Tekstovi

Ko je uopšte taj Vučić i ko mu je dao apsolutnu vlast u Srbiji?

Vučić je jedan navijač fudbalskog tima Zvezde koji je to bio i ostao – „navijač u duši“, i nije se mnogo izdigao iznad toga. Stasao je, po zadatku ili iz ubeđenja, uz četničkog vojvodu Šešelja, kao i sadašnji predsednik Srbije Nikolić. Bili su deo udruženog zločinačkog poduhvata protiv ostalih jugoslovenskih naroda, i samog srpskog naroda, šireći nacionalistički otrov, i direktno su odgovorni za stradanja i zločine koji su izvršeni na ovim prostorima, kao jedni od mnogobrojnih inspiratora i protagonista. Postavlja se jednostavno pitanje. Ukoliko Vučić tvrdi da se odrekao svojih političkih ubeđenja, a koje je zastupao dve decenije i koji su naneli zlo drugim narodima i sopstvenom narodu, kako onda može ostati dalje u politici? Onda nešto nije sa njim u redu u etičkom, a možda i u drugom smislu. Ili smatra da je u politici sve dozvoljeno, ali onda nek ne kuka nad sopstvenom sudbinom.

Kako to da su oni, koji su propagirali i podsticali na zločine, postali predsednik vlade i predsednik same Srbije? Odgovor je složen, ali tu je bitno nekoliko momenata. Prvo je svakako nemogućnost i nehtenje društva u Srbiji da se iskreno obračuna sa svojom prošlošću, odnosno da prizna da je njihova politika više od deceniju bila zločinačka. Čak i danas se ne odriču „svog Kosova“ i nezvanično se priželjkuje pripajanje tzv. Republike Srpske. Birajući Vučića i Nikolića, društvo u Srbiji je želelo da, bar delimično, opere svoju nečistu savest.

Drugo, i svakako najbitnije, je odnos imperijalističkih sila i trenutna mogućnost zapadnog imeprijalizma da diktira uslove i samim tim da određuje koja će garnitura vladati u Beogradu. Procena zapadnih imperijalista da treba dovesti upravo onu garnituru koja ostavlja društvu Srbije taj eho nekog „nacionalnog ponosa“, pokazuje se trenutno kao dobar izbor.

Treće, sadašnja garnitura na vlasti u Srbiji predvođena Vučićem i Nikolićem pristala je da bude „izdajnik„ tj. da se odrekne, bar formalno, svojih stavova, radi vlasti. Što samo govori o njihovim karakterima. Niko nas ne može ubediti da je neko, ko je bio ministar za informisanje u Miloševicevoj vladi, duvao Šešelju godinama u guzicu, i do pre par godina branio Mladića na ulicama Beograda, odjednom promenio mišljenje. „Malo morgen“ – što bi rekao pokojnik.

Četvrto, glasači u Srbiji nisu imali izbora, jer je prethodna vlast u Srbiji postala nezajažljiva u svojoj pljački. Peto, nepostojanja otpora, bilo kakvog pokreta, partije koji bi se aktivno suprotstavljala kapitalističkoj diktaturi koja je uzimala maha, a siromaštvo i beda su rapidno rasli…

Normalno je da su se novom odnosu političkih snaga u Srbiji, počeli pridruživati delovi državnogi represivnog aparata, ali da će ta borba biti dugotrajna i uporna. Podele su tu duboke, nasleđene i uticaj sa strane neće prestati.

I normalno je da zapadni imperijalisti svim silama žele da od Vučića naprave novog diktatora koji će obaviti “prljave poslove” za njih – pretvoriti Srbiju u koloniju i istisnuti ruske imperijaliste.

To je osnovni zadatak kojeg se prihvatio Vučić i banda lakeja oko njega. Ko sačinjava tu bandu lakeja?

Ovde se izuzimaju svi oni plaćenici u državnom aparatu po zadatku. Njima se ne treba baviti.

Svakako to su svi domaći tajkuni koji su ogrizli u pljački i koji svakog trena, po raznim osnovama, mogu završiti u zatvoru. I Vučić to vešto radi – s jedne strane hapsi tajkune i tako stišava nezadovoljstvo masa, a sa druge strane reketira te iste tajkune i sa njima se dogovara i pravi razne dilove. I samim tim učvršćuje svoju vlast. Sa druge strane ekonomski položaj Srbije, bolje reći bankrot, čini da ovi tajkuni sve više postavljaju i političke zahteve. Oni su u stvari između zatvora i posredne kontrole vlasti u Srbiji.

Postoji normalno i ta udvorička pseudointeligencija. Neki su protiv Vučića, ali nisu protiv kapitalizma i zapadnog imperijalizma, što je samo po sebi kontradikcija. Drugi su za Vučića, ali nisu protiv zapadnog imperijalizma, što je takođe kontradikcija. Treći su protiv Vučića, ali za ruski imeprijalizam, što je takođe reakcionarno, pogotovo kada se na to dodaju nacionalistički stavovi itd.

Vučić danas naizgled ima apsolutnu vlast u Srbiji. Mediji su pod kontrolom, cenzura i autocenzura su u funkciji, a ima i udvorica. No opet, nekako ne ide. Otpor raste. Njegova histerija se povećava. Laži i obmane su sve veće. Zadatak ne ide onako brzo kako bi trebao da se izvršava. Ekonomski pokazatelji su sve gori, a zahtevi imperijalista da stave Balkan pod svoju kontrolu sve zahevniji i nestrpljiviji. Svakako da će ključni momenat za mase u Srbiji biti kada režim počne da koristi silu da bi odbranio svoje pozicije, odnosno pozicije tajkuna i imperijalista. Tada će se postaviti jasna granica između obespravljenih masa Srbije i nametnute diktature kapitala.

A obespravljenih i nezadovoljnih u Srbiji je sve više i više. E, onda Vučiću ili nekim drugim “vučićima”…

“Padaj silo i nepravdo,
Narod ti je sudit zvan,
Bešte od nas noćne tmine,
Svanuo je i naš dan!”

Prošlo je dva vijeka od kada su balkanski narodi počeli voditi borbu za svoje nacionalno oslobođenje. Na kraju su uspjeli u svom istorijskom pohodu – ostvarili su nacionalnu samobitnost, svoje države… formirali svoj kulturni identitet… svoje klase. Onda su ih dva svjetska rata natjerala da sačuvaju to što su stekli, odnosno shvatili su da se samo ujedinjenjem u šire zajednice, mogu oduprijeti najezdama velikih sila. U tim ratovima su pokušavali da odaberu “pravu stranu”, kako bi sačuvali svoj nacionalni identitet i države. To su i uspjeli, jer ideje koje su im pokušavale zatrijeti to pravo nisu imale onu potrebnu istorijsku dimenziju, tj. stepen koncentracije kapitala nije bio dostigao toliki stepen da je mogao da poravna nacionalne države kao nešto što je samo po sebi anahrono i što ne može da “živi” u modernoj epohi. Da bi se to desilo trebalo je da prođe skoro još jedan vijek.

Danas su balkanski narodi rascjepkani na male državice, bez ikakve moći da se odupru imperijalističkom porobljavanju. Njihove političke elite djeluju tragikomično, ali su istovremeno spremne, kao i sve sluge, da za račun svojih gospodara guše svaki otpor koji bi se eventualno javio, posebno onaj koji bi imao taj antiimperijalistički karakter. I zato imaju snažnu podršku vojno­finansijskog kompleksa imperijalista – da bi gazili, ako treba i nemilosrdno gazili! I tu ne treba imati nikakvih iluzija.

Zašto je bitno ujedinjenje balkanskih naroda u istorijskom smislu?

Prvo, stvara se zajednica koja prevazilazi ograničenosti malih nacionalnih država u ekonomskom, kulturnom i svakom drugom smislu.

Drugo, što se time stvara mogućnost da se nacionalne suprotnosti, podsticane od stranih imperijalista i domaćih nacionalističkih snaga buržoazije, stave pod kontrolu.

Ko može izvršiti ujedinjenje balkanskih naroda?

Samo dvije sile – centralizovana sila multinacionalnog kapitala (imperijalizam), radi sopstvenih potreba, i pod uslovom da se ostvari privremena dominacija jednog imperijalizma (u ovom slučaju zapadnog).

Ovo ujedinjenje može biti samo formalno i privremeno.

Danas su balkanski narodi rascjepkani na male državice, bez ikakve moći da se odupru imperijalističkom porobljavanju.

Međutim, ovo ujedinjenje sa sobom nosi i sljedeće posljedice:

• gubitak svakog nacionalnog identiteta;
• gubitak prava na raspolaganje svojim prirodnim i ljudskim resursima;
• uvođenje modernih oblika protektorata;
• gušenje osnovnih socijalnih prava najširih masa;
• nametanje totalitarnih, fašističkih oblika uređenja;
• nametanje jendoobraznih kulturnih sadržaja u službi diktature kapitala.

Znači, nosi sa sobom moderno ropstvo.

Druga sila koja može ostvariti ujedinjenje balkanskih naroda je antiimperijalistički i antikapitalistički pokret samih balkanskih naroda.

Taj pokret se može izgraditi na sljedecim principima:

• na jasnom antiimperijalističkom otporu svih balkanskih naroda;
• na principima apsolutne ravnopravnosti svih balkanskih naroda;
• na klasnom karakteru samog pokreta radi slamanja diktature kapitala.

Da li je realno da se taj pokret izgradi?

To je istorijska nužnost. Kapitalizam nije više u stanju da postoji ukoliko ne proizvodi nove ratove i ukoliko neprekidno ne proizvodi višak “nepotrebne mase”. E ta “nepotrebna masa” je ona sila koja će mu doći glave, a ovdje biti regrutna snaga balkanskog pokreta otpora.

Prije jednog vijeka srpski nacionalisti zaklinjali su se pokličem – “Ujedinjenje ili smrt!”… taj poklič je kasnije, modifikovan, postao reakcionarni urlik velikosrpskog nacionalizma, radi tlačenje i terora nad ostalim narodima. Danas on se može ponovo aktuelizovati u širem opsegu – “Ujedinjenje ili ropstvo!“. Smrt ostavljamo za poslije i ukoliko ropstvo postane neizdržljivo. Odnosno, ako se sjetimo da ne treba pristajati na ropstvo, tj sjetimo se i onoga – Bolje je umrijeti u borbi, nego otići tiho, plačući!

Sistem u Srbiji je svojevrsni paradoks u svemu. Pre svega, društvo koje je u potpunom rasulu u svakom pogledu, svaki dan se preko medija predstavlja kao nešto pozitivno, skrivajući beznađe koje vlada na svakom koraku. Zašto je to tako?

Između ostalog, zato što je Srbija pristala da je nema, kao i Bosna i svi ostali. Najpre, režim čine ljudi koji se već dve decenije nalaze u samoj vlasti na razne načine. U suštini radi se o ljudima koji su odgovorni za mnoga zla na ovim prostorima, bilo kao direktni učesnici nacionalističkih ogrijanja, bilo kao akteri najveće pljačke kroz tzv. privatizaciju, ili danas kao kvislinzi koji svoj narod i resurse izručuju imperijalistima na tacni. Pri tome, sa domaćom bandom kapitalista, služeći se demagogijom i lažima, gaze sve pred sobom. I sve im to prolazi, jer je narod jednostavno razbijen i potonuo.

Svakako da je i paradoks to što je predsednik Srbije četnički vojvoda, lažni diplomac, sa sve većim apetitima za materijalnim bogatstvom. Paradoks je to što je “novi firer”, nekada Šešeljeva i Miloševićeva pudlica, a sada “izdajnik” i najogavniji plaćenik zapadnog imperijalizma. “Vođa” koji se okružio sa ljudima koji imaju debelog “putera na glavi” i koji su srećni što ih on ne hapsi, spremni bez pogovora da ližu, lažu i gone – ministrom policije uhvaćenom u plagijatu, čelnicima skupštine koji su već osvedočeni lopovi; ministrima rada kojima je cilj da radnike ubede u opravdanost još žešće kapitalističke diktature. I tako redom. To je družina koja vlada Srbijom.

No nije čak osnovni problem ni u tim i takvim ljudima. Oni nisu bitni, ma kako to izgledalo nesrećnom narodu. Oni su tu više prolazni izvršioci. Problem je u samom sitemu koji je uspostavljen. Sistem otvorene diktature kapitala, kojeg sve više brani vojna sila zapadnog imperijalizma. Ima li nade?

Narod bi rekao – nade uvek ima. Treba znati organizovati otpor samom sistemu i otpor onima koji ga personifikuju. Otpor svuda i na svakom mestu i na razne načine. Pre svega novom diktatoru Vučiću, i onda redom. No taj otpor mora biti sa vizijom i jasnim ciljem, ne da bi se samo smenila vlast. Otpor da bi se srušio sistem iz najednostavnijeg razloga – nepravedan je. Duboko je nepravedan.

Događaji koji se trenutno odvijaju (a može biti samo gore), ne ostavljaju mnogo prostora. Svako će morati da izabere – stati u red progonjenih ili progonitelja. Trećeg neće biti. Nece biti – “ja se držim po strani i gledam svoja posla”.

Obući razne uniforme sistema, da bi gazio one koji se protive ili one u koje upiru prstom, da bi išao po svetu da za “šaku dolara“ ubijaš druge narode; da bi mirno gledao kako otimaju tvojeplanine, vodu…; da bi srećan što imaš posao paradirao kraj kolona očajnika koji ga nemaju… Ili biti progonjen, jer ćeš dići glas protiv, jer si još negde čovek, jer te i muka tera da se buniš.

No, trećeg ipak ima. Ima ga – živeti u getu!

U bivšoj (Titovoj) Jugoslaviji vojna sila, odnosno JNA, bila je stub samog sistema. Ona je služila za održanje vlasti vladajućoj partijskoj birokratiji u periodu tzv. Hladnog rata, ali je predstavljala i kohezioni faktor protiv nacionalističkih tendencija koje su pokušavale da razruše to društvo. Sa druge strane, pored JNA, u društvu je taj militarizam izražavan i kroz niz formi društvenog organizovanja, koji su imali i tu dodatnu funkciju – da drušvo skladnije funkcioniše. Omladina je bila podučavana u školama kroz predmet ONO (opštenarodna odbrana), postojala je i društvena (civilna) zaštita na koju su i babe morala da idu, obučavajući narod za vanredne situacije. Sve ove forme su se pokazale efikasnim, posebno tokom prirodnih katastrofa ili nepogoda koje bi zadesile Jugoslaviju.

No, raspad JNA i njeno sramno i zločinačko pretvaranje od opštejugoslovenske sile u službu militantnog velikosrpkog nacionalizma je imalo dalekosežne posedice na sukobe na teritoriji bivše Jugoslavije. Ovde je sada sporedno pitanje da li su Jugoslavija i JNA mogle opstati, već je akcenat na činjenici da je raspad JNA ubrzao dalje urušavanje Jugoslavije i ubrzao ratove na njenim prostorima.

No, poslije završetka ratova i dolaska moćnije militarističke sile na ovim prostorima – NATO pakta, činilo se da je nastupila era tzv. civilnog društva, i da nema potrebe za militarizacijom. Ukinuta je vojna obaveza. Vojska je svedena na pokaznu vježbu, dok su sve tzv. duštvene forme organizovanja od društvene samozaštite i civilne zaštite itd…, odavno već bile zbrisane i zaboravljene. Te forme nisu bile potrebne najezdi pljačkaša u uništavanju svih oblika socijalizma – tzv. privatizacijom svega, koja je u stvari sinonim za pljačku, bolje reći razbojništvo.

Međutim, ovakvo stanje bilo je samo u prvom trenutku u interesu imperijalista. Ubrzo se pokazalo da im fali vojnika koji će da ginu za njihove interese po svijetu, a takođe su i sami marionetski režimi pokazivali sve veću želju da im se dopusti što veća militarizacija. I na kraju se to dogodilo u predvečerju globalnog sukoba. Marionetskim režimima je dozvoljeno da se ubrzano militarizuju. Normalno, pod komandom NATO pakta.

Zato je počela ta propaganda putem masovnih medija o vojsci i njenoj “uzvišenoj ulozi”. I mladi su pohrlili za parčetom hljeba. Sa druge strane u vojsci je dozvoljen upliv vjerske institucije, kako bi se ojačao taj militarizam i vezali te nesretne vojnike preko “duhovnih spona”.

Najnovije prirodne katastrofe, koje su zadesile područje bivše Jugoslavije, stvorile su uslove za dalji zamajac toj militarizaciji.

Prirodna katastrofa je pokazala sve što je unisteno u tzv. socijalizmu. Prije svega – nesposobnost da organizuju društvo da skladno funkcioniše. Ta nesposobnost nije izazvana siromaštvom ovih država. Ta nesposobnost proističe iz prirode samog kapitalastičkog sistema koji je na djelu. Priroda tog sistema je da proizvodi stalno haos – krize, nezaposlenost, socijalne sukobe, uništenje čovjekove okoline, ratove… U stvari, jedino je haos slamka spasa pomoću koje jedan umirući sistem pokušava da opstane. No, ova nesposobnost u sadašnjoj situaciji je ujedno i dobra prilika za dalju militarizaciju sitema. Tako se već predlaže ponovo uvođenje nekog oblika ONO u školama, kako bi se omladina pripremila da služi jednom militarističkom, bolje reći budućem fašističkom sistemu, a sve u službi imperijalističkih gospodara.

Postavlja se jednostavno pitanje – protiv koga se to priprema i militarizuje društvo u svim zemljama bivše Jugoslavije? Odgovor je jednostavan –protiv drugih imperijalista ili pobune narodnih masa.

U čemu se ogleda taj oblik militarizaacije, bolje reći fašizacije društva?

Prije svega u sve većoj kontroli društvenog života putem propagande i potpune medijske kontrole; prelaska iz oblika višepartijnosti u jednopartijnost, odnosno iz jednopartijnosti u voluntarizam “vođa” (Vučić, Đukanović, Dodik itd); potpuna pravna nesigurnost (svako može biti uhapšen iz bilo kojih razloga), jačanje uloge policije, upotreba vojske i lumpenrpoletarijata i tzv. navijačkih skupina za potrebe režima itd. Jedino što sprečava ubrzanu militarizaciju svih zemlaja bivše Jugoslavije je upravo to ekonomsko beznađe i haos u kome se nalaze. Oni nemaju sredstava da tu militarizaciju podignu na viši stepen. I ta militarizacija će u prvom redu zavisiti koliko im njihovi gospodari dodijele opreme i i stredstava.

Kako odgovoriti na ovu sve veću militarizaciju?

Razotkrivanjem suštine militarizma i jačanjem klasnog otpora i svih formi koje slabe sistem, a time stvaranjem najslabijih karika u tom lancu imperijalističkog ropstva. I na kraju, stvaranjem svoje narodne vojne sile koja će se suprotstavljati fašizaciji društva. Prije svega sile koja se regrutuje iz sirotinjskih četvrti, nezaposlenih i onih iz samog sistema koji ne pristaju na diktaturu kapitala. Narodne sile za borbu protiv represije sistema po gradskim četvrtima i demonstracijama.

Jedino revolucijom!

Namjera crnogorskih vlastodržaca da Crnu Goru uključe u NATO – najmoćniju terorističku organizaciju na svijetu, samo po sebi je zločin. Pravdanje vlastodržaca da je to u interesu stabilnosti Crne Gore, njenog prosperiteta i izraz realnog odnosa snaga u svijetu i regionu, alibi je za dalje učvršćenje diktature kapitala na ovim prostorima i podaništvo crnogorske vrhuške u cilju opstanka na vlasti.

Svrstavanje zemalja na Balkanu uz NATO i zapadne imperijaliste (bilo koje druge) je kratkovida politika koja ubrzava novi ciklus imperijalističkog sukobljavanja na samom Balkanu. I umjesto da balkanske države usmjeravaju svoje težnje ka nezavisnošću, plaćenička političke elite ih uvlače u sukob medju imperijalistima. Ovo je svakako posledica i nedostatka revolucionarnog pokreta medju balkanskim narodima i aktivnije antiimperijalističke i anti­NATO propagande.

Zato je agitacija i borba protiv uključivanja Crne Gore u NATO danas prvenstveni zadatak revolucionarne ljevice u Crnoj Gori, kao i širenje anti­NATO raspoloženja u masama Srbije, BiH, Kosova i Makedonije.

Mase već shvataju da je prisustvo NATO pakta na njihovoj teritoriji u službi zaštite pljačkaškog kapitalističkog poretka koji ih svakim danom čini siromašnijim i neslobodnijim. To shvatanje treba produbiti sa činjenicom da ih članstvo u NATO paktu uvlači i u direktan globalni sukob imperijalističkih sila, u kome će oni biti samo potrošna roba sa svojim životima, razrušenim domovima i egzilom po svijet. Ako i budu imali gdje pobjeći?

Zato je započeta propaganda protiv pristupanja NATO paktu u Crnoj Gori podsticaj potrebi njenih naroda za nezavisnošću i slobodom, i u interesu svih balkanskih naroda. Samim tim ova propaganda je uperena i protiv svih onih reakcionarnih i nacionalističkih snaga, posebno u Srbiji, Crnoj Gori i BiH, koje su peta kolona ruskih imeprijalista u pokušaju oživljavanja velikosrpske dominacije.

Za oslobođenje od NATO okupatora!
Smrt diktaturi kapitala!
Za zajednicu balkanskih naroda!

Nesreća koje je zadesila Srbiju, BiH i Hrvatsku sa ogromnim poplavama, pored šoka koji je nastao, zbog totalne nepripremljenosti ovih zemalja za ovakve situacije, pokrenula je izraze solidarnosti i želje da se pomogne svima u nevolji. I to je jedino dobro u svemu ovome što se dešavalo proteklih dana. Sve ostalo je politička predstava. Iznenada se javila ta druga “solidarnost”, posebno u Srbiji, proizvedena, lažna, glasna, puna patetike i licemerja. Sve radi tzv. političkog marektinga, građenja nekih pozicija ili dodvoravanja režimu. Ujedno je to idealna prilika vlastodršcima da trenutnu situaciju iskoriste, ne samo za učvršćenje na vlasti, nego i za trasiranje fašisoidnih odnosa. Zato su već uveliko izvršene pripreme – sprega krupnog kapitala i režima nikad nije bila bolja (nestade odjednom ono o borbi protiv korupcije); represivni aparat se dodatno ojačava; mediji su stavljeni pod kontrolu režima; poziva se na jedinstvo (sabornost ) oko vlasti (vodje).

Jedino što je istina, i koja nas pogađa posred čela je, da je narod stradao. Izgubili su kuće, useve… sve ono što su godinama sticali. I to ne bi bila tolika tragedija da žive u nekom drugom društvu u drugim odnosima i da znaju da ce to moći ponovo steći. No oni vrlo dobro znaju da je za njih to kraj. Da više nema onoga – samo da je zdravlja, pa ćemo sve ponovo steći. Sve je zatvoreno. Ovo društvo odavno ne daje nadu više ni mladima. Da bar oni mogu da grade svoj život i svoju budućnost. I šta onda mogu očekivati ovi nesrećenci što su ostali bez ičega? Ništa. Njima se već uzimalo stalno. Svakodnevno su im već krali od života.

Najgore u svemu ovome je što se banda vrlo dobro snalazi čak i ovakavoj situaciji. Već trasiraju neke buduće laži o obnovi i prosperitetu. Čak lansiraju priče o obnovu Jugoslavije, normalno njihove i po njihovoj mjeri, da bi oživjeli nadu kod naroda o boljem životu. Zato treba pozdraviti svaki gest optora, čak i u ovakvoj situaciji. Bar postavljati jednostavna pitanje – otkud njima tolike pare za “solidarnost”? Čije su to pare i čije su to fabrike? Čije je to sve? Njihovo? Da, biće, to njihovo i sve više njihovo, dok se ne javi sila da im stane nogom za vrat, i vrati narodu ono što je njegovo. Što je zajedničko!

Sukob zapadnog i ruskog imperijalizma na teritoriji Ukrajine, pobuna ukrajinskog i ruskog naroda, sa svim svojim posljedicama opredijeljuju ponašanje političkih snaga, ne samo u Evropi nego i šire. Ovo se dešava zbog najprostije činjenice – na teritoriji Ukrajine se sukobljavaju najmoćnije imperijalističke sile.

Od kakvog je značaja situacija u Ukrajini za Balkan?

Posljedice širih sukoba su svakako nesagledive, ali u ovom trenutku situacija u Ukrajini ima značaj za Balkan samo u smislu ko će se, na kraju, svrstati na čiju stranu.I već sada su uočljive konture podjela i svrstavanja uz određeni imperijalizam.

No, da bi našli približan odgovor na prethodno pitanje, mora se prvo sagledati gdje je trenutno Balkan u geopolitičkom smislu. Reklo bi se da Balkan trenutno ne igra neku značajnu ulogu, jer je zapadni imperijalizam ostvario ključne ciljeve. Prvo, sa svojom vojskom je zaposeo značajne tačke na Balkanu, i postavio maronetske režime u balkanskim državama. Dalje, stavio je bankarski i finansijski sistem pod svoju kontrolu i vodi borbu da istisne pozicije ruskog imperijalizma u energetskom sektoru.

Zapadni imperijalizam je došao na korak do svog cilja – vojno zaokruženje Balkana, uključivanjem Crne Gore i Srbije u NATO pakt i eleminisanje energetskog monopola ruskog imperijalizma.

Ruski imperijalizam je trenutno u defanzivi na Balkanu i pokušava preko energetske zavisnosti zemalja Balkana ojačati svoj uticaj.

No, otkud tolika zabrinutost zapadnih imperijalista kada su već ostvarili značajne ciljeve?

Situacija nije nimalo jednostavna. Zapadni imperijalizam svoje pozicije na globalnom nivou pokušava grčevito održati vojnom silom i izazivanjem konflikata.Situacija na globalnom planu po zapadni imperijalizam u vojnom, ekonomskom i političkom smislu se mijenja iz dana u dan, i za zapadni imperijalizam je sve zabrinjavajuća. Ukoliko zapadni imperijalisti izgube u Ukrajini, a već su zaustavljeni u pogledu Sirije i Irana, a i zbog situacije u samoj Evropi, stvaraju se uslovi da antiimperijalističko raspoloženje masa pocijepa pozicije zapadnog imperijalizma u Evropi. Neučvršćeni Balkan sa svojim nacionalnim i klasnim protivrječnostima je tačka od koje prijeti opasnost po opstanak zapadnog imperijalizma u Evropi. Dovoljno je pogledati trenutnu situaciju: Srbija u kojoj nikako da učvrste svoje pozicije do kraja, gibanje u albanskom narodu; problemi sa Bugarskom i njenoj pokušaju da sjedi na „dvije stolice“; nestabilnost Grčke i u zadnje vrijemeproblemi sa Turskom i njene apsiracije da se osloni i na druge imperijaliste i postane regionalna sila. Posebno je tu nepoznanica BiH, koja sa svojim klasnim pitanjem može biti ona iskra koja će zapaliti Balkan. Zato se zapadnim imperijalistima žuri i čini ih nervoznim. I zato se trude da što prije uključe Crnu Goru u NATO pakt, jer se time otvara mogućnost da se i Srbija lakše „upakuje“.

Po pitanju Ukrajine tzv. ljevica Balkana zauzima različitu poziciju – dok su jedni sa svojim poznatim socijal­šovinističkim pozicijama otvoreno stali uz ruske imperijaliste, dotle su drugi sa svojih reformističkih, malograđanskih i anarhističkih pozicija zauzeli uglavnom poziciju glasnogovornika i petokolonaša zapadnih imperijalista. Revolucionarna ljevica je jasno zauzela stav protiv zapadnog i ruskog imeprijalizma i za njihov poraz na teritoriji Ukrajine – za pretvaranje imperijalističkog sukoba (rata) u klasni rat.

Događaji u Ukrajini su prilika za balkansku ljevicu da osmisli svoju jasnu strategiju, ali i jasnu diferencijaciju među sobom. Glavni neprijatelj balkanskih naroda je svakako NATO imperijalizam, ali ne u ime ruskog imperijalizma, već u ime toga da Balkan pripada balkanskim narodima.

Zato je borba protiv približavanja Crne Gore i Srbije NATO­u prvenstveni zadatak revolucionarne ljevice, kao i širenje antiimperijalističkog raspoloženja u masama. Svakako da i klasna borba masa, posebno u BiH, može biti ta iskra koja će antimperijalističkom pokretu dati novu dimenziju. Mase već shvataju da je prisustvo NATO pakta na njihovoj teritoriji u službi zaštite pljačkaškog kapitalističkog poretka koji ih svakim danom čini siromašnijim i neslobodnijim.

Za oslobođenje od NATO okupatora!
Smrt diktaturi kapitala!
Za zajednicu balkanskih naroda!