Author: admin

Učili smo da su robovi bili “stvari koje govore”. Crnčili su od zore do ponoći, bez prava na slobodu kretanja, a mogli su biti ubijeni, ili u boljem slučaju prodani, pa kako se kome zalomi – još gore, ako ima gore ili nešto malo bolje. I mislilo se da je to prevaziđena i nepovratna društvena epoha. Onda su se u poslednjim decenijama počeli otkrivati svuda po svijetu pojedini slučajevi ropstva, uz “zgražavanje” malograđanske klase. Posle se vidjelo da to nije baš usamljeni slučaj i da je ropstvo vrlo živo i u današnjim uslovima, sa svim karakteristikama nekadašnje epohe kao i da to nisu izuzeci nego u mnogome i sama suština savremene epohe. Jedina je razlika u tome što je moderni rob formalno­pravno zaštićen. U suštini je sve ostalo isto. I dalje rade od zore do mrkla mraka. I dalje rob ne može napustiti svog gazdu (gospodara). I dalje može biti ubijen a da to niko ne sazna, niti da iko odgovara za to. No, pošto je sve u neprestanom kretanju, ni današnje moderno ropstvo nije baš ostalo potpuno isto. Ono je mnogo uznapredovalo, i neke stvari su se strahovito promijenile i dobile drugu formu.

Moderno ropstvo je usavršilo svoje mehanizme i dovelo ih, u nekim slučajevima, do savršenstva. Prvo, učinilo je teške lance nepotrebnim kao nešto što narušava “imidž” savremene epohe – epohe diktature kapitala. Savremena epoha je izmislila mnogo suptilnije lance poput kredita i kamata – ono što se naziva dužničkim ropstvom. Kao što je rob morao biti robom da bi preživio, tako je i moderni rob, a to je ogromna većina čovječanstva, vezan mnogo jačim lancima, koji mu ne dozvoljavaju da izađe izvan svijeta diktature kapitala. Sem toga, moderni rob je dodatno “umrežen” na razne načine u taj sistem diktature kapitala. I njegova prava, kretanje i sve ostalo se sve više kontroliše i ograničava. Da ne govorimo o tome da je prinuđen da sve više i mukotrpnije radi, a da će u slučaju pobune protiv ropstva biti proglašen teroristom i ubijen, odnosno, u boljem slučaju, kao nepotrebni višak iznajmljen nekom drugom, ili izbačen da krepava u bijedi­ brzo ili lagano, svejedno. Dakle, sve je isto. Problem je što moderno ropstvo osvaja i napreduje.

Ukoliko moderni rob želi da se svojom voljom isključi iz tog sistema, nema šanse da će mu se to dozvoliti. Potreban je da odrađuje kredite, kamate dok god diše, pa čak i ukoliko u beznađu odluči da se ubije, to neće spasiti njegove najbliže. I to su predvidjeli! Ropstvo se nasledjuje! Uskoro će ispred banaka stajati „specijalci“ koji će te tjerati da moraš ući po još malo tih bezvrednih papira, odnosno para. Dalje, moderni rob je potreban da bi bio upotrebljen kao topovsko meso u ratovima kao dobrom biznisu, kao pokusni kunić za razne ljekove ili čak da jede i troši taj višak robe i tako učestvuje u lancu krize hiperpodukcije.

Ima li nade za moderne robove?

Svakako da ima. Prvo je da se priključe onima koji su izašli izvan sistema, ne da bi se pojedinačno spasili, nego da bi se pobunili protiv njega kroz razne oblike gerilske borbe. Drugo je da oni koji ostaju u sistemu počnu sebi priznavati da su robovi. Svijest da si moderni rob može biti pokretački motiv da se počne gristi sam sistem iznutra, putem gradske gerile, raznih formi paralize sistema, građanske neposlušnosti itd.

Ujesti sitem za srce! – poklič je modernih robova. To znači napadati njegove vitalne djelove na kom on počiva – finansijski kapital, multinacionalne kompanije i multinacionalne oganizacije. To su banke, NATO, medijski centri, sistemi kontrole i represije. Za to ne treba nikakva dozvola “nebeskih, niti ovozemaljskih sila” . Dovoljna je svijest da pripadaš modernim robovima. Eto, i u pobuni robova se napredovalo.

Srušiti diktaturu kapitala!
Balkanskim pokretom otpora!

Ništa više ne može zaustaviti globalni sukob imperijalista izuzev revolucionarnog talasa u samim trvđavama imperijalizma – SAD­-u, EU, Rusiji, Kini i ostalim regionalnim imperijalnim silama.

S jedne strane nam se čini da se svijet pod naletom imperijalne agresije, terorizma, vjerskog fanatizma, fašizma slama i da su oživjeli svi atavizmi prošlih epoha. Da svijet ravnodušno i bespomoćno gleda kako “opšte zlo“ u raznim formama osvaja sve više i više. Ruši se pred tim naletom stari građanski svijet, pretvarajući se u neko čudovište, promaljajući svoje zaštrašujuće lice iza otrcanih fraza o demokratiji i ljudskim pravima. Vrši se neumitno prevrednovanje svih vrijednosti građanske epohe. Na djelu su novi oblici modernog fašizma koji prijeti da dobije zastrašujuću formu. I taj moderni fašizam se u jednom nije nimalo promijenio u odnosu na fašizam četrdesetih godina dvadestog vijeka – ljudski život ne predstavlja nista. Deviza da je sve dozvoljeno ukoliko imaš moć, postaje osnovna vodilja skoro svima.

Danas nam se čini da je osnovno za opstanak i budućnost čovječanstva kako će se odvijati sukob između najvećih imperijalnih sila, koje posjeduju skoro sve – vojni potencijal, materijalna sredstva, ljudstvo koje se svakodnevno sve više mobiliše, kontrolu svih komunikacija i infromacijskog prostora. Međutim, iza ovog sukoba se odvija mnogo dublji epohalni i stvarni sukob. Sukob epoha, prošlog i budućeg svijeta – svijeta kapitala i slobodnog komunističkog svijeta…

Teško se do masa probija saznanje da se u praksi ponovo javljaju vjesnici novog svijeta. Oni su u Rožavi, Filipinima, Ukrajini, Indiji,Turskoj, Africi, Južnoj Americi. U tim gerilskim kolonama sa kalašnjikovom o ramenu se nose klice budućeg svijeta. Posle talasa socijalističkih revolucija i njihovog uspona i padova tokom XX vijeka, ponovo se širom planete diže talas masa koji kreće u obračun sa starim svijetom, jer se nema šta izgubiti sem svojih okova – isprazne, surove i siromašne svakodnevice. No, stari svijet kapitalizma i patrijarhata pokušava svim sredstvima prekriti ili stvoriti lažnu sliku o svim tim pokretima masa, kako bi što više sačuvali svoje pozicije. Klice tog svijeta ne moze uništiti nikakva sila globalnih fašista, ma koliko bila vojno superiornija, jer se tu radi o zakonitosti u razvoju ljudskog društva, ne zato što je prošli svijet objektivno još jači, nego što protivrječnosti tog svijeta razaraju sam taj svijet i što on takav nije sposoban da sa tim idejama i društvenim odnosima uđe u predvorje budućnosti.

Za nas je svakako interesantno šta se dešava na Balkanu i kako se ponašati u tim istorijskim prelomnim događajima. Svakako da je u interesu sačuvati mir među narodima, ali “sila boga nemoli” i vladajuće elite treba već proglasiti, ne samo kao marionete i saradnike okupatora, nego i kao narodne neprijatelje i tako se odnositi prema njima. Nema tu nikakve razlike između raznih vučića, đjukanovića, tačija, izetbegovića, itd. Oni moraju izaći pred narodni sud, jer će oni, sledeći naloge svojih gazda, nanijeti mnogo zla svim balkanskim narodima. Epohalni propast Zapada (kao centra globalnog imperijalizma) i samog kapitalizma, nužno sa sobom nosi i niz ratova koji ugrožavaju opstanak čovječanstva. Balkanski narodi se mogu oduprijeti svemu tome i ući u modernu epohu ukoliko uspiju da se izdignu na opšte – iznad sopstvenog nacionalizma i sluganstva. Opšte je internacionalni pokret koji će u sebi sadržati otpor imperijalistima. No, da bi privukli mase, taj pokret mora jasno definisati, ne samo svoje oslobodilačke ciljeve borbe protiv imperijalizma, nego i osnove budućeg postkapitalističkog svijeta. I tu se onda dolazi do osnovne slabosti svih antikapitalističkih snaga koje su napustile primarni cilj – uništenja osnova na kojima počiva svijet kapitala. Uništenje privatne svojine i društvenih odnosa koji se temlje na robno – novčanoj privredi.

Savremeno čovječanstvo posjeduje sve resurse da može razvijati svijet bez privatne svojine i robno­novčanih odnosa, samo to treba pokazati u praksi da je moguće. Kao što je bilo moguće i besplatno školstvo, zdravstvo, kultura, garantvovano pravo na rad, riješeno stambeno pitanje…, a tada su društva bila mnogo siromašnija.

Strašni rat nije moguće zaustaviti, sem naglih revolucionarnih promjena, ali bi mu se mogla promijeniti forma od imperijalističkog u klasni rat. I to je naš osnovni zadatak – da odvraćamo mase da ne budu uvučene u rat za interese svjetske profiterne i njihovih domaćih slugu, gdje će stradati sotine miliona. A to se može samo ako mase krenu u klasni rat. U klasni rat za rušenje jednog prevaziđenog svijeta, koji ne može više ništa dobro donijeti.

Protiv imperijalističkog rata!
Smrt kapitalizmu – sloboda narodu!
Balkanskim pokretom otpora!

Ako se za išta treba odati priznanje vlastima u Beogradu u poslednje tri decenije to je svakako istrajavanje u jednoj politici koju bi mogli zajedničkim imenom nazvati – četništvo.

Od kada je vlast u Beogradu osamdesetih godina plebiscitarnom podrškom čvrsto zgrabila četništvo, ništa se suštinski nije promenilo. Ma koja garnitura sela na vlast, četništvo se lako nije ispuštalo iz ruku. Može se reći da je četništvo nešto što je u osnovi svake vlasti u Beogradu i da se samo menjaju akteri u raznim, manje ili više “demokratskim“ odeždama. I ako se malo zagrebe ispod tog svakog plašta, zapahnuće nas vonj četništva.

No, četništvo nije samo najnovije proglašenje rehabiliticaje Draže Mihailovića. On je rehabilitovan rekosmo pre tri decenije, kada je četničko zlo počelo da se iz beogradskog intelektualnog podzemlja širi po aulama Akademije, redakcijama novina, crkvom, partijskim “komunističkim“ kabinetima, tajnim službama, vrhovima “opštejugoslovenske” JNA.

Četništvo nisu samo ni spiskovi hiljade ubijenih i zaklanih tokom Drugog svetskog rata po BiH, Sandžaku, Lici, Crnoj Gori, Srbiji…

Četništvo nije samo ni Vukovar, Dubrovnik, Srebrenica…, tokom ratova devedesetih.

Ni novi udženici, serije, koji falsifikuju istoriju, ili pokušavaju zločin izbrisati iz sećanja.

Ni sramotne ulice, spomenice, ni čak četnički vojvoda na čelu države, niti prikriveni “đavolji šegrt” sa apsolutnom vlašću u Srbiji…

Četništvo nije samo ni taj primitivni folkor “Od Topole, od Topole” i “Druže Tito tebe Srbi lažu, oni vole đenerala Dražu”. Uostalom, ori se i po zagrebačkim koncertima, stadionima i skupovima: “Evo zore, evo dana, evo Mata i Bobana…“

No, svim tim ispoljavanjima četništva, od krvavih i bestijalnih zločina do “domaćinskog i tradicionalnog”, u osnovi leži njegov primarni uzrok – to je interes kapitalističke klike na vlasti u Beogradu da ono postoji, da traje i služi, manje ili više, za učvršćenje diktature kapitala na području koje se zove Srbija, a može i šire ako istorijske okolnosti dozvole – i preko Drine, “srpske Sparte”, “duhovne kolevka Kosova”, “južne Srbije do Soluna”…. Što da ne. To je logika svakog kapitala, malog ili velikog, da se širi i nameće svoju moć i vlast. Beogradski režim se ne može izdići izvan četništva, čak i onda kada se formalno zaklinje u nešto drugo.

Taj primarni interes vladajućih slojeva u Beogradu će se iznova i iznova stalno obnavljati sve dok Srbijom bude postojala diktatura kapitala. Nacionalstička ideologija je osnov kapitalisitčkog poretka jedne države i nju samo formalno potiskuje i nadilazi neoliberalizam i još veća diktatura krupnog kapitala. Ali toj većoj i snažnijoj diktaturi kapitala upravo treba to četništo, da bi se lakše sprovodili njeni interesi, da bi se zavađale mase i gušio svaki otpor.

Zato su smešni svi ti neoliberali, građanska inteligencija, koji se upinju da dokažu suprotnost između tzv. “prve i druge Srbije”. Ta suprotnost ne postoji, radi se samo o “dresu” koji nose jedni i drugi, a u suštini igraju istu igru. U osnovi je samo jedno – manji ili veći interes kapitala, u zavisnosti od njegove veličine i potrebe.

Rehabilitacija Draže Mihailvoića nije tačka na proces, “izjednačavanje” partizana i četnika, jer se ne moze izjednačiti nešto što je u osnovi internacionalističko, opštejugoslovensko, balkansko i svetsko sa nečim što je nacionalno, kolaboracionističko, slugansko i reakcionarno. Čak mislimo da je produbljivanje sukoba između četnika i partizana ponovno i neminovno.

Ne, rehabilitacija nije moguća, jer bi to značilo pomirenje rada i kapitala, vladajuće klase i širokih masa. A mase Srbije će kad­tad dati svoj odgovor, i neće je u tom sprečiti ni četnička, niti neoliberalna diktatura, niti bilo koji oblici podaništva i ropstva imperijalistima.

Sud istorije će suditi svim onima koji su rehabilitovali četništvo devedesetih, a da li će pred streljačkim vodom ponovo stajati sadašnji ili budući vlastodršci Srbije nema nikavku težinu, niti značaj.

Nas interesuje nešto drugo – zašto je sada dozvoljena rehabilitacija Draže Mihailovića?

Dozvoljena je zbog potrebe ruskog imperijalizma, jer njemu više odgovara trenutno četnička Srbija. Dozvoljena je i zbog zapadnog imperijalizma, jer mu trenutno treba i te kako poslušna Srbija u bilo kom obliku, koja će ispunjavati njihove interese. I dozvoljena najviše, jer to ogdovara vladajućem režimu u Srbiji – od socijalista, “čegevarista”, do “umivenih četnika” i desničara – lakše se vlada i pljačka.

Vetrovi na Balkanu su ponovo počeli da pušu – jedino nedostaju partizani. Njih nigde nema. A bez njih nema kraja četništvu, ustaštvu, svim ostalim nacionalizmima. Nema partizana, a ovi sadašnji “partizani” i “komunisti” su samo bleda senka onih koji su znali stati tom zlu nogom za vrat.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!
Balkanskim pokretom otpora!

“Čuvajte se komunista, oni će konfiskovati vašu imovinu nakon što vam porodicu oteraju u logore za društveno korisni rad”.

Da li je to tačno? Verovatno jeste, ukoliko pripadate 0,01 procentu jednog procenta vladajuće elite, i samo ukoliko je politički dosije vaše porodice skandalozno nečovečan. U suprotnom, vaš srednjeklasni status ne čini vas automatskim neprijateljima radničke klase.

Međutim, komunisti su zastrašujući i omraženi kao da oni neprestano prave zaveru protiv naših srećnih života. Upravo su bogati kapitalist i fašisti oni koji bi trebalo da se plaše bauka revolucije, međutim oni su sposobni da izvor svog straha predstave kao stvarno društveno zlo koje bi trebalo iskoreniti. Čak su i siromašni ponekad prinuđeni da pokažu iracionalan strah od radikalizma, ili bilo koje druge politike koja bi ih mogla emancipovati i izvući iz začaranog kruga tlačenja koje traje generacijama.

To je podsetnik da nikad ne treba podcenjivati dominantnu buržoasku ideologiju u savremenom društvu. Tragična istina je u tome što dekadentne buržoaske vrednosti mnogi još uvek smatraju svetim. Stoga, komunistička kritika te filozofije smatrala bi se odvratnim prestupom, neprijatnošću. To je jedan od razloga zašto je antikomunistička histerija opstala i u dvadesetprvom veku…

Kada se zalepršala zastava SSSR­a, zastava Crvene armije, zastava antifašizma nad Rajhstagom, cijela Evropa i svijet su slavili mir, pobjedu – zahvaljivali sovjetskom narodu, ostalim saveznicima… Staljinu. Fašizam je konačno doživio poraz.

Prošlo je od tada sedamdeset godina i desilo se mnogo toga. Saveznici iz Drugog svjetskog rata su postali neprijatelji. SSSR se potom raspao, ali se uzdigla imperijalna Rusija. Ponovo se zvecka oružjem, Evropa se militarizuje, fašisti su na ulicama, parlamentu, vladama. NATO fašisti su faktički okupirali Evropu i došli do granica Rusije. Istovremeno se ubrzano prekraja istorija, i to ne zbog prošlosti nego zbog budućih sukoba. Za trenutne i buduće sukobe imperijalistima treba idejna osnova, a za to je svakako najpogodnija nacistička ideologija i fašizam u modernoj obradi. I oni su tu. Kao što su to i i razni reakcionarni vjerski i drugi pokreti po svijetu koji se stvaraju za potrebe opstanka zapadnog imperijalizma i kapitalizma uopšte.

Jedan od najvećih zajedničkih datuma u istoriji dvadesetog vijeka, 9. maj, će posebno proslavljati ruski imperijalisti i “zapadne demokratije” u ruhu modernog fašizma, svako na svoj način, dok će tenkovi vozovima ići prema ruskim granicama; dok će se gomilati trupe sa jedne i druge granice; dok će bombe padati po arapskim i muslimanskim masama; dok će Evropljani drhtati od terorizma i “terorizma” i talasa stotina hiljada imigranta koji će bježati od rata, nemaštine i zla koji ih pritiska sa svih strana.

I ovdje na Balkanu na prostoru bivše Jugoslavije se vrši revizija istorije. Restauriraju se fašistički i kolaboracionistički pokreti. Ustaše po Hrvatskoj pravdaju svoje masovne zločine tokom Drugog svjetskog rata i pravdaju progone Srba devedesetih; četnici su u Srbiji stekli status antifašističkog pokreta, dok je i zvanični četnički vojvoda na čelu te države. Devedesete godine i velikosrpske agresije i četnički zločini nad narodima bivše Jugoslavije se prešutkuju kao da se nikada nijesu ni desili. No, ni među Bošnjacima, Albancima, Makedoncima, Crngorcima i Slovencima ne veliča se Narodnooslobidlačka borba kao najsvjetlija stranica istorije naših naroda, već se ima selektivni pristup, jer to ne odgovara vladajućoj eliti po državama bivše Jugoslavije. Ne odgovara njima u sprovođenju diktature kapitala, ni njihovom sluganskom odnosu spram modernog fašizma.

Oko 9. maja vlada opšta konfuzija, kao što vlada opšta konfuzija u današnjem svijetu, gdje su se mase pokrenule i kada se priprema krvoproliće, veliko krvoproliće. A koje je već uveliko započelo, dok samo malograđanski slojevi Evrope pokušavaju sačuvati svoj svijet koji se neumitno ruši pred njihovim očima.

No, 9. maj će preživjeti sav taj mutljag koji se nadvio nad tim velikim datumom. Oni koji ga danas prisvajaju i kite se njime, prije 70 godina bi, umjesto na počasnim tribinama u Moskvi, tgovima Kijeva, Berlina, Brisela…, stajali pred puščanim cijevima oslobodilačke Crvene armije i partizanskih pokreta Evrope.

Balkanski narodi, a posebno narodnooslobodilački pokret Jugolavije, Albanije i Grčke dali su veliki doprinos u slamanju fažizma. Stradale su na stotine i stotine hiljada boraca i civila.

Mogu se u ime modernog fašizma, prilagođavanja trenutnom odnosu snaga, vršiti pokušaji revizije istorije, ali se jasenovci, batajnice, kragujevci, kozare i ostala stratišta neće zaboraviti. Kao što se neće zaboraviti ni Sutjeska, Neretva i sve ostale bitke tadašnjih boraca za slobodu. I neće ih sigurno zaboraviti ni sadašnji borci za slobodu, koji već stasavaju pred najezdom modernog fašizma i diktature kapitala, koji neumitno gaze sve pred sobom. Usotalom, kao i fašizam prije sedamdeset i nešto godina.

Slava milinonima sovjetskih boraca koji položiše svoje živote za jedan bolji i slobodniji svijet.

Slava slavnoj narodnososlobodilačkoj vojsci na čelu sa Komunističkom partijom Jugoslavije i Titom, koja je ujidinila jugoslovenske narode u borbi protiv fašizma.

Smrt fašizmu­sloboda narodu!
Balkanskim pokretom otpora!