Skoro da ne postoji na zemaljskoj kugli mjesto koje globalni predatori nisu označili kao mogućnost da podstaknu nove ratove. Da još više ubrzaju zamajac vojno-industrijskih kompleksa koji se više ne mogu zaustaviti, i koji donosi ogromne profite, pokušavajući spasiti same sisteme da se ne raspadnu pod teretom svojih protivrječnosti, ukoliko je nadnacionalnom kapitalu danas u interesu da spašava bilo koji postojeći imperijalni sistem.
Posle kratkotrajnog zatišja, Balkanom ponovo počinju da se čuju ratni bubnjevi. Istina, za sada ne tako glasno, prije svega jer je on samo inicijalna kapisla za sukobe velikih moćnika, a za njih još nije donesena odluka. Ratni bubnjevi su tiši, jer balkanske mase, pa čak ni same vladajuće klike, za razliku kako je to bilo devedesetih na prostoru biše Jugoslavije, sada ne žele ratove. Ali, ko njih pita. Za sada su balkanski režimi primorani, što milom što silom, da kupuju oružje, dodatno se militarizuju, uvode vojne rokove, oblače nevoljne civile u neke nove uniforme i izvode vojne vježbe kao pomoćno sredstvo, bolje reći buduće topovsko meso glavnim protagonistima rata.
I za razliku od devedesetih godina kada su mase zahvaćene nacionalizmom podsticane i prosto same kidisale jedni na druge, sada bi mase da se sklone od same realnosti, po onoj – možda neće, gledajući da uopšte ne razmišljaju o dolazećem ratu. O ratu koji je izvjestan i koji će ovog puta biti više odstaknut spolja, nego što će biti izraz nepremostivih suprotnosti među balkanskim narodima.
No, taj će rat brže zakucati na naša vrata ukoliko balkanske mase ne iskažu svoje protivljenje ubrzanoj militarizaciji i samom ratu. Ukoliko se ne vrši aktivna propaganda u masama da se one pokrenu i iskažu ne samo svoje socijalno nezadovoljstvo svojim teškim ekonomskim položajem, nego prije svega da dignu glas protiv rata. Protiv rata, koji bi ovaj put bio mnogo gori nego devedesetih. Tada se radilo o interesima malih lokalnih nacionalista – danas o mnogo krupnijim interesima imperijalista, a tu se žrtve ne broje.
Strah od rata može mase paralisati ili dovesti do apatije. Isto tako, besmisao rata i svijest da je on samo masovno ubistvo stotina hiljada, milona njih da bi se neko bogatio, može biti podsticaj da se mase pokreću protiv samih režima i diktature kapitala.
Umjesto bavljenja “nametnutim temama” i njihovim sukobima, treba ustajati prije svega protiv militarizacije i priprema za rat. Treba ustajati protiv bandi političara i njihovog sitnog politikanstva, izborima i sve većim apetitima za pljačkom koji su samo pomoćno sredstvo naputu nametnute im sveopšte militarizacije i fašizacije. Ustati aktivnim marševima protiv namjere imperijalista da raznim ucjenama i podsticanjem unutrašnjih sukoba preko leđa balkanskih naroda ostvaruju sopstvene interese. Ustati zajedničkim kampanjama protiv rata, koje će sa sobom nositi i jasno protivljenje diktaturi kapitala. Ustati protiv tih lokalnih političkih bandita, koji po potrebi sa lanaca reže jedni na druge, a potom se međusobno ližu, samo da bi držali u pokornosti obespravljene mase.
Marševima protiv rata – za mir među balkanskim narodima! Balkan balkanskim narodima!
Može se reći da je najveća istorijska nepravda u proteklim decenijama na prostorima bivše Jugoslavije to što nije bilo sile koja bi sprovela pravednu odmazdu nad vrhom malograđanskih slojeva i intelektualne elite. Nad tim slojevima koji su i danas prisutni, šepure se, ne kaju se i ne fali im dlaka sa glave. Njima, koji su raspirivali međunacionalnu mržnju i osmišljavali sve te masovne zločine i stradanja naroda. I, ako se vodimo etičkim načelima, to je najveći poraz i sramota za sve ono misleće i humanističko u tim narodima.
Nakon završetka ratova i potpune restauracije kapitalizma, činilo se da je malograđanskim slojevima otvoren prostor za ostvarenje napretka na društvenoj ljestvici ekonomske i političke moći i približavanje kapitalističkoj klasi kroz projekat neoliberalne EU. Otuda i ogromna podrška ovih slojeva proklamovanom neoliberalnom konceptu i neposrednom angažovanju u političkim partijama. Time se dešava i taj privremeni ideološki preokret malograđanskih slojeva od nacionalizma ka neoliberalizmu, distancirajuci se od “kulturno zaostale, inferiorne i primitivne nacionalisitičke mase”.
No, iznenada se pojavila snaga koja ima dublju istorijsku dimenziju i koja je počela da ruži i ruši snove savremenog malograđanina. Globalna i temeljna kriza kapitalizma je krenula nemilosrdno da uništava malograđanske slojeve. S jedne strane to uništavanje je posljedica ogromnog skoka razvoja tehnologije, koja čini većinu ovih slojeva suvišnim u savremenom sistemu proizvodnje, dok sa druge strane je to pruzrokovano potrebom kapitalističke klase da spašava sopstvenu vladajuću poziciju, prvenstveno kroz opštu militarizaciju i vođenjem stalnih ratova, a za to su im malograđanski slojevi i njihov “trošak” samo balast. Raznim sitnim kapitalistima, državnim činovnicima, profesorima, ljekarima, advokatima, novinarima itd…, sadašnja kriza kapitalizma ukida “privilegiju” na “dvojnost pozicije” i na taj njihov lažni elitistički sjaj, vršeći proletarizaciju i lumpenproletarizaciju malograđanskih slojeva. I to je najveća zasluga sadašnje krize kapitalizma. Diktatura kapitala ne ostavlja nikakav izbor malograđanskim slojevima, izuzev prihvatanja službe, i to robovske službe, u modernom fašizmu. Moraju postati na prvom mjestu vojnici, samo je pitanje u čijim redovima – proletarijata ili modernih fašista.
No, i malograđanska internacionala ima nesvakadišnju moć kameleonstva. Želeći po svaku cijenu da sačuva svoj mali život – male privilegije i malu sigurnost uz svakodnevne uzdahe nad “teškim životom”, malograđanski slojevi ponovo pokušavaju da traže spas uz skute vladajuće klase i trenutno “prevolađujućih vjetrova”. Tako i sada kada su međuimeprijalistički i klasni sukobi dignuti na viši nivo, malograđani su primorani da biraju stranu u tom opštom klasnom sukobu. Da biraju stranu koja im se čini dobitnom. I oni traže svoj “spas” – jedni svojimaktivizmom staju na stranu malobrojne šačice najmoćnije finansijske oligarhije koja želi da uniformiše jedinstveni svijet po svojim pravilima modernog fašizma, drugi bi da stanu uz “tradicionalne fašiste” – trampisti, putinisti, erdoganisti i ostali koji se naglo množe…, dok treći sa simpatijama, ali i bojažljivo, gledaju ka proleterskim masama koji se valjaju svijetom i koji više nemaju šta da izgube.
Revolucionarni pokret se davno odredio spram malograđanskih slojeva i malograđanske ideologije. To je rak rana na zdravom tkivu eksploatisanih borbenih masa. Nikakva malograđanska internacionala više ne može zaustaviti pobedonosni pokret obespravljenih masa svijeta koji u sve većem broju zauzimaju revolucionarnu poziciju spram diktature kapitala. Na tom putu ovaj pokret će uključivati i masu osiromašenih malograđanskih slojeva, po pravilima i borbenim duhom samog pokreta.
Uklanjanje malograđanskih slojeva i njihove ideologije, bilo do strane potreba diktature kapitala ili proleterskog pokreta, u interesu je borbe obespravljenih masa svijeta. U interesu rasčišćavanja polja za klasnu bitku. Novu i veliku klasnu bitku!
Davno je spoznato da je rat samo produženo sredstvo politike. Kada politika, bolje reći pljačka sopstvenog naroda ili kolonija po svijetu zapadne u krizu, kad nije više moguća enormna oplodnja kaptala, i kad se mora razriješiti sve na boljnom polju. Kome sve pripada ta pljačka? I kome pripada to „naše“? Čija postaju naša polja, rude, rijeke, fabrike, životi, budućnost…? No, svakome ratu prethodi dugi niz „dešavanja“ puni lažnog optimizma, lažnih projekata, uljuljkivanja naroda, tupljenja klasnog oprora, masovne manipulacije, mitomanije, duhovne pustoši, gubljenje osjećaja za ljudske vrijednosti, fašizacija društva i, nadasve, sve većeg socijalnog propadanja i beznađa – širenja poslednjeg raspoloženja…
Militarizacija i okupacija Evrope od strane SAD se nastavlja nesmanjenom žestinom. Vojni budžet Evrope se višestruko uvećava. SAD i NATO gomilaju trupe i opremu na granici sa Rusijom. Malograđanska Evropa je uplašena od Rusije, a sve više i od SAD. Fašisti po Evropi preuzimaju vlast, željni da naprave „istorijski revanš“. Rusija se dodatno militarizuje i naoružava. I sve zemlje užurbano kupuju oružje i opremu, uglavnom od SAD i Rusije. Tako ove dvije vojno najmoćnije imperijalističke sile u krizi zarađuju ogromne profite. Kroji se neka nova mapa imperijalne podjele svijeta, a što znači da opadanje moći najmoćnije imperije nikada nije bilo moguće bez mora krvi i ratova.
(„Ima jedno vrijeme kad svršava kurvin pir. Kada svi bježe u božju mater. Skrivaju se po mišjim rupama kukavička gamad. I onda mi vojnici uzimamo stvar u svoje ruke i počinje – šta počinje!? Rat!!!“)
Sudbina mira ili rata na Balkanu je u direktnoj zavisnosti od odnosa SAD i Rusije, odnosno koja će politika pobijediti u vrhovima SAD. Ukoliko se nastavi politika modernog neoliberalnog fašizma i „pohoda na Rusiju“ rat na Balkanu je sasvim izvjestan. Rat kao nastavak politike zapadnih imperijalista radi ujedinjenja Evrope pod modernim fašizmom, odnosno i izazivanja i sukoba od strane ruskog imperijalizma na tačkama van njihove teritorije. Fašisti Evrope i Balkana će priželjkivati imperijalistički rat, a malogrđani neku novu „gvozdenu zavjesu“ i da ih čuva neka čizma od svih „zala“.
Gdje su u svemu tome ogomne i većinske mase obespravljenih? Da li se od ratnih bubnjeva može čuti i njihov glas – glas vapaja za mir u želji za nekim drugim, pravednijim svijetom?
Taj glas se neće čuti, ne samo zato što je još vrlo slab, već što niko od moćnih ne želi da ga sluša. Oni namjeravaju da te milone ljudskih jedinki koriste kao svaki potrošni materijal – kaorobu koju treba iskoristiti. Zato će oni i dalje nastaviti da te mase huškaju jedne na druge, koristeći prvenstveno prisutna nacionalna i vjerska osjećanja kao sredstvo za izazivanja međunacionalne i vjerske mržnje i novih žarišta, bolje reći tezgi za namicanje profita.
Za objedinjavanje otpora obespravljenih masa na Balkanu protiiv rata je posebno problematično svrstvanje tih istih masa za i protiv „putinizma“ i „trampizma“. To je svrstvanje za militarizaciju i direktno potčinjavanju globalnim militaristima u novom ratu. Oni koji protestuju protiv „trampizma“ su psi na lancu zapadnih imperijalista, neoliberalnog fašizma i vojnoindustrijskog kompleksa koji želi nastavak ratne politike protiv ruskog imperijalizma. Oni koji mašu zastavama „putinizma“ su eksponenti ruskih imperijalnih interesa, ne samo u odbrani Rusije od globalnih predatora i zapadnih imperijalista, već i služenju oligarhiji Rusije i njihovom potčinjavanju obespravljenih ruskih i evropskih masa. Oni koji protestuju protiv „putinizma“ su ili malograđanski ljevičari ili fašisti, a oni koji mašu Trampovim likom su još uvijek nedefinisana lepeza krajnjih reakcionara.
Da li je moguća da zaživi ideja narodnog rata na prostoru Balkana i Evrope?
U ovom istorijskom trenutku razmišljati o bilo kakvom otporu imperijalnim moćnicima i njihovim režimskim slugama, koji nam predstavljaju da su “umrežili” skoro cio svijet, naizgled je suluda ideja. Ali to je samo posljedica projekcije njihovog svijeta koji je putem masovnih medija nametnut kao jedini mogući svijet. Međutim, sve više se u samoj praksi pokazuje da taj svijet diktature kapitala ne samo da je prevaziđen, nego i nemoguć. Narodni rat koji je prisutan u mnogim zemljama je izraz klasnog otpora obespravljenih masa protiv imperijalizma i sveopšte bijede i nepravde, ali ujedno i želja da se ne živi po pravilima starog svijeta. Narodni rat je izraz sveopštih potreba obespravljenih masa za slobodom i novim svijetom.
Narodi Balkana zbog sopstvenih tragičnih iskustava iz proteklog perioda ne žele nove ratove. Međutim, nacionalistička svijest je još prisutna, a vidimo da se ona stalno podstiče od strane samih režima kao i globalnih predatora. Zato govoriti o narodnom ratu kroz stvaranje Balkanskog pokreta optora u ovom trenutku sveopšteg odnosa klasnih snaga i raspoloženja masa izgleda preuranjeno i čak kontraproduktivno. No, mi smo naučili jedno – „kada jedna ideja, bilo progresivna ili reakcionarna, obuhvati mase, postaje materijalnom silом“. Zato obespravljenim masama i njihovim najsvjesnijim i najborbenijim dijelovima danas i ništa ne preostaje nego da vode aktivnu kampanju protiv sveopšte militarizacije, fašizacije i imperijalističkog rata. Da sprovode mobilizaciju svih masa koji su protiv rata i svijeta diktature kapitala.
Mir među narodima – rat među klasama! Balkanskim pokretom otpora!
Sposobnost svijeta kapitala u njegovoj borbi protiv proleterskih masa se ogleda ne samo u mogućnosti koncentracije ogromne sile, monopolom nad ekonomijom, medijima i propagandom, nego i sposobnošću da proleterski pokret stalno pokušava atomizirati, ne dozovljavajući mu da se pojavi jedinstvenom silom. Posebno njegovom mogućnošću da “natjera” pokret da snižava svoje opšte ciljeve na nivo koji ne predstavlja opasnost za kapitalistički poredak. I to se tokom druge polovine dvadesetog vijeka pokazalo vrlo učinkovitim. To nije bila samo zasluga svijeta kapitala nego i narastanja unutrašnjih protivrječnosti i slabostima samog proleterskog pokreta, no to nije tema ovog teksta. Nije ni tema da stalno ponavljamo i elaboriramo opštepoznatu činjenicu da svijet kapitala nemilosrdno uništava svaku grupu, pokret koji se pokušava suprotstaviti sa pozicija budućih klasnih odnosa i da dozvoljava i čak podstiče sve one grupe i pokrete koji mu se “suprotstavljaju” sa pozicija djelovanja u ukviru samog sistema, u okviru postojećih klasnih odnosa.
Da bismo jasno naznačili ko su naši osnovni neprijtelji, moramo poći od konkretnih istorijskih okolnosti i klasnih odnosa, odnosno utvrditi kako se taj sukob između svijeta kapitala i svijeta slobodnih proizvođača i stvaraoca manifestuje. Da li se tu šta promijenilo?
Mi polazimo od osnovnog stava da se u klasnom sukobu svijeta kapitala i proletarijata u suštini ništa nije promijenilo. Rekli bismo da je imperijalizam postao samo imperijalističkiji. Nama je jasan i istorijski ishod tog sukoba: “Svjetsko tržište je postalo premalo za ogromno povećanje proizvodnje koje je, do krajnjih granica, zaoštrilo konkurenciju u čitavom svetu. Vode se pravi ratovi za sirovine, tržišta, investicije i sfere uticaja. Nikada do sada nije tako jasno, i u svoj punoći, izbio sukob između proizvodnih snaga i kapitalističkih društvenih odnosa, tj. između novih tehnologija i kapitalističke svojine. I kao što su manufaktura, tkačka i parna mašina uništile feudalni društveni sistem, tako će i mikroprocesori, elektronika i robotika uništiti kapitalistički društveni sistem”. No, to ne znači znači da taj nužni ishod ne može pokleknuti pred silom uništenja čovječanstva ili civilizacije.
Kako se taj sukob danas konkretno manifestuje?
Prije svega, centralizacija kapitala je dostigla takav stepen kada se ona reflektuje u dvije ravni – to je prije svega borba da se umirući svijet kapitala spašava putem suprotstavljanja globalnih predatora, sa koncentrisanim finansijskim i fiktivnim kapitalom, parcijalnim ciljevima imperijalističkih zemalja i svim ostalim obespravljenim svjetskim masama. I tu globalni predatori ne biraju sredstva da ostvare svoje ciljeve, odnosno nametnu krajnje dehumanizovani klasniporedak. I sve više smo svjedoci kakva se sve sredstva upotrebljavaju protiv interesa čovječanstva. Borba imperijalističkih zemalja, koje žele da ostanu u monopolskim okvirima podjele svijeta putem interesnih sfera sve je zaoštrenija, i ponovo se “legalizuju” prava na širenje imperija na račun drugih naroda, vođenje ratova i stvaranje privremenih saveza. Protivnici su im globalni predatori, nacionalne države i proleterske mase. Znači, njihova koncentracija kapitala nije dovoljna, tako da oni ne razmišljaju “dovoljno globalno” – oni razmišljaju u okvirima odbrane i proširenja imperije i samim tim pokazuju svoju istorijsku ograničenost. Istovremeno globalni, nadnacionalni i nadimperijalni kapital se osjeća sve isključenijim u tim, ma kako moćnim, imperijama.
Druga refleksija i osnovni sukob koji ponovo izbija u prvi plan i koji nosi potenciju budućeg sukoba se manifestuje kao sukob naraslih i nastupajućih proleterskih masa protiv svijeta kapitala. Taj sukob se danas ispoljava na mnogo višem stupnju nego što je to bila sama borba industrijskog proletarijata u okviru jedne zemlje i u okviru jedne fabrike. Proletarijat je danas međunarodnom podjelom rada i “umreženjem svijeta” prešao uske nacionalne granice i postao internacionalan, a što je njegova i osnovna suština. Proletarijat nije više samo industrijska radnička klasa. Ona je “obogaćena” novim saveznicima u vidu pojave prekarijata, sve veće masa nezaposlinih, milijarde seljačkih masa koje su postale bezemljaši i krenule ka industrijskim centrima i razvijenim zemljama.
Međutim, da bi se uspješno vodila borba, mora se poći od konkrentih klasnih odnosa i fokusirati klasni neprijatelj u postojećim okolnostima.
Prije svega, na Balkanu su to svi nacionalisti i šovinisti sa raznim “etiketama”. Iako su oni relikt prošlosti, oni su i dalje sredstvo u rukama diktature kapitala i imperijalista za podjelu obespravljenih masa. Znači, naši protivnici su svi “srbi”, “hrvati”, “albanci”… svi oni koji sanjaju o nekom objedinjenju po etničkom principu i stvaranju etničkih država na što širem prostoru. Naši neprijatelji su svi oni koji se priklanjaju pojedinim imperijalistima i sluge su njihove – dakle, naši neprijatelji su domaća buržoazija i poltičke elite po balkanskim državama. Naši nepijatelji su posebno oni koji se žele i vojno svrstati u sukobima imperijalista. Naši neprijatelji su svi oni koji služe globalanim predatorima slabeći svaki otpor u nacionalnooslobodilačkoj i klasnoj formi, podržavajući neoliberalnu diktaturu. Naši neprijatelji su svi malograđanski slojevi koji u opštem sioromašenju priželjkuju i podržavaju moderni fašizam. Naši neprijatelji su svi oni koji misle da djeluju protiv kapitala u okviru diktature kapitala. Naši neprijatelji su svi oni u našim redovima koji misle da se borba može voditi bez jedinstvene avangardne partije, opštenarodnog pokreta i oružane sile.
Naši saveznici su radnici koji rade pod sve manjim pravima i u sve težim uslovima.
Naši saveznici su seljaštvo koje, ostajući bez zemlje, je osuđeno da migrira ka gradovima ili u nadnicu kod novih “latifundista”.
Naši saveznici su nezaposleni koji bez šanse da će dobiti posao teže odlasku van balkanskih zemalja ili tavore u očaju.
Naši saveznici su prekaristi čija eksploatacija, poniženje i neizvjesnost nema granica.
Naši saveznici su progresivna inteligencija koja borbeno nastupa protiv svih relikta prošlosti sa pozicije humanizma, sekularnosti i naučnog digniteta.
Naši saveznici su žene koje sve organizovanije i radikalnije nastupaju da sruše milenijsko ropstvo pod patrijarhatom.
Naši saveznici su pokrenute mase azilanata svih zemalja, koje su pod udarom udruženog fašističkog poduhvata kapitalističkih zemalja.
I mi želimo da podvučemo jasnu liniju razgraničenja!
Mi pripadamo toj apsolutnoj i obespravljenoj većini. Mi pripadamo onima koji nemaju šta da izgube. Naša borba je pravedna i mi ćemo pobijediti!
Imperijalističke sile su ušle u fazu kada više nema povratka i mogućnosti da se nekim odložnim mirom izbjegnu sukobi i uđe u period “kooperacije“ u podjeli svijeta. Nikada u istoriji premještanja centara moći, odnosno slabljenje i raspad vladajućih imperija nije prošao bez niza ratova. Pogotovo je to nemoguće u sadašnjim uslovima koncentracije kapitala i kada se odigrava gigantska borba između pokušaja zapadnog imperijalizma da održi unipolarni svijet, odnosno njegovog prelaska u još višu fazu koncentracije kapitala i otpora ostalih imperijalističkih zemalja tome. Taj proces i sukobi su istovremeno doveli do pokretanja masa i rasta otpora po svijetu u raznim formama. I sukobi su svi intenzivniji i dobijaju sveobuhvatniju formu. Oni su počeli da se prelivaju i na prostor Balkana. Marionetski režimi u balkanskim zemljama se pokazuju nedovoljno efikasnim u sprovođenju zamisli imperijalista, tako da su imperijalisti počeli da se potpuno ogoljeno pojavljuju u tim zemljama sa svojim komandama i zahtjevima – propaganda je direktna, vodi se sve brutalniji obaveštajni rat, dok se sve više gomila oružje, izvode vojne vježbe i polako dovlače nove snage. Njihovo vojno prisustvo se diže na sve viši nivo s namjerom trajnog prisustva.
Polazeći od osnovnih teorijskih postavki i prakse revolucionarnog pokreta u svijetu da je zadatak slabljenje imperijalizma i podsticanje međuimperijalističkih protivrječnosti, pred pripadnike revolucionarnih pokreta se nameće potreba formiranja stava u vezi tog osnovnog sukoba – borbe za nametanjem unipolarnog svijeta pod diktatom zapadnog imperijalizma i multipolarnog svijeta pod diktatom više imperijalističkih zemalja u usponu. Iz osnovne postavke da treba podržavati sve što vodi slabljenju imperijalizma uopšte, a posebno najjačeg, a to se trenutno ostvarauje porazom zapadnog imperijalizma i njegovoj nemogućnosti da uspostavlja dominaciju nad ostalim imperijalistima, treba forirmati svoj politički stav. Poraz zapadnog imperijalizma bi iz osnova promijenio odnos političkih i klasnih snaga u svijetu. Njegov poraz bi onemogućio da ostale imperijalističke zemlje se nametnu kao novi gopodari svijeta, i samo bi se ubrzao slom imperijalizma nizom socijalističkih revolucija.
Šta takav stav znači u konkretnoj situaciju na Balkanu?
Zapadni imperijalisti koriste preko SADa vojnu silu, odnosno NATO kao udarnu pesnicu za porobljavanje balkanskih naroda, dok ekonomskim probljavanjem čine Balkan priveskom EU. Ruski imperijalisti pokušavaju parirati zapadnim imperijalistima preko svojih “zona uticaja”, dok se osjeća i sve veće prisustvo turskih i kineskih imperijalista. Pošto zapadni imperijalisti nisu uspjeli da potisnu ruske imperijaliste, ta borba se zaoštrila. Proterivanjem ruskih imperijalista zapadni imperijalisti dobijaju značajnu poziciju za dalji pritisak na Rusiju, pre svega ljudstvom iostalim resursima i time bi ostvarili strateški cilj – “zatvaranje potkovice oko Rusije”. Sa druge strane, zaustavljanjem zapadnih imperijalista na Balkanu se ruši ili znatno otežava taj osnovni strateški cilj. To vodi daljoj i ubrzanoj destabilizaciji Evrope, kao i njenoj mogućnosti da se otrgne iz kandži SAD imperijalista, što dovodi SAD imperijalizam u vrlo tešku poziciju.
Po balkanskim zemljama se ubrzano i imperativno nameće ultimatum da se čvršće “svrstaju” i daju svoj doprinos međuimperijalističkom sukobu. Tako da se čini da za neku neutralnu poziciju više nema mjesta. Jednostavno se to ne dozvoljava njihovim marionetama. Istovremeno sadašnja situacija ostavlja po strani sve sukobe – nacionalne, religiozne, pa čak i klasne. Mase su se nekako “utišale” u strahu pred mogućom olujom, odnosno ratnim požarom. Iscrpljeni međunacionalnim sukobima i svim ostalim podjelama, balkanske mase su do juče skoro bez otpora prihvatile nametanje neoliberalnog ropstva, sve dok to ropstvo nije došlo do tačke kada, pored nošenja lanaca, sve manjih prava, opšteg siromašenja, nije počelo da nagovještava i gubitak onog najdragocenijeg – da se gine za interese jednog poptuno otuđenog i dehumanizovanag svijeta.
I te balkanske mase nisu spremne da krvare u ime viših interesa imperijalista. Neće da ginu za ciljeve i ideje koje zakonitostima istorijskih procesa danas mase nužno odbacuju po svijetu, jer ti ciljevi počivaju na idejama prevaziđenog sistema kapitalizma, posebno neoliberalnog kapitala.
Polazeći od stava da je poraz imeprijalizma u interesu svih obespravljenih masa, i u interesu čovječanstva, nužno nameće potrebu za stvaranjem sile na Balkanu koja će se oduprijeti nametanju te lažne dileme o nužnosti svrstavanja uz jedne imperijaliste, i koja će otrgnuti mase iz tog ropskog zagrljaja – da ne budu uvučene u njihove sukobe, odnosno da što manje budu uvučene. Ta ideja je ideja Balkanskog pokreta otpora. Ista ona ideja koja je vodila jugoslovenske, grčke i albanske partizane u bobi protiv fašizma, sada u novim okolnostima i sa starim i novim oblicima borbe i sa starim i novim oblicima fašizma i njegovim protagonistima.
Zato je istorijski zadatak svakog onog ko sebe smatra obespravljenim i protivnikom imperijalizma i diktature kapitala, da čini sve da se ta ideje o potrebi otpora imperijalistima i Balkanskom pokretu optrora širi u balkanskim masama. Da najodlučniji ostave te parcijalne i male bitke i počnu davati konkretni doprinos na ostvarenju te ideje. Na oblikovanju i jačanju pokreta koji će biti duboko internacionalistički, sastavljen od svih naroda, i jačanju pokreta koji će biti duboko klasni, sastavljen od svih koji su spremni da se bore za rušenje diktature kapitala i imperijalizma. Da se bore za jedan novi svijet, jer za to postoje svi uslovi.
Smrt imperijalizmu! Za mir i jedinstvo među balkanskim narodima! Balkanskim pokretom otpora!
Kako jedna mala zemlja od pola i kusur miliona stanovnika može imati značaj da ovi veliki oko nje lome koplje i počinju da ulažu sve više i više u svoje „igrače“, bolje reći sluge, ili petokolonaše, svejedno?
Prije svega je to geostrateški položaj Crne Gore (“topla mora“), jer je to uvijek od značaja za ruski i zapadni imperijalizam. Za ruski imperijalizam je od značaja jer odbranom Crne Gore od ulaska u NATO i potpune dominacije zapadnog imperijalizma ne otvara se forsirana mogućnost da zapadni imperijalisti lakše „slomiju“ proruske snage u Srbiji i time zaokruže Balkan. Tako bi ruski imperijalisti bili potpuno vojno potisnuti sa Balkana i mogli bi se ograničavati njihovi dalji ekonomski ciljevi, a prije svega narušio trenutni balans oko osovine RusijaTurska. U propagandnom smislu to bi značilo i minus za ruski imperijalizam u njegovoj ekspanziji koja se odvija na glavnim frontovima u sukobljavanju sa zapadnim imeprijalizmom.
Ruski imperijalizam to ne smije dozvoliti i zato Crna Gora, dokle god ne bude razriješen glavni globalni sukob, ne može više biti ostavljena po strani, a samim tim ni više stabilna. Ruski imperijalisti će braniti svoje interese preko svoje pete kolone koja nije malobrojna, a ideološki je na istom fonu sa ruskim imperijalistima u vidu pravoslavlja, sveslovenstva, veliksorpstva i četništva. Ne treba zanemariti ni određeni kapital u Crnoj Gori u mnoštvu nekretnina, što im daje sa ovim petokolonašima dodatnu mogućnost za trajniju penetraciju, po cijenu izazivanja ozbiljnije nestabilnosti u Crnoj Gori.
Sa druge strane, korumpirana i pljačkaška vladajuća elita u Crnoj Gori, zahvaljujući kapitalu svjetskih bandita, a koji se proteklu deceniju slio u Crnu Goru, vezala se za zapadni imperijalizam i NATO. Ona time želi očuvatiti svoj kapital, svoje pozicije i sam režim, a sa druge strane, misli da je to dobitnička karta za Crnu Goru. Tome doprinosi i strah da bi potpadanjem pod veći uticaj ruskih imerijalista bila jednostavno prodata da bi se zadovoljili apetiti velikorspkog nacionalizma, kako je to do sada bivalo u istoriji.
Ta nova polarizacija na prorusinatovci, koja donekle zamjenjuje tu dosadašnju Crnogorci – Srbi, je mnogo opasnija, jer ne zavisi od naroda Crne Gore, već od globalnih sila koje mogu izazvati mnogo veće potrese nego što je to bivalo u proteklom periodu.
U Crnoj Gori postoje trenutno dvije izdajničke grupacije. Prva je od strane ruskih i velikosrpskih petokolonaša, a druga od sluga zapadnom imperijalizmu. Svrstavanje uz ove izdajničke grupacije ili davanje njima glasa na predstojećim izborima je zločin prema narodu Crne Gore i nepoštovanje sebe i ljudske potrebe da se bude slobodnim bićem.
Postoji li izlaz iz ove situacije?
Da, postoji i to nas uči istorija crnogorskog, balkanskih i drugih naroda. Izlaz je jednostavan – u otporu imperijalistima, ma kako oni moćni bili. To je jedina mogućnost što stoji pred crnogorskim i balkanskim narodima u sadašnjem istorijskom trenutku, ukoliko žele da dođu do svoje slobode i sačuvaju osnovu svoje samobitnosti. U protivnom će nestati sa svojom istorijom, simbolima, granicama, kulturom i jezikom, a neće ništa dobiti, već samo savremeno ropstvo i bezgranično služenje diktaturi kapitala i modernom fašizmu. Posebno to neće dobiti najšire mase, koje već debelo osjećaju na svojoj koži „blagodeti“ postojeće diktature kapitala. Uostalom taj položaj najširih masa po svijetu se više ne može ničim prikriti, a ni njihov otpor, štrajkovi, pobune i oružana borba.
Upravo je u klasnom otporu bit realne politike i opstanka, a u kameleonstvu i nepristajanju na taj otpor ropstvo i nestanak.
Da li postoji sila koja bi mogla da se obračuna sa ovom izdajničkom bagrom koja tako kidiše pred izborima da se dočepa, odnosno očuva pozicije vlasti. Da, postoji, i ona je već prisutna u svijesti svih balkanskih naroda i počinje da se širi i među narodom Crne Gore. Ta sila obespravljenih masa neće nove ratove za interese svjetskih moćnika i neće savremeno ropstvo pod diktatom kapitala. Ta sila hoće život dostojan čvojeka, ali za sve. Ultimativno za sve! Pod diktatom neposredne demokratije tih najširih masa. Samo treba htjeti kao i uvijek u istoriji naroda, a i samom ljudskom životu. Takva Crna Gora postoji već u naznakama i nikakva sila svjetskih moćnika, niti njihovih podrepaša je neće sputati da progovori svom slobodarskom silom.
Pitanje koje je mučilo intelektualce poslije Drugog svjetskog rata, i o tome su napisane tone knjiga, je – zašto je njemački narod tako lako prihvatio fašizam i Hitlera? Nalazili su se razni odgovori, koje bi mogili sažeti u sljedećem – fašizam je prihvaćen kao posljedica velike ekonomske krize kapitalizma uz svesrdnu podršku krupnog kapitala; kao posljedica podrške srednjih malograđanskih slojeva koji su u tom haosu željeli „neku sigurnost“ za svoje „male živote“; kao reakcija na poniženje njemačke države od strane pobjedničkih sila; kao strah krupnog kapitala od revolucije i dalje boljševizacije Evrope… I čine nam se da su svi ti odgovori tačni i da je sve rečeno. No, ono što je izvjesna manjkavost svih tih analiza je što su se nekako sklanjali od odgovora na pitanje o mogućnosti pojave novog fašizma. Niko nije želio da se bavi ozbiljnije tom temom ili je to bilo skoro zanemarljivo. A fašizam je došao i odjednom smo se ponovo našli u njemu. Mi smo ga nazvali modernim fašizmom iz jednostavnog razloga zbog vremenske distance, a ne zato što ima neke suštinske razlike u odnosu na „stari fašizam“, kao što se ni sam imperijalizam nije suštinski nimalo promijenio. Može se govoriti samo da moderni fašizam ima izvjesne prednosti u odnosu na stari. Prije svega se to odnosi na usavršavanju metoda u nastupu. I kao posljedica nastupanja tog modernog fašizma će biti i ta što će nam se Hitler činiti sve više malim šegrtom ili „pionirom“ na svjetskoj sceni. I da je izvjesno da njegov ogrničavajući poduhvat u novim istorijskim okolnostima dobija novu šansu za tu potrebnu koncentraciju sveopšteg zla.
Najpreciznija definicja fašizma je vjerovatno: „To je najviša i otvorena teroristička diktatura najreakcionarnijih, najšovinističkijih i najimperijalističkijih elemeanta finansijskog kapitala“.
Prije nekoliko godina smo pokušali dati definiciju modernog fašizma: „To je izraz težnji najreakcionarnijih slojeva krupnog finansijskog kapitala da sačuva same osnove kapitalizma“.
Bez obzira na valjanost ovih definicija, pokušajmo odrediti bar neke paralele i šta je to zajedničko i različito starom i modernom fašizmu.
Suštinsko je da su i stari i moderni fašizam u osnovi bili potreba najreakcionarnijih slojeva tog vodećeg svjetskog kapitala. Znači, onih njuški koje hoće ne samo da kroje trenutnu svjetsku politiku, nego i da pokušaju da upravljaju istorijskim procesima. S tim da je stari fašizam u početnim oblicima zajahao tim nacionalsocijalizmom, odnosno nacionalnoj i socijalnoj ugroženosti najširih slojeva pojedinih država. Moderni fašizam je takođe diktiran od najrekcionanrijih krugova krupnog kapitala, koji se još više centralizovao i koji samo koristi to“nacionalno“ kao sporedno i pomoćno sredstvo u njegovom uzdizanju, dok to „socijalno“ poptuno zanemaruje. Izgubio je čak i privid te potrebe pravdanja pred „svojim masama“. Njemu ne treba više te etikete – njemački, itlijanski, japanski ili bilo koji drugi. On je nadnacionalan, i njemu se prilagođavaju svi ti mali fašizmi pojedinih država. I tako je i ovdje na Balkanu gdje se to sluganstvo modernom fašizmu pokušava nevješto zamaskirati nekim „benignim nacionalizmom“ odnosno „patriotizmom”.
Moderni fašizam nastupa kao „formalna i protivrečna opštost“ u pogledu ekonomije, prava, kulture i politike u smislu – mi smo svi jedan svijet i treba ukinuti sve što ga ograničava u razvoju i ekspanziji kapitala, ali istovremeno i kao odbrana države, porodice, nacije i religije pred svjetskim haosom i duhovnoj pustoši koje proizvodi savremeni oblik života. I većini to u ovom trenutku djeluje prihvatljivo, što iz svoje klasne pozicije ili što se osjeća baš ugroženom u toj klasnoj poziciji. Posebno kada se agresivnom propagandom svakodnevno predočava da se svijet brani od raznih totalitarnih rušitelja koji žele uzeti to „preostalo“ od njihovih života.
Što je takav fašizam danas prihvtljiv za mase Balkana?
Balkanske mase su još duboko zaražene nacionalizmom i šovinizmom i što je to pogodno tlo za bujanje fašizma. Tu je naravno i prodor religioznih shvatanja, i ostatak patrijarhalne svijesti, kulturnog pritmitivizma, a dobrim dijelom što fašizam obitava i u dijelu inteligencije, neoliberalnim slojevima i samim polugama sistema vlasti.
Treba uzeti u obzir i činjenicu da balkanske mase neće nove ratove zbog iskustva iz proteklih prljavih ratova, posebno ti malograđanski srednji slojevi koji bi da, u opštem siromašenju, nekakao sačuvaju svoju poziciju „između“ i ne budu primorani na svrstavanje u klasnom ratu. Zato im fašizam u tom opštem haosu služi i kao privremena „sigurnost“.
Ono što je presudno u spremnosti prihvatnja tog fašizma od strane masa su neorganizovane proleterske mase i nedostatak revolucionarnog subjekta koji bi poveo odlučniju klasnu borbu protiv diktature kapitala, sve do klasnog rata. No ova trenutna slabost poleterskih masa na Balkanu, može biti samo trenutna u istorijskom smislu, jer je Balkan ponovo po svim pokazatiljima jedno od čvorišta sučeljavanja sukoba imperijalista. I to je taj ponovo istorijski trenutak gdje balkanske mase mogu pokazati kako se „pravi istorija“.
No, ima jedna „sitna“ protivrječnost i u nastupu i ideologiji modrenog fašizma, uostalom kao i u starom fašizmu. Što u svim njegovim nastojanjima uspostavljanja nekog novog svjetskog poretka nema čovjeka, slobodnog čovjeka – što je taj fašizam samo još jedan pokušaj odbrane klasnog poretka i što svakog čovjeka posmatra iz ugla svrhe i podređenosti tom najkrupnijem kapitalu. Čovjek je tu da služi toj „piramidi moći“, odnosno „piramidi zla“, u kojoj je postojanje jedne jedinke, stotine hiljada i mnogo više, potpuno nebitno. I za razliku od starog fašizma, ovaj moderni je mnogo sveoubuhvatniji i spremniji na mnogo veće zločine nad čovječanstvom, a i tehnološke mogućnosti mu to dozvoljavaju.
No, ta osnovna protivrječnost fašizma – što nema slobodnog čovjeka, kada se stavi konkretnije u kontekstu realnih istorijskih okolnosti i položaju najširih ekploatisanih klasa, dobija se sila koja mu se nužno supotstavlja i ruši mu cijelu piramidu, ma koliko će to značiti tone i tone bombi,biliona i bilona novih novčanica, kredita i kamata, novih bušotina, kontole puteva, komunikacija i svega, novih logora za izbjeglice i nepoćudne, i novih radnih obaveza za sve zaposlene…
Svjedoci smo da taj nastupajući fašizam sve organizovanije ruše i rušiće ga nomadi afričkih pustinja, indiosi i sirotinja latinoamričkih predgrađa, mase indijskog seljaštva, kineskog i ruskog proletarijata, američkih crnaca i latinoamerikanaca, milioni imigranata za koricom hljeba i nešto evra u džepovima i bez krova nad glavom, mase tehničke inteligencije kojima je tijesno u zadatim okvirima postojećih ropskih sistema, mase svih onih radnika koji su proglašeni suvišnom i nepotrebnom robom, i posebno žena koje tjeraju da ne budu slobodna ljudska bića.
Stari antifašisti bi nam iz nekih davnih bitaka protiv fašizma vjerovatno poručili:
Ja sam antifašista jer konkretno djelujem protiv fašizma i diktature kapitala.
Ja sam antifašista jer aktivno radim na objedinjavanju obespravljenih masa u jednu silu.
Ja sam antifašista jer sam spreman da se pridružim pokretu koji će povesti odlučnu borbu protiv fašizma i diktature kapitala.
Za mir – protiv svjetskog rata! Smrt fašizmu – sloboda narodima! Balkanskim pokretom otpora!
Savremeni svijet je pogođen opštim haosom koji je rezultat temeljne krize kapitalističkog svijeta u nestajanju. Vode se na desetine, ne samo lokalnih, nego i regionalnih ratova. Tvrdi se čak da je opšti rat već otpočeo. Broj mrtvih nije čak više ni statistički podatak, bilo da su mrtvi posledica bombardovanja, granatiranja, zaklanih zarobljenika, dignutih eksplozivom civila po gradovima, potopljenih emigranata na moru… Milioni raseljenih koji traže siguran kutak za sebe i svoju porodicu doživljavaju se kao smrtni neprijatelji koje treba protjerati ili čak unišiti. Oni koji jašu na opštem zlu dobijaju sve veću podršku „ugroženih“ masa. Dotle oni najmoćniji ne biraju sredstva da očuvaju takav svijet. Ubrzano se prave planovi novih ratnih žarišta za zahuktali vojnoindustrijski kompleks koji je jedina nada da se još neko vrijeme održi neodrživo; ruši se pravni poredak, i ne biraju se sredstva, da bi se došlo do još koje stope profita… Pokušaji kontrolisanog haosa, kao jedinog uslova opstanka tog svijeta se ubrzano pretvaraju u nešto što prijeti opstanku ne samo tog prevaziđenog kapitalističkog svijeta nego i samog čovječanstva.
PR smatra da je prije svega ogroman napredak u naučnojtehnološkoj revoluciji u poslednjih nekoliko decenija stvorio sve uslove za pobjedu socijalizma u cijelom svijetu. Ostale su samo na svakom koraku okoštale bankarske i birokratske institucije udruženih centara moći, koji pokušavaju novim fašizmom i nizom ratova da izgrade jedan totalitatni svijet opšteg ropstva. I taj njihov svijet se kreće između karikaturalnosti, opšteg duhovnog siromaštva, beznađa i sveopšteg zločina.
Mi znamo da taj svijet neće nestati na osnovu naših želja, ili samog razvoja tehnologije. Potrebna je borba i učešće ljudi. Da, potreban je taj opšti narodni rat masa da bi se srušio stari i porodio novi svijet. Drugačije ne može. I PR sa velikom radošću doživljava i objavljuje vijesti da se širom svijeta dižu naoružani pokreti obespravljenih masa koje se neće uplašiti, niti zastrašiti pred njihovom mogućnosti uništenja čovječanstva. Upravo suprotno – ukoliko taj poredak bude duže opstajao, povećavaće se i mogućnost tog novog fašističkog totalitarizma i uništenja čovječanstva.
No, stari svijet neće tako lako odstupiti ni ovdje sa Balkana. Za njega je to pogodno područje za otvaranje novog nadmetanja glavnih protagonista starog svijeta, a to su imperijalne sile, u prvom redu SAD i Rusija, a to može imati katastrofalne posledice za balkanske narode.
Ponovo negdje u pripremi čuju se ratni bubnjevi.
Neko će reći – pa balkanski narodi neće rat. I to je tačno. Ali ni devedesetih većina naroda Jugoslavije, a pogotovo BiH nisu željeli rat, a ipak su natjerani i učestvovali u najprljavijim ratovima i masovnim zločinima.
Neće ni narod Sirije, Libije, Palestine, Avganistana, Somalije, Iraka, Ukrajine… Ali, ko njih pita? O ratu danas ne odlučuju čak ni političari ovih zemalja koji su trenutno na vlasti. Oni su plaćeni tu da služe u zavisnosti od toga kojem taboru su se priklonili.
Partija rada je već ranije iznijela svoj stav da su sve pripreme za jedan veći opšti rat završene i da je on neminovan; samo je pitanje trenutka kad će izbiti u punom obliku. Do njegovog izbijanja će enormnom brzinom rasti proizvodnja najsavremenijih vidova oružja i ratne opreme, uz izvođenje na stotine vojnih vježbi i masovnom utrošku tog vojnog arsenala…
Mogu li uopšte narodi da odluče da rata ne bude, odnosno da ne bude ovog od strane imperijalista nametnutog rata?
Da, mogu i to samo na jedan način. A to je narodnim klasnim ratom, odnosno naoružanim narodnim ustankom predvođenim jakim pokretom. Silom svih tih obespravljenih masa koje će paralisati i poraziti taj svijet diktature kapitala.
Upravo zato PR smatra da se sve klasne bitke balkanskih masa moraju izvoditi, biti u funkciji i podređivati se opštem cilju – stvaranju Balkanskog pokreta otpora. Pokreta koji će balkanske narode povesti u borbu protiv diktature kapitala i imperijalističke zavisnosti. Povesti ih u opštenarodni rat za slobodu.
PR smatra da to nije samo jedan daleki cilj, ma kako trenutno bile malobrojne revolucionarne grupe, već da je to danas potreba svih balkanskih naroda. Potreba svih njenih obespravljenih masa, prije svega onih koji rade sa sve manjom nadnicom, u težim uslovima i sa manjim pravima, onih koji savijaju kičmu da ne ostanu bez posla, onih istjeranih na ulicu koji obijaju sudove tražeći svoja prava koje neće nikada dobiti ili misleći da mogu nekim jalovim protestima dobiti milost od sluga kapitala; onih koji su izgubuli svaku nadu i misle da im je sve dozvoljeno kako bi preživjeli, onih koji godinama sanjaju da će otići u neki bolji svijet, čak i onih koji misle da su im za sve krivi neki drugi narodi, druge vjere, a najviše onih koji liježu uveče gladni, a ujutru ustaju siti – siti svega…
Za narodni klasni rat! Balkanskim pokretom otpora!
Jedan od osnovnih problema savremenog čovečanstva je svakako verski fundamentalizam, odnosno nastojanje verskih institucija da se ponovo na istorijskoj ravni pojave kao neko ko odlučuje o kretanju tog čovečanstva. Neko će možda reći da te institucije nikada i nisu gubile svoju moć u kreiranju društvene svesti, nacionalnih i državnih politika i za to će ponuditi mnogo argumenata. Tome u prilog ide i to što se u opštoj krizi jednog odlazećeg sveta ponovo pojavljuju upravo i ta nastojanja da se vrati sjaj i moć svim tim crkvama i džamijama, u njihovim pokušajima da se oživi feudalna i ko zna još kakve epohe. Zato ih valjda toliko i zidaju na svakom koraku, jer izgleda kao da ovaj svet ne moze više napred, a religiozne institucije mu tu dođu kao sveži vazduh umirućem. I sasvim je realno da religozne institucije jačaju u svetu koji je postao potpuni gubitak ljudskosti – pa se u „duhovnoj pustoši“, kao uvek, ljudi vraćaju prošlom i besciljno tumaraju bez ikakve želje da osmisle i izbore se za buduće.
A upravo je taj buržoaski svet koji je iživeo svoju epohu bio nosilac tog istorijskog obračuna sa tim prošlim, koje su religiozne institucije nosile sa sobom. Moderni buržoaski svet je sa svojim revolucijama u praksi revnosno krenuo da poruši sve te verske simbole sa svojih trgova, proterujući crkve iz škola i terajući ih što dalje od dece da ih ne zaraze svojim otrovima. Time su te revolucije u svom obračunu sa feudalizmom i podsticanju jednog novog i naučnog pogleda na svet imale i taj pedagoški značaj u vaspitnju novih generacija dece.
I ma kako se današnje religiozne institucije pokušavale prilagoditi, osavremeniti i držati korak sa vremenom, čim se malo začeprka po njihovim „istinama“ vidimo da tu nema nikakvog pomaka. Ostali su samo tragovi od tih velikih društvenih misli i pokreta u istoriji čovečanstva, koje su davno izgubile svoju progresivnu ulogu, upravo kanonizaranjem tih mišljenja i izdizanjem verskih institucija i njihovih staleža koji su se pokazali najboljim zaštitnicima klasnih poredaka. I danas su te institucije samo odrazi tog raspadajućeg kapitalističkog sveta – moćne pljačkaške i banditske organizacije, koje ne samo da pokušavaju da povrate svoj uticaj na mase, nego, kao najgore i najreakcionarnije političke organizacije, direktno se uključuju u pokušajima ustrojstva totalitarnog sveta.
Da se ovde ne vraćamo na poznatu i zločinačku ulogu ovih institucija tokom ratova na jugoslovenskom prostoru onih 40-tih i 90-tih.
Kako terati ovu „gubu iz torina“ i ko to može?
Sigurno da radikalni zahtevi ka ograničavanju, a da ne govorimo o zabrani ili uništenju ovih institucija nailaziće na užasavanje i veliki otpor verujućih ljudi, jer su upravo ove institucije kaosine quan non svog opstanka davno postavile određene imperativne zaheve pred svojim vernicima. One su uvek od vernika, da bi ih uopšte primili pod svoje krovove, zahevali da pokorno prihvate da je institucija neodvojiva od vere i čak iznad vere. Time je zaštićena klasna struktura religiozne institucije i njena vladajuća klika.
No, do tog velikog i neizbežnog obračuna revolucionarnih masa sa ovim institucijama, a toga je već bilo u „sretnim vremenima“, s poukama da ovim silnim zdanjima treba dati neku funkcionalnu ulogu za dobrobit celog naroda, moraju se danas biti i te male bitke protiv tih isturenih ešalona klasnog protivnika. A tu nam neprijatelj daje mogućnosti, jer njegova želja za „ljudskim dušama“ je na istom fonu kao i želja kapitala za profitom. I tu nikakve razlike nema.
Pravljenje ustupaka tzv. sekularne države i vladajuće klase religioznim institucijama je dobra prilika da se biju te male bitke, jer su one i klasne i civilizaicjske.
Arlaukati, da se ne pristaje da sekularna država ima zvanične religiozne simbole, religiozne državne praznike i svoju religioznu himnu; da se ne pristaje da veronauka može biti predmet u školama; što se vrši agresivna religiozna indoktrinacija po školama; što nazovi sekularna država svojim propisima i kršenjem njenih sopstvenih zakona stvara prostor ovim institucijam za još veću pljačku; što je religiozni stalež zaštićen i privilegovan u odnosu na ostale građane države; što država podstiče da se religiozni rituali predstavljaju kao običajni i kulturni obrasci jednog naroda… I arlaukati do neba što se religozne dogme masovno pokušavaju nametnuti kao obrasci po kojima se moraju vladati i ponašati ljudi koji žele biti oslobođeni svakog ropstva pa i tih religioznih lanaca…
No, ne treba imati iluziju da se tim malim bitkama i zahevima, upućenim sve manje tim sekularnim državama, jer su one danas manje ili više deo „neprirodne koalicije“ i deo udruženih zločinačkih poduhvata kapitalističke klase, mafije i religioznih kasti u raznim odorama.
Znači, trebalo bi se vratiti na početak stupanja na pozornicu ovog modernog buržoaskog sveta. Vratiti se na njegov početni revolucionarni zanos i porušiti sve te simbole duhovnog, i ne smo duhovnog ropstva. Nisu kasnije ni komunisti raznih zemalja zaostajali za revolucionarnom buržoazijom.
No, za taj nužni istorijski čin je potrebno da naraste i spoznanje, ali najviše i klasna mržnja među onima koji će krenuti da uništavju ne samo klasni buržoaski sistem, nego i one koji će ga braniti sa svojih porti, zvonika i minareta. Bilo zapomažući ili sa proturenim dugim cevima.
Do tog trenutka ponovnih lučonoša i mile nam svetlosti, nek traje „božje carstvo na zemlji“, i nek se ropće, kleči i klanja u svim tim lepim i zločinačkim zdanjima na njoj. A što se tiče ratova, stotine hiljada poginulih, neprestalnih kolona izbeglih, sveopšte bede, nepravde i očaja, nek neko o tome drugi brine. Naše je vaskoliko carstvo nebesko, a ako zafali i ovozemaljsko…
Poraz koji je doživjeo početni oblik socijalizma i prvobitne revolucije nad kolosalnim razvojem proizvodnih snaga i mogućnostima kapitalizma da svoje krize pretvore u nove regenerativne forme za još veću oplodnju kapitala, je proces koji je obelježio završetak dvadesetog vijeka. Znači, nisu se ostvarile prognoze prvobitnih revolucionara o svjetskoj revoluciji i o skoroj propasti kapitalizma. Ali su se zato potvrdile sve analize klasika marksizma o kapitalizmu i tu više nema šta da se doda – kapitalizam je dokazao da je u svojoj osnovi potpuni gubitak ljudskosti. No, istovremeno se desio još jedan zanimljiv proces koji su indukovale socijalističke revolucije sa svojim idejama o prevazilaženju kapitalizma. Taj proces bi mogli sažeti u jednom – kapitalizam, a misli se na epohu finansijskog špekulativnog i virtuelnog kapitala, više ne može da postoji, ne samo u nizu cikličnih kriza, već i bez permanentne krize. Kapitalizam više ne može da živi, a da ne proizvodi i svoju krajnje totalitarnu, reakcionarnu suštinu, a istovremeno i svoju suprotnost – socijalizam, odnosno zahtjev za dokidanjem dehumanizovanog svijeta. I savremene generacije, a to se misli na ljudsku civlizaciju u poslednja dva vijeka, žive upravo taj prelom civilizacije koja je traje hiljadama godina, i danas se manifestuje kao globalno bolno i globalno tragično.
Neka pitanja u vezi revolucionarnog ljevičarskog pokreta su pitanja na koji on mora iznova i iznova nalaziti odgovor u novim istorijskim situacijama.
Jedno od pitanja je kako se konačno osloboditi konzervativnih tendencija u pokretu, a koji sputavaju proboj u odgovoru na pitanja savremene prakse?
Revolucionarni ljevičarski pokret je na početku morao voditi borbu protiv svih onih struja koje su pokušavale ili da kapitalizam „poprave“ a to su bili razni reformisti, kao i oni koji su mislili da se kapitalizam može preko noći „ukinuti“, a to su bile razne anarhističke tendencije. I one su se u istorijskom smislu održale u pojavnom obliku do današnjih dana. Revolucionarni pokret je odnio pobjedu nad tim strujama, ali su one ostale do danas saputnici pokreta u zavisnosti od njegovih uspona i osjeka.
Drugo pitanje koje je revolucionarni pokret morao savladati je da li revolucija mora pobijediti jedino u visoko razvijenim kapitalističkim zemljama. I revolucionari u Rusiji, Kini i u drugim zemljama su pokazli da to nije tačno i da se mora napustita ta dogma.
Onda se postavilo pitanje svjetske revolucije ili revolucije u jednoj zemlji. Praksa je pokazala da je moguć socijalizam u jednoj zemlji u datim istorijskim okolnostima. I praksa je porazila svezagovornike „permanentnih“ revolucija, koji su bili spoj idealističkih koncepcija i dogmatske isključivosti.
Onda se pojavilo pitanje ograničenja mogućnosti tzv. realnog socijalizma, odnosno tendencija koje ga sputavaju. Revolucionarni pokret se suočio sa problemom revizionizma tj. pokušaja da se opravdana kritika tzv. realnog soijalizma i njegove istorijske ograničenosti pretvori u sveopštu kritiku socijalizma uopšte. Taj revizionizam je zajahao na talasu neizbježnih istorijskih pocesa, bio u službi imperijalizma i prvobitno je pobijedio. Realni socijalizam je usled tog revizionizma u socijalističkim zemljama pokazao sva svoja ograničenja i degenerativne oblike. Pobjedio ga je globalni finansijski kapitalizam sa svojom naraslom suprotnošću u sebi – globalnim socijalizmom.
I danas niče niz novih pitanja na koje revolucionarni pokret mora dati odgovor.
Kako preuzeti sredstva za proizvodnju iz ruku globalnih predatora od strane onih koji učestvuju u procesu proizvodnje? Kako organizovati plansku svjetsku ekonomiju bez robne proizvodnje zasnovane na privatnoj svojini? Kako iskoristiti sve te pogodnosti i snagu koju pruža moderna tehnologija za jedan humani svijet? Znači, sve ono što je na određeni način mučilo i revolucionare nakon socijalističkih revolucija u jednoj zemlji, ali na mnogo višem i složenijem stupnju.
Pomoć u odgovoru na ova pitanja, sigurno daju i sledeće činjenice: nacionalne države i njihove ekonomije su izgubile nekadašnji značaj; imperijalisti između sebe ratuju ali su i prinuđeni na parolu – „imperijalisti svih zemlja, ujedinite se“, jer im „turbo imperijalizam“ namjenjuje ulogu nekad nacionalnih država, i sada oni moraju i ratovati i udruživati se i kooperirati da bi njihove imperije opstale; pokušaj robnonovčanog svijeta da opstane nakon hiljada godina vodi nizu svjetskih i permanentnih ratova koji rezultiraju sve većem uništenju čovječanstva, ali i ubraznom stvaranju potencija sa nesagledivim mogućnostima čovječanstva. I sve to zajedno i još niz složenih pitanja, na koje pokrenute i borbene mase u svjetskim okvirima već nastoje da daju odgovore.
No, to su neke velike teme, vratimo se na ove „naše“ prostore.
Zašto uopšte ideja o Balkanskom pokretu otpora?
Balkanski pokret otpora je prije svega potreban ovim narodima da bi kroz tu jednu sintezu koja nadilazi njihove nacionalne podjele i isključivosti, otvorio jednu višu formu slobode i života. Znači, Balkanski pokret otpora sadrži u sebi sve ono što je suprotno svim ovim zločnima, ratovima, stalnim nacionalnim mržnjama kao nametnutim modelim življenja i sveg ostalog jada iz tih mržnji i zaostalosti.
Dalje, Balkanski pokret otpora, da bi uopšte zaživio i opstao, mora u sebe da okupi sve one koji su pod udarom diktature kapitala „domaće“ ili „svjetske“ svejedno. A te sirotinje i potlačenih je sve više. Bilo da su to radnici u tvornicma multinacionalnog kapitala, bilo da su prekaristi koji rade na „parče“ od danas do sjutra, plaćeni ili neplaćeni, bilo da se radi o nezaposlenim do kojih će većina vjerovatno ostati to cio život, bilo da se radi o kolonama onih koji su krenuli jer ne mogu više tu da budu (ne može se više), iako ne znaju ni gdje, ni kako će im bii tamo negdje.
I dalje, Balkanski pokret otpora mora biti krajnje radikalan. Radikalan prema svim onima koji nas eksploatišu, pljačkaju i porobljavaju. Krajnje radikalan u svojim zahtjevima. I on mora ponuditi svim tim masama novi život – da se prije svega osjećaju ljudima.
Zadatak Balkanskog pokreta otpora je da hiljadama formi borbe, a prije svega oružanom borbom, ostvari ta potrebna ostrva slobode.
I to je osnovno pitanje koje treba da muči sve ove balkanske grupe i organizacije koje pretenduju da budu revolucionarne – kako stvoriti Balkanski pokret otpora i pridružiti ga drugim revolucionarnim pokretima? To nije koncept u koji se gura stvarnost, već spoznata nužnost odnosa klasnih snaga i budućnosti klasne borbe na ovim prostorima.
Zagovarati nešto drugo je sa suprotnih barikada revolucionarne klasne borbe.
Da, mi smo i radikalni i isključivi sa svojim idejama, jer oni koji nas porobljavaju i uništavaju radi gomilanja kapitala nemaju tu mnogo dilema.
