Author: admin

Mnoge su uši usmjerene na godišnjicu pobune bosanskih masa.

Da li će se ponoviti i da li će biti još žešće?

Ne, neće se ponoviti, ali će se nastaviti započeti proces, a što je mnogo značajnije. Ukoliko bi se ponovio bunt kao prošle godine, samo bi potvrdio da se stanje u suštini nije promijenilo ni kod sistema, a niti u svijesti nezadovoljnih masa.

Sam ekonomski položaj bosanskih masa se nije promijenio, čak je postao i gori. Samim tim i ogorčenje je sada otvorenije prema političarima, pojačalo se neprijateljstvo prema tzv. međunarodnoj zajednici, a klasna svijest sve više potiskuje nacionalizam. Reklo bi se­ idealno za pobunu. Ali ovaj put se pokazuju dvije stvari koje su bitne za dalju klasnu borbu i koje su lako uočljive. Bosanske mase još nisu izgradile revolucionarnu organizaciju. Sve je to zasad jalovo tumaranje u mraku, bez jasnog pokušaja da se izdigne na nivo koji zahtijeva sama istorijska situacija. Pokušaji pojedinih grupa, poput Partije rada, trenutno su suviše slabi i ograničeni na uskom prostoru da bi se mogli nametnuti kao avangarda u bosanskim masama.

Sa druge strane su se desile i promjene kod samih vladajućih garnitura BiH – izvukli su pouke i ispekli su donekle zanat, a uz pomoć zapadnih imperijalista su se dodatno opremili za suzbijanje narodnog bunta. Pogotovo im ide na ruku to što zapadni imperijalisti ne mogu u ovom trenutku dozvoliti destabilizaciju BiH, jer bi se time širio prostor za povratak ruskog imperijalizma na Balkan.

Dodatna slabost bosanskih masa je nedostatak jasnih ciljeva i ogorčenje koje nije upereno protiv samog sistema, nego više protiv korumpiranih političara. Još nije dovoljno razvijena svijest da se treba rušiti sami sistem. Da je problem u sistemu, a ne tamo nekim lopovčinama. Čak i onda kada je prisutna ta svijest, vješto se proturaju ideje o zamijeni ovoga korumpiranog sistema nekom “evropskom BiH”, kao da je to nešto bolje za bosanske mase. Prisutna je i nostalgična želja za vraćanjem na “Titovu Bosnu”, kao da je to moguće. Svakako je donekle opravdana i bojazan da bi rušenje sistema moglo da dovede do ponovnog rasplamsavanja nacionalizma i podjele BiH, što većina svakako ne želi.

I nakon godinu dana od opšteg bunta, jasnije se vidi šta znači nedostatak te revolucionarne organizacije sa revolucionarnim ciljevima u pogodnoj istorijskoj situaciji. Organizacije, koja će jasno stati u odbranu jedinstva BiH, a sa druge strane borba za rušenje sistema i oslobađanje odkolonijalnog statusa. Sa tim ciljevima i takvom organizacijom bosanske mase jedino mogu doći jedino do svog oslobođenja. U protivnom je to dalje tonuće u mrak siromaštva i beznađa, i ponekad stihijsko rasipanje ogromne i dragocjene energije. No, očito je da se procesi, koji su započeli u Bosni, ne mogu zaustaviti. Bosanske mase su postale svijesnije svog položaja i svoje situacije. Samo sada treba nastaviti strpljivo graditi organizaciju. Organizaciju, disiplinovanu, odlučnu i revolucionarnu, a ne po modelu nekog stihijskog okupljanja!

I svakako udarati po sistemu, sistematski, stalno, čak i manjeg obima je od ogromne koristi. Treba koristiti svaku priliku za to i praviti sve veći jaz između sistema i narodnih masa. I posebno natjerati sistem da mobiliše sve veću silu protiv narodnih masa. Nek oni udare i udaraju. To će samo prekaliti nove generacije mladosti Bosne koja će znati kako treba razgovarati i sa političarima, njihovom silom, i vojnom silom kolonizatora.

A znamo dobro iz istorije da mase nekad nauče za nedjelju dana, više nego za cijelu deceniju.

Bosanske mase su ostalim narodima prije godinu dana već pokazale kako se treba pobuniti.

Sada je zadatak da pokaže kako se ide u pravcu stvaranja revolucionarne organizacije i revolucionarnog pokreta. A to nije poziv na mobu, niti je stihijska pobuna. To je organizovana klasna borba sa usponima i padovima. Teška i krvava, ali bez ustupaka!

Ukoliko bosanske mase na godišnjicu svoje pobune ili u narednim mjesecima natjeraju sistem da upotrijebi silu protiv njih, dokazaće da su čvrsto na pravom putu – na putu bez povratka!

Jedino revolucijom!
Balkanskim pokretom otpora!

Pobjedu Syrize u Grčkoj i gibanja u Španiji (Podemos) niko nije sa takvim oduševljenjem dočekao nego kao malograđanski srednji slojevi lijeve orijentacije širom Evrope, ili blago rečeno reformisti. Zapjenjeni, pišu sopštenja, kliču „novom danu“ koji je pred nama, govore o revoluciji itd. Već se stvara neka „transverzala“ takve ljevice preko cijele Evrope. I sve je to u neku ruku dobro i ogromna većina bi pozdravila svaki pokušaj da se oslobodimo diktature kapitala. Svi dobro znamo šta je ta diktatura donijela širokim narodnim masama, a šta će još donijeti – to ne smijemo ni da pomislimo.

No, najprije da pokušamo da odgovorimo na pitanje – šta se to desilo u Grčkoj?

Odgovor da se nije ništa suštinsko desilo je tačan, kao i tvrdnja da je to naznaka produbljivanja širih procesa opšte krize, ne u samo u Grčkoj nego uopšte, takođe je tačan.

Dokaz da kapitalizam ne može riješiti osnovne protivrječnosti društva, kao i to da kriza u Grčkoj suviše traje i da je sve šire nezadovoljstvo grčkih masa dovelo Syrizu na vlast. Pa dobro, to i nije ništa novo. Kao i to da kapitalizam uvijek ima dva pomoćna sredstva, kao jedan od odgovora na svoju krizu. To su u prvom redu razni reformisti koji pod pritiskom nezadovoljstva masa proklamuju lijevu frazeologiju, a u suštini idu što dalje od revolucije i rušenja kapitalizma, kao i fašisti kao rezervni bataljoni najkrupnijeg kapitala, a koji u početnoj fazi zastupaju umjerenu „građansku opciju“.

Neko će reći, pa i najgora ljevica je ipak ljevica, ili važno je nešto pokušavati, a ne stajati po strani i čekati revoluciju. I u tome ima istine. Ali odmah treba reći ko čini tu ljevicu u Grčkoj i po Evropi i šta oni hoće. Po sastavu se jasno vidi da „kolo vode“ malograđanski intelektualci. Njihova izjava je jasna: „Naš prvi cilj je spasiti kapitalizam“. Tipično reformski i otvoreno. Nisu dodali ono – jer se bojimo da ne potonemo u građanski rat, a za klasni rat nismo sposobni, niti ga želimo. Cinici bi rekli – pa ni sam kapitalizam sebi više ne može pomoći, a ovi hoće da ga spasavaju.

To što oni hoće da spasavaju jednu vrstu kapitalizma, čini ih konzervativnim. Oni ne rade ništa drugo nego što i sami malograđani sa ovih prostora – “kako smo divno živjeli u bivšoj Yugi”. Žele da očuvaju jedan svijet koga više nema. I kada je njima bilo relativno dobro, i kada su bili ušuškani u takvom kapitalizmu i mogli da sanjaju i projektuju neku socijalističku budućnost. A kapitalizam i centralizacija kapitala je otišla dalje u neku višu faza. Njihov krik protiv birokratije inajamnih radnika svjetske profiterne u Briselu, Berlinu, bilo gdje, je opravdan, jer su svjetski lihvari uništili sve – nacionalne ekonomije i narod gurnuli u bijedu.

One pokušavaju spasiti “decentralizovani kapitalizam” i nacionalnu državu kada je već izvršena “eksproprijacija” od svjetske profiterne. Oni su formalni protivnici kapitalizma, ali tog modernog, koji je odlučio da zbriše sve malograđanske slojeve, jer su suvišni u trenutnom odmjeravanju klasnih snaga i samoj centralizaciji kapitala.

Svjetska profiterna ide dalje, u rat i pljačku, a ko hoće nek se suprotstavi. Za vratom će imati fašističke horde, regionalni ili opšti rat. A ko neće, nek ćuti smerno i moli se da ga globalni sukob imperijalista ne samelje u opštem ili regionalnom vrtlogu rata.

Zato hvala velikoj logici imperijalnog kapitala koja ne dozvoljava da se prošvercuju u budućnost oni koji tamo ne pripadaju. Jedino ozbiljno pitanje koje se u ovom trenutku postavlja je – da li je nova vlast u Grčkoj spremna da naoruža narod. To pitanje je pomalo i smiješno u slučaju Syrize, a sami oni ga vjerovatno smatraju suludim.

No, događaji u Grčkoj imaju ipak i pozitivnu stranu. Ubrzaće se sukob imperijalista i na ovim prostorima. To će još više otvoriti perspektivu za stvaranje balkanskog pokreta otpora. Tako da će ovaj pokušaj prodora petokolonaša u redove obespravljenih masa brzo pokazati svu svoju jalovost, nemoć i izdaju interesa proletarijata. I to u samoj praksi. Ne može se u budućnost blefom, prevarom ili dogovorom sa klasnim neprijateljem. Te kategorije, istorija klasnih borbi ne poznaje.

Dole diktatura kapitala!
Balkanskim pokretom otpora!

Tokom Hladnog rata i podijeljenosti Evrope vodila se velika ideološka i propagandna borba „ko će koga“. Socijalistički lager, vjerujući u brzo nastupanje sljedeće etape socijalističkih revolucija, pokušavao je preko komunističkih partija pripremati mase za te događaje, dok je zapadni imperijalizam, između ostalog, preko modernog revizionizma, želio podriti samu idološku osnovu komunističkih partija. I zapadni imeprijalizam je i na tom polju bitke bio uspješniji. Moderni revizionizam se polako širio u birokratske strukture okoštalih komunističkih partija socijalističkog lagera, dok su zapadne komunističke partije počele da lutaju u svojoj ideološkoj orijentaciji. Za te komunističke partije u Zapadnoj Evropi svakako je prekretnica bila sedamdesetih godina XX vijeka kada je kapitalizam pokazivao znake prve veće krize posle Drugog svjetskog rata. Komunističke partije Italije, Španije i Francuske, koje su imale milionsko članstvo, već kontaminirano revizionizmom, samo su se odjenule još ogavnijim plaštom reformizma pod nazivom evrokomunizam. Sve ovo pod motom da bi se pokret modernizovao, odnosno prilagodio postojećoj situaciji. Izdajući osnovne ciljeve komunističkog i radničkog pokreta ove partije su ubrzano pripremile teren da nestanu sa političke scene. I nestale su vrlo brzo. I nije nikakva šteta.

Globalna kriza kapitalizma ostavlja sve dublje tragove na samom tlu Evrope i dovodi do komešanja masa i njihove veće polarizacije. Ta polarizacija vodi ponovnom jačanju fašističkih pokreta koji bujaju u raznim oblicima, a ljevica počinje da se mobiliše. Tako najnovije, imamo ljevičarske pokrete u Grčkoj, Španiji, a pokret jača i u Italiji i ostalim zemljama.

Normalno da kretanje masa ka ljevici izaziva donekle zabrinutost predstavnika zapadnog imperijalizma, jer bi ta tendencija mogla mase gurnuti ka onim malobrojnim snagama radikalne ljivice koje stoje na revolucionarnim pozicijama. No, ogromna većina ljevice u Evropi je još na reformističkim pozicijama i ona kao takva ne predstavlja nikakav ozbiljniji problem krupnom finansijskom kapitalu. No, odmah treba reći osnovno – kakve ima veze za krupni kapital kako se neko deklariše i šta blebeće, ukoliko ne ugrožava same temelje sistema, odnosno ne suzbija oplodnju kapitala, bolje reći dalju pljačku. Svjedoci smo kako krupni kapital po svijetu formira i najreakconarnije pokrete i upotrebljava ih za svoje svrhe; da podržava i najreakcionarnije režime da bi ih onda nemilosrdno rušio.Za svjetsku profiternu postoji samo jedno – interes, goli interes. I zato je za njih samo jedno bitno – da se u evropskim zemljama očuva finansijska zavisnost od institucija globalnog kapitala kao vladajuće moći savremenog kapitalizma i NATO­a kao njene vojne sile. Ostalo je sve za uveseljavanje puka i nema ništa ozbiljno sa istorijskim procesima klasne borbe.

Svakako da je za ljevičarski pokret interesantan slučaj sa grčkom ekonomskom krizom i Syrizom (koalicijom tzv. ljevičarskih partija). Svi mediji evropskog kapitala su izrazili zabrinutost eventualnom pobjedom Syrize na predstojećim izborima u Grčkoj. Mediji su puni tekstova o „mladim, lijepim i pametnim na ljevici“ i njima se posvećuje znatna pažnja. Oni su „oštri i principijelni u kritici“, ali donekle i „realisti“ i „pokazuju i znake spremnosti na dogovore i ustupke.“

Ključno pitanje koje se postavlja da li podržati Syrizu ili uopšte sirijizištinu u proleterskom pokretu Balkana i Evrope. Kao argument za to je – oni su manje je zlo. No, pitanje je šta je manje zlo. Oni su svakako manje zlo od grčkih fašista i modernog fašizma, ali su takođe i veće zlo za samo jačanje istinske revolucionarne ljevice, jer su oni kancer na zdravom tkivu pobunjenih masa.

Ne, ne treba ih podržati. I nije to taktičko pitanje, niti izraz sektaštva. To je suštinsko pitanje. Ne zato što njihove ideje nisu bliže stvarnoj ljevici, nego što oni sami tupe oštricu klasne borbe i dozvoljavaju kapitalizmu da stabilizuje svoju poziciju, odnosno da premešta svoje udare na ostale frontove klasne borbe. Ne treba ih podržati zato što udaljavaju proleterijat od klasne borbe i što ne revolucionarišu grčke i balkanske mase. Oni su samo najnoviji izraz reformizma u praksi – revolucionari na riječima, a oportunisti u praksi. Dok su „revolucionarni“ oni su samo posredni saveznici diktature kapitala, a njihovo dovođenje u predvorje vlasti ili na samu vlast ih promoviše u zastupnike diktature kapitala. Njihov poraz i kapitulacija pred zahtjevom krupnog kapitala i razočarenje masa direktno otvara vrata za nastup fašizma kao konačnog riješenja.

Syriza i sirizijština ne samo da su štetne za grčki klasni pokret, već su štetne i za balkanski pokret.

Ko ne čuje krik gladnih i nezadovolljnih masa Bosne, Hrvatske, Kosova, Makedonije, Srbije… ne može se nazvati ljevičarom. A takvi i ne trebaju masama. Foliranti mogu varati mase jedno vrijeme, ali ne mogu zauvijek.

Vrijeme je da sa na tlu Erope, posebno Balkana, u otporu modernom fašizmu promoviše revolucionarni pokret. Mase su za to spremne i podržaće ga – pokret koji će se direktno suprotstaviti diktaturi krupnog kapitala. Preduslov njegovog stvaranja je i jasno idejno razgraničenje sa svim smutljivcima sa tzv. nove ljevice. Uklonimo kapitulante iz sopstvenih redova, a to se ne može riječima, već samo revolucionarnom praksom na djelu. I mase će imati simpatije za tu praksu.

Revolucionarnim pokretom Balkana!

Ružili su ih i rušili su ih. Mislili su da ih mogu ukloniti, i da će se time zaboraviti i nestati zov slobode. Milslili su da je ponovo došla njihova „neprolaznost”. Pišu neke nove istorije i lažu. Debelo lažu. Ali neće uspjeti. Spomenici opet počinju da im prkose, podsjećaju i pozivaju na otpor. Ne na običan otpor nego na onaj otpor koji oni simbolizuju. Otpor smisleni, realni i suštinski. Otpor koji nas čini ljudima i koji čine da život ima smisla. Borci slobode su dali svoje živote za nas i za našu slobodu. Za jedan novi svijet u kome „moje” neći biti ispred „našeg”, i u kome će „ja” biti i ispred života u pokornom stadu. Zato naši spomenici danas pozivaju one koji ne žele zaboraviti. Kako da zaborave, jer onda ni naš život ne bio imao smisla. Ništa ne bi imalo smila. I zato te poruke kamena, betona i mermera uhvaćene u umjetničkoj ljepoti dolaze danas do onih koji ih znaju prepozanti, bez ikakve patetike. Do onih koji ponovo pokušavaju krenuti stazama boraca slobode. A tih ce biti sve vise i više, jer nam je život sve teži, slobode sve manje, a gospodari bi da se debljaju, množe i uništavaju sve što se uništiti i obesmisliti da.

Naši spomenici se ne brane obilascima i polaganjem cvijeća i vijenaca. Oni mogu živjeti i sjati ljepotom jedino kroz život novih generacija boraca za slobodu.

Jedino revolucijom!

O sukobu o Ukrajini se uglavnom zna, ko hoće da zna i ko hoće da objektivno sagleda situaciju. Ruski „imperijalni medvjed“ se probudio i želi svoj dio kolača u imperijalnoj podijeli i pljački svijeta. Istovremeno taj „medvjed“ se grčevito bori da zaustavi zločinačku najezdu zapadnog imperijalizma da razbije Rusiju i ovlada njenim resursima.

Ukrajina se našla između čekića i nakovnja. Težnja ukrajinskog naroda da se oslobodi korumpiranog režima i dominacije ruskih imperijalista, iskoristio je zapadni imperijalizam, prvenstveno SAD, da putem nacionalista i fašista silom preuzme vlast. Usled poraza koji je doživio smjenom režima u Kijevu, ruski imperijalizam je požurio da uzme svoj dio. Povratio je Krim i faktički uzeo dio teritorije Ukrajine, gdje živi većinom ruski narod. Novouspostavljeni režim, koji je čak manje od protektorata, pod diktatom SAD neprestano kreće u ratne okršaje kako bi „oslobodio „ teritoriju Ukrajine, a u stvari uvukao Rusiju u rat. Gine se stalno i na jednoj i drugoj strani, a sve više civila, što je logika rasplamsavanja svakog ratnog sukoba.

Postoji li izlaz iz ove situacije, koja sve više prijeti da označi i početak novog globalnog rata?

Da, postoji.

Osnovna greška ruskih imperijalista je što su se vodili svojim, u suštini uskim imperijalnim interesima. Znači, prihvatili su logiku zapadnog imperijalizma – podijeliti Ukrajinu, ukoliko je ne možeš imati cijelu za sebe. I za to su normalno imali i podršku ruskog naroda u Ukrajini koji se našao uplašen za svoju egzistenciju i prava, usled dolaska na vlast novog režima u Kijevu. To je radila i Miloševićeva velikosrpska politika u Hrvatskoj prilikom dolaska Tuđmana na vlast, plašeći srpski narod ustaštvom. Umjesto da pozove srpski narod u Hrvatskoj da se udruži sa demokratskim snagama protiv nacionalista, oni su gurali cio srpski narod u Hrvatskoj u sukob sa cijelim hrvatskim narodom. Velikosrpskoj, bolje reći četničkoj politici, odgovarao je sukob u Hrvatskoj, jer se u tom trenutku osjećala mnogo jačom. No, znamo i konačne rezultate te politike. A i ruski imperijalni režim, koji tlači sopstveni narod, nije mogao ni da iznjedri neku drugu politiku po pitanju Ukrajine osim imperijalne.

Pa, koje je onda rješenje?

Rješenje leži u politici onoga čije spomenike sa velikim oduševljenjem ruše danas po Ukrajini. Rješenje je u Lenjinu. Ukrajinske obespravljene mase, a to je ogromna većina naroda, ne može da podrže neku tamo proglašenu republiku od strane ruskog stanovništva i po instrukcijamaMoskve. Ukrajinske obespravljene mase sve manje će voleti ovaj profašistički režim, pljačku kolonizatora i gubitak nezavisnosti. No, ni žele da ostavljaju svoje kosti po blatnim prostranstvima Ukrajine. Da bi ukrajinske mase krenule u borbu protiv režima u Kijevu i zapadnih imperijalista, moraju prvo vidjeti da se u Donbasu zavijori internacionalistički, a ne barjak imperijalne Rusije. U Donbasu snage koje žele sprovesti i socijalističku revoluciju, moraju odnijeti prevagu nad snagama koje se bore za pripajanje Rusiji. A da bi te snage pobijedile „bijele“, svoje „četnike“ i „ustaše, moraju postaviti cilj koji nadilazi interese imperijalne Moskve, a to je oslobođenje Ukrajine a ne borba za nekakvu republiku u Donbasu. I to oslobođenje Ukrajine od profašističkog režima, zapadnog protektorata i ruske dominacije. Takvi ciljevi će naići na podršku i masa u Rusiji i Ukrajini.

Ne treba sumnjati da takvi ciljevi i snage ne bi odgovarali ni Vašingtonu, Kijevu, Brisalu, Moskvi… nikome. A ko i kaže da njih treba pitati više? Pitaju ih i slušaju samo oni za koje će pjesnik, pomalo hladno, napisati:

“Umrlo ih je bezbroj,
I neki od najboljih među njima
Za staru kuju s propalim zubima,
Za skrparenu civilizaciju.”

Ne pristajati na kapitalizam, imperijalizam, posebno zapadni, koji na svom zalasku danas svojim varvarskim zločinima izaziva i varvarske odgovore potlačenih masa širom svijeta. A pitanje na koje svi dugujemo odgovor jeste:

A dobro, braćo, jesmo li mi doista bijesni psi,
dokle ćemo razdirati svoje vlastito meso i zašto?”

Jedino revolucijom!

NATO pakt je stvoren kao vojna sila zapadnih imperijalista radi suzbijanja uticaja tadašnjeg SSSR­a i ostalih socijalističkih zemalja na Evropu i ostali dio svijeta. I tada je to izgledalo logično da zapadni imperijalisti , ukoliko hoće da spriječe poraz kapitalizma, moraju imati silu koja će parirati toj “komunističkoj opasnosti”. U tom Hladnom ratu, zapadni imperijalizam je odnio pobjedu što je rezultiralo raspadom SSSR­a i promjenom društvenih odnosa u mnogim zemljama tzv. realnog socijalizma. Objavljena je “pobjeda nad komunizmom”. Tada su se čak čuli i glasovi o potrebi da se rasformira NATO pakt , odnosno da se njegove baze izmjeste iz Evrope. No, nije prošlo ni dvadeset godina od rušenja Berlinskog zida, a Evropa nije nikada više, kao sad, bila pod NATO čizmom. Nikad, kao sad, nije više bilo NATO baza po Evropi; nikada kao sad, nije više bilo oružja po Evropi; i nikada kao sad, nisu više vojnici evropskih država služili ovoj alijansi (kakvog li “neutralnog” naziva), za operacije po svijetu, pod okriljem UN ili mimo – ko to pitanje više i postavlja. Pojedini režimi se prosto utrkuju da budu u sastavu NATO­a. Podsjetimo se samo kako su tridesetih godina dvadesetog vijeka trčali pod Hitlerove skute, dok je fašizam gazio sve pred sobom. Drugi režimi su prosto primorani da uđu u sastav NATO­a, a niko ih i ne pita. Jednostavno im se saopšti kao i svim slugama. I balkanske zemlje su danas pod NATO okupacijom. Pojedine države su već stavljene pod okriljem NATO­a, dok drugi režimi s nestrpljenjem traže da budu primljeni, računajući da će tako sačuvati svoju cjelovitost kao BiH, Kosovo i Makedonija, odnosno svoju vlast kao režimi Srbije i Crne Gore. I taj proces je u završnoj fazi.

“Sila boga ne moli”, i pristajanje naroda na okupaciju se može donekle pravdati, jer su narodi spremni da dugo trpe okupaciju, dok ne iznjedre snagu koja se počne suprotstavljati okupatoru. Isto tako, treba uzeti u obzir i činjenicu da se NATO pojavio na ovim prostorima tek kad su bili ugroženi njegovi interesi, kao i to da nije bilo sile koja bi spriječila međusobno klanje jugoslovenskih naroda. Stoga se postavlja jednostavno pitanje – da li trpjeti okupaciju ili joj se suprotstaviti. Ta odluka je na svakom pojedincu, političkoj organizaciji, samim narodima. Kvislinga i sluga okupatora je uvijek bilo i biće. I njihov zadatak je uvijek isti –da obavljaju najprljavije poslove za okupatora i obavljaće ih sve više i više, pa čak i krvavije. To je danas zadatak raznih vučića, tačija, josipovića, đukanovića i ostalih sluga…

Odgovor na gore postavljeno pitanje se neće desiti odjednom, plebiscitarno, niti odlukom neke “narodne institucije”. Odgovor će pokrenuti, (kako li je to uvijek isto), najbolji predstavnici balkanskih naorda, koji će dići svoj glas protiv okupatora i njihovih sluga. Oni će znati kako treba“razgovarati” sa njim. Isto onako kako se i oni ponašaju prema narodima svijeta. Isto onako kako sluge okupatora gledaju na “svoj narod”. Znači jezikom sile, ali i snagom uvjerenja da se istinski boriš za slobodu i socijalnu pravdu.

Propaganda protiv NATO okupatora je osnovni zadatak svih tzv. lijevih organizacija. I ne samo propaganda, nego i praktične aktivnosti na rušenju marionetskih režima, jer se time slabi sila samog okupatora. Ko ne sprovodi aktivnu propagandu protiv NATO okupatora i njihovih slugu sa jasnim ciljem uništenja tih režima, ne može se nazvati ljevičarem; a ko pokušava pregovarati ili učestvovati po pravilima sistema diktature kapitala je najgora ološ, koju treba nemilosordno odstraniti iz svakog oblika narodnog otpora.

Davno je rečeno da je istorija učiteljica života. Istorija nas tako uči da nijedna okupacija ne nosi dobro ni jednom narodu. A ovdje se ne radi samo o okupatorima koji su tu da šire i brane interese “slobodnog svijeta”. Ovdje se radi o terorističkoj organizaciji. NATO je teroristička vojna organizacija zapadnog imperijalizma. To bi bila najkraća definicija te “alijanse” , koja se da izvući iz njene prakse po svijetu, sa masovnim bombardovanjima, razaranjima i ubijanjem civila, radi ostvaranja puta krupnom kapitalu za pljačku naroda svijeta. Stoga je suprotstavljanje okupatoru i terorističkoj organizaciji, kao i njihovim sluganskim režimima, najviši čin koji svaki slobodoumni čovjek sebi može postaviti.

A oni koji misle da dovijeka mogu u ime krupnog kapitala pod zaštitom NATO čizme gaziti po “svom narodu” treba da uzmu malo u ruke udžbenike istorije i spozanju da su svi kvislinzsi završili ispred streljačko voda, a neki i na vješalima, ispravno ili naglavačke, mogu da biraju.

Stvarajmo otpor marionetskim režimima na svakom mjestu i svakog trenutka!
Stvarajmo otpor globalnoj diktaturi kapitala i NATO okupatoru!
Za balkanski pokret otpora!