Author: admin

Ako se iko na Balkanu može pohvaliti svojom slobodarskom tradicijom, bez ikakvog istorijskog romantizma, to je svakako mala Crna Gora i njen slobodarski narod. I to ne treba posebno dokazivati.

No, danas su nastupila neka druga vremena, gdje ne treba posebna pamet da bi se dokazalo da je malo šta ostalo od tog patrijarhalnog i etičkog svijeta. To je bila istorijska nužnost i crnogorsko društvo se modernizovalo. Problem je što je ta njegova opšta modernizacija, koja je trebala da bude izraz nastavka tih opštih etičkih vrijednosti, slobodarske tradicije, uz rušenje ropstva žena, i proširivanja opštih individulanih prava i ekonomskog egalitarizma, sa slomom tzv. socijalizma i raspadom Jugoslavije, krenula u nekom drugom pravcu.

Odbrana crnogorske državnosti i nacionalne samobitnosti u proteklim decenijama je bila jedina svijetla tačka. Sve ostalo je teška mrlja i ne treba posebno dokazivati da je taj narod trenutno izgubio svoj slobodarski duh, pristajući na ropstvo, kako od stranih okupatora, tako i od domaćih vlastodržaca, odnosno uske pljačkaške klike.

Da su u Crnoj Gori, kao i ostalim balkanskim zemljama, marionetski režimi koji su sluge imperijalista i svjetskog kapitala je opšte mjesto. Problem je što te mase balkanskih zemalja, pristaju na tu okupaciju i na bestijalnu pljačku vladajuće klike. Što te mase ne pružaju aktivniji otpor. A oni koji pružaju neki otpor su obično poslušnici i plaćenici raznih centara moći ili lokalimperijalista u sprovođenju njihovih interesa.

Sluganstvo tih balkanskih režima nema granica. Tu se unižava svaki oblik suverenosti – od izuzimanja stranih okupacionih trupa od svakog oblika odgovornosti za svoja djela, ustupanja svojih prirodnih bogatstava za nemilosrdnu pljačku, tretiranja stranih kolonizatora kao građana prvog reda u odnosu na sopstveni narod u pravima, primanjima itd.

Najnovija odluka crnogorskog režima da tjera sve pripadnike svoje vojske iz svojih redova koji odbiju da učestvuju u misijama NATO okupatora širom svijeta nije uslovljena samo pragmatičnim potrebama tog režima, zbog ugroženosti od ruskih imperijalista i velikosrpskih četničkih petoklolonaša, nego prije svega izraz tog najbednijeg marionetskog statusa, kako bi osigurala svoju mafijašku vlast „u ime odbrane Crne Gore“. Time je crnogorski režim došao do tačke kada se direktno suprotstavlja sa „zaboravljenim zovom svojih predaka“, kada se našao sa one strane slobode, pravde i čojstva. Niko nema pravo da u ime bilo čega u uniformama crnogorske vojske sa etiketom NATO terorista (ruske ili bilo čije vojske), njihovim najmodernijim sofisticiranim oružjem ubija nejač i žene po svijetu.

U toj malenoj Crnoj Gori nije umro slobodarski duh, a i obespravljenih je sve više, jer je centralizacija kapitala u manjem broju ruku sve veća, a obračuni među njima sve žešći. To daje nadu da će se i ta obespravljena masa Crne Gore pridružiti pobunjenim svjetskim masama u njihovoj borbi za slobodu i drugi svijet. I ne treba sumnjati da doprinos malobrojnih crnogorskih masa u toj borbi neće biti velik.

Crna Gora Crnoj Gori! Balkanskim pokretom otpora!

Slabost revolucionarne ljevice na prostorima Evrope je evidentna već nekoliko decenija. Uzroci tom stanju su mnogobrojni, ali među svima bismo mogli izdvojiti dvije tendencije koje su pogubno uticale ne njen razvoj – prije svega prodor revizionizma u ljevici Istočne Evrope i njenog odricanja od osnovnih teorijskih postavki, i dominacija reformizma na ljevici u Zapadnoj Evropi, koja je uvjetovana stabilnošću kapitalizma u tom periodu i malograđanizacijom proleterskih slojeva, i koji su mogli da žive na višem stupnju u odnosu na ostali svjetski proletarijat. Generalno se može reći da se ljevica Evrope u proteklim decenijama svela na privezak kapitala.

U sadašnjoj situaciji krize kapitalizma u Evropi stanje masa koriste desničarske i fašističke organizacije koji mobilišu te mase na nacionalnim programima otpora neoliberalnoj diktaturi i centrima svjetske moći. I mase, posebno osiromašeni malograđanski slojevi i lumpenrpoletarijat, koji su se našli na udaru te globalne krize kapitalizma, spremne su da slijede te programe. To se podstiče i od svih režima evropskih država, jer tako učvršćuju svoju vlast i privremeno guše svaki ozbiljniji klasni otpor.

No, situacija se počela mijenjati i na samoj ljevici Evrope. To je, prije svega, posljedica krize koja potresa Evropu i ekonomskog i političkog udara na nju od većih imperijalista. To je i posljedica slabosti samog sistema da drži pod kontrolom i u “savršenom redu” eksploatisane mase, što otvara prostor za njihovo djelovanje. To je i prisutnost revolucionarnog elementa koga su u takvu ljevicu unijeli pripadnici organizacija koje su dolazile iz drugih dijelova svijeta i gdje je ta borba na višem stupnju. Taj revolucionarni elmenat u bukvalnom smislu su proleteri bez otadžbine, koji nemaju šta izgubiti , i njihova klasna mržnja je mnogo jača. Tu je svakako i svijest u dijelu ljevice da su njihove revizionističke i reformističke pozicije doživjele bankrot i dovele ih u slijepu ulicu u služenju samom kapitalu. No, osnovni uzrok, koji ponovo počinje mobilisati ljevicu, prije svega je činjenica da se položaj eksploatisanih masa pogoršava kao što se i njihov broj svakodnevno uvećava.

Kakva je situacija na Balkanu?

Balkanu je namijenjena uloga periferije centralizovanog kapitala Evrope i drugih imperijalista..On je prostor između jasne dominacije pojedinih imperijalnih sila, bolje reći okupatora i “ničije zemlje” gdje se svi nadmeću da što više opljačkaju, stvarajući time stalne tenzije i mogućnosti sukoba među njima. Dotle balkanski režimi, ako uopšte imaju svoju nacionalnu suverenost, obični su poslušnici kojima je samo stalo da sa spregom mafije, kapitalista i represivnog aparata čvrsto drže taj dio kolača koji su im moćnici ostavili i gdje ih štite u znak zahvalnosti njihovom sluganstvu, bolje reći kolaboraciji.

Šta je zadatak ljevice na Balkanu?

Prostor za djelovanje ljevice se u poslednjem periodu naglo otvara iz mnogobrojnih razloga. Od stalne haotičnosti ali i fašizacije režima, položaja masa koji se ubrzano pogoršava , do opštih kretanja na širem planu. Ovu promjenu uslova balkanska ljevica, ako je uopšte trenutno možemo odrediti, uglavnom nije dočekala spremno. Ljevica je tek u naznakama sa grupama koji broje par desetina do stotinak članova, podijeljena i nespremna za neki ozbiljniji istorijski iskorak. No, činjenica je i da mase više ne slijede vladajuće političke strukture, ma šta one propagirale, niti vjeruju tzv. opozicionarima koji su im isti kao oni na vlasti,a što pruža šansu ljevici za postavljanje svojih radikalnih ciljeva.

Obespravljenim masama je nametnuto shvatanje da nije moguć drugačiji svijet, što ih tjera u rezignaciju, pasivnost ili bjekstvo sa ovih prostora. Istovremeno, ogroman dio tih masa, pod uticajem savremene tehnologije u službi kapitala, nisu u mogućnosti da zamisle drugačiji svijet ili ga zamišljaju nekim parcijalnim poboljšanjima. Zadatak revolucionarne ljevice je upravo taj da radikalno postavlja taj drugi svijet kao jedinu alternativu, bez ikakvog “ali”. I ne samo teorijskim proklamacijama,nego u samoj konkretnoj borbi u praksi, a to se može postići uporednim podsticanjem klasne mržnje u svim tim nezadovoljnim slojevima. Smatramo da je za podsticanje i jačanje klasne mržnje neophodan “silazak u mase”, među obespravljene slojeve – od radnika, seljaka, osiromašene srednje klase, nezaposlenih i povremeno zaposlenih, ali i inteligencije koja je spremna da stupi u klasnu borbu. Tamo će sve te minorne ljevičarske gupe naći realnu osnovu za njihove danas neubedljive priče o drugom i boljem svijetu.

Smatramo da ljevici na Balkanu nedostaje i još jedan bitan elemenat: čvrsta organizacija, netransparentna i hijerarhijski ustrojena koja svoju moć zasniva na podršci niza frontovskih i drugih formi organizovanja masa,poput borbenih sindikata i samorganizovanih građana. Klasni neprijatelj je svoj masštab uspostavio na globalnom nivou i djeluje planski i sinhronizovano protiv pobunjenih masa svijeta. On je odavno svoju klasnu mržnju prema milijardama obespravljenih sveo na ciničnu ravnodušnost u vezi njihovog bitisanja. I on je tu i na Balkanu da pokaže tu ravnodušnost i osigura svoj profit tenkovima, bankama, medijima – lažima, prevarom i silom.

Klasna mržnja je za nas je spoznata pokretačka sila koja nas podstiče da vodimo borbu protiv duboko nepravednog sistema, upravo da bi se ostvarilo društvo bez klasa i bez klasne mržnje.

Za jačanje klasne mržnje! Balkanskim pokretom otpora!

Tekst od 25.04.2000. g. u listu PR “Otpor”

Protivurječnost između beogradskog režima i američkog imperijalizma je i poslije oružanog sukoba između NATO-a i tzv. SR Jugoslavije ostala kao glavna protivurječnost na ovom prostoru. Ona je ta koja određuje pravac razvoja situacije, njenu dinamiku kao i slijed daljnih zbivanja čiji se epilog trenutno teško može naslutiti. Očigledno je da američki imperijalizam čini glavni dio protivurječnosti, tj. zauzima u njoj dominantnu poziciju i ima vodeću ulogu. Manevarski prostor beogradskog režima se sve više sužava. Podrška Kine, Libije, Iraka i drugih je više retoričkog karaktera i proističe iz njihovog oponiranja američkom imperijalizmu, a ne iz saglasnosti sa politikom tog istog režima. Njegov pokušaj potiskivanja ove protivurječnosti u drugi plan kroz eventualno širenje kosovskog sukoba na čitav Balkan pa i dalje (Grčka, Turska…) nije uspio. Umjesto toga sve izraženije postaju i domaće protivurječnosti; u prvom redu srpskog režima naspram Crne Gore, zatim Vojvodine, Sandžaka, ostatka desničarskog bloka kao i sve više nezadovoljnog antinacionalističkog demokratskog građanstva Srbije. U isto vrijeme postoje, između ostalih i protivurječnost između SAD-imperijalizma i albanskog naroda na Kosovu. One su za sada sekundarnog karaktera. Što se tiče Kosova, sasvim je izvjesno da je unutarkosovske protivurječnosti ostati u drugom planu sve dok Kosovo ne stekne mogućnost samozaštite od opasnosti ponovne okupacije od strane Srbije.

Činjenica je da se srpska vojska našla pod vojnim udarima NATO-a. Zašto se onda ne može smatrati da Miloševićev režim ima antiimperijalistički karakter?

Miloševićev režim se objektivno pokazao kao najveći saveznik SAD-imperijalizma na prostoru bivše Jugoslavije. To se ogleda prije svega u tome što je Miloševićev režim (potpomognut velikohrvatskim nacionalistima) razbio zajednicu jugoslovenskih naroda, sve institucije zajedničkog sistema, a najveći dio vojno-odbrambenog potencijala usmjerio u ostvarivanje lokalimperijalističkih ciljeva. Drugi svjetski rat je pokazao da se jugoslovenski narodi spoljašnjim agresijama mogu efikasno suprotstaviti samo udruženim snagama. Sasvim je jasno da je ta pretpostavka nestala onog trenutka kada su pokrenuti bratoubilački ratovi u Jugoslaviji. Bestijalnost koju je taj režim pokazao u četiri protekla rata je dovela ne samo do toga da se nesrpski narodi nijesu suprotstavili prodoru SAD-imperijalizma, nego su njegovo angažovanje preko NATO-a u tako dramatičnoj situaciji doživljavali kao spasonosno djelovanje međunarodne zajednice. Time je i saglasnost sa opstankom NATO-a na Kosovu danas u direktnoj proporcijalnosti sa opasnost koja prijeti regionalnom miru od strane Miloševićevog režima.

Ukidanjem ostataka demokratskih prava i sloboda i kroz pojačanu fašizaciju državnog aparata dokazuju se danas nosioci reakcionarnog nacionalizma kao najveći neprijatelji i samog srpskog naroda. Patriotizam je u Srbiji prefunkcionisan u svrhu održavanja takve vlasti i takvog vođe. Tek kroz borbu za obaranje tog režima, na antinacionalističkoj i demokratskoj platformi mogu se razviti one snage u srpskom narodu, koje bi nošene istinskim patriotizmom bile u stanju da zauzmu istinski antiimperijalistički stav i praktikuju istinski antiimperijalizam. Antiimperijalistička borba može biti efikasno vođena jedino na osnovama proleterskog internacionalizma.

Čini se da analiza društvene stvarnosti gubi svaki smisao, jer istorijski proces je došao do te tačke, kada izgleda da ništa nije izvjesno i da niko više i ne zna šta nas sjutra čeka. Uglavnom su analize pesimistične, od onoga da smo već u Trećem svjetskom ratu do onih o raznim predstojećim kataklizmama. Nasuprot njima ovi “vladajući” pokušavaju da šminkaju posmrtnu masku propale kapitalističke epohe. U svojoj nemoći i ludilu, oni su obični klovnovi, ali i prevejane cinične bitange i zlikovci koje treba nemilosrodno ukloniti sa ove planete, da bi njeni narodi prodisali.

No, kako se osloboditi tih okova prevaziđenog svijeta, jer on nije od juče već je građen milenijumima. Njihovi sadašnji vladaoci pokušavaju, mimo istorijskog procesa, ugurati ga u novu epohu, da bi uz pomoć savremenih tehnologija i oružja mogli i dalje da kontrolišu, eksploatišu, uništavaju sve oblike ljudskosti.

Smatramo da je prvi i najvažniji korak, bez obzira na socijalni status, polnost i sve druge nametnute odrednice, staviti naspram sebe sve one koji su dali najviše što se moglo dati za bolje sjutra – za jedan drugi svijet, za slobodu i koji je nisu mnogi ni dočekali. I u tom odnosu odrediti svoje mjesto – gdje sam ja i koliko mogu i smijem. Taj lični sud je u suštini najobjektivniji.

I imati snage poći dalje od tog polaznog suda, inspirišući se i poštapajući se tim “istorijskim pomagalima” u novim okolnostima i sa novim odgovorima, da bi se išlo dalje, da se ne posrne.

Znači, trebamo najpre one prkosne ispod vješala i streljačkih strojeva.

Trebamo one iz juriša kada je bilo najteže.

Trebamo one iz tamnica zato što nisu pristajali.

Trebamo one, koji su prvi pokretali demonstracije i štrajkove.

Trebamo one koji su stvarali “opšta dobra” izgarajući, i pored besmisla i neslobode u kojoj su stvarali i koji su prezirali.

Trebamo gladne ali i tvrde koji ne pristajahu na sluganstvo zbog korice hljeba.

Trebamo i sve one koje boli opšta ljudska nepravda i ne mogu da ravnodušno prelaze preko toga.

Trebamo i one, i to ne krijemo, koji su pred sudovima priznavali samo sud svoje partije.

A najviše trebamo one oko nas koji u današnjim okolnostima svojim ličnim stavom pokazuju tu snagu otpora.

I to je taj drugi korak. Mora se stvoriti ta sila – sila potlačene klase. Sila poniženih i siromašnih – onih u čijim grudima gori taj plamen klasne mržnje. Sila koja će biti u svom jedinstvu i rušilačka i stvaralačka.

Upravo danas i ovdje na Balkanu nedostaje ta sila tih “trebamo ih”, jer je situacija takva da se osloboditi imeprijalističkog ropstva i terminatora multinacionalnog kapitala, kao i njhovih ovih bednih slugu poput Vučića, Tačija, Zajeva, Đukanovića, Izetbegovića, Dodiga, Kolinde, Rame, Ciprasa i dalje nešto što je pitanje svih pitanja. I smatramo da ovi “trebamo ih” zahtjevaju da se taj neki početni otpor koji postoji u našim narodima digne na viši stepen. A to mogu samo oni koji su svojim “ja” potražili “trebamo ih”. To mogu oni slojevi i klasa koji nemaju vremena od svakodnevnog jada za “visoku politiku”, i zbog onog – “sve je to isto”, ali u čijim grudima je taj stalni plamen klasne mržnje i kome samo treba dati maha. Da gori! Slobodno u susret slobodi!

Jedino revolucijom! Balkanskim pokretom otpora!

Prvo je bilo stidljivo, a danas se to mišljenje sve jasnije probija da je ljevica Evrope, i pored izvjesnih razlika i tonaliteta u folklornom nastupu, odavno postala samo eksponent imperijalista i nadnacionalnog kapitala. Ustvari, to je i sama zakonitost društvenog razvoja da u borbi suprotstavljenih klasa postoje ti “tihi prelazi”, tj. ideološka mišljenja i organizovane sile koje svojom pozicijom prestaju da budu predstavnici klase koju su zastupali i postaju njeni formalni, pa čak i suštinski neprijatelji. Tako se može reći i za evropske komuniste – da su oni vremenom od avangarde radničke klase, izdajući njene interese, ne samo izdali osnovne ciljeve te klase, nego, na kraju, postali samo jedan beznačajni dekor na reveru klasnog protivnika i diktature kapitala. Oni izuzeci, koji nisu izdali interese proletarijata, bili su proglašavani teroristima i nemilosrdno uništeni od moćne represivne sile te diktature.

Danas imamo farsičnu situaciju da se oni koji se proglašavaju komunistima, puštaju od strane krupnog kapitala da dolaze na vlast poput situacije u Grčkoj. Oni su kao “komunisti” ujedno i sluge multinacionalnog kapitala i njegovi najbolji zaštitnici. I danas imamo situaciju da razni “komunisti”, koji vole ljubomorno dodati razne prefikse uz svoj naziv, učestvuju u izbornim trkama i u ovim lakrdijama od izbora po zemljama Evrope i kao majmuni histerično skaču ako dobiju koji procenat glasača na izborima. Tako i ovdje na Balkanu razne ljevičarske, odnosno “komunističke” organizacije učestvuju na izborima, ništa manje nego predsedničkim, kao u Hrvatskoj ili svim ostalim kao u Srbiji. Kao da se nalazimo na prelazu iz feudalne epohe u kapitlaizam, pa treba narodu objašnjavati šta im nosi kapitalizam sa sobom. Kao da oni to ne osjećaju svakim danom na svojoj koži i na sopstvenom iskustvu. I znaju sve to mnogo bolje nego ti “komunistički propovjednici”. No, isto tako, trenutno nema snage i ne zna se kako, a ponajviše nema ko da organizuje tu potisnutu klasnu mržnju. Da podigne iz apatije mase i povede ih u borbu.

No, i to nije kraj. Tzv. ljevica i “komunisti” su pognuli glavu pred ovom najnovijom globalnom i temeljnom krizom kapitalizma i nemaju “petlje” da se suprotstavljaju naletu modernog fašizma.

Ima li izlaza?

Da, i on je tu na domahu ruke. Prije svega u vraćanju svojoj klasi. Vraćanju proletarijatu. Vraćanju, ne njihovim parcijalnim interesima, nego njegovim suštinskim ciljevima kao oslobodilačke klase, čija je osnovna uloga da pomogne kapitalizmu da siđe sa istorijske scene i vraćanju svom narodu i njegovim potrebama da se oslobodi neoliberalnog dužničkog ropstva i imperijalističke okupacije. A to se može jedino njegovim rušenjem i uspostavljanjem novih društvenih odnosa u novim okolnostima, sa novom tehnologijom i sa novim snagama.

No, vraćanje proletarijatu, odnosno da bi sadašnja evorpska ljevica postala nova-stara ljevica, mora ne samo poraziti sve te reformističke stuje u okviru same sebe, nego i prihvatiti praksu revolucionarnih pokreta po svijetu. I ma kako ovi evropski reformisti kričali da se radi o drugim uslovima i da se na tlu Evrope nema uslova za oružani pokret, da nam je potreban tzv. demokratski socijalizam, treba odlučno ići u susret izgradnji takvog revolucionarnog pokreta. Sa svakim danom njegove izgradnje ni imperijalisti, ni oblici modernog fašizma, niti njihove sve brojnije falange, neće izgledati tako moćno. U protivnom će evropska ljevica završiti u brlogu u kojem se sada nalazi, kao privezak modernom fašizmu.

Da se umjesto traktata i dosadnih citata poslužimo pjesnikom:

“Organizacija mora biti hijerarhijski ustojena čvrsta,nevidljiva i netransparentnai šta vam znači ono prigovor savjestihrana a ne oružje, knjige a ne municijapa čovječe bolan, oni će doći na tenkovima“

Balkanskim pokretom otpora!

Pobuna masa u BiH 2014. godine je bio najznačajniji socijalni bunt viđen na prostorima bivše Jugoslavije nakon njenog raspada. Taj bunt je, pored ogromne energije koje su ispoljile pobunjene mase, nosio i klicu drugih društvenih odnosa, bolje reći nostalgiju za nekim ranijim odnosima, kada te mase nisu bile toliko osiromašene i ponižene. O uzrocima poraza ovog bunta je dosta napisano i gdje se iskristalo mišljenje da je pobuna masa bila stihijska i bez jasnih ciljeva; da nije zahvatila cijelu BiH što bi joj dao novi kvalitet u još podijeljenoj državi sa dubokim ratnim ožiljcima; i da nije bilo organizovane sile koja bi dalje predvodila i nastavila borbu tih masa. Nakon pet godina situacija se nije promijenila što se tiče položaja samih masa, a može se reći da su one u još gorem položaju. Diktatura kapitala se samo učvrstila, a podanički odnos BiH vladjuće klike produbio. Marionetska i pljačkaška klika i dalje vlada pomoću represivnog aparta i sile imperijalista, uz stalno ali i dozirano podsticanje međusobnih sukoba u samim vrhovima vlasti. Sa druge strane, mase su zapale u neki oblik rezignacija, sa željom da se što prije pobjegne negdje što dalje od BiH, kao da do sada ih nije malo otišlo. No to nije samo situacija u BiH i to je opšti pokret masa u svijetu.

No, tačke otpora postoje i u ovakvoj BiH i ovakvom stanju i te iskre naglo bljesnu raznim povodima.

Na obelježevanju petogodišenjice pobune poniženi nisu masovno izašli. Kao da žele da zaborave svoj poraz ili smatraju da to nema svrhe, da je uzalud. A možda još nije ni stvorena ta sila, dovoljno organizovana i moćna da bi ih povela u nove bitke. Bitke koje su potrebne skoro isto kao 1941. kada je zemlja bila okupirana, podeljena i pod stalnim terorom. Bitke kao 1992. kada su opet željeli da je komadaju, i kada su mislili da su zauvijek uništili jedinstveni duh naroda BiH. Ne, ta sila u BIH postoji i neuništiva je bez obzira na snagu protivnika. Sila jedinstvene BiH u zajednici balkanskih naroda. Sila partizanske, radničke, slobodarske i prkosne Bosne.

Danas 2019. godine BiH je pod novom okupacijom – vojnom silom NATO-a, preplavljena međunarodnim bankarskim lihvarima i u dužničkim ropstvu sa multinacionlanim kapitalom koji izvlači iz nje šta se izvući još može. A ima toga još dosta.

I neće svi pobječi iz BiH. Mnogi će se vratiti jer ni tamo ne teče više “med i mlijeko”. Mnogi će i doći je im je tamo odakle bježe mnogo gore nego čak u samom “tamnom vilajetu” od BiH. I svi oni će biti nova snaga, za jedan novi bunt i nove vidove borbe – nešto mnogo šire, organizovanije i istrajnije od tog plamena koji je na kratko 2014. obasjao balkanske narode.

No, narodne mase BiH ne mogu voditi neku samostalnu i izolovnu borbu sa svojim parcijalnim ciljevima, bez snage pobunjenih balkanskog naroda i njihovog jedinstvenog otpora. I mase polako kreću u susret tome.

Za jedinstvenu i prkosnu BiH!
Jedino revolucijom!
Balkanskim pokretom otpora!

Slijed događaja koji obelježavaju svijet u proteklim godinama pokazuje da su se svjetske narodne mase pokrenule i da taj proces predstavlja problem za postojeće režime i svjetski poredak, podrivajući same njegove temelje. I dok vladajuće klase svuda po svijetu grozničavo traže način da sistem učine ponovo funkcionalnim za sebe, dotle u masama sve više jača shvatanje da se kapitalizam mora srušiti. Pitanje je samo na koji način to sprovesti? I dok je vladajuća klasa kapitalista sve više spremna da brani svoj prevaziđeni poredak golom silom, ne birajući sredstva, po cijenu ratova, masovnih razaranja, stradanja, još žešćom diktaturom, dotle u pokrenutim masama započinje borba između dvije osnovne struje. Jedne, koja misli da se kapitalizam može “lagano“ prevesti u društvo socijalne pravde, vladavinu prava, ljudskih sloboda ne dirajući u njegovu osnovu, i druge, koja polazi od spoznaje da se on mora sruštiti do temelja beskompromisnom i organizovanom borbom. Ta borba mora promeniti samu osnovu društvenog odnosa – od preuzimanja vlasništva i kontrole nad cjelokupnom proizvodnjom i prirodnim resursima, do uspostvaljanja političke vlasti od same potlačene klase. I ovo nije ništa novo. Novo je to što je taj sukob između ove dvije struje u obespravljenim masama istorija ponovo stavlja na dnevni red i u svoj oštrini.

Najnoviji događaji u Južnoj Americi, posebno u Venecueli, pokazuju kako između suprotstavljenih klasa nije bilo niti će ikada biti mira, niti kompromisa, dok se ne uništi vladajuća klasa i uspostave novi društveni odnosi. Ti događaji pokazuju da je svako pristajanje na kompromis sa klasom kapitalista i oklevanje u odlučnom suprotstavljanju imperijalizmu vodi trasiranju budućih poraza. No, ovi događaji mogu imati veliki značaj za jačanje revolucionarnih grupa u Južnoj Americi koje nisu kapitulirale pred diktatima imperijalista i njihovih slugu. Ta jednostavna istina – da nema pregovora i nema kopromisa sa kapitalizmom počinje se pokazivati i na Balkanu. Svjedoci smo od prije nekoliko godina kako je dolazak na vlast tzv. ljevice u Grčkoj neslavno završio izdajom i kapitulacijom pred diktatom krupnog kapitala. A kapitulacija je bila direktna posljedica struje u pobunjenim masama koja je bila spremna da se dogovara sa krupnim kapitalom i imperijalistima. I danas je ta vlast neprijatelj grčkih masa, iako se formalno deklariše kao ljevičarska.

Bili smo i svjedoci socijalnog bunta bosanskih masa prije par godina kada su tamo one mogle preuzeti vlast, ali nisu imali jasni ciljeve, niti revolucionarne organizacije koja bi stala na čelo pobune . I mase su krenule tim pomirljivim putem spram svog neprijatelja, i morale su doživjeti poraz.

Svjedoci smo i raznih protesta u Srbiji. U okviru tih protesta će se neminovno početi jasnije pokazivati suprotnost te dvije istorijske struje – reformističke i revolucionarne, a što je pozitivno za razvoj antikapitalističkog pokreta na Balkanu.

Mase uče politiku na sopstvenom iskustvu. I mi smo ubijeđeni da i balkanske mase polako uče na svim svojim greškama i porazima, i da će one sve više i više pokazivati svoju moć, razbijajući sopstveni strah od svih tih moćnika, diktature i imperijalista. Da će se sve više ujedinjavati i prevazilaziti nametnute podjele. I da će kroz jedinstveni pokret prosto zbrisati sve te sada koji su umislili da imaju pravo da beskrajno eksploatišu, ponižavaju, da se šepure u svojem bogatstvu, političkoj moći i obijesti.

Ne šetnje malograđanskih slojeva, nego demonstracije pobunjenih masa. Ne zahtjevi za popravkom sistema, nego borba za rušenje sistema nepravde.

Rušiti diktaturu kapitala i kidati lance imperijalističkog ropstva može samo oslobođena moć narodnih masa.

Posle kapitalizma više neće biti kapitalizma!

Balkanskim pokretom otpora!