Author: admin

Sposobnost svijeta kapitala u njegovoj borbi protiv proleterskih masa se ogleda ne samo u mogućnosti koncentracije ogromne sile, monopolom nad ekonomijom, medijima i propagandom, nego i sposobnošću da proleterski pokret stalno pokušava atomizirati, ne dozovljavajući mu da se pojavi jedinstvenom silom. Posebno njegovom mogućnošću da “natjera” pokret da snižava svoje opšte ciljeve na nivo koji ne predstavlja opasnost za kapitalistički poredak. I to se tokom druge polovine dvadesetog vijeka pokazalo vrlo učinkovitim. To nije bila samo zasluga svijeta kapitala nego i narastanja unutrašnjih protivrječnosti i slabostima samog proleterskog pokreta, no to nije tema ovog teksta. Nije ni tema da stalno ponavljamo i elaboriramo opštepoznatu činjenicu da svijet kapitala nemilosrdno uništava svaku grupu, pokret koji se pokušava suprotstaviti sa pozicija budućih klasnih odnosa i da dozvoljava i čak podstiče sve one grupe i pokrete koji mu se “suprotstavljaju” sa pozicija djelovanja u ukviru samog sistema, u okviru postojećih klasnih odnosa.

Da bismo jasno naznačili ko su naši osnovni neprijtelji, moramo poći od konkretnih istorijskih okolnosti i klasnih odnosa, odnosno utvrditi kako se taj sukob između svijeta kapitala i svijeta slobodnih proizvođača i stvaraoca manifestuje. Da li se tu šta promijenilo?

Mi polazimo od osnovnog stava da se u klasnom sukobu svijeta kapitala i proletarijata u suštini ništa nije promijenilo. Rekli bismo da je imperijalizam postao samo imperijalističkiji. Nama je jasan i istorijski ishod tog sukoba: “Svjetsko tržište je postalo premalo za ogromno povećanje proizvodnje koje je, do krajnjih granica, zaoštrilo konkurenciju u čitavom svetu. Vode se pravi ratovi za sirovine, tržišta, investicije i sfere uticaja. Nikada do sada nije tako jasno, i u svoj punoći, izbio sukob između proizvodnih snaga i kapitalističkih društvenih odnosa, tj. između novih tehnologija i kapitalističke svojine. I kao što su manufaktura, tkačka i parna mašina uništile feudalni društveni sistem, tako će i mikroprocesori, elektronika i robotika uništiti kapitalistički društveni sistem”. No, to ne znači znači da taj nužni ishod ne može pokleknuti pred silom uništenja čovječanstva ili civilizacije.

Kako se taj sukob danas konkretno manifestuje?

Prije svega, centralizacija kapitala je dostigla takav stepen kada se ona reflektuje u dvije ravni – to je prije svega borba da se umirući svijet kapitala spašava putem suprotstavljanja globalnih predatora, sa koncentrisanim finansijskim i fiktivnim kapitalom, parcijalnim ciljevima imperijalističkih zemalja i svim ostalim obespravljenim svjetskim masama. I tu globalni predatori ne biraju sredstva da ostvare svoje ciljeve, odnosno nametnu krajnje dehumanizovani klasniporedak. I sve više smo svjedoci kakva se sve sredstva upotrebljavaju protiv interesa čovječanstva. Borba imperijalističkih zemalja, koje žele da ostanu u monopolskim okvirima podjele svijeta putem interesnih sfera sve je zaoštrenija, i ponovo se “legalizuju” prava na širenje imperija na račun drugih naroda, vođenje ratova i stvaranje privremenih saveza. Protivnici su im globalni predatori, nacionalne države i proleterske mase. Znači, njihova koncentracija kapitala nije dovoljna, tako da oni ne razmišljaju “dovoljno globalno” – oni razmišljaju u okvirima odbrane i proširenja imperije i samim tim pokazuju svoju istorijsku ograničenost. Istovremeno globalni, nadnacionalni i nadimperijalni kapital se osjeća sve isključenijim u tim, ma kako moćnim, imperijama.

Druga refleksija i osnovni sukob koji ponovo izbija u prvi plan i koji nosi potenciju budućeg sukoba se manifestuje kao sukob naraslih i nastupajućih proleterskih masa protiv svijeta kapitala. Taj sukob se danas ispoljava na mnogo višem stupnju nego što je to bila sama borba industrijskog proletarijata u okviru jedne zemlje i u okviru jedne fabrike. Proletarijat je danas međunarodnom podjelom rada i “umreženjem svijeta” prešao uske nacionalne granice i postao internacionalan, a što je njegova i osnovna suština. Proletarijat nije više samo industrijska radnička klasa. Ona je “obogaćena” novim saveznicima u vidu pojave prekarijata, sve veće masa nezaposlinih, milijarde seljačkih masa koje su postale bezemljaši i krenule ka industrijskim centrima i razvijenim zemljama.

Međutim, da bi se uspješno vodila borba, mora se poći od konkrentih klasnih odnosa i fokusirati klasni neprijatelj u postojećim okolnostima.

Prije svega, na Balkanu su to svi nacionalisti i šovinisti sa raznim “etiketama”. Iako su oni relikt prošlosti, oni su i dalje sredstvo u rukama diktature kapitala i imperijalista za podjelu obespravljenih masa. Znači, naši protivnici su svi “srbi”, “hrvati”, “albanci”… svi oni koji sanjaju o nekom objedinjenju po etničkom principu i stvaranju etničkih država na što širem prostoru. Naši neprijatelji su svi oni koji se priklanjaju pojedinim imperijalistima i sluge su njihove – dakle, naši neprijatelji su domaća buržoazija i poltičke elite po balkanskim državama. Naši nepijatelji su posebno oni koji se žele i vojno svrstati u sukobima imperijalista. Naši neprijatelji su svi oni koji služe globalanim predatorima slabeći svaki otpor u nacionalno­oslobodilačkoj i klasnoj formi, podržavajući neoliberalnu diktaturu. Naši neprijatelji su svi malograđanski slojevi koji u opštem sioromašenju priželjkuju i podržavaju moderni fašizam. Naši neprijatelji su svi oni koji misle da djeluju protiv kapitala u okviru diktature kapitala. Naši neprijatelji su svi oni u našim redovima koji misle da se borba može voditi bez jedinstvene avangardne partije, opštenarodnog pokreta i oružane sile.

Naši saveznici su radnici koji rade pod sve manjim pravima i u sve težim uslovima.

Naši saveznici su seljaštvo koje, ostajući bez zemlje, je osuđeno da migrira ka gradovima ili u nadnicu kod novih “latifundista”.

Naši saveznici su nezaposleni koji bez šanse da će dobiti posao teže odlasku van balkanskih zemalja ili tavore u očaju.

Naši saveznici su prekaristi čija eksploatacija, poniženje i neizvjesnost nema granica.

Naši saveznici su progresivna inteligencija koja borbeno nastupa protiv svih relikta prošlosti sa pozicije humanizma, sekularnosti i naučnog digniteta.

Naši saveznici su žene koje sve organizovanije i radikalnije nastupaju da sruše milenijsko ropstvo pod patrijarhatom.

Naši saveznici su pokrenute mase azilanata svih zemalja, koje su pod udarom udruženog fašističkog poduhvata kapitalističkih zemalja.

I mi želimo da podvučemo jasnu liniju razgraničenja!

Mi pripadamo toj apsolutnoj i obespravljenoj većini. Mi pripadamo onima koji nemaju šta da izgube. Naša borba je pravedna i mi ćemo pobijediti!

Pitanje koje je mučilo intelektualce poslije Drugog svjetskog rata, i o tome su napisane tone knjiga, je – zašto je njemački narod tako lako prihvatio fašizam i Hitlera? Nalazili su se razni odgovori, koje bi mogili sažeti u sljedećem – fašizam je prihvaćen kao posljedica velike ekonomske krize kapitalizma uz svesrdnu podršku krupnog kapitala; kao posljedica podrške srednjih malograđanskih slojeva koji su u tom haosu željeli „neku sigurnost“ za svoje „male živote“; kao reakcija na poniženje njemačke države od strane pobjedničkih sila; kao strah krupnog kapitala od revolucije i dalje boljševizacije Evrope… I čine nam se da su svi ti odgovori tačni i da je sve rečeno. No, ono što je izvjesna manjkavost svih tih analiza je što su se nekako sklanjali od odgovora na pitanje o mogućnosti pojave novog fašizma. Niko nije želio da se bavi ozbiljnije tom temom ili je to bilo skoro zanemarljivo. A fašizam je došao i odjednom smo se ponovo našli u njemu. Mi smo ga nazvali modernim fašizmom iz jednostavnog razloga zbog vremenske distance, a ne zato što ima neke suštinske razlike u odnosu na „stari fašizam“, kao što se ni sam imperijalizam nije suštinski nimalo promijenio. Može se govoriti samo da moderni fašizam ima izvjesne prednosti u odnosu na stari. Prije svega se to odnosi na usavršavanju metoda u nastupu. I kao posljedica nastupanja tog modernog fašizma će biti i ta što će nam se Hitler činiti sve više malim šegrtom ili „pionirom“ na svjetskoj sceni. I da je izvjesno da njegov ogrničavajući poduhvat u novim istorijskim okolnostima dobija novu šansu za tu potrebnu koncentraciju sveopšteg zla.

Najpreciznija definicja fašizma je vjerovatno: „To je najviša i otvorena teroristička diktatura najreakcionarnijih, najšovinističkijih i najimperijalističkijih elemeanta finansijskog kapitala“.

Prije nekoliko godina smo pokušali dati definiciju modernog fašizma: „To je izraz težnji najreakcionarnijih slojeva krupnog finansijskog kapitala da sačuva same osnove kapitalizma“.

Bez obzira na valjanost ovih definicija, pokušajmo odrediti bar neke paralele i šta je to zajedničko i različito starom i modernom fašizmu.

Suštinsko je da su i stari i moderni fašizam u osnovi bili potreba najreakcionarnijih slojeva tog vodećeg svjetskog kapitala. Znači, onih njuški koje hoće ne samo da kroje trenutnu svjetsku politiku, nego i da pokušaju da upravljaju istorijskim procesima. S tim da je stari fašizam u početnim oblicima zajahao tim nacional­socijalizmom, odnosno nacionalnoj i socijalnoj ugroženosti najširih slojeva pojedinih država. Moderni fašizam je takođe diktiran od najrekcionanrijih krugova krupnog kapitala, koji se još više centralizovao i koji samo koristi to“nacionalno“ kao sporedno i pomoćno sredstvo u njegovom uzdizanju, dok to „socijalno“ poptuno zanemaruje. Izgubio je čak i privid te potrebe pravdanja pred „svojim masama“. Njemu ne treba više te etikete – njemački, itlijanski, japanski ili bilo koji drugi. On je nadnacionalan, i njemu se prilagođavaju svi ti mali fašizmi pojedinih država. I tako je i ovdje na Balkanu gdje se to sluganstvo modernom fašizmu pokušava nevješto zamaskirati nekim „benignim nacionalizmom“ odnosno „patriotizmom”.

Moderni fašizam nastupa kao „formalna i protivrečna opštost“ u pogledu ekonomije, prava, kulture i politike u smislu – mi smo svi jedan svijet i treba ukinuti sve što ga ograničava u razvoju i ekspanziji kapitala, ali istovremeno i kao odbrana države, porodice, nacije i religije pred svjetskim haosom i duhovnoj pustoši koje proizvodi savremeni oblik života. I većini to u ovom trenutku djeluje prihvatljivo, što iz svoje klasne pozicije ili što se osjeća baš ugroženom u toj klasnoj poziciji. Posebno kada se agresivnom propagandom svakodnevno predočava da se svijet brani od raznih totalitarnih rušitelja koji žele uzeti to „preostalo“ od njihovih života.

Što je takav fašizam danas prihvtljiv za mase Balkana?

Balkanske mase su još duboko zaražene nacionalizmom i šovinizmom i što je to pogodno tlo za bujanje fašizma. Tu je naravno i prodor religioznih shvatanja, i ostatak patrijarhalne svijesti, kulturnog pritmitivizma, a dobrim dijelom što fašizam obitava i u dijelu inteligencije, neoliberalnim slojevima i samim polugama sistema vlasti.

Treba uzeti u obzir i činjenicu da balkanske mase neće nove ratove zbog iskustva iz proteklih prljavih ratova, posebno ti malograđanski srednji slojevi koji bi da, u opštem siromašenju, nekakao sačuvaju svoju poziciju „između“ i ne budu primorani na svrstavanje u klasnom ratu. Zato im fašizam u tom opštem haosu služi i kao privremena „sigurnost“.

Ono što je presudno u spremnosti prihvatnja tog fašizma od strane masa su neorganizovane proleterske mase i nedostatak revolucionarnog subjekta koji bi poveo odlučniju klasnu borbu protiv diktature kapitala, sve do klasnog rata. No ova trenutna slabost poleterskih masa na Balkanu, može biti samo trenutna u istorijskom smislu, jer je Balkan ponovo po svim pokazatiljima jedno od čvorišta sučeljavanja sukoba imperijalista. I to je taj ponovo istorijski trenutak gdje balkanske mase mogu pokazati kako se „pravi istorija“.

No, ima jedna „sitna“ protivrječnost i u nastupu i ideologiji modrenog fašizma, uostalom kao i u starom fašizmu. Što u svim njegovim nastojanjima uspostavljanja nekog novog svjetskog poretka nema čovjeka, slobodnog čovjeka – što je taj fašizam samo još jedan pokušaj odbrane klasnog poretka i što svakog čovjeka posmatra iz ugla svrhe i podređenosti tom najkrupnijem kapitalu. Čovjek je tu da služi toj „piramidi moći“, odnosno „piramidi zla“, u kojoj je postojanje jedne jedinke, stotine hiljada i mnogo više, potpuno nebitno. I za razliku od starog fašizma, ovaj moderni je mnogo sveoubuhvatniji i spremniji na mnogo veće zločine nad čovječanstvom, a i tehnološke mogućnosti mu to dozvoljavaju.

No, ta osnovna protivrječnost fašizma – što nema slobodnog čovjeka, kada se stavi konkretnije u kontekstu realnih istorijskih okolnosti i položaju najširih ekploatisanih klasa, dobija se sila koja mu se nužno supotstavlja i ruši mu cijelu piramidu, ma koliko će to značiti tone i tone bombi,biliona i bilona novih novčanica, kredita i kamata, novih bušotina, kontole puteva, komunikacija i svega, novih logora za izbjeglice i nepoćudne, i novih radnih obaveza za sve zaposlene…

Svjedoci smo da taj nastupajući fašizam sve organizovanije ruše i rušiće ga nomadi afričkih pustinja, indiosi i sirotinja latinoamričkih predgrađa, mase indijskog seljaštva, kineskog i ruskog proletarijata, američkih crnaca i latinoamerikanaca, milioni imigranata za koricom hljeba i nešto evra u džepovima i bez krova nad glavom, mase tehničke inteligencije kojima je tijesno u zadatim okvirima postojećih ropskih sistema, mase svih onih radnika koji su proglašeni suvišnom i nepotrebnom robom, i posebno žena koje tjeraju da ne budu slobodna ljudska bića.

Stari antifašisti bi nam iz nekih davnih bitaka protiv fašizma vjerovatno poručili:

• Ja sam antifašista jer konkretno djelujem protiv fašizma i diktature kapitala.
• Ja sam antifašista jer aktivno radim na objedinjavanju obespravljenih masa u jednu silu.
• Ja sam antifašista jer sam spreman da se pridružim pokretu koji će povesti odlučnu borbu protiv fašizma i diktature kapitala.

Za mir – protiv svjetskog rata!
Smrt fašizmu – sloboda narodima!
Balkanskim pokretom otpora!

Jedan od osnovnih problema savremenog čovečanstva je svakako verski fundamentalizam, odnosno nastojanje verskih institucija da se ponovo na istorijskoj ravni pojave kao neko ko odlučuje o kretanju tog čovečanstva. Neko će možda reći da te institucije nikada i nisu gubile svoju moć u kreiranju društvene svesti, nacionalnih i državnih politika i za to će ponuditi mnogo argumenata. Tome u prilog ide i to što se u opštoj krizi jednog odlazećeg sveta ponovo pojavljuju upravo i ta nastojanja da se vrati sjaj i moć svim tim crkvama i džamijama, u njihovim pokušajima da se oživi feudalna i ko zna još kakve epohe. Zato ih valjda toliko i zidaju na svakom koraku, jer izgleda kao da ovaj svet ne moze više napred, a religiozne institucije mu tu dođu kao sveži vazduh umirućem. I sasvim je realno da religozne institucije jačaju u svetu koji je postao potpuni gubitak ljudskosti – pa se u „duhovnoj pustoši“, kao uvek, ljudi vraćaju prošlom i besciljno tumaraju bez ikakve želje da osmisle i izbore se za buduće.

A upravo je taj buržoaski svet koji je iživeo svoju epohu bio nosilac tog istorijskog obračuna sa tim prošlim, koje su religiozne institucije nosile sa sobom. Moderni buržoaski svet je sa svojim revolucijama u praksi revnosno krenuo da poruši sve te verske simbole sa svojih trgova, proterujući crkve iz škola i terajući ih što dalje od dece da ih ne zaraze svojim otrovima. Time su te revolucije u svom obračunu sa feudalizmom i podsticanju jednog novog i naučnog pogleda na svet imale i taj pedagoški značaj u vaspitnju novih generacija dece.

I ma kako se današnje religiozne institucije pokušavale prilagoditi, osavremeniti i držati korak sa vremenom, čim se malo začeprka po njihovim „istinama“ vidimo da tu nema nikakvog pomaka. Ostali su samo tragovi od tih velikih društvenih misli i pokreta u istoriji čovečanstva, koje su davno izgubile svoju progresivnu ulogu, upravo kanonizaranjem tih mišljenja i izdizanjem verskih institucija i njihovih staleža koji su se pokazali najboljim zaštitnicima klasnih poredaka. I danas su te institucije samo odrazi tog raspadajućeg kapitalističkog sveta – moćne pljačkaške i banditske organizacije, koje ne samo da pokušavaju da povrate svoj uticaj na mase, nego, kao najgore i najreakcionarnije političke organizacije, direktno se uključuju u pokušajima ustrojstva totalitarnog sveta.

Da se ovde ne vraćamo na poznatu i zločinačku ulogu ovih institucija tokom ratova na jugoslovenskom prostoru onih 40­-tih i 90-­tih.

Kako terati ovu „gubu iz torina“ i ko to može?

Sigurno da radikalni zahtevi ka ograničavanju, a da ne govorimo o zabrani ili uništenju ovih institucija nailaziće na užasavanje i veliki otpor verujućih ljudi, jer su upravo ove institucije kaosine quan non svog opstanka davno postavile određene imperativne zaheve pred svojim vernicima. One su uvek od vernika, da bi ih uopšte primili pod svoje krovove, zahevali da pokorno prihvate da je institucija neodvojiva od vere i čak iznad vere. Time je zaštićena klasna struktura religiozne institucije i njena vladajuća klika.

No, do tog velikog i neizbežnog obračuna revolucionarnih masa sa ovim institucijama, a toga je već bilo u „sretnim vremenima“, s poukama da ovim silnim zdanjima treba dati neku funkcionalnu ulogu za dobrobit celog naroda, moraju se danas biti i te male bitke protiv tih isturenih ešalona klasnog protivnika. A tu nam neprijatelj daje mogućnosti, jer njegova želja za „ljudskim dušama“ je na istom fonu kao i želja kapitala za profitom. I tu nikakve razlike nema.

Pravljenje ustupaka tzv. sekularne države i vladajuće klase religioznim institucijama je dobra prilika da se biju te male bitke, jer su one i klasne i civilizaicjske.

Arlaukati, da se ne pristaje da sekularna država ima zvanične religiozne simbole, religiozne državne praznike i svoju religioznu himnu; da se ne pristaje da veronauka može biti predmet u školama; što se vrši agresivna religiozna indoktrinacija po školama; što nazovi sekularna država svojim propisima i kršenjem njenih sopstvenih zakona stvara prostor ovim institucijam za još veću pljačku; što je religiozni stalež zaštićen i privilegovan u odnosu na ostale građane države; što država podstiče da se religiozni rituali predstavljaju kao običajni i kulturni obrasci jednog naroda… I arlaukati do neba što se religozne dogme masovno pokušavaju nametnuti kao obrasci po kojima se moraju vladati i ponašati ljudi koji žele biti oslobođeni svakog ropstva pa i tih religioznih lanaca…

No, ne treba imati iluziju da se tim malim bitkama i zahevima, upućenim sve manje tim sekularnim državama, jer su one danas manje ili više deo „neprirodne koalicije“ i deo udruženih zločinačkih poduhvata kapitalističke klase, mafije i religioznih kasti u raznim odorama.

Znači, trebalo bi se vratiti na početak stupanja na pozornicu ovog modernog buržoaskog sveta. Vratiti se na njegov početni revolucionarni zanos i porušiti sve te simbole duhovnog, i ne smo duhovnog ropstva. Nisu kasnije ni komunisti raznih zemalja zaostajali za revolucionarnom buržoazijom.

No, za taj nužni istorijski čin je potrebno da naraste i spoznanje, ali najviše i klasna mržnja među onima koji će krenuti da uništavju ne samo klasni buržoaski sistem, nego i one koji će ga braniti sa svojih porti, zvonika i minareta. Bilo zapomažući ili sa proturenim dugim cevima.

Do tog trenutka ponovnih lučonoša i mile nam svetlosti, nek traje „božje carstvo na zemlji“, i nek se ropće, kleči i klanja u svim tim lepim i zločinačkim zdanjima na njoj. A što se tiče ratova, stotine hiljada poginulih, neprestalnih kolona izbeglih, sveopšte bede, nepravde i očaja, nek neko o tome drugi brine. Naše je vaskoliko carstvo nebesko, a ako zafali i ovozemaljsko…