Tekstovi

Nad Balkanom se ponovo nadvijaju neki mutni oblaci i nacionalistička mržnja se pokušava rasplamsati. To može dovesti da Balkan zakorači u zonu ponovnih ratnih sukoba. No, za razliku od devedesetih prošlog vijeka, kada je nacionalističko ludilo inspirisano iznutra i kada je razbilo Jugoslaviju, sadašnji pokušaji imaju više taj spoljni pečat. Unutrašnje vladajuće strukture nemaju resurse da ozbiljnije vode svoje države, jer su faktički sve na liniji bankrota, a pogotovo nemaju resurse ne za ozbiljnije ratove. Vođenje rata je skupo, a i mase su izvukle neko iskustvo iz prethodnih ratova. Tim malim elitama je dozirani nacionalizam samo sredstvo za opstajanje na vlasti i unutrašnje političke igre. Znači, oni rat ne mogu ekonomski podnijeti, a i ne odlučuju o tome. No, zato rat može biti uvezen spolja. Rat na Balkanu zavisi od toga kako će se globalna kriza dalje odvijati, odnosno kako će se odvijati odnosi imperijalističkih sila u samoj Evropi i na Bliskom i Srednjem Istoku – da li će se požari iz regiona prenijeti polako i na Balkan?

Da li se može izbjeći rat na Balkanu ukoliko se dalje zaoštre odnosi imperijalističkih sila?

Ako se pogleda prostor Balkana, vidi se da su na njemu isprepleteni interesi evropskih, ruskih, američkih imperijalista i Turske. Nije zanemarljiv i sve veći ekonomski upliv Kine. No, nove sukobe na Balkanu mogu pokrenuti samo dvije sile – SAD i Rusija. Rusija ukoliko bude primorana da brani ekonomske i strateške interese, te da rastereti glavne udare zapadnog imperijalizma na svojim granicama; i SAD, ukoliko budu potiskivani od strane Rusije, odnosno ukoliko im se ne dozvoli da potpuno ovladaju Balkanom. Jasno je svima da bi u takvom jednom ratu narodi Balkana bili samo topovsko meso za interese imperijalista. Uosta­lom to je već sudbina mnogih naroda po svijetu. Ipak postoji izlaz iz ove situacije za sve narode Balkana. A to je da izgrade autentični pokret otpora sastavljen od predstavnika njenih naroda. Ta ideja izgleda u ovom trenutku potpuno nemoguća, jer su međunacionalne podjele jos duboke, mnogi balkanski narodi su okrenuti sami sebi je su im režimi nametnuli misao da su konačno “svoji na svome”, a postoji i snažni osjećaj nemoći pred silom imperijalista. Pri tom “sljepilu” se ne vidi da se nema skoro ništa od svoje suverenosti sem himne, nešto nacionalnih simbola, jezika i romantizirane i lažne istorije. Sve bi stalo u jedan kofer. Izvan ovog “koferčića” nemaju pravo na svoju industriju, puteve, rudnike, vode, na prirodne ljepote… Nemaju pravo na običan život i da žive od svog rada. Balkanski narodi su trenutno izgubili svoj suverenitet i pravo da odlučuju o svojoj sudbini. Njihove političke elite su kao smiješne dvorske lude feudalne aristokratije koja nije razumjela da je ona ostala sama na pozornici prošlog i da je povijesna zavjesa već pala. I zato balkanskim narodima ostaje samo jedno, strašno pitanje – kako izgraditi autentični oružani pokretobespravljenih slojeva. Ništa drugo. Ne postoji ni jedno pitanje važnije od toga. Sve ostalo je sporedno, lažno, imitacija ili glumatanje. I samo odgovor na to pitanje je ona ulaznica koja omogućava tim narodima da istorijsko klatno pomjeri u nekom drugom smijeru – da ono ne završi po vratovima balkanskih naroda. Da ne završe zaklani po jamama ili kao topovsko meso u ratovima na rodnom pragu ili širom planete – u boljem slučaju kao izbjeglice u “humanitarnim getima”. Stvaranje balkanskog pokreta otpora može da vodi put forsiranja intenzivne i radikalne klasne borbe. Istinska klasna borba je odlučna borba za svoja radna mjesta, plate, život i to je borba koja se odvija putem štrajkova, blokada, demonstracija i sukoba sa klasnim neprijateljem. Stvaranje revolucionarnog subjekta ukorijenjenog duboko u obespravljenim masama je taj put koji vodi do balkanskog pokreta otpora. A kada se dođe do njegovih temelja, i kada se vidi da je to stvarno i moguće, onda ni domaći kapitalisti, sama sila vlasti, a ni imperijalisti više neće izgledati tako moćno. Shvatiće se da je imperijalizam kao i njegove sluge po balkanskim zemljama samo “tigar od papira”. Da je to svijet prošlog koji, radi gomilanja svog kapitala i moći, misli da se može igrati sa sudbinom čovječanstva. A može i hoće bezobzirno i ludački, ako mu se dozvoli.

Turski revolucionari su do sada mnogo učinili za stvaranje revolucionarno pokreta u ovom regionu, a i grčki pokret je u previranjima. Potreba da se povežu obespravljene mase sa prostora bivše Jugoslavije je onaj korak i uslov koji treba napraviti da bi se krenulo na put bez povratka – na put borbe balkanskih naroda za oslobođenje od imperijalizma i rušenja diktature kapitala.

Za mir među balkanskim narodima!
Za jačanje klasne borbe na svakom mjestu!
Balkan balkanskim narodima!

U mnogim delovima Sirije, oružani sukobi traju više od dve godine. U ratu u Siriji je na jednoj strani Asadov režim sa podrškom Rusije, Kine i Irana, a sa druge strane su plaćenici poput Slobodne sirijske armije podržani od strane zapadnih imperijalista, Turske, S. Arabije i Katara. Treća sila ISIL, odnosno samoproglašena Islamska država, pojavila se kao snaga čije je stvaranje potpomagao zapadni imperijalizam s ciljem jačanja sopstvene pozicije, ali ISIL sada nastupa i samostalno, trenutno remeti mnoge imperijalne interese, a nastupa sa krajnje reakcionarnih pozicija.

Kurdskom narodu, koji broji skoro trideset miliona, nije dozvoljeno od reakcionarnih režima Turske, Iraka, Irana i Sirije da ostvaruje osnovna nacionalna prava i pravo na samoopredeljenje. Borba kurdskog naroda za slobodu je dugotrajna, i sada se prvi put stvaraju uslovi da konačno Kurdi ostvare svoje nacionalne ciljeve. Stvaranje kurdske autonomije u Siriji u Rožavi je od istorijskog značaja za kurdski narod u procesu samooslobođenja. Započeti društveni procesi u Rožavi su istovremeno i jedini putokaz ostalim narodnim masama, da se oslobode reakcionarnih režima i okupacije imperijalista.

Pokušaji da se uguši autonomija Kurda u Rožavi od strane ISIL­a, uz potporu reakcionarnih režima je pokušaj da se prekine proces oslobođenja kurdskog naroda i speči da na prostoru Bliskog i Srednjeg Istoka ojača borba narodnih masa na nekim novim osnovama – antiimperijalisitičkim, antikapitalističkim i sa jasnim otklonom od verskog fanatizma.

Podrška odbrani Rožave je podrška borbi za ravnopravnost svih naroda.

Podrška borbi kurdskog naroda je podrška borbi protiv imperijalizma – protiv neprestanih zločina koei imperijalisti vrše nad ostalim narodima sveta.

Podržimo i borbu kurdskog naroda u Turskoj jer je to u interesu i svih balkanskih naroda, kako bi se slabila njihova zavisnost od imperijalizma. Time jačamo solidarnost balkanskih naroda, sprečavamo širenje međunacionalne mržnje i ponovne pokušaje imperijalista da se služe balkanskim narodima u njihovoj sve zaoštrenijoj međusobnoj borbi. Time dajemo i doprinos sprečavanju izbijanja novih sukoba na Balkanu.

Slava velikoj borbi kurdskog naroda za slobodu i pravedniji svet!

http://youtu.be/cx9ocbt5SKE

Negdje s kraja zime i naznakom proljeća, kao neki znak, progovorile su bosanske mase svom silinom. I pokazale su šta misle o sistemu koji ih svakodnevno pritiska sa svom svitom tih političara, ratnim profterima, korupcionašima, obijesnim – lopovima. I gorjelo je, dobro je gorjelo. A onda je sve stalo. Uspjeli su oni koji znaju kako se vlada da to kanališu u neke jalove forme poput tzv. plenuma. Negdje se izgubila ta silna energija. Znamo već i zašto. Znamo da nije bilo snage koja će povesti te pobunjene mase.

No, uslovi se nisu promijenili, čak su i gori. Imperijalisti ponovo grakću, dajući do znanja ko ima pravo na Bosnu. Dok ruski imperijalisti gledaju sa svojim poslušnicim da je rascijepe, američki da je pretvore u svoj vojni poligon, a neki treći pokušavaju da se uguraju svojom unitarizacijom za svoje male imperijalne interese. Postoje i oni koji hoće da je podvrgnu nekim ”zakonima” koji su suprotni ne samo interesima naroda BiH, nego samoj civilizaciji – i zapadnoj i istočnoj i svakoj ljudskoj. I svi oni su zlo, opasno zlo za narod BiH. Oni svojim postojanjem i opstajanjem samo ubrzavaju veće zlo koje se može ponovo nadviti nad BiH.

Predstojeći izbori su poseban test za bosanske mase. Izalazak na izbore je izdaja pobune masa u BiH . Izalazak na izbore je u službi kolonizator a i porobljivača BIH, onih koji bi da je dijele ili da uređuju po aršinima sopstvenih pljačkaških interesa bilo da se oni sprovode u ime “srpstva i hrvatstva, zapadnih vrijednosti i EU, ili očuvanja bošnjačkog i muslimanskog identiteta“. Sve to oni čine radi služenja okupatoru – vojnom i finansijskom, jer znaju da zavise samo od njihove volje. Sve je to i radi očuvanja fotelja i pljačkaških interesa bande političara. Zato jedni u predizbornoj kampanji u BiH pozivaju u pomoć Tita i boga zajedno, drugi evropski život i da su zapadni imperijalisti baš njih odabrali da “usreće BiH”, treći igraju na religijska osjećanja masa, četvrti nacionalističkom retorikom…

A gdje su tu predstavnici onih koji su izašli na ulice, da pale i ruše sistem? Gdje je tu bosanska mladost koja je progovorila svom silinom. Njih nema! Nema ni njihovih predstavnika. I ne treba da ih bude. Njih treba da bude u nekim drugim pričama. I nek se spremaju za put bez povratka, ako im je stalo do Bosne. A i ne mora do Bosne, ali mora do sopstvenog života. Da budu slobodni ljudi. I da žive! Da mogu da žive!

ZAPIS O ZEMLJI
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti
A zapitan odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna
Mak Dizdar

Poznato je, da je Francuska buržoaska revolucija srušila stari feudalni poredak u Evropi i da su se pojavile nove klase. Ekonomsku i političku moć je posjedovala buržoazija, dok se oslobođeno seljaštvo i radništvo u usponu borilo da stekne neka svoja osnovna prava. Poslije kratkotrajnog saveza među tim klasama, nastavljena je krvava klasna bitka, i koja traje do današnjih dana. Poslije početne apsolutne vlasti buržoazije, činilo se da će kapitalistički poredak vječno trajati. Onda su seljaci i radnici uzvratili svojim revolucijama i izgradnjom društva u kojem su oni imali političku i ekonomsku moć i prava. Sa pobjedom Oktobarske i Kineske revolucije opet se činilo da je kapitalizam već izgubio bitku. No, kapitalistički sistem se pregrupisao i putem fašizma i vođenjem stalnih ratova pokušao je održati svoje pozicije. Porazi koje su doživjeli tzv. socijalistički sistemi s krajem XX vijeka, u prvom trenutku ponovo su aktuelizovali ideju da je “komunizam mrtav” , a što znači da nema besklasnog društva i da se mora znati“ rad, red i poredak”. No, i to je kratko trajalo. Kapitalizam se našao u strahovitoj krizi, najgoroj do sada, i koja ozbiljno prijeti izbijanjem opšteg rata, pa čak i uništenjem čovječanstva. Izgleda kao da je nastupio period opšteg haosa.

Na prostoru Balkana trenutno su svi režimi u suštini marionetski.Vlast drže sitne sluge krupnog multinacionalnog kapitala, koji zbog svoje sićušnosti i poniznosti spram gospodara, vole da se na svojim malim državnim feudima predstavljaju u “veličini”, diveći se sami sebi i svojoj trenutnoj moći, jer nemaju sile koja im se ozbiljnije suprotstavlja. Nema sile koja će ih objesiti da vise na Terezijama, Markovom trgu , Baščaršiji, na sred Podgorice, Prištine, Taksima u Istambulu, Sofiji, Atini…

No, dok se ne desi da razni vlastodršci vise po trgovima glavnih gradova, a visiće, neophodno je pomagati masama da što prije odbace cjelokupni sistem koji im je na grbači. Razbiti svijest da je kapitalistički svijet jedino moguć, a zatim krenuti da se ruše sve poluge na kojima on počiva. A jedna od tih poluga je svakako nametnuta svijest da je potrebno učestvovati u nekakvoj “političkoj utakmici” u izborima i buržoaskom parlamentarnom sistemu. Stvara se predstava o nekakvoj vlasti i opoziciji, kao da je to od suštinske važnosti za život naroda. A radi se o dvije ili više grupa političkih bandita koji se uvijek bore oko istog, i u okviru istog sistema i istih društvenih i političkih odnosa. Znači i vlast i “opozicija” se bore u okviru kapitalističkog sistema i kapitalističkih društvenih odnosa. Oni ne žele da izađu izvan tog sistema, i vrlo dobro se osjećaju u njemu, za razliku od većine osiromašenih i obepravljenih dijelova društva, koji su faktičke svojim položajem stalno izvan sistema. Podržavati bilo koju vlast ili tzv. opoziciju u okvirukapitalističke diktature je zločin sam po sebi. To je ruganje samom sebi, svom položaju i ljudskom dostojanstvu.

Posebno zanimljivo je ponašanje sindikalnih ili tzv. ljevičarskih organizacija koji bi, bar danas, trebali zagovarati rušenje diktature kapitala. Ne, oni su saveznici sistema. Oni su ti koji stalno sprečavaju radikalniji nastup masa prema sistemu i zato su nagrađeni od samog sistema. I zato, zbog njihovog kukavičluka i potkupljenosti, prvo njih treba nemilosrdno gaziti. Odavno je nastupio istorijski trenutak kad se učešće u samom sistemu mora smatrati činom izdaje – izdaje klasne borbe i interesa proletarijata. Biti neprijateljem sistema je danas ne samo izazov, nego i obaveza – „patriotska dužnost“ svih onih koji nemaju i svih onih kojima je dosta “i nepravde i svega”.

No, biti neprijateljem sistema ne znači odbacivanje i pozitivnih tekovina tog kapitalističkog društva, poput nekih oblika neposredne demokaratije, npr. referenduma. Tako bi se i neprijatelji sistema mogli zalagati za postavljanje jednog referendumskog pitanja : Da li ste za ukidanje privatne svojine?

Pa ako većina na referendumu bude protiv, onda nek ostane sadašnji kapitalistički sitem koji počiva na “svetosti privatne svojine” kao uzroka svog zla na ovom svijetu. No, ako većina bude za, onda će se politička vlast i društveni odnosi graditi na nekim drugim osnovama i “svetosti” neke zajedničke svojine. Ovo izgleda previše naivno i pomalo suludo, kao što je na početku izgledalo naivno i suludo kada je mlada buržoazija rušila feudalni poredak i ukidala osnove tog društva. I kada je giljotina radila non­stop po vratovima plemića i kraljevske kamarile, a koji nisu htjeli dobrovoljno prihvatiti “modernost” i “novi svijet”.

Ne treba posebno podsjećati da su i narodi Balkana već jednom postavili ovo pitanje i pozitivno odgovorili na “referendumu”.

Kako doći do trenutka kada će mase moći zahtjevati postavljanje ovog gore pitanja je ona “sitnica” koja dijeli opoziciju od neprijatelja sistema, lažnu ljevicu od revolucionarne ljevice.

Srušiti svijet nepravde i neslobode!
Srušiti diktaturu kapitala!
Jedino revolucijom!

O narodu se može govoriti na dva načina – stoka, koja je zaslužila da bude gažena, i o njegovoj snazi da u određenim istorijskim trenucima napravi istorijski iskorak. U prvom slučaju se govori o stoci koja je spremna da služi, prašta i ulizuje se svojim vlastodršcima. I to nije karakteristično samo za Srbe, Bošnjake, Hrvate, Albance… To je nešto univerzalno. Samo su forme tog sluganstva različite. I to traje dok se ne stvore određene istorijske okolnosti, odnosno, kako bi neki rekli, dok stepen klasnih protivrječnosti ne dođe do pucanja.

Poznata je epska pjesma „Početak bune protiv dahija“ kada sveci pozivaju sedam puta srpski narod, raju, na pobunu protiv dahija, ali se oni ne usuđuju na taj čin, iako je njihov položaj bio takav da se zlo više nije moglo trpiti. Da bi se narod pokrenuo iz svog stanja letargije i pasivnosti, potrebna su dva uslova: da je stanje postalo neizdrživo i da postoje ljudi, organizacije, pokret koji će to nezadovoljstvo i očaj kod masa iskoristiti da ih pokrene samo u jednom smjeru – na pobunu . Ukoliko nisu ispunjena oba elementa, stanje apatije i beznađa može potrajati decenijama.

Pobuna je univerzalno ljudsko pravo i niko ga ne može oduzeti ljudima, ma kakvi zakoni bili, ma kakve prijetnje i ma kakva se diktatura i represija sprovodila. To je jednostavno sastavni dio ljudskog oslobođenja, njegove težnje da bude slobodno biće.

Da li je normalno da se stopa nezaposlenosti na ovim prostorima Balkana uglavnom kreće oko 30%, a negdje i oko 50%?

Da li je normalno da narod nema pravo na besplatno liječenje i školovanje, pravo na krov nad glavom, već da crkava baš kao stoka; da toliko pametne i sposobne djece ostane uništeno, da vlada demografska kuga jer nemaju niti krov nad glavom niti posao… ?

Da li je normalno da radnici pristaju da im se uskraćuju neka prava koja su imali prije stotinu godina (pravo na štrajk, sindikalno organizovanje, pravo na redovnu platu, osmočasovno radno vrijeme itd.)?

Da li je normalno da bande kapitalista i političara ne polažu račune nikome?

Da li je normalno da bande globalnih kapitalista uzimaju sve što se uzeti može, bez ikakvog otpora i uz pomoć domaćih političara?

Da li je normalno da su ljudi dovedeni u položaj da prodaju svoje dostojanstvo da bi ostvarili neku, čak i minimalnu, egzistenciju?

Da li je normalno da bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji?

Ništa tu nije normalno. I tome se mora stati nogom za vrat. Ko neće da bude rob mora da razmišlja samo o jednom univerzalnom pravu – o svom pravu na pobunu i borbu, individualnu ili zajedničku. U suprotnom, svako od nas je niko i ništa, samo jedan prolazni dio sistema, sluga ili rob kako priliči takvom podređenom stavu.

Imali smo na početku godine pobunu masa u BiH, ali nije bilo snage koja bi ih predvodila ka njihovim osnovnim ciljevima, pa su vlastodršci uspjeli da prežive.

Pobuna je čin oslobođenja i to je jedini trenutak kada smo iznad, na nivou svjesti da smo to što jesmo. Kada smo slobodni ljudi i kada se nećemo stidjeti što smo postojali. No, pobuna je ništa ukoliko je stihijska, neorganizovana i kada nije usmjerena ka jasnom cilju.

Oni koji pozivaju na pobunu moraju biti u prvim redovima, za prava klase i slojeva koje zastupaju. Oni prvi treba da, najprije svojim primjerom, pokažu da pobuna ima smisla. I tada je sa pravom možemo nazvati – narodna, klasna, radnička, revolucionarna!

Postojeće suprotnosti u jednom društvu moguće je prevazići sintezom koja nadilazi njihova istorijska ograničenja. U jednom periodu je za prevazilaženje nacionalnih suprotnosti među pojedenim balkanskim narodima ta sinteza bila ideja jugoslovenstva. Danas je to ideja balkanskog pokreta optora. Ta ideja mora u sebi sadržati klicu revolucionarnih promjena i ukidanja kapitalističkih odnosa kako bi je obespravljene mase prihvatile. Samom svojom postavkom ova ideja se direktno suprostavlja interesima imperijalista i njihovih marionetskih režima. I ne treba sumnjati da će odgovor na njeno jačanje biti povećana represija koju ce vršiti sve države na Balkanu uz obilatu pomoć stranih imperijalista.

Jačanje ideje o balkanskom pokretu otpora i jačanje samog pokreta može biti ona varnica koji bi još više pomogla rasplamsavanju revolucionarnog otpora u samoj Evropi. Da li je balkanski pokret otpora ona karika koja nedostaje probuđenim evropskim masama da sruše kapitalizam je pitanje na koje se neće dugo čekati odgovor, ili bolje – da li je revolucija u Evropi danas uopšte i moguća bez prethodnog stvaranja balkanskog pokreta otpora? U stvari, evropski, a samim tim i balkanski narodi, stavljeni su pred izbor – ili da idu ka revoluciji, ili će biti gurnuti u još strašnije ratove za koje se imperijalisti ubrzano pripremaju.

Širenje snažne propagande među narodnim masama o potrebi da same upravljaju sopstvenim resursima, o potrebi protjerivanja bankarskih zelenaša, o potrebi odlaska NATO trupa sa Balkana, uz prateće političko raskrinkavanje kolaboracionista, početni je korak tog oslobođenja. Stvaranjem narodog pokreta otpora na Balkanu bi se još više vezale ruke imperijalistima i pospešili revolucionarni procesi u drugim djelovima Evrope, odnosno stvorile se pretpostavke za izbijanje antikapitalističkih revolucija. Partija rada je zbog toga u periodu koji je iza nas isticala, a i danas to čini, sledecu parolu: Balkan balkanskim narodima!

Mase na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana su već jednom pokazale da mogu izvesti socijalisitičke revolucije, ukiniti osnove kapitaliastičkog sistema i organizovati društva gjde su najširi slojevi društva (ogromna većina) imala veća prava i bolje socijalne uslove za život nego što je to danas. To će se neminovno ponovo desiti – u drugim uslovima, na višem stupnju i sa još pravednijim društvenim odnosima. Stvaranje revolucionarnog subjekta, širenje svijesti o potrebi rušenja diktature kapitala i vodjenje klasnih bitaka nije samo izraz našeg djelovanja i naših želja. To je zakonitost istorije.

Partija rada poziva najborbenije predstavnike drustva, koji ne pristaju na poniženje, tlačenje, siromaštvo i neslobodu, da stupaju u njene redove.

Pokušaj sindikata u Srbiji da se suprotstave diktaturi kapitala koja izrasta na sprezi kolonijalnih vlasti­političara­domaćih kapitalista, nije uspeo. U stvari, taj pokušaj je unapred bio osuđen na neuspeh. Šta očekivati od sindikata koji svoje korene vuku još iz titoističkog perioda, pa su zatim bili na “miloševićevim jaslama” i kasnije se prodavali svakoj novoj vlasti. Nikada ti vrhovi sindikata nisu ni zastupali istinske radničke interese. Oni su uvek bili sredstvo za gušenje ozbiljnijeg klasnog otpora među radništvom. I za to su bili nagrađivani od režima. Međutim, ta su vremena za nama. Režimu u Srbiji u sadašnjim uslovima ne trebaju više takvi sindikati, niti sindikati uopšte. Otvorena diktatura kapitala gazi sve pred sobom. I nije ovo kraj – ovo je tek početak. Početak jednog novog oblika fašizma. Unutrašnjeg fašizma protiv osnovnih socijalnih, ekonomskih i ljudskih prava. Sve će biti dozvoljeno – “sila boga ne moli”.

“Sila” zasniva svoju vladavinu na represivnom aparatu i strahu podanika. Dokle se podanici budu plašili i ne budu pružali otpor, oni će moći da rade šta im je volja.

Njihova kontrola medija poprima neke gebelsovske atribute. Pre svega se širi neprestani strah i pretnja. Čak se oni radnici, izbačeni na ulicu, proglašavaju neradnicima i sa jasnom aluzijom da su oni neprijatelji “boljeg života i reformi”. Ne treba sumnjati da će sutra biti proglašeni teroristima, ako izađu na demonstracije i pruže otpor. Tu je zatim fabrikovanje neprestanih laži o novim projektima, i nekim “privrednim čudima “. I na kraju se otvoreno ili prikriveno opravdava kolonijalni status Srbije i nagoveštava potreba njenog svrstavanja uz zločinačku NATO alijansu. Istina, pokušava se ostaviti prostor i za sluganstvo ruskim imperijalistima, ako trenutnim gospodarima krene loše.

Koja je to sila koja može ovom beznađu pružiti otpor i da li ona uopšte postoji u Srbiji?

Postoji, i te kako postoji. Ta sila je skrivena u svim tim “gubitnicima tranzicija“ kako ovi kerovi na vlasti vole posprdno da govore. Samo, te “gubitnike” treba izvući iz tog stanja da se ništa ne može promeniti. Izvući ih iz tih kuća sa isečenom strujom, stanova sa praznim ili polupraznim frižiderom, iz paralize svesti da decu ne mogu da školuju, leče se, da se zaposle, da moraju da trpe poniženja na poslu… Svi oni poseduju dovoljan stepen klasne mržnje prema svima onima koji “imaju“ i koji “jašu”. E, tu silu treba probuditi i organizovati. A to mogu samo oni koji će tretirati one na vlasti, u sistemu i same kapitaliste, kao stvarne neprijatelje. Neprijatelje sa kojima nema molbe, traženje milostinje, niti pregovaranja, već sa kojima treba voditi rat – klasni rat!

Učiti da se vodi klasna borba putem štrajkova, blokada, napada na simbole i centre klasnog neprijatelja, kao i demonstracije i otvoreni sukobi sa represivnim aparatom režima i da je to put koji se mora proći da bi se došlo do slobode i prava na dostojan život čoveka. Nema drugog puta!

Posljednjih stotinu godina govori se da je BiH jedan od izvora, ali i riješenja “evropskog problema”. Na Bosni se “lome koplja”, koliko god se trudili da to bude drugačije, nažalost. Tako su se i tokom posljednjeg rata u BiH, interesi sa strane upravo prelamali preko leđa naroda BIH. Narodi Bosne su bili “topovsko meso”, zavađeni i onesposobljeni da gledaju naprijed. Posebno su Bošnjaci (Muslimani), nalazeći se između čekića i nakovnja (režima u Beogradu i Zagrebu), bili osuđeni da plate najvišu cijenu u borbi za opstanak. Zato su i najviše ponosno prkosili! I kao što su bili primorani na rat da bi opstali, tako i sada narodi Bosne su primorani na kapitalizam, na ropstvo, i sa ubijeđenjem “novih gospodara” da neće više prkositi.

Od pobune bosanskih masa početkom 2014. godine, taj prkos je usmjeren prema onima koji su ih natjerali u sluganstvo, koje svakodnevno od mladih prave kriminalce i prosjake, od boraca ponižene, od radnika nezaposlene, od naroda – posvađane robove!

Dijalektičke suprotnosti, protivuriječnosti društva, su najzaoštrenije u BiH, ali su istovremeno i odraz protivuriječnosti bivše Jugoslavije i Balkana i naravno, nadasve kapitalizma! Zaostavština feudalizma, uz nadirući neoliberalizam traži beskompromisno žrtvene jagance. Pokušaj “tranzicije” nije korak naprijed, nego korak nazad u kapitalisticko društvo. Vrijeme nije moguće niti zaustaviti, niti vratiti unatrag, ali se iz prošlosti može veoma mnogo naučiti. Još ako uz to znamo kuda samo društvo ide, u kojem pravcu, onda znamo i naše zadatke!

Mi ne možemo svaliti krivicu, sadašnjeg realnog stanja u BiH i šire, samo na pojedine političare, na njihove vlade, pošto su isti samo izvršioci jednog sistema, jedne vladajuće klase! Nužnosti koje su sebi nabacili, nabačene su od kapitalističkog sistema, kojega je opet društvo podržalo i izabralo, nazovi demokratskim izborima! Ne može se očekivati iskrenost u izborima od jednog sistema koji se zasniva na jos većem bogaćenju bogatih i bijedi siromašnih, odnosno interesima koji su ogledalo vladajućih!

Promjenu tih “demokratskih pravila” u društvu, nazivamo revolucijom i ista se jos nikada nije dogodila mirnim putem! Previše je onih koji žele da održe po svaku cijenu postojeće odnose u društvu (materijalne koristi u prvom redu, sve ostalo je samo reflekcija istih, svjesno ili nesvjesno) i koji imaju i materijalna sredstva na svojoj strani (vojsku, policiju, tajne službe itd.), kao i skoro apsolutnu kontrolu medija. Mnogo je to, da bi se se te privilegije lako i mirno prepustile opštoj volji obespravljenih – opštoj volji ogromne većine.

Od prvog trenutka se morala “svim srcem” podržati pobuna bosanskih masa, iako se znalo da je to samo bunt koji je u ovom trenutku osuđen na propast. Pokušaj nastavka te pobune kroz plenume je već bilo nešto drugo, jer su plenumi bili samo eho pobune masa, ali i sve više dirigovani od same vlasti. Svi zahtjevi u pubuni bosanskih masa, a posebno u plenumima, bili su upereni ka određenim ličnostima, nosiocima određenih procesa u društvu (pljačke narodnog dobra, korupcije, nepotizma itd.), a ne ka samom sistemu, koji je omogućio iste procese, i koji se zasniva na istim procesima nepravde. Istinska alternativa nikada nije ni postojala na plenumima, niti je bilo želje da se ona napravi! Plenumi nisu pokušali da uspostave paralelne organe vlasti. I samim tim su na samom početku osudili sebe na nestanak.

Kuda onda prkosna Bosno?

Ulaskom u već postojeću političku igru, automatski se moraju prihvatiti postojeca pravila igre, odnosno diktatura kapitala. I mase su shvatile da to nije pravi put (ne može se napraviti ništa) i zato nisu prihvatile plenume, jer oni nisu riješavali njihov položaj.

Znači, treba stvoriti organizovanu političku silu koja neće prihvatati pravila diktature kapitala. Stvoriti organizovanu političku silu koja mora nicati iz ogorčenja siromašnih bosanskih masa, a koje su već sada dovedene u položaj da i nemaju drugog izbora nego da počinju priželjkivati jedino moguće riješenje – revoluciju!

A ta svijest o potrebi revolucije je inicirana pobunom masa početkom godine. Danas je ona još više prisutna u svijesti tih masa. I neće se dugo čekati na trenutak kada će se u protivuriječnostima bosanskog društva, pojaviti samo jedna iskra i pokrenuti sve.

No, mi ne žurimo, pošto sam život žuri, kako bi rekao Meša Selimović, jer znamo da vrijeme radi za nas i za našu “opciju”!

Smrt fašizmu, sloboda narodu!
Jedino revolucijom!