Tekstovi

Ništa više ne može zaustaviti globalni sukob imperijalista izuzev revolucionarnog talasa u samim trvđavama imperijalizma – SAD­-u, EU, Rusiji, Kini i ostalim regionalnim imperijalnim silama.

S jedne strane nam se čini da se svijet pod naletom imperijalne agresije, terorizma, vjerskog fanatizma, fašizma slama i da su oživjeli svi atavizmi prošlih epoha. Da svijet ravnodušno i bespomoćno gleda kako “opšte zlo“ u raznim formama osvaja sve više i više. Ruši se pred tim naletom stari građanski svijet, pretvarajući se u neko čudovište, promaljajući svoje zaštrašujuće lice iza otrcanih fraza o demokratiji i ljudskim pravima. Vrši se neumitno prevrednovanje svih vrijednosti građanske epohe. Na djelu su novi oblici modernog fašizma koji prijeti da dobije zastrašujuću formu. I taj moderni fašizam se u jednom nije nimalo promijenio u odnosu na fašizam četrdesetih godina dvadestog vijeka – ljudski život ne predstavlja nista. Deviza da je sve dozvoljeno ukoliko imaš moć, postaje osnovna vodilja skoro svima.

Danas nam se čini da je osnovno za opstanak i budućnost čovječanstva kako će se odvijati sukob između najvećih imperijalnih sila, koje posjeduju skoro sve – vojni potencijal, materijalna sredstva, ljudstvo koje se svakodnevno sve više mobiliše, kontrolu svih komunikacija i infromacijskog prostora. Međutim, iza ovog sukoba se odvija mnogo dublji epohalni i stvarni sukob. Sukob epoha, prošlog i budućeg svijeta – svijeta kapitala i slobodnog komunističkog svijeta…

Teško se do masa probija saznanje da se u praksi ponovo javljaju vjesnici novog svijeta. Oni su u Rožavi, Filipinima, Ukrajini, Indiji,Turskoj, Africi, Južnoj Americi. U tim gerilskim kolonama sa kalašnjikovom o ramenu se nose klice budućeg svijeta. Posle talasa socijalističkih revolucija i njihovog uspona i padova tokom XX vijeka, ponovo se širom planete diže talas masa koji kreće u obračun sa starim svijetom, jer se nema šta izgubiti sem svojih okova – isprazne, surove i siromašne svakodnevice. No, stari svijet kapitalizma i patrijarhata pokušava svim sredstvima prekriti ili stvoriti lažnu sliku o svim tim pokretima masa, kako bi što više sačuvali svoje pozicije. Klice tog svijeta ne moze uništiti nikakva sila globalnih fašista, ma koliko bila vojno superiornija, jer se tu radi o zakonitosti u razvoju ljudskog društva, ne zato što je prošli svijet objektivno još jači, nego što protivrječnosti tog svijeta razaraju sam taj svijet i što on takav nije sposoban da sa tim idejama i društvenim odnosima uđe u predvorje budućnosti.

Za nas je svakako interesantno šta se dešava na Balkanu i kako se ponašati u tim istorijskim prelomnim događajima. Svakako da je u interesu sačuvati mir među narodima, ali “sila boga nemoli” i vladajuće elite treba već proglasiti, ne samo kao marionete i saradnike okupatora, nego i kao narodne neprijatelje i tako se odnositi prema njima. Nema tu nikakve razlike između raznih vučića, đjukanovića, tačija, izetbegovića, itd. Oni moraju izaći pred narodni sud, jer će oni, sledeći naloge svojih gazda, nanijeti mnogo zla svim balkanskim narodima. Epohalni propast Zapada (kao centra globalnog imperijalizma) i samog kapitalizma, nužno sa sobom nosi i niz ratova koji ugrožavaju opstanak čovječanstva. Balkanski narodi se mogu oduprijeti svemu tome i ući u modernu epohu ukoliko uspiju da se izdignu na opšte – iznad sopstvenog nacionalizma i sluganstva. Opšte je internacionalni pokret koji će u sebi sadržati otpor imperijalistima. No, da bi privukli mase, taj pokret mora jasno definisati, ne samo svoje oslobodilačke ciljeve borbe protiv imperijalizma, nego i osnove budućeg postkapitalističkog svijeta. I tu se onda dolazi do osnovne slabosti svih antikapitalističkih snaga koje su napustile primarni cilj – uništenja osnova na kojima počiva svijet kapitala. Uništenje privatne svojine i društvenih odnosa koji se temlje na robno – novčanoj privredi.

Savremeno čovječanstvo posjeduje sve resurse da može razvijati svijet bez privatne svojine i robno­novčanih odnosa, samo to treba pokazati u praksi da je moguće. Kao što je bilo moguće i besplatno školstvo, zdravstvo, kultura, garantvovano pravo na rad, riješeno stambeno pitanje…, a tada su društva bila mnogo siromašnija.

Strašni rat nije moguće zaustaviti, sem naglih revolucionarnih promjena, ali bi mu se mogla promijeniti forma od imperijalističkog u klasni rat. I to je naš osnovni zadatak – da odvraćamo mase da ne budu uvučene u rat za interese svjetske profiterne i njihovih domaćih slugu, gdje će stradati sotine miliona. A to se može samo ako mase krenu u klasni rat. U klasni rat za rušenje jednog prevaziđenog svijeta, koji ne može više ništa dobro donijeti.

Protiv imperijalističkog rata!
Smrt kapitalizmu – sloboda narodu!
Balkanskim pokretom otpora!

Ako se za išta treba odati priznanje vlastima u Beogradu u poslednje tri decenije to je svakako istrajavanje u jednoj politici koju bi mogli zajedničkim imenom nazvati – četništvo.

Od kada je vlast u Beogradu osamdesetih godina plebiscitarnom podrškom čvrsto zgrabila četništvo, ništa se suštinski nije promenilo. Ma koja garnitura sela na vlast, četništvo se lako nije ispuštalo iz ruku. Može se reći da je četništvo nešto što je u osnovi svake vlasti u Beogradu i da se samo menjaju akteri u raznim, manje ili više “demokratskim“ odeždama. I ako se malo zagrebe ispod tog svakog plašta, zapahnuće nas vonj četništva.

No, četništvo nije samo najnovije proglašenje rehabiliticaje Draže Mihailovića. On je rehabilitovan rekosmo pre tri decenije, kada je četničko zlo počelo da se iz beogradskog intelektualnog podzemlja širi po aulama Akademije, redakcijama novina, crkvom, partijskim “komunističkim“ kabinetima, tajnim službama, vrhovima “opštejugoslovenske” JNA.

Četništvo nisu samo ni spiskovi hiljade ubijenih i zaklanih tokom Drugog svetskog rata po BiH, Sandžaku, Lici, Crnoj Gori, Srbiji…

Četništvo nije samo ni Vukovar, Dubrovnik, Srebrenica…, tokom ratova devedesetih.

Ni novi udženici, serije, koji falsifikuju istoriju, ili pokušavaju zločin izbrisati iz sećanja.

Ni sramotne ulice, spomenice, ni čak četnički vojvoda na čelu države, niti prikriveni “đavolji šegrt” sa apsolutnom vlašću u Srbiji…

Četništvo nije samo ni taj primitivni folkor “Od Topole, od Topole” i “Druže Tito tebe Srbi lažu, oni vole đenerala Dražu”. Uostalom, ori se i po zagrebačkim koncertima, stadionima i skupovima: “Evo zore, evo dana, evo Mata i Bobana…“

No, svim tim ispoljavanjima četništva, od krvavih i bestijalnih zločina do “domaćinskog i tradicionalnog”, u osnovi leži njegov primarni uzrok – to je interes kapitalističke klike na vlasti u Beogradu da ono postoji, da traje i služi, manje ili više, za učvršćenje diktature kapitala na području koje se zove Srbija, a može i šire ako istorijske okolnosti dozvole – i preko Drine, “srpske Sparte”, “duhovne kolevka Kosova”, “južne Srbije do Soluna”…. Što da ne. To je logika svakog kapitala, malog ili velikog, da se širi i nameće svoju moć i vlast. Beogradski režim se ne može izdići izvan četništva, čak i onda kada se formalno zaklinje u nešto drugo.

Taj primarni interes vladajućih slojeva u Beogradu će se iznova i iznova stalno obnavljati sve dok Srbijom bude postojala diktatura kapitala. Nacionalstička ideologija je osnov kapitalisitčkog poretka jedne države i nju samo formalno potiskuje i nadilazi neoliberalizam i još veća diktatura krupnog kapitala. Ali toj većoj i snažnijoj diktaturi kapitala upravo treba to četništo, da bi se lakše sprovodili njeni interesi, da bi se zavađale mase i gušio svaki otpor.

Zato su smešni svi ti neoliberali, građanska inteligencija, koji se upinju da dokažu suprotnost između tzv. “prve i druge Srbije”. Ta suprotnost ne postoji, radi se samo o “dresu” koji nose jedni i drugi, a u suštini igraju istu igru. U osnovi je samo jedno – manji ili veći interes kapitala, u zavisnosti od njegove veličine i potrebe.

Rehabilitacija Draže Mihailvoića nije tačka na proces, “izjednačavanje” partizana i četnika, jer se ne moze izjednačiti nešto što je u osnovi internacionalističko, opštejugoslovensko, balkansko i svetsko sa nečim što je nacionalno, kolaboracionističko, slugansko i reakcionarno. Čak mislimo da je produbljivanje sukoba između četnika i partizana ponovno i neminovno.

Ne, rehabilitacija nije moguća, jer bi to značilo pomirenje rada i kapitala, vladajuće klase i širokih masa. A mase Srbije će kad­tad dati svoj odgovor, i neće je u tom sprečiti ni četnička, niti neoliberalna diktatura, niti bilo koji oblici podaništva i ropstva imperijalistima.

Sud istorije će suditi svim onima koji su rehabilitovali četništvo devedesetih, a da li će pred streljačkim vodom ponovo stajati sadašnji ili budući vlastodršci Srbije nema nikavku težinu, niti značaj.

Nas interesuje nešto drugo – zašto je sada dozvoljena rehabilitacija Draže Mihailovića?

Dozvoljena je zbog potrebe ruskog imperijalizma, jer njemu više odgovara trenutno četnička Srbija. Dozvoljena je i zbog zapadnog imperijalizma, jer mu trenutno treba i te kako poslušna Srbija u bilo kom obliku, koja će ispunjavati njihove interese. I dozvoljena najviše, jer to ogdovara vladajućem režimu u Srbiji – od socijalista, “čegevarista”, do “umivenih četnika” i desničara – lakše se vlada i pljačka.

Vetrovi na Balkanu su ponovo počeli da pušu – jedino nedostaju partizani. Njih nigde nema. A bez njih nema kraja četništvu, ustaštvu, svim ostalim nacionalizmima. Nema partizana, a ovi sadašnji “partizani” i “komunisti” su samo bleda senka onih koji su znali stati tom zlu nogom za vrat.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!
Balkanskim pokretom otpora!

“Čuvajte se komunista, oni će konfiskovati vašu imovinu nakon što vam porodicu oteraju u logore za društveno korisni rad”.

Da li je to tačno? Verovatno jeste, ukoliko pripadate 0,01 procentu jednog procenta vladajuće elite, i samo ukoliko je politički dosije vaše porodice skandalozno nečovečan. U suprotnom, vaš srednjeklasni status ne čini vas automatskim neprijateljima radničke klase.

Međutim, komunisti su zastrašujući i omraženi kao da oni neprestano prave zaveru protiv naših srećnih života. Upravo su bogati kapitalist i fašisti oni koji bi trebalo da se plaše bauka revolucije, međutim oni su sposobni da izvor svog straha predstave kao stvarno društveno zlo koje bi trebalo iskoreniti. Čak su i siromašni ponekad prinuđeni da pokažu iracionalan strah od radikalizma, ili bilo koje druge politike koja bi ih mogla emancipovati i izvući iz začaranog kruga tlačenja koje traje generacijama.

To je podsetnik da nikad ne treba podcenjivati dominantnu buržoasku ideologiju u savremenom društvu. Tragična istina je u tome što dekadentne buržoaske vrednosti mnogi još uvek smatraju svetim. Stoga, komunistička kritika te filozofije smatrala bi se odvratnim prestupom, neprijatnošću. To je jedan od razloga zašto je antikomunistička histerija opstala i u dvadesetprvom veku…

Kada se zalepršala zastava SSSR­a, zastava Crvene armije, zastava antifašizma nad Rajhstagom, cijela Evropa i svijet su slavili mir, pobjedu – zahvaljivali sovjetskom narodu, ostalim saveznicima… Staljinu. Fašizam je konačno doživio poraz.

Prošlo je od tada sedamdeset godina i desilo se mnogo toga. Saveznici iz Drugog svjetskog rata su postali neprijatelji. SSSR se potom raspao, ali se uzdigla imperijalna Rusija. Ponovo se zvecka oružjem, Evropa se militarizuje, fašisti su na ulicama, parlamentu, vladama. NATO fašisti su faktički okupirali Evropu i došli do granica Rusije. Istovremeno se ubrzano prekraja istorija, i to ne zbog prošlosti nego zbog budućih sukoba. Za trenutne i buduće sukobe imperijalistima treba idejna osnova, a za to je svakako najpogodnija nacistička ideologija i fašizam u modernoj obradi. I oni su tu. Kao što su to i i razni reakcionarni vjerski i drugi pokreti po svijetu koji se stvaraju za potrebe opstanka zapadnog imperijalizma i kapitalizma uopšte.

Jedan od najvećih zajedničkih datuma u istoriji dvadesetog vijeka, 9. maj, će posebno proslavljati ruski imperijalisti i “zapadne demokratije” u ruhu modernog fašizma, svako na svoj način, dok će tenkovi vozovima ići prema ruskim granicama; dok će se gomilati trupe sa jedne i druge granice; dok će bombe padati po arapskim i muslimanskim masama; dok će Evropljani drhtati od terorizma i “terorizma” i talasa stotina hiljada imigranta koji će bježati od rata, nemaštine i zla koji ih pritiska sa svih strana.

I ovdje na Balkanu na prostoru bivše Jugoslavije se vrši revizija istorije. Restauriraju se fašistički i kolaboracionistički pokreti. Ustaše po Hrvatskoj pravdaju svoje masovne zločine tokom Drugog svjetskog rata i pravdaju progone Srba devedesetih; četnici su u Srbiji stekli status antifašističkog pokreta, dok je i zvanični četnički vojvoda na čelu te države. Devedesete godine i velikosrpske agresije i četnički zločini nad narodima bivše Jugoslavije se prešutkuju kao da se nikada nijesu ni desili. No, ni među Bošnjacima, Albancima, Makedoncima, Crngorcima i Slovencima ne veliča se Narodnooslobidlačka borba kao najsvjetlija stranica istorije naših naroda, već se ima selektivni pristup, jer to ne odgovara vladajućoj eliti po državama bivše Jugoslavije. Ne odgovara njima u sprovođenju diktature kapitala, ni njihovom sluganskom odnosu spram modernog fašizma.

Oko 9. maja vlada opšta konfuzija, kao što vlada opšta konfuzija u današnjem svijetu, gdje su se mase pokrenule i kada se priprema krvoproliće, veliko krvoproliće. A koje je već uveliko započelo, dok samo malograđanski slojevi Evrope pokušavaju sačuvati svoj svijet koji se neumitno ruši pred njihovim očima.

No, 9. maj će preživjeti sav taj mutljag koji se nadvio nad tim velikim datumom. Oni koji ga danas prisvajaju i kite se njime, prije 70 godina bi, umjesto na počasnim tribinama u Moskvi, tgovima Kijeva, Berlina, Brisela…, stajali pred puščanim cijevima oslobodilačke Crvene armije i partizanskih pokreta Evrope.

Balkanski narodi, a posebno narodnooslobodilački pokret Jugolavije, Albanije i Grčke dali su veliki doprinos u slamanju fažizma. Stradale su na stotine i stotine hiljada boraca i civila.

Mogu se u ime modernog fašizma, prilagođavanja trenutnom odnosu snaga, vršiti pokušaji revizije istorije, ali se jasenovci, batajnice, kragujevci, kozare i ostala stratišta neće zaboraviti. Kao što se neće zaboraviti ni Sutjeska, Neretva i sve ostale bitke tadašnjih boraca za slobodu. I neće ih sigurno zaboraviti ni sadašnji borci za slobodu, koji već stasavaju pred najezdom modernog fašizma i diktature kapitala, koji neumitno gaze sve pred sobom. Usotalom, kao i fašizam prije sedamdeset i nešto godina.

Slava milinonima sovjetskih boraca koji položiše svoje živote za jedan bolji i slobodniji svijet.

Slava slavnoj narodnososlobodilačkoj vojsci na čelu sa Komunističkom partijom Jugoslavije i Titom, koja je ujidinila jugoslovenske narode u borbi protiv fašizma.

Smrt fašizmu­sloboda narodu!
Balkanskim pokretom otpora!

NATO je za jedne “garant slobodnog svijeta“, za druge „ekspanzionistička sila američkog imperijalizma”, a za treće „teroristička organizacija modernog fašizma“. Zavisi ko kako gleda. Uglavnom to mišljenje se formira i zavisi i od proporciji koliko ko treba da pred NATO savije kičmu, od veličine pritiska NATO čizme po jedinici površine neke zemlje, od količine bombi po kvadratnom kilometru ili od broja ubijenih civila. Da ne zaboravimo – i od broja plaćenika ove zločinačke organizacije, odnosno i od stepena otpora koji neki narod ili oslobodilački pokret pruža.

Opštepoznato je da je Balkan region koji je uvijek bio interesantan za nadmetanje velikih sila. Bilo zbog geografskog položaja, bilo zbog sukoba velikih sila na relativno malom prostoru, bilo zbog mnoštva tih malih naroda koji su pogodni da služe kao pioni u većoj geopolitičkoj igri. I već je dosta pisano o ulozi NATO­a na Balkanu u očuvanju interesa zapadnog imperijalizma, formiranju sopstvenih baza itd. I činilo se se da je NATO pred zaokruženjem svog prisustva na Balkanu. No, izgleda da to ne ide baš tako glatko.

Na Balkanu van NATO­a su ostale Crna Gora, Sbija, BiH, Kosovo i Makedonija. Međutim, događaji na širem planu i gubljenje pozicije u pojedinim regionima, kao i jačanje ruskog imeprijalizma, primorava NATO da ojača svoje pozicije na Balkanu. Događaji u Grčkoj, gdje su se otškrinula vrata i za prisustvo ruskog imeprijalizma, stalno nezadovoljstvo bosanskih masa, sve izraženije nazadovoljstvo u albanskima masama, kao i „prevrtljivost“ Srbije, primorava NATO imperijaliste da zadati posao ubrzaju. Pogotovo kada se uzme u obzir da u vojskama balkanskih zemalja počinje sve otvoreniji sukob ruskih i američkih struja.

Uključivanjem Crne Gore u NATO bi dodatno oslabio otpor u Srbiji, a približivnjem Srbije NATOu lakše bi i BiH bila priključena. Zato je Crna Gora odabrana kao prva stepenica i najslabija karika na tom putu. Crnogorski režim udvorički ispunjava sve naloge zapadnih imperijalista, od svakodnevne propagandne i nužnosti priključenja „za dobrobit svih grđana“, kadrovskih čistki po nalogu NATO imperijalista, do bestijalnih vježbi djece sa oružjem po ulicama Podgorice.

U crnogorskom narodu trenutno nema snaga koje bi pružala veći otpor NATO imperijalistima iz raznih razloga. Pristalice ruskog imperijalizma su slabe, jer je ruski imeprijalizam sada u poziciji da samo kvari posao NATO imperijalistima, sondirajući teren za buduće obračune.

Revolucionarne antiimperijalističke organizacije tek su u začetku.

Istovremeno, sa jačanjem uloge NATO okupatora na prostorima bivše Jugoslavije i Balkana, razne antifašističke grupe vrše propagandu aktivnosti protiv pojava raznih oblika fašizma nastalog uoči i tokom Drugog svjetskog rata, portiv revizije istorije itd. To je svakako poziitvno, jer jača slobodarski duh naroda, a posredno jača i klasna svijest u obespravljenim masama. No, to nije dovoljno, ma kako danas razne šovinstičke i profašističke snage imale značaja po balkanskim zemljama i nosili pečat same vlasti. Nije dovoljno vršiti propagandnu protiv četništva, ustaštva i ostalih šovinističkih pokreta. Potrebno je vršiti i propagandu na glavnoj liniji fronta i protiv glavnog protivnika, a to je NATO okupator – protiv NATO fašizma.

Rečeno je – Ko neće da se bori protiv kapitalizma, nek ćuti o fašizmu.

Treba dodati – Ko neće da se bori protiv NATO okupatora , nek ćuti o antifašizmu.

Aktivisti PR u nekoliko navrata su izveli manje akcije po Crnoj Gori, da bi podsticali slobodarski duh naroda, kako Crna Gora ne bi postala vojnički privezak i baza modernom fašizmu. Kao što je Crna Gora pružala otpor i pobijedila snage veliksrpskog nacionalizma, tako je bitno pripremati i crnogroske mase da se u budećem velikom pokretu balkanskih masa svrstaju na stranu balkanskog antiimperijalističkog pokreta. To je u interesu crnogorskog i svih balkanskih naroda. To je imperativ borbe za slobodu.

Smrt NATO okupatoru !
Balkanskim pokretom otpor!

Nesreća nastupa kao požar – naglo, koja ti se desi i, ako preživiš, ideš dalje. Siromaštvo je mnogo opasnije, jer nastupa polako, kao otrovni gas koji osvaja, osvaja i guši postepeno sve redom. Prvo tebe, a onda porodicu, sve okolo – parališe, širi bezvoljnost, depresiju i nevjericu da se išta može promijeniti.

Upravo je naš zadatak, baš zato što smo marksisti–lenjinisti, da se ne borimo samo protiv sistema i diktature kapitala, nego i da se odupremo tom siromaštvu i beznađu koje osvaja. Lako je to reći iz ugla ideoloških principa i ubjeđenja, ali je teško, vrlo teško, kada se svakodnevno suočavaš sa tim da nemaš dovoljno za kiriju, komunalije, račune koje ti pljačkaška država redovno ispostavlja (kako su tu efikasni), hranu, …sve ostalo. I da stalno moraš u zajam i novi dug, inače nema povratka. Na sebe si već zaboravio i navikavaš se na ništavilo. Ipak je i to bolje nego da si u nekom zbjegu ili da padaju bombe.

Nismo malograđanski licemjeri koji će na svu tu bijedu i što se dešava u društvu govoriti – “Baš strašno”, a u suštini ne osjećajući ništa. Mi nismo ni lažni filantropi koji su se napljačkali i sada, da bi oprali savjest, požele nešto dodijeliti siromašnima, i to objaviti u medijima, kao promocija nekog novog proizvoda.

Nas ne interesuju ni ovi koji imaju. Ta banda svjetska i domaća, to je druga priča i mi znamo kako treba sa njima. Naš interes smo sami mi i svi ti koje želimo pomoći da se oslobode ropstva. Interesuju nas iz jednog jedinog razloga – mi smo proleteri. Proleteri koji su prinuđeni da se prodaju da bi opstali, i koji su u prinuđeni da otimaju da bi opstali.

I upravo je zadatak nas marksista–lenjinista da pobijedimo siromaštvo među nama, u samom pokretu našim osnovnim oružjem – solidarnošću. Proroleterska solidarnost je jača od banaka, represije, medija, oružja države koju za to nemaju odgovor, niti će ga ikada imati. A ta naša osobina je nastala iz muke, da u drugom čovjeku vidimo čovjeka. To svijet kapitala nije sposoban, jer je on po svojoj definciji dehumanizacija svakodnevna i sve veća.

Naš odgovor je jasan: Niko nema pravo da se nazove čovjekom ko ravnodušno prolazi pored ljudske patnje.

No naš zadatak nije da lijemo suze nad ljudskom patnjom, nego da ukinemo svaki oblik proizvodnje te svakodnevne materijalne i duhovne bijede. A to neće samo od sebe. Za to je potrebna revolucionarna organizacija i široki pokret boraca. Da, boraca, stvarnih boraca, kao što je stvarno to siromaštvo koje nas svakodnevno ubija.

I mi to možemo jer – mi smo proleteri!

Partija rada poziva sve koji su protiv diktature kapitala, imperijalističkog porobljavanja, sve one koji ne mogu trpjeti više ovo stanje i ovakav sistem da stupaju u njene redove. Pripadnici Partije rada u svakodnevnoj praksi dokazuju da su spremni da se odlučno i do kraja bore protiv diktature kapitala i ovog stanja, koje postaje sve gore i gore. No Partija rada ne može voditi uspješno borbu ukoliko većina onih koji podržavaju stavove PR ostaju po strani, pasivno čekajući da se situacija nekako sama od sebe riješi. Neće se riješitit i biće sve veće ropstvo, ukoliko ne dignemo glas i ne pružimo otpor.

Partija rada posebno poziva sve osiromašene da stupaju u njene redove, ali osiromašene i ugnjetene koji neće da ćute i tonu u beznađe, već da pruže konkretan otpor, da se osjete ljudima – da postoje, da mogu nešto promijeniti.

Buniti mase, da pružaju otpor diktaturi kapitala i podaništva, su novi izbori kojima treba dati glas. Ko glasa za pobunu masa odbranio je svoje ljudsko dostojanstvo. Ko predvodi mase u sukobu sa diktaturom kapitala već je deo nove istorije.

Jedino revolucijom!

Nekada se kao primjer internacionalizma u radničkom pokretu navodila borba u Španiji, kada se išlo u borbu protiv nadolazećeg fašizma, kao i tokom Drugog svjetskog rata i partizanskih pokreta, kada je bilo pitanje biti ili ne biti. Posle je sve krenulo nekim drugim tokom i pojam internacionalizma se počeo “kvariti”. I kako je slabila revolucionarnost pokreta u Evropi, tako je i slabila sama internacionalistička solidarnost. Oni koji su se i dalje “kleli” u internacionalizam su u praksi padali na najgore pozicije nacionalizma, šovinizma i revizionizma.

Internacionalizam proizilizi iz osnovne idejne postavke radničkog pokreta da – “proleteri nemaju otažbinu”, što znači da je dužnost svakog revolucionara “da ubije” svaku uskogrudost u sebi; sve te naslage prošlosti, tradicije i ne stane iza svoje nacije, otaždbine, države – da ga ne ponesu emocije i opijum koji širi buržoska propaganda o “uzvišenim ciljevima” da bi vladala masama, odnosno da savlada strah u sebi i kaže istinu, i tu istinu brani u praksi. Da je brani, ne samo riječima, nego u praksi, bez obzira na posljedice.

Internacionalizam, kao i klasna borba, nisu apstraktne kategorije, nego nešto vrlo konkretno, opipljivo, teško, često i krvavo.

Sigurno je da je internacionalizam devedesetih na jugoslovenskom prostora bio borba protiv nacionalizma i to, u prvom redu, borba protiv velikosrpskog nacionalizma, a zatim protiv svih ostalih. Po tom pitanju su mnogi “komunisti” pali na ispitu. Tako je i pitanje jedinstvene BiH bilo pitanje internacionalizma, kao i pitanje odbrane prava albanskih masa na Kosovu.

Šta je onda danas internacionalizam na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana?

Krupni kapital je taj koji ruši granice i uspostvlja “jedinstvo u razlikama” pod njegovim diktatom. Istovremno traje i borba imperijalista za prevlast na Balkanu, koji podstiče da se stane u “odbranu svojega” ili u “odbranu pripadnosti civilizovanom svijetu”, a sve radi uspostavljanja neokolonijalne dominacije.

Danas internacionalizam jeste oduprijeti se tom “jedinstvu u razlikama“ pod diktatom krupnog kapitala. A to podrzumijeva samo jedno – stvaranje zajednice balkanskih naroda koja će biti oslobođena diktature kapitala (“domaće i strane”), a čije su udarna pesnice sila bankovnog kapitala i vojna sila NATO fašizma.

Po tom osnovnom pitanju se vidi ko je na kakvim pozicijama. To je pitanje svih pitanja iz kojih se onda reflektuje sve ostalo.

Pitanje internacionalizma grčkim masama je – da li je stvorena organizacija koja će naoružati mase spremna na otpor imperijalizmu i za građanski rat?

Pitanje internacionalizma grčkim masama je – da li je stvorena organizacija koja će naoružati mase spremna na otpor imperijalizmu i za građanski rat?

Pitanje internacionalizma srbijanskim masama je – kako se osloboditi zavisnosti od zapadnog imperijalizma, a da se ne padne pod ruski imeprijalizam, četničku diktaturu i domaći fašizam?

Pitanje internacionalizma za bosanske mase je – kakao borbu za jedinstvenu BiH izdići iznad nacionalnih i religijskih podjela i stvoriti revolucionarnu organizaciju koja će se izdići iznad stihijnosti masa?

Pitanje internacionalizma za crnogorske mase je – kako srušti “pragmatičnu poltiku” zavisnosti od imperijalizma i odvojitii Crnu Goru od NATO fašizma?

Pitanje internacionalizma za hrvatske mase je – kako se oduprijeti i ustaštvu i imperijlalizmu i kako svoj antifašizam učiniti stvarnim, oslobođenim oprotunizma i revizionizma?

Pitanje internacionalizma za slovenačke mase je – kako svoju borbu protiv kapitalizma radikalizovati i osloboditi se najgorih oprotunista koji šire reformistički otrov na sve strane?

Pitanje internacionalizma makedonskim masama je – kako prevazići nacionalizam i uspostvaiti akciono jedinstvo albanskih i makedonskih masa u klasnoj i aniimperijalističkoj borbi?

Pitanje internacionalizma bugarskim masama je – kako se oslobodi nacionalizma u svojim redovima i svoju borbu protiv imperijlizma ne vezati za odbranu ruskog imperijalizma?

Sva “pitanja internacionalizma” čekaju odgovor. Od odgovora na ova osnovna pitanja, koja sama praksa postavlja i traži odgovore, zavisi i izgradnja pojedinih revolucionarnih organizacija i samog pokreta. I ukoliko oni budu davali odgovore na “pitanja internacionalizma” proleterske mase će to slediti. Slediće ih jer ih klasni položaj tjera da oni nemaju otažbinu – u potrazi za korom hljeba po Evropi; bjekstvom od budućih ratova i bombi, u potrazi za bilo kavim poslom; od neizdržiovog stanja; od nemaštine i beznađa koji svakodnevno parlišu i guše, od samog besmisla… Proleterske mase su, zajedno sa kapitalom, nosioci novog svijeta bez granica, svijeta “jedinstva u razlikama“, samo je pitanje – da li kao savremeni robovi ili slobodni ljudi.

Konkretno i opšte pitanje internacionalizma za sve organizacije koje sebe nazivaju revolucionarnim – kako povezati sve obespravljene mase na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana u jedinstvenu silu koja će znati da vodi borbu protiv imperijalizma i njihovih domaćih saveznika i slugu?

Voditi konkretnu borbu za rušenje diktature kapitala. Temeljno i do kraja. I podizati ciljeve svoje borbe sve više i više. Sve ostalo je bljutavi reformizam u raznim nijansama i u službi diktature kapitala.

Primjer intenacionalne borbe u Rojavi i oživljavanje duha španskih internacionalnih brigade je nešto novo što budi nadu u ponovno jačanje internacionalne solidarnosti, a koja je toliko potrebna podeljenim balkanskim masama.