Tekstovi

Kada su se devedesetih godina prošlog veka, na dobro organizovanim mitinzima od strane službi bezbednosti i pod motom „dešavanja srpskog naroda“, počeli da se pojavljuju ljudi sa četničkim obležjima i zastavama, tadašnji predsednik „komunista“ Srbije, Slobodan Milošević, je cinično izjavio da to nisu nikakvi nacionalisti i četnici, nego pojedinci u svojim narodnim nošnjama.

E ti „u narodnim nošnjama“ su kasnije, ojačani od samog sistema, postali izvršitelji najvećih zločina na terenu.

No nije suština problema u tim, kako vole mnogi reći u svom malograđanskom preziru, „bezubim i primitivnim“, već u samom sistemu koji je kreirao tu zločinačku ideologiju kao svoju. Kreirao i mahao tim zastavama bestidno, sve dok je to moglo da prođe.

Sve je poznato i elaborirano. Kao i to da su se ti „bezubi i primitivni“ malo umili, oprali krv sa ruku, zaboravili na pokliče mržnje, a neki i seli u razne predsedničke i druge fotelje, ili se negde skrasili, čekajući da ih nalogodavci ili sama atmosfera opet osokole.

I to je poznato. Ali ti „neimari zla“ nisu sedeli skrštenih ruku, već su radili da sačavaju svoju idejnu osnovu, da ne nestane pred nekim novim shvatanjima. I sačuvali su je.

U međuvremenu su dobili krila rehabilitacijom zločinca Draže Mihailovića. Dobili su dozvolu da mogu da organizuju četničke kampove, podižu spomenike, imenuju ulice i vrše reviziju istorije kroz mngobrojna izdanja udžbenika i pravljenje filmova. I sve to je podsticano iz dva pravca – od samog sistema i same Srpke pravoslavne crkve. Posebno od SPC koja je ubrzala svoj posao da dodatno osakati narušenu sekularnost u Srbiji. Da je počne pretvrati u tamni religiozni vilajet, sve „u ime opstanka srpskog naroda i njegove duhovnosti“

I tu se ništa nije promenilo od rušenja bivše Jugoslavije. Samo se čekalo na povoljne istorijske okolnosti. A te okolonosti su nastupile svuda u okruženju. Evropom marširaju fašisti, Rusijom klerofašiti, dok SAD putem NATO­a brine o nametnaju tog globalnog fašizma.

Režim u Srbiji se, pod tim uticajem spoljašnjeg fašizma, želi prilagoditi. Ako ne bude prvi, barem da ne zaostaje. Daje se prostor zabranjenim fašističkim organizacijama da jačaju, uz sve manje stidljivo pravdanje fašističke ideologije.

Sada je trenutno na dnevnom redu rehabilitacija Milana Nedića, predsednika vlade za vreme Drugog svetskog rata – fašiste i ratnog zločinca, koji je sa svojom vladom odgovoran za desetine hiljada ubijenih Srba, Roma, Jevreja i „mrskih komunista“.

Nije bitan tu nekakav Nedić. Njemu su već narod i istorija presudili. Bitne su te nove okolnosti i novi fašizam koji se ovim samo osnažuje. Vlada u Srbiji je razapeta samo jednim – kako i kome više jurnuti u susret? Da li novim okupatorima sa Istoka ili Zapada? I već se negde peče taj domaći hleb sa solju, da se iznese pred nove okupatore, na tečnom engleskom ili na „bratskom“ ruskom – svejedno.

Savremeni okupatoru si već odradili svoj posao. Već su Srbiju dobro rasparčali i kupuju i poslednje prirodne resurse zemlje, vode… svega što je ostalo. I odavno su tu sa svojom logistikom – od banaka, do raznih nazovi koncesija. Samo im je tesno. Jako tesno. Ne mogu da se dogovore čije je čije. A hteli bi i svojom čizmom da kroče i svoju zastavu da prvi pobodu.

A petokolonaši se ubrzano množe, dok je većina u namentutom strahu i beznađu spremna i na dodatna poniženja. No, kao i uvek, biće i onih koji će činiti sve u svom klasnom otporu da se neke druge „narodne nošnje“ i nove zastave ponovo pojave i zalepršaju nad slobodnom Srbijom.

Za klasni otpor slobodarske Srbije!

U BiH se, barem u tzv. Federaciji, na sav glas označava dan državnosti, čak i od onih koji ne zaslužuju da stanu ispod zastave te države, već pred neki narodni sud. Označava se državnost koja to i nije, nego „nešto“. „Nešto“ nedefinisano, nedorečeno, podaničko. „Nešto“ koje funkcioniše samo u bestijalnoj pljački naroda, i „nešto“ što se pretvara u sve zamršeniji čvor opštih protvrečnosti nekih širih odnosa. „Nešto“ što nagovještava da se polako pretvara u tačku budućih sukoba svih tih imperijalnih interesa.

Zašto? Zašto opet Bosna? Zar nije dovoljno platila desetinama hiljada izbjeglih, bez svog doma zauvijek. Zar nije platila desetinama hiljada mrtvih čije se kosti i dan danas nalaze širom njene divlje ljepote, pomiješani sa razasutim minama koje ne daju kročiti, da se ljudskom stopom valjda ne naruši ta njena divlja ljepota.

Bosanski narod je gladan, podijeljen i ponižen, ali i sve tiši. Poslije svog juriša na vlast, misleći da time rješava sve svoje probleme, odjednom je utihio. Uplašen pred silom koja mu je zaprijetila. Uplašen usled svoje neorganizovanosti i nemoći da postavi ciljeve svoje pobune.

Međutim, nisu prekinuti procesi koji taj isti bosanski narod sve više tjera u beznađe, ali i otpor. Naprotiv, oni su se pojačali. Sve je više osionosti, kako od lokalnih moćnika, religijskih napasnika, pa sve do političara koji imaju zaleđinu u represivnom aparatu i sili imperijalista. Nikada nije bosanski narod bio tako razapet na više strana kao danas – od nacionalnih, religijskih, međureligijskih do klasnih, nadasve klasnih podjela.

U BiH još nije ojačao revolucionarni subjekat koji bi svojom snagom i borbom poveo bosanske mase u suprotstavljanju sadašnjem podaničkom, korumpiranom i pljačkaškom nazovi sistemu. Koji bi poveo bosanske mase da svojom borbom pokažu kako se naizgled i u nemogućim uslovima osvaja sloboda i neki novi život. Isto ono što su radile bosanke mase tokom NOB­a. Nema tu velike razlike.

No, bosanske mase moraju prvo da se na svakom koraku obračunavaju sa sopstvenim nacionalizmom i religijskom zatucanošću. I tada će biti spremne za mnogo veću bitku – bitku protiv imperijalističkog ropstva i diktature kapitala, koji upravo podstiču sve te podjele u BiH. Bitku ne samo za jedinstvo BiH, nego bitku i za jedinstvo svih balkanskih naroda u otporu svim imperijalistima.

Balkanskim pokretom otpora!

Prije pola vijeka hladnoratovski svijet su predvodili Varšavski i NATO pakt. U tom svijetu su bila uspostavljena neka pravila: postojala je jasna podjela interesnih sfera i postojala besomučna trka ko će proizvesti više savremenijeg u ubojitijeg oružja.

Varšavski pakt je na kraju raspušten i ostao je NATO pakt. Iako se on svo to vrijeme predstavljao kao odbranbeni, zbog postojanja Varšavskog pakta, nastavio je još žešće da bombama „širi demokratiju“ ostalim narodima svijeta.

Taj NATO pakt je tu danas sa svojim bazama i vojnicima. Obučava i vojnike balkanskih država.

Trenira ih za masovna ubijanja po svijetu i širenja haosa u ime „uspostavljanja mira“.

Taj NATO ima podršku tih lokalnih bednika u svim tim malim državicama Balkana.

Ti lokalni bednici kvislinški ubjeđuju narod da im je u interesu da budu pod NATO okupacijom, jer ih on štiti od nekog većeg zla.

Ti lokalni bednici su „ušli u pakt sa đavolom“ da bi štitili svoje sitne interese – pljačku naroda u ime „stabilnosti“,“patriotizma“ i šta li već blebeću…

Ti loklani bednici već danas sebe u svojoj istorijskoj neosetljivosti kandiduju za neki budući narodni sud koji će im suditi za kolaboraciju, za pogibije, stradanja i pljačku naroda. I vjerovatno da niko tada neće imati ni milosti, kao što oni danas nemaju, pristajući da budu, sa široko podaničkim osmjehom, instrument i sučesnik u rukama NATO okupatora (ili bilo kojeg drugog).

Pitanje koje se postavlja ovim tekstom je jednostavno, jer je ono pitanje svih pitanja iz kojeh se izvode i sva ostala pitanja. Da li ćemo imati posla, dobiti platu, penziju, pravo na štrajk, zdravstvenu zaštitu, u suštini je danas sporedno. Iako već sada znamo da će biti toga sve manje – i para i prava.

A pitanje je jednostavno: da li prihvatamo NATO (bilo čiju drugu) okupaciju ili ne?

Od veličine DA i od veličine toga NE zavisi sudbina naroda Balkana.

Istorijsko klatno ne priznaje u ovakvim slučajevima pravo na apstinenciju i odbijanje da se opredijeliš. Istorijsko iskustvo nam kazuje da ti koji pokušavaju da se provuku „između kapi kiše“ uglavnom najviše i stradaju.

Znači, moramo se opredijeliti, jer druge nam nema, a i ne daju nam. I bilo bi dobro kada bi svi to činili po svom ličnom ubjeđenju. A dobro znamo da neće. Nego će većina čekati i čekati, ili se priklanjati jačemu i činiti čak i bestijalne zločine i pljačku, uglavnom pod izgovorom da nisu imali izbora.

No isto tako znamo, a njima se i piše ovaj tekst, da su uvijek postojali i oni najbolji u svakom narodu koji će napraviti taj nužni korak naprijed. Korak ka putu slobode, bez obzira na cijenu. I koju će na svojim zastavama ispisati: Bolje klasni rat, nego NATO pakt!

Da, bolje je jer su sam NATO pakt, kao i ruski i ostali imperijalisti najsavreminiji strojevi za masovna ubijanja. I treba činiti sve da se taj nepravedni svjetski poredak diktature kapitala do temelja sruši. U ime slobode. Da, u ime slobode!

Mire među narodima – rat među klasama!
Balkanskim pokretom otpora!

Ima jedan video klip, a morali smo ga skoro svi vidjeti, jer je poslat od onih koji upravljaju svjetskim medijskim prostorom, i u kome se neki žutokljuni američki marinac, histerično raduje kada raketa, koju su otpravili sa nekih brodova, pogađa neki cilj u Bagdadu. Kao da je ta raketa uništila najveće zlo na svijetu, pa se nema moralnih dilema što su tu u vazduh letjeli i tijela djece, žena, vojnika… najviše zatečenih. Da zatečenih, koji nisu htjeli ili nisu mogli otići negdje drugo. I onda je nastavljeno ponižavanje, terorisanje i pljačkanje tih tamo zatečenih. I prolazile su godine i mržnja je rasla. Mržnja koja je željna osvete. Mržnja koja je slijepa, bezumna i koja širi oko sebe isto tako zlo kao i oni koji su poslali te rakete. Možda je razlika samo što je kod ovih prvih to zlo stasavalo negdje u bijesu i želji za osvetom, dok je kod drugih ono samo nastavak želje za dominacijom jednog svijeta zasnovanog na pljački i porobljavanju drugih nroda, pošto su svoj već porobili i disciplinovali.

Zašto se mora uništiti Islamska Država?

ID se mora uništiti, jer se sa njegovim postojanjem i njegovim postavljenim ciljevima olakšava posao globalnom fašizmu da cio svijet zaključa i umreži pod diktatom najkrupnijeg kapitala. ID je samo sredstvo jednog umirućeg svijeta, koji preko njega želi da uspostavi potpunu dominaciju nad obespravljenim svjetskim masama. Ovdje nećemo govriti o samoj ideologiji ID koja je u svojoj osnovi krajnje reakcionarna i pogubna, prvenstveno za one mase koje je u svom beznađu prihvataju.

Znači, jasno je da se ID mora uništiti, ali se postavlja jedno mnogo značajnije i povijesno pitanje. Da li treba isto tako nemilosrdno uništiti i taj svijet „umirujuće civilizacije“ koje preko proizvođenja ratova i opšteg haosa pokušava sačuvati dominaciju, a koje svjetske mase tako odlučno odbacuju?

Da treba. Treba ga isto tako uništiti kao i ID. Na zgražavanje svih malogrđana.

Paradokslano djeluje, ali je istina, dok lete američke, ruske, francuske i ostale rakete širom Bliskog i Srednjeg Istoka i seju smrt nad stotinama, hiljadama nevinih i zločinaca, jača uvjerenje da taj svijet „raketaša“ i pljačkaša više na tim osnovama ne treba da postoji.

A to uvjerenje je već i te kako prisutno u masama koje polako kreću za kurdskim, palestinskim, indijskim, filipinskim, latinoameričkim pokretima koji niču u otporu tom prevaziđenom svijetu.

Svaka žrtva razenesena bombom ID bezumnika je ujedno i zov slobode da uzmemo učešće i opredijelimo se. Ako smo još ljudi. Vrijeme je svakako isteklo.

Proleteri svih zemalja i ugnjeteni narodi ujedinite se!

Kada jedna društvena kriza dostigne određeni stepen, onda ona nužno vodi ka prelasku u višu fazu. Ona sama traži svoje razrješenje, jer je nemoguće više da sve bude po starom – postaje neizdrživo za svakoga, čak i za one kojima izgleda da ide dobro. Ta viša faza društvene krize i društvene neizdrživosti je ili rat u raznim formama ili revolucija.

Jasno je da je svijet ušao u fazu kada se ili nešto veliko valja iza brijega, ili nam počinje dugi mrak – dozvoljenost svega, pa čak i najvećeg stepena zla i neslobode do sada viđene. U svakom pogledu ne možemo pobjeći iz “tog kruga”, ma šta pokušavali. I jedini način je da se suočimo sa tim nadolazećim, sa svojim malim ili velikim “ja”, svojim otporom individulanim ili organizovnim, i svojim angažovanjem malim ili nesebičnim i do kraja.

Danas su državice Balkana nemoćne da se odupru nasrtajima imperijaslitičkih osvajača sa svih strana. I one se batrgaju između lažne samoljubivosti i stupidnog šepurenja predstavnika vladajućih klika u tragikomičnoj ulozi pred sopstvenim narodom, i njihove spremnosti da kao psi služe svojim moćnim gospodarima.

Imperijalističiki lešinari, koji misle da je njima dato da mogu upravljati svime pa i sudbinom svijeta, ponovo se interesuju za Balkan. Ponovo bi da tu malo troše nagomilane magacine ratnim arsenalom, da proizvodnja ne bi stala. Ponovo bi da svoj spas potraže u zamajcu ratne industrije. Milioni, stotine milona izbjeglica i mrtvih nisu više bitni. Oni su samao statistički podatak ili trošak, odnosno čak i prihod, ako se nađe mogućnsot oplodnje kapitala i na tim mrtvima, odnosno kolonama izbjeglica i savremenom roblju.

Ne treba imati nikakvih iluzija – ovi lešinari su toliko moćni da malo većim pritiscima i ucjenama mogu natjerati sve te balkanske režime da ponovo osedlaju „nacionalističkog konja“, kako bi iznova rasplamsali međunacionalnu mržnju među balkanskim narodima. Ta karta još uvijek je jaka na balkanskim prostorima. U svim tim državicama postoji još značajni korpus tih fašističkih, nacionalističkih i „tradicionalnih” snaga, i samo ih treba malo osokoliti i naoružati.

Trebamo biti realni. Sukob na Balkanu ne zavisi više od režima svih tih državica, jer su one nemoćne u vojnom, ekonomkom i svakom drugom smislu za vođenje rata sa susednim državama. Oni mogu samo da galame i prozvode taj nacionalistički huk, pogotovo što većina naroda u tim državma nije spremna ni za kakve ratove. Znači, rekli bi da sudbina Balkana zavisiisključivo od velikih i najmoćnijih imperijalista. I to je tačno, ali istorijska kriva nam govori i da nije tačno.

To će biti tako, i sve dotle dok se u svim državama Balkana ne bude stvorio ozbiljniji otpor i snaga da se po cijenu oružane borbe suprotstave imperijalističkom porobljavanju, domaćim fišističkim i nacionalističkim hordama i imperijalističkim petokolonašima i slugama režima.

Svakim glasom i svakim stasalim samosvjesnim čovjekom, koji je spreman da se suprotstavi nacionlizmu, religioznom fanatizmu, diktaturi kapitala i imperijalističkim okupatorima, se jačaju temelji za budući Balkanski pokret otpora kome je namjenjena ta istorijska uloga da napravi taj proboj iz sveopšte krize i haosa. Da balkanski narodi ne potonu u novo krvoproliće koje bi ovog puta bilo mnogo krvavije i pogubnije nego devedesetih godina. A neće biti mogućnosti da se spas potraži u „ujedinjnoj Evropi“ ili negdje drugo, niti u nekom privremnom miru.

Naslov ovog teksta je pretenciozan i, u ovom trenutku, nerealan. Ali je vrijeme na izmaku i želja da budemo slobodni će jačati i biti snažnija od svih njih koji pokušavaju da upravljaju našim životima i smjeste nas u statistički podatak, u nebitnost.

Ako krene da stasava takav pokret, a hoće, jer je to istorijska zakonitost, koliko će onda biti manje moćni svi ti predstavnici diktature kapitala pred kojima manje ili više povijamo glavu. Koliko će biti onda manji svi i ti od kojih zavise naši „mali životi“. Koliko će tek biti jaka njihova želja da kidišu na to „rođeno“, koje nadilazi njihov prevaziđeni svijet ekonomskog ropstva, eksploatacije, poniženja – sveopšte nepravde.

Ali, mi smo spremni!

I svakim danom učimo od onih koji su već podigli visoko barjak ljudskog oslobođenja po svijetu. Od onih o kojima se ne piše po medijima u službi diktature kapitala. Oni već pišu istoriju jednog novog svijeta. Na nama je taj istorijski zadatak da odbranimo da Balkan pripadne balkanskim narodima!

Za balkanski pokret otpora!

Za tzv. revolucionarnu ljevicu na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana se može reći da je dobro što postoji zbog teških objektivnih okolnosti za njeno djelovanje, ali i bolje da je i nema kada je takva. I jedno i drugo je tačno.

Jedna pjesnik i tribun zla, davno je rekao – „Zbog velikih misli koje misle svako misli veliki je…“ To se donekle može danas primijeniti na ovu ljevicu raznih naziva i simbola – „pravih orijentacija“, „jedino ispravnih stavova“, svrstene u neke „moćne“ internacionale, saveze, sekcije…; sastavljene uglavnom od smušenih intelektualaca i mnoštvo sujete u razne komunističke, marksističko­lenjinističke, anarhističke, novoljevičarske, antifšističke i ko zna kakve sve grupe. Bez ikakve povezanosti sa masama i mogućnosti da utiču ozbiljnije na političke procese.

Ne treba sumnjati da je namjera ovih ljevičara da se suprotstave diktaturi kapitala, imperijalizmu i svemu što baca mase u još veću zavisnost, bedu i očaj uglavnom iskrena. Problem nije ni u njihovoj malobrojnosti, pa čak ni toliko u taktici koji su odabrali. Neko će reći to je proces i treba vrijeme, što je načelno tačno, ali najčešće i izgovor za oportunizam i reformističku poziciju. No osnovni problem je ipak u nečemu drugom.

Velika vremena traže i velike ljude, velike ciljeve. Komunisti su prije skoro dva vijeka postavili ciljeve koji po prvi put u istoriji ljudskog roda samog čovjeka stavljaju u središte svijeta kao tvorca svoje istorije, u mogućnost da se oslobodi ekonomskog ropstva. I svi uspješni komunistički pokreti su se u susret masama kretali sa osnovnim ciljem – uništenja izvora svoje bijede, a to je privatna svojina. Praksa nam kazuje da je svako kretanje tom cilju vodilo podizanju moći, prava i životnih uslova najširih slojeva – u prvom redu radničke klase, a da je udaljenje od tih ciljeva vodilu restaruaciji i „diktaturi privatne svojine“ u raznim oblicima, i opštoj pljački i siromašenju tih najširiih slojeva. Znamo kako se završilo i kako je danas. Kako danas žive radnici, seljaci, intelektualci, sitni privatnici…, i kako će tek da žive. Pitanje je samo da li pod bombama, u izbjeglištvu, upregnuti u ceđenje njihove fizičke i psihičke energije, ili u beznađu između ćetiri zida, odnosno na ulici bez životnog cilja.

Prvi preduslov za jačanje svih tih ljevičarskih grupa je da na svojim zastavama, može čak i drhtavom rukom ponovo ispišu kao svoj osnovni cilj – ukidanje privatne svojine. To bi značilo da su negjde iznad pragmatizma – „izvan relanosti“, odnosno da su krenuli u pravom smjeru.

Danas je kapitalizam u najdivljijoj imperijlaističkoj fazi. Sprega finansisjkog i vojnoindustrijskog kompleksa dostiže vrhunac. Sve Lenjinove postavke o imperijlizmu iz njegove početne faze su tu pred našim očima, samo mnogo jasnije.

Imperijalizam u ratu protiv naroda svijeta nastupa u tri kolone: kao ekonomski, kao vojni i kao kulturno­propagandni imperijalizam. Avangarda ekonomskog imperijlizma su banke i mutinacionalne kompanije koje predvode imperijliste u pustošenju svih resursa planete za sopstvene potrebe, odnosno porobljavanju svih naroda i nametanju dužničkog ropstva. Avangarda vojne kolone imperijalizma je NATO savez, kao i sve agresivniji nastupi vojne sile ostalih imperijalista. Avangrada kulturno­propagandog imperijalizma su moćni mediji, uniformni kulturni obrasci koji se nameću ostatku svijeta i internet umrežavanje cjelokupne ljudske populacije u cilju potpune kontrole.

U svom pohodu u porobljavanju svijeta imperijalizam ima saveznike u vladajućim elitima nacionalnih država koji preko diktature kapitala nad najširim masama se trude da ostvare sopstvene interese i dodvore se svojim gazdama.

Da se vratimo ljevici sa jugoslovenskih i balkanskih prostora.

Šta je onda problem?

Problem je u nedostatku upravo „velikih misli“. Oni su spustili sve komunističke ciljeve na razinu kada predstavljaju skoro predmet za podsmjeh. Oni su samo deklarativno protiv privatne svojine; oni su samo deklarativno protiv imperijalizma i diktatute kapitala. Ne pada im ni na kraj pameti da visoko podignu komunističke ciljeve, nego se bave malim pragmatičnim ciljevima, bez ikakvog rezultata.

I problem je u nedostatku istinske klasne borbe. Borbe u masama sa jedinstvenim akcionim nastupom svih ljevičarskih grupa.

Očito da vrijeme pred nama zahtijeva da sve ove ljevičarske grupe preispitaju svoje strateške i taktičke ciljeve, po cijenju cijepanja samih gupa, i da krenu u ozbiljnjiju borbu protiv klasnog protivnika. U borbu svih tih malih gupa u samoj bazi, u jedinstvenom nastupu sa obespravljenim masama, ali sa velikim ciljevima ispisanim na svojim zastavama. Samo u tom dijalektičkom jedinstvu može se razvijati pokret. Pokret kome je komunizam cilj. A danas je konkretni cilj za sve one koji žele da budu avnagarda masa da balkanske narode usmjervaju ka miru i zajedništvo, da ne budu uvučeni u svjetsku klanicu koja traje svuda oko nas. A da bi balkanske narode vodili ka jedinstvu i zajedništvu mora se i nivo klasne borbe u masama podići na viši nivo. To je dijalektika! To je i u interesu pobjede komunizma!

Jedinstveno u borbi protiv imeprijalizma i diktature kapitala!
Mir medu narodima – rat medju klasama!

Ponovo je Balkan, a ko bi drugi, ona tačka gdje se prelamaju interesi velikih sila i gdje se rješava sudbina Evrope.

Sada su za to povod izbjeglice. Neprestalno se lansiraju razne priče i „poverljive verzije“ u vezi njihovog prisustva i potrebe prisutva. A oni su tu jer su jednostvno izbjeglice.

Na stolu su sve opcije, da ih ne nabrajamo, a u suštini kada se jednačina do kraja uprosti – ruši se jedan prevaziđeni svijet i to ne može da prođe a da za sobom ne ostavi pravi haos, prije nego se uspotavi jedno novo vijeme, novi odnosi, novi ljudi… ako prežive.

No za novo vijeme trebaju novi ljudi koji će prethodno radikalno raskinuti sa starim svijetom, ponekad čak i brutalno, jer je to imperativ vremena.

Ti novi ljudi su već tu, stasali u bijedi balkanskih masa – u neizvjesnosti i besmislu, i samo ih treba okupiti i organizovati. Stasali su na biroima rada sa fakultetskim diplomama, na radu na crnom za mizernu platu, u fabričkim halama sa produženim radnim vrmenom, u predgradjima gradova i na ulici bez jasnog cilja i otporu prema cijelom svijetu. Oni već danas pokazuju jasnu želju, ili da pobjegnu iz tog svijeta, ili da mu se suprotstave ali ne znaju kako, odnosno ako mu se i suprotstvaljaju to rade po nametnutim pravilima samog sistema – po pravilima diktature kapitala.

Ti novi ljudi su u stvari balkanski proletarijat, balkanske osiromašene mase koje su dvostruko porobljene – od domaće vladajauće klase koja ih nemilosrdno pljačka i stalno im sužava prava; ali su još više porobljeni od strane imperijalista koji više ne biraju sredstva kako bi se domogli teritorija, resursa… svega.

No balkanske mase počinju da pokazuju i jedan novi kvalitet, a to je spremnost da ne budu tako lako predmet potkusurivanja velikih sila. Dok su balkanske marionetske vlade spremne da slede diktate svojih gazda i ispunjavaju njihove interese, balkanske proleterske mase nisu toliko više spremne da ostavljaju svoju mladost i živote po vukojebinama Balkana u ime „nacionalnog jedinstva“, „otačestva“, ili „odbrane civilizacijskih europskih vrijednosti“…

Rad na povezivanju balkanskih masa u jedinstvenu silu putem Balkanskog pokreta otpora je ona tačka koja ruši sve planove kako imperijalista tako i balkanskih poslušnika. To je ona tačka gje se u ovom istorijskom trenutku dodiruju dva suprotstavljena svijeta.

Odbrana balkanskih masa i balkanskog proletarijata da ne budu uvučeni u novi rat, radi interesa malih i velikih kapitalista je jedini tračak svjetlosti koji im osvjetlava put za budućnost. Zato čuvajmo bratstvo i jedinstvo balkanskih naroda kao zjenicu oka svog. Čuvajmo to bratstvo i jedinstvo još neuspostavljeno i skoro nerođeno, ali koje je jedina uska staza koja se pomalja iz ovog balkanskog gliba.

U susret Balkanskom pokretu orpora!

Kada su prije skoro tri decenije najbolji u crnogorskom narodu započeli odbranu crnogorske samobitnosti, bili su u ogromnoj manjini i žestoko žigosani od samog crnogorskog naroda. I trebalo je za to imati ne samo hrabrosti nego i upornosti i pameti. Zahvaljujući prvenstveno promjeni snaga u okruženju, odnosno vojnogporaza militantne velikosrpske politike, četništvo u Crnoj Gori nije uspjelo u svojim namjerama i broj onih koji su bili za uspostavljanje crnogorske drzavnosti i odbrane posebnosti crnogorske nacije je stalno rastao. Na kraju je ta politika u interesu naroda Crne Gore dala rezultate. Pri tome su se dugo snagama režima, koje su se zalagale za takvu politiku, opraštali svi ostali njihovi “grijesi”. No prošlo je dosta vremena od tada. Četničke snage su obukle neko drugo ruho, ne samo u Crnoj Gori nego i u Srbiji, zaklinjujuci se u neku drugu politiku, a u stvari čekajući promjenu snaga u okruženju kako bi opet mogli da zagrakću i krenu sa svojim zločinačkim planovima.

A šta su u međuvremenu uradili oni koji su zaslužni za obnovu crnogorske samobitnosti?

Oni su se utaborili u sistem vlasti koji je oličenje korupcije, pljačke i sluganskog odnosa spram imperijalista. I mislili su da su nedodirljivi. No danas je narod Crne Gore počeo pokazivati jasne znake da ne moze više trpjeti takav sistem lične vlasti, klanova, rodbinskih i kumovskih veza radi bogaćenja, niti sve veći broj sioromašnih, kao ni prodaju crnogorskih resursa.

Ovo nezadovoljstvo u narodu pokušavaju iskoristiti tzv. opozicone snage koje se po programskim načelima ne samo ne razlikuju od vlasti, nego su gore. Njihovi napadi na režim potiču iz patološke potrebe da se domognu vlasti, mržnje prema crnogorskoj samobitnosti i spremnosti da služe nekim drugim gospodarima u odnosu na one kojima služi sadašnja vlast.

Ne postoji dileme vlast ili opozicija. Postoji jasna linija koju će opet prepoznati najbolji predstavnici naroda Crne Gore. A to je – odlučno protiv pokušaja četnikolike opozicije u Crnoj Gori da iskoristi nezadovoljstvo cnogorskog naroda za svoje potrebe; odlučno sa nezadovljnim masama u borbu za rušenje aktuelne vlasti u Crnoj Gori zbog same njene suštine kao jednog pljačkaškog korumpiranog sistema, a nadasve zbog namjere crnogosrkog režima da svrsta Crnu Goru u NATO pakt. Da je potčini alijansi globalnih svjetskih terorista. Svrstavanje Crne Gore u NATO je ne samo svrstavnje na stranu “opšteg zla”, nego uvod u gubitak njene državnosti i zatiranje nacionalnog, kulturnog i bilo kog drugog identiteta. Crnogorsko radništvo i nezadovoljne mase će prepoznati ovu liniju i zato neće podleći propagandi tzv. opozicje, ali će jasno dići svoj glas i protiv sadašnje vlasti.

Partija rada slijedeći ideje svog osnivača Vlada Dapčevića, koji je toliko učinio za Crnu Goru, poručuje samo ono što je on poručio prije skoro dvije decenije:

“Ja podržavam Mila Đukanovića jer je on za samostalnost Crne Gore, za koju se i ja borim. Kada se to ostvari mi ćemo biti ljuti protivnici, jer je on za kapitalističku, a ja za socijalističku Crnu Goru.”

I za to su se stekli svi uslovi.
“Koji nikad ne poznaše sramotnoga ropstva lance!“

Balkanskom pokretu otpora!