Author: admin

Ponovo se i sve više priča o ljevici. Na prostorima bivše Jugoslavije i Balkana je za sada to više nalik modnom trendu nego što je izraz klasnog sukoba koji predvode organizovane snage. Ponovo i tu pokušavaju da cvjetaju neki stari cvjetovi, ali ima i naznaka da će nići i neki novi. To je neminovno u sadašnjim surovim uslovima kapitalističke datosti i kroz nametnuto ropstvo najširim slojevima, kao i svakodnevnu njihovu spoznaju gubljenja sopstvene ljudskosti.

Posljedice neoliberalne diktature po svijet su sve pogubnije. Aveti prošlosti, od vjerskog fanatizma do raznih oblika fašizma, podstiču se na sve strane. Sukobi i novi ratovi su pred vratima. Mnogi bi da spasavaju jedan svijet koji se ruši pred njihovim očima, ali su nemoćni i ne znaju kako bi to radili. Kao da je svima dosta tog kapitalizma i htjeli bi ga se otarasiti, po onoj narodnoj – ”pustili bi mi rado njega, ali on neće nas”. Sve jače diktatura kapitala steže omču oko vrata, ne samo pojedincu, radničkoj klasi, već cijelim narodima. Steže omču i vodi ih ka nečemu zastrašujućem…

Šta bi onda bilo to emancipatorsko u današnjoj ljevici? Koji je to novi kvalitativni skok koji se zahtjeva od nje?

Sigurno da jedan dio odgovora na postavljeno pitanje leži u toj revolucionarnoj ljevici u svijetu koja se čvrsto držala osnova marksističke teorije, shvatanja klasne borbe i principa organizovanja, i koja je, ma kako prolazila kroz plime i oseke, na dobrom putu da danas postane predvodnik širih pokreta masa. Znači, treba učiti iz iskustva te ljevice, jer su u današnjem svijetu opšte globalizacije uslovi življenja obespravljenih masa sve više slični jedni drugima.

Drugi dio odgovora na pitanje je tamo gdje je on uvijek i bio – u analizi kapitalizma, to jest trenutnog odnosa klasnih snaga i tendencija u njemu, a mi živimo na Balkanu, na periferiji imperijalnih centara moći, sa malom koncentracijom kapitala, ali i jednim od čvorišta imperijalnog nadmetanja i sukobljavanja…

Marksistička teorija je davno izvršila naučnu analizu kapitalizma, otkrivajući neke osnovne zakonitosti u njemu, od permanentnog revolucionisanja proizvodnih snaga, stalne centralizacije kapitala, krize hiperprodukcije, tendencijskog pada profitne stope, klasnih borbi… I tu se ništa nije promijenilo, niti se menja, bez obzira na sve te fraze i „faze“ kapitalizma. Sve te zakonitosti u kapitalizmu počivaju na osnovnim temeljima svakog klasnog društva – a to su privatna svojina i robna proizvodnja.

Svaki relevantniji pokušaj prevazilaženja klasnog društva mora poći od njegove suštine. I sve uspješne revolucije, građanske ili proleterske, uvijek su počinjale upravo od te sušine. I ono po čemu počinje jača deferencijacija na ljevici je odnos prema privatnoj svojini i robnoj proizvodnji – da li je taj odnos rezultantan ili samo deklarativan…

Istovremeno je i ta ogromna centralizacija kapitala saveznik svoje suprotnosti, tog istog revolucionarnog pokreta. Koncentracija kapitala u sve manji broj ruku, kao i nove tehnologije sa neviđenom proizvodnošću rada, gura čitav svijet „privatnosti“ na smetlište istorije, kao višak, nešto nepotrebno, zajedno sa viškom svih tih hiperprodukcionih roba, samih ljudi. Gura taj isti kapital da dokida sebe, nemoćan pred sopstvenim zakonitostima. I kapitalizam je već pripremio dekrete za novu epohu „zahtjevajući“ da se prekine njegova agonija. Treba samo da revolucionarni subjekt obznani da se ukida privatno vlasništvo – od banaka, berzi, multinacionalnih kompanija, preduzeća, zemljišnih posjeda, stanova… kola, četkica za zube i pidžama. I da privatno vlasništvo zamene oblici društvenog upravljanja nad meterijalnim i duhovnim sredstvima. Ti oblici upravljanja su tu već pred našim očima u nejasnim formama javnog, proizvodnog i ličnog upravljanja. Treba ih samo osloboditi okova da bi zaživjeli.

Neće ovaj svijet propasti ako nema privatne svojine, naprotiv, ostavićemo jedan ogroman teret i sopstvene lance za sobom.

Iza ovog istorijskog zahtjeva se krije i osnovni nedostatak današnje malobrojne ljevice na jugoslovenskom i balkanskom prostoru. Ona još uvek nema jasne odgovore na suštinska pitanja iz prostog razloga jer nema ni revolucionarnih organizacija niti revolucionarne prakse. Istinska ljevica može svoje odgovore spoznavati i davati samo kroz revolucionarnu praksu, kroz sukobe sa klasnim neprijateljem. Zato mnogi ljevičari i grupe na ovim prostorima, zbog nedostatka te prakse, a većina nema ni želje za njom, nastupaju sa pozicija konzervativizma, nudeći nešto što se nikada više neće vratiti. I oni su osuđeni na neuspjeh. I zato neki drugi ljevičari, pred silinom naleta kapitala, u oportunističkom strahu, bježeći na reformističke pozicije, pristaju na koegzistenciju sa tim svijetom kapitala, unaprijed krijući negdje iza leđa bijelu zastavu. Čini se kao da nema izlaza i da je ovakva ljevica osuđena da tumara između sve jalovijeg i farsičnog ponavljanja floskula prošlog, ili klovnovskog glumatanja principijelnih revolucionarnih pozicija, šminkajući davno spoznate petokolonaške pozicije u samom proleterskom pokretu.

Inficirana virusom nacionalnih uskogrudosti, kao i shvatanjima evropske ljevice koja trenutno ne valja “po lule duvana”, ova ljevica se batrga u nemoćnim reagovanjima na pojavne brloge malih balkanskih režima, bolje reći malih banditskih grupa na vlasti. Zato je pristajanje ove ljevice u startu na pravila svih tih podaničkih režima u stvari udaljavanje od revolucionarne pozicije i njeno kapitulanstvo. I zato i jeste zadatak stvarne ljevice da pokret stalno izmješta izvan sistema. Nijedan revolucionarni pokret u svijetu nije dio sistema, jer je to po sebi kontradikcija. Ne zato što su se sami “odmetnuli” od sistema iz sopstvenog hira, sektaštva, nego što ih je taj sistem izbacio i izbacuje na ulicu kao dijela nepotrebne mase, a pogotovo kao dijela koga treba uništiti, jer mu se pokušava suprotstaviti i rušiti ga. I tu je ona tačka koja tek začetu ljevicu ovih prostora gura ka jasnoj diferencijaciji – ne samo ka prevazilaženju svih tih uskih nacionalnih shvatanja koja je još opterećuju, što znači da ona mora biti duboko internacionalistička, nego što se mora jasno pozicionirati u odnosu na suprotstavljanje sistemu, onosno diktaturi kapitala. Sistem semože rušiti iznutra i spolja, ali pokret mora biti samostalan i odvojen od sistema i duboko ukorenjen u masama.

Balkanske mase danas već počinju da vape za tom ljevicom, a nje nigdje nema ili je ima u tragovima. I ono što se nudi masama od sadašnje malobrojne ljevice, sa nekim skoro nezapaženim aktivizmom, ne uliva im neku nadu da bi to one podržale. Igranje parlamentarizma, učešće na izborima, potpuni legalizam, odricanje od radikalnijih metoda borbe, služe više za uveseljavanje vladajućih slojeva, nego što su dio ozbiljnijeg procesa klasne borbe.

Pojava ljevice koja hoće da uči od revolucionarnog pokreta u svijetu i pravi korake ka ilegalnim organizacionim strukturama i strukturama duboko povezanih sa masama, kojoj stalno prijeti uništenje od tog sistema, jer negira njegovu samu osnovu, i koja se direktno suprotstavlja svim oblicima imperijalnog porobljavanja balkanskih naroda, sigurno će naići na simpatije nezadovoljnih balkanskih masa. Istorijsko iskustvo nas uči da samo treba biti uporan i naći će se izlaz za one koji hoće da ga traže.

I da ponovimo upravo za one koji hoće da traže taj pokretački slogan: “Obespravljene mase nemaju šta da izgube. One su već izgubile.”

Balkanskim pokretom otpora!

Ako išta trenutno zaslužuje pažnju u ovom svijetu haosa, to su ti tragovi nade koji se probijaju kroz nove vidove borbe za oslobađanje žena. Hiljadugodišnja dominacija patrijarhata ustrojena je onog trenutka kada se jedan svijet ravnopravnosti žena i muškaraca, zbog pojave privatne svojine, pocijepao, ne samo na klase, nego i na dominaciju jednog pola nad drugim. Žena je od tada, u tom obliku ropstva, postala ne samo “mašina za rađanje”, nego i najjeftinija radna snaga, kako “domaća” (neplaćeni kućni rad) tako kasnije u novim uslovima i “fabrička”, ali i sredstvo za nametanje obrazaca ponašanja po mjeri te opšte privatnosti i opšteg posjedovanja na osnovu moći kapitala u dominantno patrijarhalnom svetu.

Međutim, kako je svijet “opšte privatnosti “ počeo dolaziti u sukob sa samim sobom, tako je počela i jačati svijest da nešto treba menjati u odnosu dva bića koja žive zajedno ali jedno od njih zadržava privilegije koje mu omogućavaju da dominira, tlači, i to uvijek uz potporu neke više instance (od pravne do religijske) i “normi” koje tu nejednakost prikazuju kao “prirodno stanje stvari”… Zajedno sa proleterskom klasnom borbom, počela je i borba za jedan pravedniji svijet, odnosno borba za oslobođenje žena.

U jednom periodu je u jednom dijelu svijeta djelovalo da je sa klasnom borbom usmjerenom protiv svijeta kapitala, i borba žena za oslobađanje krenula u dobrom pravcu, kao i da će žene uskoro ostvariti svoju emancipaciju. Žene su osvojile pravo glasa, počele su se školovati, zapošljavati i odvajati od domaćinskih poslova, počele su učestvovati u javnom i političkom životu. Izgledalo je da će se taj proces ženske emancipacije uskoro ostvariti. A onda je točak istorije negdje zastao, neko je bacio klipove pod njega. To je taj epohalni trenutak kada se ruši svijet koji je dominirao hiljadama godina prije. Trenutak koji se može završiti samo nestankom ljudske vrste ili stvaranjem novih, drugačijih odnosa.

Problem sa kojim se suočio ženski pokret s kraja dvadesetog vijeka eskalirao je u svojoj punoći. A to je bila posledica slabljenja klasne pozicije proletarijata u jednom trenutku u svijetu. Ženski pokret je, kao što je to uvijek slučaj sa defanzivom proletarijata, počeo da ide linijom razdvajanja rodne i klasne emancipacije. To je uglavnom dovelo ovu borbu na pozicije karikaturalnosti, neozbiljnosti, do pokreta koji takav prestaje da bude relevantan za istorijske procese.

Ponovo se pokazala jedna zakonitost: kako je proletarijat počeo gubiti svoje pozicije, tako se i položaj žena u društvu kretao u pravcu vraćanja na poziciju privatne sfere – opet su se pojavili stari okovi za koje se mislilo da su prevaziđeni. Žene su ponovo primorane da budu „samo majke“, „samo ljubavnice“,“ samo domaćice“, ili sve manje plaćene radnice sa sve dužim radnim vremenom. Povećala se, takođe, i ta potreba kapitalističkog svijeta da se žena još više istakne kao puka potrošna roba: od naslovnica časopisa, preko reklama i TV emisija, žena uglavnom imastatus „mesa“ ili objekta, i to sve jeftinijeg objekta. Neretko se upravo ove pozicije maskiraju lažnim emancipatorskim potencijalom ili slobodama. Zanimljiv je još jedan fenomen: mnoge žene su stavljene u skoro „slijepu nužnost“­ u položaj da „moraju“ prihvatiti pravila kapitalističkog „vertikalnog svijeta“i logiku kapitalističkih odnosa, našavši se na pozicijama odlučivanja i moći (kao direktorke, menadžerke, političarke). Prihvatajući logiku tog svijeta one su postale ne samo zastupnice klasnih interesa krupnog kapitala i neprijatelji potlačenih slojeva nego i protivnice interesa oslobođenja žena i borbe za jednakost uopšte. No, sa krizom i slomom tog svijeta koji se odigrava pred našim očima, kao i jačanjem klasnog otpora u obespravljenim masama koje više nemaju šta da izgube, pogotovo na tzv. periferijama centara moći, ojačala je i spremnost mnogih žena da se nametnu kao klasni oslobodioci. Da čine i predstavljaju isto ono što su nekada činile i bile partizanke. Najnoviji primjeri žena Kurdistana, Indije ili Filipina, koje su uzele puške u ruke i krenule u odlučan obračun sa starim svijetom i u izgradnju novih društvenih odnosa, služe kao uzor i ideal borbe koji danas treba slijediti i prema kome treba iskazati punu solidarnost! Jer, nema klasne borbe bez borbe za oslobađanje žena, kao što nema borbe za ženska prava bez klasne borbe!

Borbom žena za svoje oslobođenje se podiže nivo klasne borbe svih obespravljenih i mogućnost da sa rušenjem klasnog svijeta i svijeta dominacije i muškarci i žene počnu osjećati dašak slobode i ravnopravnosti.

Srušimo svijet dikature kapitala i neslobode!
Učinimo muškarce ravnopravnim!

Devedesetih godina prošlog veka smo se smejali kada je politička luda od Šešelja krenula sa namerom da zabije glogov kolac u Titov grob. Normalno, sve je to bila dobro smišljena predstava, čiji su akteri prepoznali koji politički vetrovi počinju da duvaju Srbijom. To je bio samo jedan od nagoveštaja da politička elita u Beogradu želi da ostvari svoje male imperijalne interese, kako bi se nametnula ostalim narodima Jugoslavije. Znamo kako se završila ta politika – u masovnim zločinima nad nejači drugih naroda; u porazima i sveopštoj bežaniji njihovih “junaka”; na nekim sramnim suđenjima pred sudovima koje oni nisu priznavali, kao da se ništa nije ni desilo. To se zove kolektivna anamneza – nesposobnost jednog društva da se izdigne na nivo ljudskosti, kao i nesposobnost tog drušva da se obračuna sa svojim zločincima i pogrešnom politkom. I tu se u suštini ništa nije promenilo, naprotiv: otišlo se čak korak dalje u nekim stvarima u odnosu na miloševićevsku ratnu politku – počela je rehabilitacija svih kolaboracionista i fašista tokom Drugog svetskog rata, a nesmetano se dozvoljava i podstiče delovanje fašističkih organizacija.

Narodi bivše Jugoslavije treba da se suoče sa činjenicom da je osnovni problem upravo u toj maloj, imperijalnoj politici režima u Beogradu, ma ko bio na vlasti, uz sekundiranje režima u Zagrebu. I dokle god se ne zgazi bez milosti ta politika i te imperijalne težnje, nikakvog napretka ne može biti. Same politike režima u Beogradu i Zagrebu su nesposobne za ostvarenje svojih ciljeva. Problem je što ih danas počinju koristiti imperijalisti za svoje interese na Balkanu.

I uzalud su sve te priče o karikaturalnoj, podaničkoj vlasti i pljački koju vrši režim Srbije nad osiromašenim masama; o uskraćivanju radničkih i studentskih prava; o korupciji, partijskoj državi, nepravdi i privatizacijama. Ništa od toga nema tu istorijsku težinu, dok se ne zabode “glogov kolac” u srce tih režima, odnosno njenih malih imperijalnih interesa. Interesa da rasparčaju BIH, da ponovo pripoje Crnu Goru i ponovo gaze albanski narod Kosova. Vlasti u Beogradu, kao i u Zagrebu su svesne da same ništa ne mogu i da im treba oslonac u najmoćnijim imperijalistima. Zagreb se davno opredelio da bude branik NATO­a na Balkanu, Beogradu je stavljen nož pod grlo od strane zapadnih imperijalista, dok se permanentno pojačava pritisak ruskih imperijalista.

Režimska propaganda u Srbiji i drugim zemljama bivše Jugoslavije u svojoj nemoći širi defetizam, stav da se moramo prikloniti jačima, odnosno voditi računa o interesima moćnih. I to bi na prvi pogled i bio racionalni izbor – interes očuvanja resursa zemlje. Međutim, ukoliko se moćnici bore za svoje interese na Balkanu, a bore se, onda su i ti narodi Balkana samo “monete za potkusirivanje”. Zar je imperijalistima bitno koliko njih će poginuti na ovim prostorima zaprevlast zapadnog ili ruskog imperijlizma? Svedoci smo kako to izgleda u drugim delovima sveta gde su suprotstavljeni interesi moćnika.

Šta onda činiti?

Lenjin je davno utvrdio : “Principijelna politika je jedina ispravna politika”.

Činiti ono što su naši narodi uvijek radili da bi opstali, a zato su i opstali. U nemogućim uslovima i višestruko nepovoljnijim odnosom snaga, pokrenuti taj otpor protiv tog stanja. Ma kako taj otpor iracionalno izgledao i pretio da odnese žrtve. To je istorijska zakonitost. Drugo rešenje je da se pristane na ropstvo. I to ropstvo može trajati dugo, veoma dugo. Ali, onda nećemo biti ni Srbi, ni Hrvati, Crnogorci, Albanci, Bošnjaci, Makedonci, nećemo biti ni radnici, ni građani sa svojim pravima – bićemo roblje.

Obespravljene mase Srbije imaju zadatak da se obračunavaju sa sopstvenim nacionalizmom i da zabodu taj “glogov kolac” u srce samog režima. Istorija nas uči da se to neće moći izvesti bez opštebalkanskog klasnog pokreta otpora čiji će jedan krak marširati i ulicama Beograda. On će rastjerati sve te petokolonaše zapadnih i ruskih imperijalista.

Naglasak je na klasnom pokretu, jer jedino obespravljene mase koje su ostale bez posla, koje su nemilosrdno eksploatisane, koje ne mogu da sastave kraj sa krajem ili ne vide nikavu pepsektivu, odnosno ne pristaju na tu sveopštu nepravdu, jesu spremne da istinski daju sebe i suprotstave se diktaturi kapitala. Samo tako će se stvoriti pretpostavke za jedan bolji i nadasve dostojanstveniji život. Obespravljene mase nemaju šta da izgube. One su već izgubile.

Balkanskim pokretom otpora!

Crnogorski narod, vjerovatno zato što je tako mali a željan slobode i stiješnjen sa svih strana, bio je neka vrsta svetionika svima koji su se borili za pravdu i slobodu. Mnogi su prisvajali tu borbu, a najviše oni u ime „svekolikog srpstva“, između ostalog da bi proširili to svoje „srbstvo“. I čini se da će borba tog „srbstva“ i „crnogorstva“ još trajati. No, to nije tema ovog teksta.

Gdje je sada cnogorski narod sa svojom etikom čojstva koja mu se pripisuje, sa svojim slobodarskim zovom?

Odgovor je: to više skoro i da ne postoji, ili postoji samo u tragovima.

Jednostavno, nekadašnji etički i slobodarski svijet se urušio pod naletom tzv. modernizacije. A taj svijet je i počeo da se naglo urušava posle sloma socijalističke revolucije, kojoj su Crnogorci dali svoj veliki doprinos. Sa rušenjem tih principa socijalističke revolocuije, bili su trasirani neki događaji devedesetih a sada i spremnosti Crne Gore da se dobrovoljno preda novom okupatoru – globalnim svjetskim teroristima.

Taj svijet koji „nikad ne ljubaše sramotnoga ropstva lance“ se lomio od tamo negdje od 48. prošlog vijeka, kada je stasao cio stalež ulizica i nazovi komunista, do te kasnije malograđanske i reformističke poplave ljudi koji su samo gledali gdje će da uhljebe svoje guzice. Devedesete godine prošlog vijeka su samo ubrzale proces tog kameleonstva. Za razliku od ranijeg prioda, novi političari ne samo što su bili spremni da mijenjaju svoja ubjeđenja od prilike do prilike, nego su stekli još jednu osobinu. To je koristoljublje. Želja da se se uz političku vlast i obogate. Time su direktno sa vrha širili taj otrov u još relativno očuvanu etičku svijest crnogorskog naroda. Na kraju su uspjeli. Oni su u ime te modernizaicje, bollje reći nesmetane pljačke, razorili ono što se se najviše cijenilo u crnogorskom narodu – nepristajanje na ropstvo, nepristajanje da se oćuti nepravda, nepristajanje da se ne bude ravnopravan, nepristajanje na trpljenje osionosti od strane vlasti. I nikle su neke nove generacije poslušnih, lažljivih, potkupljenih i kriminogenih….

No, mi kao marksisti­lenjinisti znamo i da je to pirivremena posledica izdizanja jedne klike koje se u određenom trenutku nametnula i koja je, u ime istorijsko opravdane borbe za očuvanje crnogorske samobitnosti, iskoristila tu borbu za stvaranje režima lične vlasti, a potom uvela crnu Goru u kolonijalno ropstvo. Sve u ime ljubavi za očuvanje Crne Gore.

Mi isto tako kao marksisti­lenjinisti znamo i šta slijedi. Ne zato što smo proroci, nego zato što je to zakonitost. Znamo da svi tragovi slobodarske Crne Gore nisu zatrti. Znamo da će se te crnogorske mase koje niko ništa ne pita i sve više ih gazi, osjećati sve neslobodnije u toj Crnog Gori. Biće im tijesno, jer će ih ih boljeti ta nepravda. Biće im tijesno, jer to neće biti njihova Crna Gora. I neće pristajati. Neće pristati na nepravdu da ih gazi vladajuća klika za svoj račun i račun svojih gospodara, ma kako se oni nazivali.

Vrijeme je da ti golobradi Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci,Hrvati… ponesu neke druge barjake, umesto barjaka nacionalnih podjela i novih kolonizatora i okupatora. Ako nista, oni neće dugo htjeti da ginu pod zastavom Crne Gore za interese NATO­a, ubijajući nejač po svijetu.

I nek malo utihnu sve te trube i proganda podaničkog režima Crne Gore, kojom se najmoćnija teroristčka organizacija prikazuje kao neki opšti mirotvorac, jer time sebi čine samo težom optužnicu pred nekim budućim narodnim sudom Crne Gore.

Treba samo uzeti spisak intervencija NATO­a po svijetu u poslednjih pola vijeka i vidijeti posledice tih intervencija.

Žrtve ne treba brojati, jer im se i ne zna broj. Ako iko ima išta ljudsko u sebi, sve će mu biti jasno.

Šta je NATO branio i šta sada brani ? Šta će sada Crna Gora, sa svojom šaka jada, njenim stanovncima, da brani?

Mi kao maksisti­lenjinisti opet znamo šta NATO brani i čemu se pridružila sadašnja crnogorska klika. Oni brane kapitalistički poredak i brane dominaciju najuže klike svjetskih moćnika koji radi očuvanja kapitalizma vode ratove protiv naroda svijeta. Vode ratove da bi se održao taj prevaziđeni svijet po cijenu njegovog uništenja.

Mi komunisti, nikada ne krijemo svoje mišljenje. Da, mi želimo da crnogorska vladajuća klika stane pred neki budući revolucionarani sud. I to će se desiti, ma kako se sada ugodno osjećali uz skute svojih gopodara. Ali i to je sporedno sa istorijskog stajališta. Mi iznad svega želimo klasnu pobunu crnogorskih masa. Da ponovo te mase osjete zov slobode. Zov slobode zajedno sa svim ostalim balkanskim narodima u otporu imperijalizmu ma sa koje strane dolazila ta osvajačka čizma.

Do tada – “Crnogorci su krivi jer misle da je Crna Gora – njihova Crna Gora!”

Kada su se devedesetih godina prošlog veka, na dobro organizovanim mitinzima od strane službi bezbednosti i pod motom „dešavanja srpskog naroda“, počeli da se pojavljuju ljudi sa četničkim obležjima i zastavama, tadašnji predsednik „komunista“ Srbije, Slobodan Milošević, je cinično izjavio da to nisu nikakvi nacionalisti i četnici, nego pojedinci u svojim narodnim nošnjama.

E ti „u narodnim nošnjama“ su kasnije, ojačani od samog sistema, postali izvršitelji najvećih zločina na terenu.

No nije suština problema u tim, kako vole mnogi reći u svom malograđanskom preziru, „bezubim i primitivnim“, već u samom sistemu koji je kreirao tu zločinačku ideologiju kao svoju. Kreirao i mahao tim zastavama bestidno, sve dok je to moglo da prođe.

Sve je poznato i elaborirano. Kao i to da su se ti „bezubi i primitivni“ malo umili, oprali krv sa ruku, zaboravili na pokliče mržnje, a neki i seli u razne predsedničke i druge fotelje, ili se negde skrasili, čekajući da ih nalogodavci ili sama atmosfera opet osokole.

I to je poznato. Ali ti „neimari zla“ nisu sedeli skrštenih ruku, već su radili da sačavaju svoju idejnu osnovu, da ne nestane pred nekim novim shvatanjima. I sačuvali su je.

U međuvremenu su dobili krila rehabilitacijom zločinca Draže Mihailovića. Dobili su dozvolu da mogu da organizuju četničke kampove, podižu spomenike, imenuju ulice i vrše reviziju istorije kroz mngobrojna izdanja udžbenika i pravljenje filmova. I sve to je podsticano iz dva pravca – od samog sistema i same Srpke pravoslavne crkve. Posebno od SPC koja je ubrzala svoj posao da dodatno osakati narušenu sekularnost u Srbiji. Da je počne pretvrati u tamni religiozni vilajet, sve „u ime opstanka srpskog naroda i njegove duhovnosti“

I tu se ništa nije promenilo od rušenja bivše Jugoslavije. Samo se čekalo na povoljne istorijske okolnosti. A te okolonosti su nastupile svuda u okruženju. Evropom marširaju fašisti, Rusijom klerofašiti, dok SAD putem NATO­a brine o nametnaju tog globalnog fašizma.

Režim u Srbiji se, pod tim uticajem spoljašnjeg fašizma, želi prilagoditi. Ako ne bude prvi, barem da ne zaostaje. Daje se prostor zabranjenim fašističkim organizacijama da jačaju, uz sve manje stidljivo pravdanje fašističke ideologije.

Sada je trenutno na dnevnom redu rehabilitacija Milana Nedića, predsednika vlade za vreme Drugog svetskog rata – fašiste i ratnog zločinca, koji je sa svojom vladom odgovoran za desetine hiljada ubijenih Srba, Roma, Jevreja i „mrskih komunista“.

Nije bitan tu nekakav Nedić. Njemu su već narod i istorija presudili. Bitne su te nove okolnosti i novi fašizam koji se ovim samo osnažuje. Vlada u Srbiji je razapeta samo jednim – kako i kome više jurnuti u susret? Da li novim okupatorima sa Istoka ili Zapada? I već se negde peče taj domaći hleb sa solju, da se iznese pred nove okupatore, na tečnom engleskom ili na „bratskom“ ruskom – svejedno.

Savremeni okupatoru si već odradili svoj posao. Već su Srbiju dobro rasparčali i kupuju i poslednje prirodne resurse zemlje, vode… svega što je ostalo. I odavno su tu sa svojom logistikom – od banaka, do raznih nazovi koncesija. Samo im je tesno. Jako tesno. Ne mogu da se dogovore čije je čije. A hteli bi i svojom čizmom da kroče i svoju zastavu da prvi pobodu.

A petokolonaši se ubrzano množe, dok je većina u namentutom strahu i beznađu spremna i na dodatna poniženja. No, kao i uvek, biće i onih koji će činiti sve u svom klasnom otporu da se neke druge „narodne nošnje“ i nove zastave ponovo pojave i zalepršaju nad slobodnom Srbijom.

Za klasni otpor slobodarske Srbije!

U BiH se, barem u tzv. Federaciji, na sav glas označava dan državnosti, čak i od onih koji ne zaslužuju da stanu ispod zastave te države, već pred neki narodni sud. Označava se državnost koja to i nije, nego „nešto“. „Nešto“ nedefinisano, nedorečeno, podaničko. „Nešto“ koje funkcioniše samo u bestijalnoj pljački naroda, i „nešto“ što se pretvara u sve zamršeniji čvor opštih protvrečnosti nekih širih odnosa. „Nešto“ što nagovještava da se polako pretvara u tačku budućih sukoba svih tih imperijalnih interesa.

Zašto? Zašto opet Bosna? Zar nije dovoljno platila desetinama hiljada izbjeglih, bez svog doma zauvijek. Zar nije platila desetinama hiljada mrtvih čije se kosti i dan danas nalaze širom njene divlje ljepote, pomiješani sa razasutim minama koje ne daju kročiti, da se ljudskom stopom valjda ne naruši ta njena divlja ljepota.

Bosanski narod je gladan, podijeljen i ponižen, ali i sve tiši. Poslije svog juriša na vlast, misleći da time rješava sve svoje probleme, odjednom je utihio. Uplašen pred silom koja mu je zaprijetila. Uplašen usled svoje neorganizovanosti i nemoći da postavi ciljeve svoje pobune.

Međutim, nisu prekinuti procesi koji taj isti bosanski narod sve više tjera u beznađe, ali i otpor. Naprotiv, oni su se pojačali. Sve je više osionosti, kako od lokalnih moćnika, religijskih napasnika, pa sve do političara koji imaju zaleđinu u represivnom aparatu i sili imperijalista. Nikada nije bosanski narod bio tako razapet na više strana kao danas – od nacionalnih, religijskih, međureligijskih do klasnih, nadasve klasnih podjela.

U BiH još nije ojačao revolucionarni subjekat koji bi svojom snagom i borbom poveo bosanske mase u suprotstavljanju sadašnjem podaničkom, korumpiranom i pljačkaškom nazovi sistemu. Koji bi poveo bosanske mase da svojom borbom pokažu kako se naizgled i u nemogućim uslovima osvaja sloboda i neki novi život. Isto ono što su radile bosanke mase tokom NOB­a. Nema tu velike razlike.

No, bosanske mase moraju prvo da se na svakom koraku obračunavaju sa sopstvenim nacionalizmom i religijskom zatucanošću. I tada će biti spremne za mnogo veću bitku – bitku protiv imperijalističkog ropstva i diktature kapitala, koji upravo podstiču sve te podjele u BiH. Bitku ne samo za jedinstvo BiH, nego bitku i za jedinstvo svih balkanskih naroda u otporu svim imperijalistima.

Balkanskim pokretom otpora!

Prije pola vijeka hladnoratovski svijet su predvodili Varšavski i NATO pakt. U tom svijetu su bila uspostavljena neka pravila: postojala je jasna podjela interesnih sfera i postojala besomučna trka ko će proizvesti više savremenijeg u ubojitijeg oružja.

Varšavski pakt je na kraju raspušten i ostao je NATO pakt. Iako se on svo to vrijeme predstavljao kao odbranbeni, zbog postojanja Varšavskog pakta, nastavio je još žešće da bombama „širi demokratiju“ ostalim narodima svijeta.

Taj NATO pakt je tu danas sa svojim bazama i vojnicima. Obučava i vojnike balkanskih država.

Trenira ih za masovna ubijanja po svijetu i širenja haosa u ime „uspostavljanja mira“.

Taj NATO ima podršku tih lokalnih bednika u svim tim malim državicama Balkana.

Ti lokalni bednici kvislinški ubjeđuju narod da im je u interesu da budu pod NATO okupacijom, jer ih on štiti od nekog većeg zla.

Ti lokalni bednici su „ušli u pakt sa đavolom“ da bi štitili svoje sitne interese – pljačku naroda u ime „stabilnosti“,“patriotizma“ i šta li već blebeću…

Ti loklani bednici već danas sebe u svojoj istorijskoj neosetljivosti kandiduju za neki budući narodni sud koji će im suditi za kolaboraciju, za pogibije, stradanja i pljačku naroda. I vjerovatno da niko tada neće imati ni milosti, kao što oni danas nemaju, pristajući da budu, sa široko podaničkim osmjehom, instrument i sučesnik u rukama NATO okupatora (ili bilo kojeg drugog).

Pitanje koje se postavlja ovim tekstom je jednostavno, jer je ono pitanje svih pitanja iz kojeh se izvode i sva ostala pitanja. Da li ćemo imati posla, dobiti platu, penziju, pravo na štrajk, zdravstvenu zaštitu, u suštini je danas sporedno. Iako već sada znamo da će biti toga sve manje – i para i prava.

A pitanje je jednostavno: da li prihvatamo NATO (bilo čiju drugu) okupaciju ili ne?

Od veličine DA i od veličine toga NE zavisi sudbina naroda Balkana.

Istorijsko klatno ne priznaje u ovakvim slučajevima pravo na apstinenciju i odbijanje da se opredijeliš. Istorijsko iskustvo nam kazuje da ti koji pokušavaju da se provuku „između kapi kiše“ uglavnom najviše i stradaju.

Znači, moramo se opredijeliti, jer druge nam nema, a i ne daju nam. I bilo bi dobro kada bi svi to činili po svom ličnom ubjeđenju. A dobro znamo da neće. Nego će većina čekati i čekati, ili se priklanjati jačemu i činiti čak i bestijalne zločine i pljačku, uglavnom pod izgovorom da nisu imali izbora.

No isto tako znamo, a njima se i piše ovaj tekst, da su uvijek postojali i oni najbolji u svakom narodu koji će napraviti taj nužni korak naprijed. Korak ka putu slobode, bez obzira na cijenu. I koju će na svojim zastavama ispisati: Bolje klasni rat, nego NATO pakt!

Da, bolje je jer su sam NATO pakt, kao i ruski i ostali imperijalisti najsavreminiji strojevi za masovna ubijanja. I treba činiti sve da se taj nepravedni svjetski poredak diktature kapitala do temelja sruši. U ime slobode. Da, u ime slobode!

Mire među narodima – rat među klasama!
Balkanskim pokretom otpora!

Ima jedan video klip, a morali smo ga skoro svi vidjeti, jer je poslat od onih koji upravljaju svjetskim medijskim prostorom, i u kome se neki žutokljuni američki marinac, histerično raduje kada raketa, koju su otpravili sa nekih brodova, pogađa neki cilj u Bagdadu. Kao da je ta raketa uništila najveće zlo na svijetu, pa se nema moralnih dilema što su tu u vazduh letjeli i tijela djece, žena, vojnika… najviše zatečenih. Da zatečenih, koji nisu htjeli ili nisu mogli otići negdje drugo. I onda je nastavljeno ponižavanje, terorisanje i pljačkanje tih tamo zatečenih. I prolazile su godine i mržnja je rasla. Mržnja koja je željna osvete. Mržnja koja je slijepa, bezumna i koja širi oko sebe isto tako zlo kao i oni koji su poslali te rakete. Možda je razlika samo što je kod ovih prvih to zlo stasavalo negdje u bijesu i želji za osvetom, dok je kod drugih ono samo nastavak želje za dominacijom jednog svijeta zasnovanog na pljački i porobljavanju drugih nroda, pošto su svoj već porobili i disciplinovali.

Zašto se mora uništiti Islamska Država?

ID se mora uništiti, jer se sa njegovim postojanjem i njegovim postavljenim ciljevima olakšava posao globalnom fašizmu da cio svijet zaključa i umreži pod diktatom najkrupnijeg kapitala. ID je samo sredstvo jednog umirućeg svijeta, koji preko njega želi da uspostavi potpunu dominaciju nad obespravljenim svjetskim masama. Ovdje nećemo govriti o samoj ideologiji ID koja je u svojoj osnovi krajnje reakcionarna i pogubna, prvenstveno za one mase koje je u svom beznađu prihvataju.

Znači, jasno je da se ID mora uništiti, ali se postavlja jedno mnogo značajnije i povijesno pitanje. Da li treba isto tako nemilosrdno uništiti i taj svijet „umirujuće civilizacije“ koje preko proizvođenja ratova i opšteg haosa pokušava sačuvati dominaciju, a koje svjetske mase tako odlučno odbacuju?

Da treba. Treba ga isto tako uništiti kao i ID. Na zgražavanje svih malogrđana.

Paradokslano djeluje, ali je istina, dok lete američke, ruske, francuske i ostale rakete širom Bliskog i Srednjeg Istoka i seju smrt nad stotinama, hiljadama nevinih i zločinaca, jača uvjerenje da taj svijet „raketaša“ i pljačkaša više na tim osnovama ne treba da postoji.

A to uvjerenje je već i te kako prisutno u masama koje polako kreću za kurdskim, palestinskim, indijskim, filipinskim, latinoameričkim pokretima koji niču u otporu tom prevaziđenom svijetu.

Svaka žrtva razenesena bombom ID bezumnika je ujedno i zov slobode da uzmemo učešće i opredijelimo se. Ako smo još ljudi. Vrijeme je svakako isteklo.

Proleteri svih zemalja i ugnjeteni narodi ujedinite se!