zavisi i priroda budućih odnosa između Srbije i Kosova, odnosno na području celokupnog Balkana.

PR smatra da se zajedništvo među albanskim i srpskim narodom ne može graditi u uslovima diktature krupnog finansijskog kapitala, odnosno ono se može graditi samo porazom imperijalizma na Balkanu.

PR je za mir i protiv sukoba između albanskog i srpskog naroda. Odlučno je protiv fašističkih hordi na Kosovu instruiranih od strane beogradskog režima, kao i onih snaga u albanskom narodu koji rešenje nacionalnog pitanja albanskog naroda vide kroz stvaranje etničke države na «albanskom etničkom prostoru».

PR podržava pravo naroda Kosova da se izjasne s kim i kako ce živeti, odnosno da li ce to biti u okviru samostalne države Kosovo, ujedinjenog sa Albanijom ili u zajednici balkanskih naroda. Ali PR je za ravnopravni status svih naroda na Kosovu. To se ne može ostvariti u uslovima sadašnje marionetske vlasti na Kosovu, mešanjem beogradskog režima u prilike na Kosovu i protektoratom imperijalista. To se može ostvariti samo radikalnom promenom društvenih odnosa u Srbiji i na Kosovu.

Parola – «svi Albanci u jednu državu» isto je tako fašistička i pogubna za albanske mase, kao što je to u praksi pokazao velikosrpski poklič – «svi Srbi u jednu državu».

Za ravnopravnost i bratstvo albanskog i srpskog naroda!
Za zajednicu balkanskih naroda!
Živeo antiimperijalistički pokret naroda Balkana!

Globalni teroristi i njihove sluge

Da li jedna zemlja može da padne niže nego što je to slučaj u odnosu Srbije prema NATO paktu?

Deset godina od bombardovanja od strane NATO pakta, Srbija se sprema da stane u red za prijem u organizaciju koja je najmoćniji zaštitnik modernog fašizma.

Ovde se ne postavlja pitanje opravdanost NATO intervencije na Srbiju kako bi se se zaustavile horde Miloševićeve soldateske koje su, posle poraza u Hrvatskoj i BiH, krenule da haraju po Kosovu. Ovde se radi o budućnosti jednog naroda – da li će narod u Srbije pristati da se odrekne svog prava na slobodu? Nije sramno priznati kapitulaciju pred jačom silom i zapasti čak u ropstvo. Sramota je odreći se prava na otpor i pobunu. Danas je to pravo sadržano u otporu modernom fašizmu, odnosno NATO­u kao njegovom najagresivnijem predstavniku.

Globalni teroristi su proglasili mnoge države, narode, pokrete svojim ciljem i objavili im rat. I taj spisak je svakodnevno sve širi. Na taj istorijski izazov se mora odgovoriti. Mora se prihvatiti ili rat za slobodu ili ropstvo. Trećeg nema.

Nedostatak ljudstva i proširenje rata protiv naroda sveta primorava fašizam na sve masovnije regrutovanje žive sile u zemljama koje su pristale da služe zločinačkoj alijansi. Temeljna ekonomska kriza kapitalizma koja svakodnevno izbacuje na hiljade osiromašenih na ulice gradova, primorava marionetske režime da ubrzaju regrutovanje mladih u tzv. profesionalnu vojsku. Time ovi režimi pokušavaju slamati nezadovoljstvo koje vlada u narodnim masama, dok daljom militarizacijom društva olakšavaju sebi i sprovođenje diktatorskih mera i u drugim sferama društvenog života. Ne treba posebno isticati da će ovi regrutovani vojnici u stvari biti plaćene ubice čiji ce zadatak biti da ratuju protiv drugih naroda i oslobodilačkih pokreta, nemilosrdno ubijajući isto tako sirotinju kao što su i oni sami. Očito je da će usled agresivne propagande, nedostatka perspektive, sve manje prilika da se ode u svet u potrazi za poslom, mladi ljudi sve više tražiti priliku da obuku uniformu, ne pitajući se mnogo koga će da ubijaju i za čije interese ratuju.

Na dan kada je hrvatska vlada donela odluku o učešću hrvatskih vojnika i u rat u Libiju, hrvatski predsednik se u znak potpore ovoj odluci provozao ulicama Zagreba u tzv. NATOtramvaju, verovatno ne sluteći da je tim činom potvrdio svoje mesto u redu saradnika okupatora.

Crnogorski vlastodršci se prosto utrkuju u servilnosti spram novih gospodara. Bez trunke srama se ističe da su i crnogorski vojnici u Avganistanu, i likuju što su oni vladajuća garnitura koja idalje uživa simpatije svojih gospodara.

Ne treba posebno podsećati da je kleptokratija u BiH, Kosova i Makedonije spremna na sve što se od njih zatraže, samo da im se sačuvaju privilegije koje donosi trenutni status protektorata.

Srpska marionetska vrhuška oprezno nastupa u pripremi naroda za slanje vojnika u «mirovne misije». Paraliza privrede i besparica koja vlada je dobra prilika da se stalno promoviše « uspešnost izvoznih poslova vojne industrije », kao i hvalospevi o « ogromnim vojnim kreditima Turske i dobijanja besplatne američke vojne pomoći »…

PR podseća da svi vojnici koji budu regrutovani ne idu na piknik, već su legitimni cilj svih boraca oslobodilačkih vojski, svih onih snaga koji učestvuju u ratu protiv globalnog terorizma. I PR pozdravlja svaku pobedu oslobodilačkih vojski nad ovim plaćenim ubicama.

U Beogradu se tokom juna održava konferencija NATO­a. Režim pokušava medijskom tišinom i na mala vrata da stavi narod Srbije pred svršen čin, odnosno, da se prihvati da je članstvo u NATO­u nešto što se « isplati ».

Zadatak svih antifašista je da u trenutku održavanja konferencije iskažu svoj protest. Pružiti i simbolički otpor – da se vidi da je i u narodu Srbije posejano seme narodnog otpora. Ne otpora fašističkih i nacionalističkih bandi kojima NATO uskraćuju pravo na njihov domaći fašizam, već otpor koji u sebi nosi internacionalizam kao što je to istorija već pokazala.

Partija rada kao svoj cilj postavlja organizovanje političke i druge borbe protiv prisustva NATOa i institucija imperijalizma, sve do oružane borbe za oslobođenje od okupatora. (Program PR)

Dajte djela a ne priče!

Period dominacije kapitalističke diktature bez većeg otpora narodnih masa je za nama. U narodnim masama u BIH, Srbiji, Hrvatskoj, Kosovu, Crnoj Gori…. nezadovoljstvo postojećim životom dobija sve izraženiju političku formu, odnosno sazrijeva svijest o neminovnosti istinske klasne borbe. To se uočava ne samo po broju štrajkova, protestima u raznim formama, nevjerici prema političkim partijama i sindikatima, već i po tako vidljivom nezadovoljstvu koje ispoljavaju ljudi u svakodnevnim kontaktima. No mora se priznati da je prepoznatljiva i velika razlika između stepena nezadovoljstva masa i stepena njihovog organizovanog nastupa, a što mora biti jasan signal za sve one koji žele promijeniti postojeće stanje da mase čekaju one koji ce primjerom prednjačiti u vođenju klasne borbe.

Gaženje osnovnih prava obespravljenih, na koja su samo formalno pristali kapitalisti, kao što je pravo na rad, osmočasovno radno vreme, garantovana zarada, penziono i socijalno osiguranje, godišnji nedeljni i dnevni odmor, kao i pravo na ljudsko dostojanstvo koje se potire svakodnevnim šikaniranjem od savremenih krvopija mora se zaustaviti. To se ne može zaustaviti samo propagandnim djelovanjem u cilju unošenja svijesti u obespravljene mase i njihovim pozivanjem na otpor kapitalističkom sistemu. To se mora zaustavljati i direktnim akcijama protiv simbola samog sistema.

Sadašnji nivo djelovanja revolucionarnih grupa u zemljama bivše Jugoslavije koji se ogleda u širenju propagandnog materijala, pravljenju sajtova, FB « revolucija », raznih suvoparnih analiza i kamernih tribina, nedovoljan je za jačanje revolucionarnog subjekta u novim uslovima i za pokretanje masa. Međutim, malobrojnost i operativna slabost revolucionarnih grupa nije razlog i opravdanje da se ne krene u izvođenje konkretnijih akcija, kako bi se mase podsticale na veći otpor.

PR svojim akcijama na širenju propagandnog materijala po BiH i Srbiji ima za cilj ne samo jačanje proleterske svijesti među masama, već i stavljanje naglaska na potrebi podizanja otpora na viši, organizovaniji nivo. Na nivo kada će predstavnici kapitalističkog sistema početi da osjećaju kolika može biti snaga organizovane borbe obespravljenih. Da osjete strah od mogućnosti propasti svojih privilegija i materijalnog bogatstva – strah od propasti svog svijeta.

Radničko NE kupljenim sindikatima

Radnici, nezaposleni i svi ostali ugnjetavani i ove godine nisu izašli na ulice gradova Srbije, BiH i Hrvatske da protestuju 1. maja. Nije u pitanju samo razbijenost, dezorjentacija i nemoć radništva, već i njihova nepoverenje u kupljene sindikate, a koji, bez ikakvog dostojanstva, mrvice dobivene od bahate vlasti licemerno proglašavaju sindikalnim pobedama. Pri tome ovi sindikati pristaju na najsramniju kapitulaciju, odričući se za duži period jednog od osnovnih prava sindikalne borbe – prava na socijalne proteste. Izjava predstavnika jednog sindikata u Srbiji da su oni pokušali da organizuju prvomajske proteste ali da ih radnici nisu poslušali, najbolje govori šta misle radnici Srbije o njihovim sindikalnim rukovodstvima. Tome treba dodati i nepostojanje jačih političkih organizacija koje bi artikulisale nezadovoljstvo masa ka radikalnijim političkim zahtevima.

Malobrojni protest nekih instruiranih sindikata na ulicama Beograda više je namera vrhova tih sindikata da i oni dođu do beneficija i sluganske pozicije tzv. reprezentativnih sindikata, nego želja za ozbiljnijim oblicima klasne borbe. Međutim, radikalnije parole koje su se ipak čule na ovom skupu jasno pokazuju da teški položaj radničke klase jača i uverenje o potrebi novih puteva borbe.

Prvi izlazak radništva na ulice u Crnoj Gori, posle duge apstinencije, potvrda je da socijalna pitanja počinju nadilaziti sve ostale podele koje su niz godina opterećivale to društvo.

PR je 1. maja u Beogradu širila propagandni materijal s jasnim ciljem da podstakne obespravljene mase na potrebu organizovanog suprotstavljanja diktaturi krupnog finansijskog kapitala, koju tako poslušno sprovode ili su spremni da sprovode sve najjače političke organizacije.

PR je ubeđena da će nezdovoljstvo narodnih masa na prostoru bivše Jugoslavije uskoro morati dobiti i organizovaniji i osmišljeniji politički izraz s jasnim ciljem da se iz osnova promeni sadašnji odnos klasnih snaga, tako poguban za ogromnu većinu naroda.

Saopštenje PR – akcija “Rudar”

Partija rada je izvela akciju Rudar. Akcija je izvedena kod spomenika rudarima učesnicima bune u Tuzli, postavljanjem velikog transparenta s porukom: RUDARI ZNAJU – JEDINO REVOLUCIJOM!

Ova akcija je imala simbolički karakter s ciljem da podsjeti na Husinsku bunu iz 1920.godine kada su rudari pružili oružani otpor nasilju državnih organa u toku generalnog štrajka rudara Bosne i Hercegovine. Mada je štrajk izbio zbog vladinog kršenja sporazuma o visini nadnica, koji je ona sama postpisala, proglašen je subverzijom. U njemu je učestvovalo 7.000 rudara. Štrajkački odbor se pred najezdom vojske i žandarmerije povukao u Husino i sela kraj Tuzle. Pobuna je u krvi ugušena, pri čemu je poginulo sedam rudara, a više desetina ih je ranjeno. Husinska buna je zauvijek ostala primjer klasne borbe protiv nepravde i tlačenja, a oni koji su se odvažili da krenu stazama husinskih rudara već su jednom podarili narodu BiH slobodu i bolji život.

No akcija PR je imali i cilj da pokaže da su danas rudari i ostali obespravljeni u BiH dovedeni u materijalni i društveni položaj sličan onom u kome su bili i husinski rudari na početku prošlog vijeka. Prezrenje koje ispoljava vladajuća elita u BiH prema patnji osiromašenih masa, brinući se isključivo za svoje lopovske guzice, najbolja je garancija da će se započeta borba husinskih rudara nastavljati stalno u nekadašnjim i u novim oblicima, sve dok se ne sruši poredak koji je suprotan svemu što je ljudsko.

PR ne samo da ne priznaje poredak u BiH, nego ima za cilj da ga nesprestalno ruši. Pobuna masa širom svijeta, koje se sa neviđenom klasnom mržnjom odnose prema korumpiranim i dikatatorskim režimima, pravac je kojima treba ići i u borbu protiv sadašnje nacionalističke i pljačkaške elite kako u Sarajevu, tako i Banja Luci, Mostaru… To se odnosi i na ostale marionetske režime širom bivše Jugoslavije koji pod diktaturom domaćeg i svjetskog kapitala drže u pokornosti narodne mase.

PR će nastaviti svoje akcije kako bi u masama jačala svijesti o potrebi većeg otpora radnika, nezaposlenih i mladih postojećem kapitalističkom sistemu s ciljem vođenja klasnog rata.

PR poziva obespravljene, slobodoumne i borbene aktiviste iz svih naroda BIH da je podrže u njenom djelovanju.

Ne na izbore – u marš gladnih radnika i nezaposlenih – u pokrete masa!

U Srbiji se zahuktava predizborna kampanja. Psi opštenarodne pljačke, bilo da se nazivaju pozicijom ili opozicijom, raznim međusobnim dogovorima pokušavaju da nastave sa dosadašnjom praksom otimanja budućnosti sopstvenom narodu. Istovremeno kod njih svih postoji izvestan strah da bi se pokreti masa u svetu mogli preliti i na ulice gradova Srbije. Oni će se truditi da izbori što pre prođu, kako bi sve u suštini ostalo isto, jer to odgovara svim političkim partijama. Zato je i budžet za narednu godinu u Srbiji napravljen tako da zadovolji samo one koji mogu trenutno ugrožavati postojeći sistem, a to su srednji slojevi. On nije pravljen za poboljšanje položaja radništva koje svakodnevno ostaje u sve većem broju bez posla, već za policajce, državne činovnike, sve one koji su na “državnim jaslama” i koji su najbolji branitelji postojećeg poretka. Ta srednja klasa je ta koja se buni u okviru postojećeg sistema, čuvajući njegove temelje, jer time najbolje čuva svoju poziciju. Tako da imamo paradoksalnu situaciju da su umesto radnika policajci u štrajku i na ulici u protestu; korupciju koja je proglašena za najveće zlom sistema, dok se istovremeno za sve slučajeve krupnog kriminala ubrzano štancuju “oproštajnice grehova” – dogovor o otkupu grehova ili kupovina kućnog pritvora koji nikog ne obavezuje; masovne ubice i ratne zločince čije su knjige bestseleri; sirotinju nad čijom se nesrećom prave uspešne tv emisije. I sve to podržava ta srednja klasa koja je za Kosovo u Srbiji ali i za Evropu. Ona je nešto između – prilagodljivo. Ona malo protestuje, malo se etablira u sistem, malo krade i malo protestuje protiv korupcije. Ona je servilna i “prkosna”. Ona je infuzija kapitalističkog sistema. Ona je oslonac izborne mašine.

« of 2 »

Ali mase su se u svetu pokrenule i to niko više ne može zaustaviti, sem sposobnosti kapitalizma da ih gurne u svetski rat, odnosno uvede jezivu diktaturu modernog fašizma. I jedino čime se bavi vladajući establišment po evropskim državama je da osluškuju huk masa, odnosno da gleda › [8] »kako će sačuvati svoj kapital. Oni malo odvažniji kleče pred fašističkim ikonama nadajući se da to jedino može spasiti Evropu.

U tom svom sveopštem metežu pseudolevičari, uglavnom sastavljeni od tih istih srednjih slojeva i sa istom malograđanskom svešću, izvode razne performanse i demonstracije sa pokličima o konačnom krahu kapitalizma – pod uslovom da on sam odšeta sa istorijske scene…

Nek pucaju okovi starog sveta!
Neka cveta sto različitih pokreta masa!
Nek jača revolucionarni pokret!
Smrt kapitalizmu!