Stavovi PR – januar 2017

  1. Uzroci raspada Jugoslavije i nove integracije?
  2. Odnos PR prema naciji i nacionalizmu?
  3. Odnos PR prema NATO?
  4. Stav PR u odnos na tzv. proces globalizacije?
  5. PR i radnička klasa?
  6. Zašto Balkanski pokret otpora?
  7. PR i oslobođenje žena?
  8. Odnos PR prema religiji?
  9. Pitanje izbjeglica?
  10. Država kao kriminalna organizacija i socijalna bijeda?
  11. Ljevica i lažna ljevica?
  12. PR je za revoluciju. Kako?

1. Uzroci raspada Jugoslavije i nove integracije?

SFR Jugoslavija se raspala zbog potpune pobede nacionalističke politike u vrhovima Saveza komunista Jugoslavije, ekonomske krize u koju je društvo zapalo i promene odnosa snaga na medjunarodnom planu. Višedecenijsko nagomilavanje političkih, ekonomskih i nacionalnih suprotnosti nužno je na kraju proizvelo otvorene sukobe i raspad države.

Partija rada zastupa stav da su, u situaciji krize i rastakanja državne zajednice, najveći uzročnik stvaranja nacionalističke mržnje, podizanja ratnih tenzija i kasnije rata, bile snage velikosrpskog nacionalizma. Te snage su svojom agresivnom nacionalističkom politikom, stavljajući JNA, kao najjaču vojnu silu pod svoju kontrolu, odigrale presudnu ulogu u ratnim dogadjanjima na ovim prostorima. Pored pretvaranja JNA u direktan instrument rata protiv drugih naroda Jugoslavije, uporedo, je izvršena bezočna manipulacija nacionalnim osećanjima i stvaranje nacionalističke mržnje od strane medija koje je kontrolisao režim, od strane većine političkih partija, kao i tzv. nacionalnih institucija (SANU, UKS, SPC). Ovakva homogenizacija velikog dela srpskog naroda, kao i prethodno navedeni uzroci, doveli su do jačanja nacionalizma kod drugih naroda, posebno velikohrvatskog nacionalizma. Rezultati svega bili su zastrašujući – višegodišnji ratovi, desetine hiljada mrtvih i ranjenih, stotine hiljada izbeglih lica, ratni zločini, osiromašenje većine naroda, beskrupulozna pljačka i profiterstvo državnih vrhova itd.

Partija rada je principijelno i neprestano ukazivala da je namera eksponenata tzv. velikosrpskog projekta bila po svojoj suštini, iracionalna, anticivilizacijska i neostvariva, i da je kao takva vodila u potpunu katastrofu sam srpski narod. To se i pokazalo. Nacionalistički planovi “krvi i tla” i pored ostvarene početne ratne prednosti doživeli su poraze. Time se ostvario prostor za normalizaciju života na ovim prostorima.

Partija rada je bezrezervno za toleranciju i saradnju naroda, i smatra neodrživom šovinističku parolu “ne možemo živeti zajedno”. Sva dosadašnja istorijska iskustva pokazuju da je život u miru i saradnji neminovnost, i da je preko potrebna upućenost naroda bivše Jugoslavije jednih na druge i njihova politička, kulturna i ekonomska povezanost. Zbog proteklih dogadjanja to će biti težak proces, ali koji će predstavljati veliki civilizacijski zadatak za sve balkanske narode u pravcu boljeg, ravnopravnijeg i pravednijeg života na ovim prostorima.

Partija rada se zalaže za uspostavljanje što čvršćih ekonomskih, političkih i kulturnih odnosa medju narodima bivše Jugoslavije i svih balkanskih država. To podrazumeva revolucionarno razaranje temelja na kojim se otvoreno ili prikriveno zasnivaju dosadašnje politike balkanskihdržava. Karakter i obim saradnje medju narodima ne može se nametati, već mora biti rezultat slobodno izražene volje ravnopravnih naroda.

Za zajednicu balkanskih naroda!


2. Odnos PR prema naciji i nacionalizmu?

Partija rada, što je nužnost istorijskog trenutka, posvećuje veliku pažnju ovom pitanju. Pored toga, poznato je da je patriotsko osećanje jedno od najdubljih i najtrajnijih osećanja u čoveku. Na našim prostorima to osećanje je zloupotrebljeno i zamenjeno nacionalističkim, što je podrazumevalo precenjivanje vlastite nacije i stvaranje mitološke svesti, a s druge strane, netoleranciju, potcenjivanje drugih naroda i mržnju prema njima.

Nacionalno pitanje na teritorije bivše Jugoslavije još nije rešeno. Njegovo rešenje zavisi prvenstveno od razaranje temelja na kojima niče pre svega velikosrpski i velikohrvatski državni šovinizam, i omogućavanju svim narodima da ostvare svoje pravo na samoopredeljenje i nacionalnu ravnopravnost.

PR je od samog početka bila beskompromisno protiv zločinačkih, osvajačkih ratova velikosrpskih nacionalista u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH. Partija rada je bila dosledno na strani slovenačkog, hrvatskog i bošnjačkog naroda u njihovom pravednom odbrambenom ratu. Dosledno se zalagala za jedinstvenu BiH i bila protiv sramnog sporazuma Miloševića i Tudjmana za podelu BiH i stvaranja Velike Srbije i Velike Hrvatske. Partija se zalagala i zalagaće se za bezbedan povratak svih Srba u Hrvatsku i svih prognanih lica u BiH, za njihovu potpunu ravnopravnost i ostvarenje gradjanskih prava. PR je uvek bila na strani albanskog naroda na Kosovu i njegovoj pravednoj borbi protiv velikosrpske okupacije, s pravom da narod Kosova odluči s kim će i kako živeti, uz uspostavljanje multietničkog Kosova. PR je podržavala snage u Crnoj Gori koje su se zalagale za suverenost Crne Gore uz apsolutnu ravnopravnost svih njenih naroda. Isto tako PR se zalagala za ostvarenje autonomije Vojvodine, ostvarenje autonomnih prava naroda Sandžaka, kao i ostvarenje prava nacionalnih zajednica koje žive u manjini na odredjenoj teritoriji.

Međutim PR ne podržava niti će podržati svaki nacionalni pokret. Ona tretira nacionalno pitanje u celini, odnosno određuje se prema nacionalnom pokretu u zavisnosti koliko on u sebi sadrži i ciljeve oslobođenja obespravljenih masa. Partija rada ne podržava one nacionalne pokrete koji služe imperijalistima, malim i velikim, za ostvarenje porobljivačkih i hegemonističkih ciljeva.

Za PR nacionalizam je reakcionarna ideologija protiv koje se treba boriti svim sredstvima. Uostalom, cenu nacionalističke politike najviše su platile najšire narodne mase, bilo one srpske, hrvatske ili druge nacionalnosti ovih prostora. PR je jasno da vladajuća klasa koristi nacionalizam radi lakše vladavine i pljačke obespravljenih masa, dok imperijalisti podstičući razne nacionlizme i zvađajući balkanske narode ostvaruju svoje globalne ciljeve. Borba za uništenje nacionalističke svesti je jedan od osnovnih ciljeva Partije rada.


3. Odnos PR prema NATO?

NATO je agresivna vojna sila koja osigurava vladavinu imperijalizma u svetu. NATO je reakcionarna sila zapadnog imperijalizma, najopasniji neprijatelj socijalizma i naroda širom sveta.

NATO je devedesetih godina samo posmatrao i nije intervenisao dok je trajao rat u Hrvatskoj i BiH. Tek onog trenutka kad je postajala opasnost da se rat prelije iz BiH i zahvati ceo Balkan NATO je intervenisao i uspostavio mir u BiH. Isto tako, kriza na Kosovu je pretila još bržim izbijanjem rata na Balkanu i zato je NATO odmah intervenisao.

Obe ove intervencije su bile u interesu naroda na Balkanu, jer su sprečile medjusobno istrebljenje naroda, i ograničile snagu nacionalizama. Ovaj stav PR proističe iz osnovne činjenice da narodi na prostoru bivše Jugoslavije nisu stvorili oružanu silu koja bi se obračunala sa sopstvenim nacionalizmima. Bez te sile rat među jugoslovenskim narodima bi mogao potrajati godinama sa strahovitim posledicama.

NATO je morao intervenisati na Kosovu, jer bi se proširivanjem sukoba na Makedoniju i Albaniju destabilizovao čitav region. Instaliranjem na Jugoistoku Evrope NATO pokušava sebi omogućiti sigurniju kontrolu Bliskog Istoka, svog važnog sirovinskog izvora i glavnog snabdevača Evrope naftom, ali i lakše uključivanje u mogući sukob sa narastajućim otporom muslimanskog sveta. Ovom intervencijom se dodatno pokušava smanjiti ruska zona uticaja na Balkanu, a NATO trupe se i sa ove strane približavaju granicama Rusije.

NATO je ovom intervencijom pogazio važeći sistem medjunarodnog prava i nametnuo nova pravila ponašanja, kojima se ograničava i ruši suverenost država na njihovoj teritoriji. Time je otvorena nova stranica u ponašanju svih imperijalističkih zemalja, dajući im podsticaj da krenu u nove agresije.

Posle sloma nacionalističkih režima i prestanka stvarne opasnosti da se može nastaviti rat na jugoslovenskom prostoru, svako prisustvo NATO trupa je čin okupacije i služi za ostvarenje dominacije zapadnog imperijalizma.

Zbog narastanja moći ruskog imperijalizma i jačanja njegove uloge na Balkanu, pitanje NATO prisustva i okupaciona uloga njegovih trupa je centralno pitanje borbe balkanskih naroda za svoju nezavisnost i slobodu. I to pitanje se mora postaviti pred svakom organizacijom kao osnovni cilj njihove borbe.

PR će voditi aktivnu borbu suprotstavljanju NATO i drugim imperijalističkim trupama na Balkanu.

Za balkanski pokret otpora, protiv NATO okupatora!


4. Stav PR u odnos na tzv. proces globalizacije?

Globalizacija je posledica razvoja kapitalizma i izvire iz same suštine logike kapitala, njegove stalne potrebe za koncentracijom i centralizacijom, i težnje za širenjem i prevazilaženjem uskih nacionalnih granica.

Ovaj proces, po svojoj suštini, i dalje ima sve karakteristike monopolističkog kapitalizma, s tim što su multinacionalne kompanije doživele svoju krajnju ekspanziju, težeći da postanu “vodeći lik” koji kreira svetsku političko-ekonomsku stvarnost. To podrazumeva koncentraciju navećeg dela ekonomske dobiti u sve manjem broju ruku, i nastojanju da se uspostavi ekonomska, politička i vojna kontrola nad sve većim prostorom i masama.

Globalizacijom se dodatno produbljuju protivrečnosti modernog sveta, tako da njegova polarizacija poprima neviđene razmere. Dok jedan, manji i bogatiji deo uživa sve blagodeti civilizacije, zahvaljujući, ne samo svom radu i umeću, već prvenstveno eksploataciji nad drugima, dotle ogromni deo čovečanstva živi na ivici opstanka, a milioni ljudi ne mogu da obezbede ni biološki opstanak. U okviru sveopšteg procesa globalizacije guše se antiimperijalistički pokreti širom sveta, nameću se uniformni kulturni obrasci, dok se poštovanje ljudskih prava selektivno nameće po diktatu centara svetskog kapitala.

Globalizacija je istorijski nužan i nezaustavljiv proces koji kroz sve veće trgovinske ratove i sukobe oko podele tržišta i sirovina sveta, priprema čovečanstvo za novu epohu društvenih odnosa. To je ujedno neminovan put koji je trasirala istorija i neprekidni razvoj proizvodnih snaga. Krize koje izaziva proces globalizacije su u stvari klasični i nerešivi sukob izmedju proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa tj. izmedju nove tehnologije sa do sada neviđenom proizvodnošću rada i kapitalističkih društvenih odnosa. Dosadašnji rezultati procesa globalizacije po čovečanstvo su preteći, tako da se može govoriti da čovečanstvo poprima izgled modernog varvarstva. U stvari, čovečanstvo je osuđeno da u narednim decenijama bije samo jednu bitku – svetska zajednica ili svetski poredak, komunizam ili varvarstvo.

KAO ŠTO SU MANUFAKTURA, TKAČKA I PARNA MAŠINA UNIŠTILE FEUDALNI DRUŠTVENI POREDAK, TAKO ĆE I MIKROPROCESORI, ELEKTRONIKA I ROBOTIKA UNIŠTITI KAPITALISTIČKI DRUŠTVENI SISTEM!


5. PR i radnička klasa?

Partija rada je mišljenja da je radnička klasa još za vreme Druge Jugoslavije razbijena kao klasa. U stvari, ona se u tom periodu nije ni formirala kao klasa u tradicionalnom smislu. Za vreme SFRJ omogućen je prodor sitnosopstveničke svesti u redove tek začete radničke klase. Time je ona postala podložna manipulacijama svih vrsta, pa i manipulacijom nacionalizmom. Sa potpunom pobedom nacionalizma u SKJ i radništvo nacionalizam prihvata kao svoju ideologiju. Zato se niječuditi što je radništvo zahvaćeno nacionalizmom, masovno stajući pod nacionalističke barjake, učestvovalo u svim akcijama koje su vodile razbijanju Jugoslavije. Sve vreme ono je glasalo za nacionalističke i fašističke partije i mirno učestvovalo u svim ratnim pohodima protiv radničke klase drugih naroda. Osnovno pitanje koje se danas postavlja pred takvom razbijenom randičkom klasom, da li ona može da povrati jasnu klasnu svest i objedini se u svoje organizacije po raznim osnovama. Time bi teže bilo da se takva radnička klasa ponovo gura u neke nove sukobe protivno njenim klasnim interesima.

Nova kapitalistička klasa se udružila sa nacionalističko-birokratskom mafijom u legalizaciji razbojništva i pljačke započete za vreme ratova, i po svaku cenu je nastojala sprečiti ponovno objedinjavanje radničke klase. Ova nova sprega tajkuna,političara i mafije je formiranjem sindikata pod njenom kontrolom, kanalisala radničko nezadovoljstvo, odnosno, parcijalizovala njihove interese na borbu za tzv. poštenu privatizaciju, za ostvarenje minimalne cene rada, za ostvaranje minimalne pomoći u slučaju prestanka radnog odnosa, ili za ostvarenje najelementarnije socijalne zaštite. Time se radništvo, potpuno obespravljeno, i formalno guralo na marginu društvenih kretanja, bez prava da vlada sredstvima za proizvodnju i aktivno učestvuje u privrednom životu zemlje. Sa ovim uskraćivanjem ekonomskih prava, nastojalo se u potpunosti marginalizovati i politička uloga radničke klase.

U stvarnosti je položaj radništva mnogo gori, pa se ni proklamovani minimumi prava ne sprovode. Radnicima se danas uskraćuje pravo da rade, pravo da zarade, pravo da dodju do stana, pravo da planiraju porodicu, pravo da školuju decu, da mogu da plate vodu i struju… pravo da se osećaju kao ljudi. Jednom rečju – borba za goli opstanak.

No, taj proces obespravljivanja radničke klase se nastavlja. Sa zaoštrenom ekonomskom krizom i pljačkom krupnog kapitala po balkanskim zemaljama, radničkoj klasi se danas ne dozovljava, ne samo da se organizuje kao politički subjekat, nego se ona sve više gura u prekarijat – u poseban sloj na granici između poluradništva sa totalnom eksploatacijom i otvorenog ropstva. Prekaristi, bolje reći nekadašnji radnici ili nikad ne stasali radnici su bez ikakvih prava i čak prava da se pozivaju na nekadašnja radnička prava. I taj proces se ubrzano nastavlja. Time vladajuća klasa stvara podelu u potlačenoj klasi na one koje su u sistemu sa minimalnim pravima i minimalnoj socijalnoj sigurnosti i onih pred vratima sistema bez ikakvih prava i bez ikakve socijalne sigurnosti.

Svaka klasa ima svoju ideologiju koja izražava interese te klase. PR zastupa koncentrisane interese radničke klase, svih obespravljennih slojeva, zato je ona proleterska partija. Bez svoje partije, obespravljene mase ne mogu ostvariti svoje suštinske interese.

Pored rada na podizanju samosvesnosti radništva i odbrani njihovih istorijski ostvarenih prava, PR će delovati u pravcu objedinjavanja i povezivanja radničke klase i svih obespravljenih na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana, jer je praksa potvrdila da je za ostvarenje ciljeva radničke klase neophodno ujedinjeno radništvo. Integracija i jedinstven nastup kapitala zahteva i integraciju i jedinstveni odgovor proletarijata.

Jedino revolucijom!


6. Zašto Balkanski pokret otpora?

PR polazi od najelementarnije činjenice da balkanske mase danas nisu spremne da krvare u ime viših interesa imperijalista. Neće da ginu za ciljeve i ideje koje zakonitostima istorijskih procesa mase nužno odbacuju po svijetu, jer ti ciljevi počivaju na idejama prevaziđenog sistema kapitalizma, posebno neoliberalnog kapitala i koji im nosi samo ropstvo, ratove, smrt, izbjeglištvo, poniženje, gubitak svakog identiteta, besmisao…

Polazeći od stava da je poraz imeprijalizma u interesu svih obespravljenih masa, i u interesu čovječanstva, nužno nameće potrebu za stvaranjem sile na Balkanu koja će se oduprijeti nametanju te lažne dileme o nužnosti svrstavanja uz jedne imperijaliste, i koja će otrgnuti mase iz tog ropskog zagrljaja – da ne budu uvučene u njihove sukobe, odnosno da što manje budu uvučene i krenu put oslobođenja iz ropstva. Ta ideja je ideja Balkanskog pokreta otpora. Ista ona ideja koja je vodila jugoslovenske, grčke i albanske partizane u borbi protiv fašizma, sada u novim okolnostima i sa starim i novim oblicima borbe i sa starim i novim oblicima fašizma i njegovim protagonistima.

Ideja o Balkanskom pokretu otpora daleko nadvisuje trenutne i nametnute podjele među balkanskim narodima. Ona razrješava nacionalne, religijske i ostale nametnute suprotnosti kroz višu sintezu njihovog društvenog života. I ona je direktno supotstavljena svijetu kapitala koji formalno objedinjuje balkanske narode radi nesmetanog protoka kapitala i nastavka pljačke, a koji istovremeno podstiče suprotnosti među njima da bi suzbio svaki otpor tih naroda.

PR ne postavlja unaprijed zadate forme organizovanja takvog pokreta, no praksa revolucionarnih pokreta po svijetu nas uči da taj pokret mora biti duboko povezan sa obespravljenim masama, sa širokim oblicima djelovanja i sa svojom oružanom silom.

PR smatra da je istorijski zadatak svakog onog ko sebe smatra obespravljenim i protivnikom imperijalizma i diktature kapitala, da čini sve da se ta ideje o potrebi otpora imperijalistima i Balkanskom pokretu optpora širi u balkanskim masama. Da najodlučniji ostave te parcijalne i male bitke i počnu davati konkretni doprinos na ostvarenju te ideje. Na oblikovanju i jačanju pokreta koji će biti duboko internacionalistički, sastavljen od svih naroda, i jačanju pokreta koji će biti duboko klasni, sastavljen od svih koji su spremni da se bore za rušenje diktature kapitala i imperijalizma. Da se bore za jedan novi svijet, jer za to postoje svi uslovi.

Smrt imperijalizmu!
Za mir i jedinstvo među balkanskim narodima!
Balkanskim pokretom otpora!


7. PR i oslobođenje žena?

Partija rada se zalaže za eliminisanje svih vrsta obespravljenosti, a posebnu pažnju posvećuje borbi za ukidanje mnogobrojnih mehanizama društvene opresije kojom se žene stavljaju u podređen položaj.

Žene su dvostruko obespravljene – socijalno i rodno. Bez temeljne promene društvenih odnosa nemoguće je govoriti o suštinskoj emancipaciji žena, niti o rodnoj ravnopravnosti.

Partija rada će podržavati sve formalne oblike poboljšanja položaja žena u okviru neprijateljskog sistema koji proklamuje zaštititu žena od svih vrsta diskriminacije (pri zapošljavanju, na radnom mestu, zaštitu od seksualnog nasilja i nasilja u porodici, pravo na odluku o rađanju itd.) PR istovremeno kao svoj zadatak vidi ukazivanje na manjkavost borbe za poboljšanje položaja žena ukoliko ta borba istovremeno služi kao sredstvo za očuvanje diktature kapitala.

Žene na Balkanu se nalaze u posebno teškom položaju, jer su izložene izrazito patrijarhalnim shvatanjima. One su primorane da se bore sa nadirućim religioznim fundamentalizmom i bespoštednim oblicima diktature kapitala, koje ih pretvaraju u najjeftiniju i najproduktivniju robu. Na snazi je agresivna naturalizacija koja ima za cilj dalje porobljavanje žena, brutalnu ekploataciju i pretvaranje žena u puke „mašine za rađanje“ ratnika i nove radne snage. Na primeru ugnjetavanja žena jasno se vidi beskonačno reprodukovanje stereotipnih matrica, kao i nemogućnost da se to stanje dugotrajno poboljša u datom sistemu društvenih odnosa. Žene su na udaru svaki put kada je sistem u krizi, a kriza je drugo ime za kapitalizam.

PR smatra da su danas pred naletom modernog fašizma i religioznog fanatizma ugrožena i ona prava žena koja su bila ostvarena u okviru tzv. buržoaske demokratije. Ta prava je nemoguće ponovo zadobiti, već se ona moraju osvajati borbom, bespoštednom kritikom starog sistema i njegovim rušenjem.

PR posebno podržava istorijsku promenu koja se dešava plimom ženskih boraca koje stupaju u revolucionarne pokrete širom sveta, u kojima predstavljaju samu okosnicu oružane borbe. Time se slamaju sve one struje u ženskom pokretu koje su potpadale pod uticaj imperijalizma i u praksi bile sredstvo za očuvanje sveta kapitala.

Pitanje ravnopravnosti žena u okviru PR ne postavlja se kao posebno pitanje, jer se ova organizacija rukovodi temeljnim principom neprikosnovene ravnopravnosti svih njenih članova i članica. Žene su potpuno ravnopravne u svojim pravima i obavezama sa muškarcima članovima PR.

Klasnim ratom do oslobođenja žena!
Nema slobode proletarijata bez oslobođenja žena!


8. Odnos PR prema religiji?

Partija rada se zalaže za slobodu vjeroispovjesti i upražnjavanja vjerskih obreda, jer to pitanje smatra privatnim stavom i pravom svakog građanina. Međutim, polazeći od nivoa na kome se čovječanstvo nalazi, a što podrazumijeva visoka kulturna, naučno-tehnička i društvena dostignuća, PR smatra religiju i religijska osjećanja prevaziđenim oblikom svijesti. Partija rada takođe smatra da je religija jedno od moćnih sredstava manipulacije mišljenjem i osjećanjima ljudi, i vrlo često u funkciji otupljivanja kritičke svijesti i održanja nepravednih odnosa u društvu.

Partija rada se u ovom istorijskom trenutku zalaže za potpunu odvojenost vjerskih zajednica od države i izričito je protiv uplitanja vjerskih institucija u političke i državne odnose. To je potrebno posebno naglasiti, s obzirom na iskustva proteklih decenija, kada su vjerske institucije potpomagale, na više ili manje otvoren način, antinarodnu, primitivnu, nacionalističku i zločinačku politiku.

Opadanje religijskih osjećanja među stanovništvom čovječanstva prati i sve agresivniji nastup religioznog fundamentalizma, odnosno agresivniji nastup religioznih institucija u odbrani svojih pozicija, pljačkaške i privilegovane uloge, u svome hiljadugodišnjem liku zaštitnika klasnih odnosa. Religijske institucije su danas stavljene u položaj služenju modernom fašizmu i njegovom nastojanju potčinjavanja pobunjenih masa svijeta, i nastojanju vraćanja istorijskog točka unazad kada su one primitivnim dogmama nesmetano vladale potčinjnim masama.

Da bi se srušio sam sistem diktature kapitala moraju se srušiti i religiozne institucije koje su zaštitnici tog sistema. Mora se srušiti i pojavnost tih institucija kao samostalne sile koje pod zaštitom “duhovnosti” i “opštosti” vrše dodatni oblik tlačenja obespravljenih masa.

Partija rada se u sadašnjem trenutku bori protiv svakog oblika religioznog fundamentalizma u njegovom pohodu protiv sekularnosti u društvu, i protiv prava da vjerske organizacije odlučuju o stvarima koje izlaze izvan religijskih okvira.

PR smatra da ukidanje diktature kapitala mora paralelno pratiti i ukidanje diktatura religioznih institucija koje će biti stavljene u muzeje prošlosti.

Pripadnik vjerske zajednice ne može biti član Partije rada.


9. Pitanje izbjeglica?

Problem izbjeglica na prostoru bivše Jugoslavije je proizvod suludih nacionalističkih planova koji su doveli do ratova, a u okviru toga do stvaranja mržnje medju narodima i do nasilnih iseljavanja. Učinci nacionalističkih ideologija ne mogu se legalizovati, već se mora učiniti sve da se ponovo uspostavi zajednički život, odnosno svako mora imati mogućnosti da se vrati tamo gdje je živio.

Rešavanju pitanja izbeglih lica najveći su protivnici još uvek postojeće snage nacionalizma . Oni i dalje ne odustaju od svojih ideja posebnih etničkih država i žele da produže nedopustivo i nehumano stanje koje su svjesno stvorili. Oni i dalje žele da koriste pitanje izbjeglih lica i da ih zloupotrebljavaju kao marionete za vlastite nacionalističke svrhe. Licemerje takve politike vidi se na svakom koraku, jer su izbjegla lica izmanipulisana, a potom ostavljena da žive u najgorim uslovima, bez socijalne zaštite i neregulisanog statusa. No PR je takođe svjesna da je proteklo mnogo vremena od kada su nacionalistički režimi primorali Bošnjake, Srbe, Hrvate , Albance i ostale da bježe iz svojih domova, i da je u trenutnom odnosima političkih snaga taj zahtjev opovratku samo pusta proklamacija na papiru , odnosno da postojeće vlasti nisu zainteresovane da se to pitanje riješi.

Pojavio se još značajniji problem za Balakan i cijelu Evropu, a to je talas izbjeglica sa Bliskog i Srednjeg Istoka – problem miliona ljudi koji su primorani zbog ratova i pitanja opstanka da traže novi prostor za život. No tu su se evropski imeprijalisti ujedinili i pored početnih nesuglasica i cenjkanja. Javnim i tajnim planovima za regulisanje tog problema, a koji su izraz modernog fašizma vrši se selekcija određenog broj izbjeglih lica za soptvene potrebe. Ostali će se stavljati u geta, koncentracione logore ili vršiti posredna eleminacija suvišnih i nepotrebnih. Uz sve to, kao preventivna zaštita, masovno se dižu zaštitni zidovi od bodljikavih i elekricifiranih žica, mobilišu patrole za hapšenje, progon ili čak eliminaciju.

PR je podržava nastojanja izbjeglih lica da dođu do mjesta gdje žele da žive. Istovremeno smatramo da njihova pojava i sam socijalni položaj služi za jačanje revolucionarnih snaga za rušenje imperijalizma u Evropi.

Za PR postoji još jedan sloj “izbjeglica”, i koji iz godine u godinu neprestalno raste. To su hiljade i hiljade mladih ljudi iz balkanskih zemalja u potrazi za poslom po zemljama EU, jer ih ekonomske, političke i ostale nevolje primoravaju da se otisnu u svijet “za parčetom hljeba”. Oni faktički imaju status izbjeglica, samim tim što bježe iz svoje zemlje i što pristaju na položaj koji je skoro identičan izbjeglim licima. Pristaju na najneljudskije oblike ekpsloatacije, poniženja i status drugog i trećeg reda. Pogotovo se status ovih lica pogošava zbog produbljenja krize u samoj EU i jačanja modernog fašizma.

PR smatra da ovaj odliv mlade populacije, ne samo da pogoršava već lošu demografsku situaciju u balkanskim zemljama, već uz preovladujuće mišljenje da treba “pobjeći odavde” posredno slabi klasnu svijest i klasni otpor sistemima.


10. Država kao kriminalna organizacija i socijalna bijeda?

Ne treba dokazivati da, izuzev nove klase koju sačinjavaju vladajuća politička elita, mafija i novopečeni bogataši, većina društva na Balkanu živi u siromaštvu. U tom moru sirotinje, veliki broj, u prvom redu oni kojima je minimalna plata jedini izvor prihoda, penzioneri, prekaristi koji rade od danas do sjutra i armija nezaposlenih, u pravom smislu gladuju. U uslovima diktature kapitala ovi dijelovi društva će sve više biti prepušteni sami sebi. Surova utakmica za što većim profitom na jednoj strani, rađa grčevitu borbu za parče hljeba na drugoj strani. Ovo siromaštvo, kao posljedica političkog i privrednog sunovrata balkanski zemalja, pogoduje širenju alkoholizma, zaraza, beznađa, smrtnosti, tako da se može reći da živimo u bolesnim društvima.

Sa druge strane, stepen kriminalizacije društva trenutno ima takve razmjere da se slobodno može reći da u mnogim državama i formalno organizovana mafija upravlja državom. Najčešće je mafija ulazila u politiku preko političkih stranaka, kupovinom poslaničkih mjesta, dok je politička oligarhija uz pomoć mafije vršila pljačku i razbojništvo nad stanovništvom. Koliki je stepenkriminalizacije društva govori i to da je državna mafija postala ne samo zaštićena i nedodirljiva, već je postala društveni i kulturni uzor i idol za većinu mladih.

Rat, zločini, pljačka, masovni egzodusi naroda, besperspektivnost i, posebno, totalno gubljenje osjećaja kod naroda za istinu i humane vrijednosti, u potpuno su razorili duhovno tkivo naroda i osjećaj pripadnosti zajednici. Sveopšti egoizam i spremnost da se “gazi preko leševa” postao je obrazac društvenog ponašanja. Kad se tome doda sveopšta korupcija koja vlada u svim dijelovima društva, a koja je često jedini uslov funkcionisanja institucija države i privrede, dobija se krajnje sumorna slika sadašnjeg stanja.

Mora se imati u vidu i da je organizovani kriminal postao jedna od najunosnijih privrednih grana, pa nije ni čudo što su vrhovi države povezani sa međunarodnom mafijom u trgovini oružjem, drogom, bijelim robljem, izbjeglicama itd.

Takvo stanje u društvu je pogodno tlo za jačanje i nametanje fašizma kao “spasonosnog rješenja” i “zaštita nacije od svih zala”.

Povremene i gromoglasne najave režima da će se odlučno obračunati sa korupcijom i kriminalom samo je “bacanje prašine u oči”. Sve te kampanje “borbe” protiv kriminala su unaprijed osuđene na neuspjeh, jer balkanski režimi neće, niti mogu da ugrozi jedan od osnovnih stubova na kojima počivaju. “Borbe” protiv kriminala i kuropcije je samo sredstvo da bi se izvršila preraspodjela kapitala i moći iz jednih ruku u druge.

Uspješnu borbu protiv kriminala mogu voditi samo one snage čiji su interesi u direktnoj suprotnosti sa interesima državne mafije i kriminalaca. To su obespravljeni i osiromašeni slojevi u čijim se rukama nalazi “čelična metla” za “čišćenje” korupcije i mafije zajedno sa postojećom vladajućom klasom.

Partija rada je svjesna da se samo korenitom promjenom vladajućih društvenih odnosa može ovo stanje sanirati i u perspektivi popraviti. Međutim, PR neće samo čekati na povoljne istorijske okolnosti da bi se stanje menjalo, već će se boriti za zaštitu najugroženijih dijelova društva, prije svega kroz jačanje međusobne solidarnosti, podizanju klasne svijesti o potrebi organizovanog otpora diktaturi kapitala i konkretnom podrškom i zaštitom najugroženijih.

Poseban zadatak za PR je da se zajedno sa ostalim snagama humanističke orjentacije bori protiv svih vidova nametanja duhovnih sadržaja kojim se potlačene mase još više usmjeravaju ka neznanju, primitivizmu, beznađu i kriminalu.

Ekonomska bijeda rađa duhovnu bijedu.


11. Ljevica i lažna ljevica?

U idejnoj zbrci koja je nastala s kraja XX vijeka, teško je bilo odrediti šta je ljevica i ko zastupa ljevičarske ideje. Masama se stalno nametao i stav da je podjela na ljevicu i desnicu prevaziđena. Ovo je činjeno od strane vladajuće kapitalističke klase da bi se još više otupila klasna svijest međuobespravljenim masama. Istovremeno je ta tvrdnja bila i dijelom istinita, jer su partije, koje su se nazivale ljevičarskim – komunističke, socijalističke i socijaldemokratske, najčešće zastupale i sprovodile ideje desnice i krupnog kapitala.

PR je od svog osnivanja žigosala Savez Komunista Jugoslavije kao osnovnog uzročnika međunacionalnih tenzija i mržnje među jugoslovenskim narodima, a koji su doveli do rata i tragedije tih naroda. U SKJ je decenijama pripremana idejna osnova nacionalizma koja je eksplodirala devedesetih godina razorivši samu partiju.

Nakon raspada SKJ na političkoj sceni bilo je uočljivo prisustvo velikog broja partija koje su u svom nazivu imale odrednicu “socijalistička”, “ljevica”, “radnička”, “narodna” itd. Među njima su svakako najinteresantnije Socijalistička partija Srbije i Jugoslovenska levica, koje su odigrale ključnu ulogu u višegodišnjoj politici koja je čitavu zemlju dovela u katastrofalan položaj. Stav Partije rada prema njima je bio od početka jasan i nedvosmislen. Riječ je o partijama koje su, po svojoj suštini i djelovanju, duboko nacionalističke, antinarodne i pljačkaške i kao takve potpuna su suprotnost idejama socijalizma. Te partije su bile najobičnije interesne grupe sačinjene od birokrata, bogataša i kriminalaca, u koje se ulazilo bez ikakvih političkih uvjerenja, samo zato što su bile efikasan kanal do moći i privilegija.

Svaka partija se mora ocjenjivati, pre svega, po svom djelovanju i učincima, a ne po proklamovanom u programu. Tzv. ljevičarske partije su pričale o socijalnoj pravdi, ravnopravnosti, društvenom blagostanju, progresu, integracijama, a u praksi su podsticali šovinizam, rušili mostove među jugoslovenskim narodima, profitirali na narodnoj nesreći, stvorili diktaturu i ograničili prava građana. Oni su zločinci, šovinisti i pljačkaši, a ne ljevičari.

Takvom svojom politikom, koju su nazivali socijalističkom i ljevičarskom, kompromitovali su i stvorili veliku zbrku oko same ideje ljevice. To traje i danas, kako kroz djelovanje mnoštva partija sa ljevičarskim nazivom, tako i onih prerušenih, sa odrednicama “demokratska”, “nova”, “socijaldemokratska” i sl. Sve one su po svojoj suštini iste i potpuno nesposobne da vode borbu za ideje socijalizma.

Danas je na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana prisustno mnoštvo novih partija i pokreta sa tim ljevičarskim nazivom. Međutim, mogu se jasno uočiti četiri idejne kolone među njima. Prvi su nostalgičarske organizacije koji se okupljaju na ehu nekadašnjeg boljeg života u vremenima socijalizma i koje predstvaljaju više “folklor” nego ozbiljniji otpor klasnom neprijatelju. Drugi su oni koji pod ljevičarskim nazivima nastupaju sa nacionalističkih, pa čak i šovinističkih pozicija u svojoj “borbi” protiv imperijalizma, bolje reći kao eksponetni ruskih imperijalista. Treći su oni koji zastupaju reformističku poziciju, odnosno posrednu saradnju sa krupnim kapitalom Zapadnog imperijalizma i djelovanju u okviru postojećih sistema. Oni koji pričaju o “potrebi socijalnog dijaloga”, “poštenoj privatizaciji” i ostalim floskulama sirizijštine. To su sve one organizacije koje su direktno ili posredno “psi na lancu Zapadnog imperijalizma”. Četvrti su oni koji pokušavaju plamen revolucionarne borbe pobunjenih masa svijeta prenijeti i na teritoriju Balkana.

PR u odnosu na cjelokupnu današnju tzv. ljevicu ima “sektaški”, a prema pojedinim i neprijateljski stav. Uspon revolucionarnog pokreta u svijetu i slom revizionizma i reformizma u sadašnjim zaoštrenim međunarodnim odnosima će nužno voditi i još većoj polarizaciji balkanske ljevice. Jedni će nužno pod šinjel ruskog imperijalizma, drugi kao levo krilo modernog fašizma.Treći tek treba da se jasnije opredijele i krenu praksom po uzoru na ostale revolucionarne pokrete po svijetu.

Za PR ljevicu na Balkanu ne mogu predstavljati oni koji na svojim zastavama već nisu ispisali: Jedino revolucijom!, Balkanskim pokretom optora!. Ne mogu se predstavljati ljevicom, jer su te parole ujedno i linija razgraničenja između ljevice i lažne ljevice. Ne mogu predstavljati oni koji u praksi ne pokušavaju da ostvare te osnovne poruke, koje proističu iz težnji svih tih obespravljenih, poniženih i porobljenih masa, svih naroda Balkana. Parole koje prevazilaze nametnutu međunacionalnu mržnju na Balkanu i jačaju internacionalističku solidarnost i klasni otpor pobunjenih masa.


12. PR je za revoluciju. Kako?

Revolucija je čin promjene vladajućeg klasnog odnosa. Ona se dešava kada su protivrječnosti društva dostigle takav stepen suprotnosti, da je revolucija jedini izlaz. Zato je i parola PR – Jedino revolucijom! PR smatra da se suprotnosti u društvu zaoštravaju i stalno gomilaju, i da je jedino revolucija izlaz da se te protivrječnosti razreše i da krenemo ka novim i pravednijim društvenim odnosima. Sve ostalo je prazna priča.

No, revolucije se ne dešavaju svaki dan i više imamo neuspjelih revolucija, odnosno ugušenih pokušaja revolucija, nego uspješnih. Za revoluciju su potrebne istorijske okolnosti i one su nešto presudno. I PR smatra da se te istorijske okolnosti ponovo stvaraju na prostoru Balkana, odnosno da diktatura kapitala pokazuje svoju nemoć i svoju okrutnost, da se masa nezadovoljnih i obespravljnih povećava, a da imperijalisti vode međusobnu borbu za prevlast, da zavađaju narode i podržavaju političke elite na vlasti. Te političke elite su sluge i činovnici krupnog kapitala i one služe, ne samo za pljačku naroda od strane domaćih kapitalista, nego i da omoguće nesmetanu pljačku imperijalistima.

Lako je reći revolucija, ali kako je izvesti?

Istorija svih revolucuija nas uči da je za to potreban organizovani revolucionarni subjekat, podrška širokih masa koje vide u revoluciji izlaz za sopstveno stanje i bede u kojem se nalaze i povoljne istorijske okolnosti. Za to je neophodno da u masama prodre i ojača klasna svijest i pobijedi tu buržosko-nacionalističku svijest, kao i razne struje reformističkih i oportunističkih shvatanja u samom pokretu masa koje zagovaraju da se kapitalistički sistem može reformisati. I potrebna je ta revolucionarna situacija kada se mora nastupiti odlučno da bi se pobijedio klasni neprijatelj. U konkretnom našem slučaju na Balkanu treba srušiti diktature kapitala po pojedinim zemljama i osloboditi te zemlje od imperijalizma. Po mišljenju PR nije dovoljno samo stvoriti revolucionarni subjekat, niti zadobiti podršku masa u pojedinim zemljama Balkana, već je potrebno izgraditi široki balkanski antiimperijalistički pokret otpora, koji će moći da se nosi sa domaćom buržoaskom klikom i sa imperijalistima. Revolucija u pojedinim balkanskim zemljama je skoro nemoguća, odnosno bila bi izložena strahovitim pritiscima da se uguši od strane susednih balkanskih režima i samog globalnog imperijalizma sa svojom vojnom silom, ukoliko sene stvori moćni Balkanski pokret otpora. I taj Balkanski pokret otpora nije moguće stvoriti “preko noći” i odozgo, već se on stvara i stvoriće se nizom klasnih sukoba i bitaka pojedinih revolucionarnih organizacija, koje će mu u jednom trenutku dati tu opštu formu.

Šta ako revolucija postane građanski rat?

Da li će biti u nekoj zemlji građanskog rata zavisi od dva uslova – od odnosa klasnih snaga u samoj zemlji i od uticaja imperijalista na događaje u toj zemlji. Danas je nezamislivo izvesti revoluciju a da se ne umiješaju razni imperijalisti, svak iz svojih interesa, jer su grupacije imperijalista sada u prilici da se umiješaju na bilo kojoj tački zemljine kugle. Takav je slučaj i na Balkanu. Revolucionarni pokret bi se brzo našao u situaciji da brani tekovine revolucije od pokušaja imperijalista da preko raspirivanja balkanskih građanskih, međunacionalnih i vjerskih sukoba, ili direktnom vojnom intervenciojom, uguše svaki oblik revolucionarne promjene. Ako se uzme da je NATO čizma već na Balkanu, a da im ruski imperijalizam pokušava “pokvariti posao” i potisnuti ih, onda je jasno da samo jaki i internacionalni balkanski pokret jeste ona sila koja će taj nametnuti rat u bilo kom obliku, pobedonosno privesti kraju. U protivnom bi ti sukobi imperijalista preko leđa balkanskih naroda mogli trajati decenijama. I jedino je revolucija taj čin koji donosi ne samo oslobođenje potlačenih balkanskih naroda, nego i mir među njima.

Mir među narodima–rat među klasama!

Nazad na naslov

Zašto Balkanski pokret otpora?

PR polazi od najelementarnije činjenice da balkanske mase danas nisu spremne da krvare u ime viših interesa imperijalista. Neće da ginu za ciljeve i ideje koje zakonitostima istorijskih procesa mase nužno odbacuju po svijetu, jer ti ciljevi počivaju na idejama prevaziđenog sistema kapitalizma, posebno neoliberalnog kapitala i koji im nosi samo ropstvo, ratove, smrt, izbjeglištvo, poniženje, gubitak svakog identiteta, besmisao…

Polazeći od stava da je poraz imeprijalizma u interesu svih obespravljenih masa, i u interesu čovječanstva, nužno nameće potrebu za stvaranjem sile na Balkanu koja će se oduprijeti nametanju te lažne dileme o nužnosti svrstavanja uz jedne imperijaliste, i koja će otrgnuti mase iz tog ropskog zagrljaja – da ne budu uvučene u njihove sukobe, odnosno da što manje budu uvučene i krenu put oslobođenja iz ropstva. Ta ideja je ideja Balkanskog pokreta otpora. Ista ona ideja koja je vodila jugoslovenske, grčke i albanske partizane u borbi protiv fašizma, sada u novim okolnostima i sa starim i novim oblicima borbe i sa starim i novim oblicima fašizma i njegovim protagonistima.

Ideja o Balkanskom pokretu otpora daleko nadvisuje trenutne i nametnute podjele među balkanskim narodima. Ona razrješava nacionalne, religijske i ostale nametnute suprotnosti kroz višu sintezu njihovog društvenog života. I ona je direktno supotstavljena svijetu kapitala koji formalno objedinjuje balkanske narode radi nesmetanog protoka kapitala i nastavka pljačke, a koji istovremeno podstiče suprotnosti među njima da bi suzbio svaki otpor tih naroda.

PR ne postavlja unaprijed zadate forme organizovanja takvog pokreta, no praksa revolucionarnih pokreta po svijetu nas uči da taj pokret mora biti duboko povezan sa obespravljenim masama, sa širokim oblicima djelovanja i sa svojom oružanom silom.

PR smatra da je istorijski zadatak svakog onog ko sebe smatra obespravljenim i protivnikom imperijalizma i diktature kapitala, da čini sve da se ta ideje o potrebi otpora imperijalistima i Balkanskom pokretu optpora širi u balkanskim masama. Da najodlučniji ostave te parcijalne i male bitke i počnu davati konkretni doprinos na ostvarenju te ideje. Na oblikovanju i jačanju pokreta koji će biti duboko internacionalistički, sastavljen od svih naroda, i jačanju pokreta koji će biti duboko klasni, sastavljen od svih koji su spremni da se bore za rušenje diktature kapitala i imperijalizma. Da se bore za jedan novi svijet, jer za to postoje svi uslovi.

Smrt imperijalizmu!
Za mir i jedinstvo među balkanskim narodima!
Balkanskim pokretom otpora!

AGITPROP – decembar 2016

Aktivisti PR su izveli propagandnu akciju u nekoliko gradova Crne Gore, koja se sastojala od lepljenja plakata, naljepnica, grafitiranja i isticanja banera. Tokom akcije su zapaljene i dvije zastave – NATO i četnička. Cilj akcije je bio da se u masama podstiče otpor korumpiranom i podaničkom režimu i svim onim snagama sa Istoka i Zapada, koje Crnu Goru smatraju svojinom. Takođe, cilj je da jača otpor u masama koji može biti podsticaj i drugim balkanskim narodima da se organizovanije odupru neokolonijalnom ropstvu i ponovnom uvlačenju balkanskih naroda u trgovinu i direktno sučeljavanje nadmoćnijih svjetskih bandita.

Balkanskim pokretom otpora!

Naši neprijatelji i naša borba

Sposobnost svijeta kapitala u njegovoj borbi protiv proleterskih masa se ogleda ne samo u mogućnosti koncentracije ogromne sile, monopolom nad ekonomijom, medijima i propagandom, nego i sposobnošću da proleterski pokret stalno pokušava atomizirati, ne dozovljavajući mu da se pojavi jedinstvenom silom. Posebno njegovom mogućnošću da “natjera” pokret da snižava svoje opšte ciljeve na nivo koji ne predstavlja opasnost za kapitalistički poredak. I to se tokom druge polovine dvadesetog vijeka pokazalo vrlo učinkovitim. To nije bila samo zasluga svijeta kapitala nego i narastanja unutrašnjih protivrječnosti i slabostima samog proleterskog pokreta, no to nije tema ovog teksta. Nije ni tema da stalno ponavljamo i elaboriramo opštepoznatu činjenicu da svijet kapitala nemilosrdno uništava svaku grupu, pokret koji se pokušava suprotstaviti sa pozicija budućih klasnih odnosa i da dozvoljava i čak podstiče sve one grupe i pokrete koji mu se “suprotstavljaju” sa pozicija djelovanja u ukviru samog sistema, u okviru postojećih klasnih odnosa.

Da bismo jasno naznačili ko su naši osnovni neprijtelji, moramo poći od konkretnih istorijskih okolnosti i klasnih odnosa, odnosno utvrditi kako se taj sukob između svijeta kapitala i svijeta slobodnih proizvođača i stvaraoca manifestuje. Da li se tu šta promijenilo?

Mi polazimo od osnovnog stava da se u klasnom sukobu svijeta kapitala i proletarijata u suštini ništa nije promijenilo. Rekli bismo da je imperijalizam postao samo imperijalističkiji. Nama je jasan i istorijski ishod tog sukoba: “Svjetsko tržište je postalo premalo za ogromno povećanje proizvodnje koje je, do krajnjih granica, zaoštrilo konkurenciju u čitavom svetu. Vode se pravi ratovi za sirovine, tržišta, investicije i sfere uticaja. Nikada do sada nije tako jasno, i u svoj punoći, izbio sukob između proizvodnih snaga i kapitalističkih društvenih odnosa, tj. između novih tehnologija i kapitalističke svojine. I kao što su manufaktura, tkačka i parna mašina uništile feudalni društveni sistem, tako će i mikroprocesori, elektronika i robotika uništiti kapitalistički društveni sistem”. No, to ne znači znači da taj nužni ishod ne može pokleknuti pred silom uništenja čovječanstva ili civilizacije.

Kako se taj sukob danas konkretno manifestuje?

Prije svega, centralizacija kapitala je dostigla takav stepen kada se ona reflektuje u dvije ravni – to je prije svega borba da se umirući svijet kapitala spašava putem suprotstavljanja globalnih predatora, sa koncentrisanim finansijskim i fiktivnim kapitalom, parcijalnim ciljevima imperijalističkih zemalja i svim ostalim obespravljenim svjetskim masama. I tu globalni predatori ne biraju sredstva da ostvare svoje ciljeve, odnosno nametnu krajnje dehumanizovani klasniporedak. I sve više smo svjedoci kakva se sve sredstva upotrebljavaju protiv interesa čovječanstva. Borba imperijalističkih zemalja, koje žele da ostanu u monopolskim okvirima podjele svijeta putem interesnih sfera sve je zaoštrenija, i ponovo se “legalizuju” prava na širenje imperija na račun drugih naroda, vođenje ratova i stvaranje privremenih saveza. Protivnici su im globalni predatori, nacionalne države i proleterske mase. Znači, njihova koncentracija kapitala nije dovoljna, tako da oni ne razmišljaju “dovoljno globalno” – oni razmišljaju u okvirima odbrane i proširenja imperije i samim tim pokazuju svoju istorijsku ograničenost. Istovremeno globalni, nadnacionalni i nadimperijalni kapital se osjeća sve isključenijim u tim, ma kako moćnim, imperijama.

Druga refleksija i osnovni sukob koji ponovo izbija u prvi plan i koji nosi potenciju budućeg sukoba se manifestuje kao sukob naraslih i nastupajućih proleterskih masa protiv svijeta kapitala. Taj sukob se danas ispoljava na mnogo višem stupnju nego što je to bila sama borba industrijskog proletarijata u okviru jedne zemlje i u okviru jedne fabrike. Proletarijat je danas međunarodnom podjelom rada i “umreženjem svijeta” prešao uske nacionalne granice i postao internacionalan, a što je njegova i osnovna suština. Proletarijat nije više samo industrijska radnička klasa. Ona je “obogaćena” novim saveznicima u vidu pojave prekarijata, sve veće masa nezaposlinih, milijarde seljačkih masa koje su postale bezemljaši i krenule ka industrijskim centrima i razvijenim zemljama.

Međutim, da bi se uspješno vodila borba, mora se poći od konkrentih klasnih odnosa i fokusirati klasni neprijatelj u postojećim okolnostima.

Prije svega, na Balkanu su to svi nacionalisti i šovinisti sa raznim “etiketama”. Iako su oni relikt prošlosti, oni su i dalje sredstvo u rukama diktature kapitala i imperijalista za podjelu obespravljenih masa. Znači, naši protivnici su svi “srbi”, “hrvati”, “albanci”… svi oni koji sanjaju o nekom objedinjenju po etničkom principu i stvaranju etničkih država na što širem prostoru. Naši neprijatelji su svi oni koji se priklanjaju pojedinim imperijalistima i sluge su njihove – dakle, naši neprijatelji su domaća buržoazija i poltičke elite po balkanskim državama. Naši nepijatelji su posebno oni koji se žele i vojno svrstati u sukobima imperijalista. Naši neprijatelji su svi oni koji služe globalanim predatorima slabeći svaki otpor u nacionalno­oslobodilačkoj i klasnoj formi, podržavajući neoliberalnu diktaturu. Naši neprijatelji su svi malograđanski slojevi koji u opštem sioromašenju priželjkuju i podržavaju moderni fašizam. Naši neprijatelji su svi oni koji misle da djeluju protiv kapitala u okviru diktature kapitala. Naši neprijatelji su svi oni u našim redovima koji misle da se borba može voditi bez jedinstvene avangardne partije, opštenarodnog pokreta i oružane sile.

Naši saveznici su radnici koji rade pod sve manjim pravima i u sve težim uslovima.

Naši saveznici su seljaštvo koje, ostajući bez zemlje, je osuđeno da migrira ka gradovima ili u nadnicu kod novih “latifundista”.

Naši saveznici su nezaposleni koji bez šanse da će dobiti posao teže odlasku van balkanskih zemalja ili tavore u očaju.

Naši saveznici su prekaristi čija eksploatacija, poniženje i neizvjesnost nema granica.

Naši saveznici su progresivna inteligencija koja borbeno nastupa protiv svih relikta prošlosti sa pozicije humanizma, sekularnosti i naučnog digniteta.

Naši saveznici su žene koje sve organizovanije i radikalnije nastupaju da sruše milenijsko ropstvo pod patrijarhatom.

Naši saveznici su pokrenute mase azilanata svih zemalja, koje su pod udarom udruženog fašističkog poduhvata kapitalističkih zemalja.

I mi želimo da podvučemo jasnu liniju razgraničenja!

Mi pripadamo toj apsolutnoj i obespravljenoj većini. Mi pripadamo onima koji nemaju šta da izgube. Naša borba je pravedna i mi ćemo pobijediti!

Stav PR – Osloboditi Balkan!

Imperijalističke sile su ušle u fazu kada više nema povratka i mogućnosti da se nekim odložnim mirom izbjegnu sukobi i uđe u period “kooperacije“ u podjeli svijeta. Nikada u istoriji premještanja centara moći, odnosno slabljenje i raspad vladajućih imperija nije prošao bez niza ratova. Pogotovo je to nemoguće u sadašnjim uslovima koncentracije kapitala i kada se odigrava gigantska borba između pokušaja zapadnog imperijalizma da održi unipolarni svijet, odnosno njegovog prelaska u još višu fazu koncentracije kapitala i otpora ostalih imperijalističkih zemalja tome. Taj proces i sukobi su istovremeno doveli do pokretanja masa i rasta otpora po svijetu u raznim formama. I sukobi su svi intenzivniji i dobijaju sveobuhvatniju formu. Oni su počeli da se prelivaju i na prostor Balkana. Marionetski režimi u balkanskim zemljama se pokazuju nedovoljno efikasnim u sprovođenju zamisli imperijalista, tako da su imperijalisti počeli da se potpuno ogoljeno pojavljuju u tim zemljama sa svojim komandama i zahtjevima – propaganda je direktna, vodi se sve brutalniji obaveštajni rat, dok se sve više gomila oružje, izvode vojne vježbe i polako dovlače nove snage. Njihovo vojno prisustvo se diže na sve viši nivo s namjerom trajnog prisustva.

Polazeći od osnovnih teorijskih postavki i prakse revolucionarnog pokreta u svijetu da je zadatak slabljenje imperijalizma i podsticanje međuimperijalističkih protivrječnosti, pred pripadnike revolucionarnih pokreta se nameće potreba formiranja stava u vezi tog osnovnog sukoba – borbe za nametanjem unipolarnog svijeta pod diktatom zapadnog imperijalizma i multipolarnog svijeta pod diktatom više imperijalističkih zemalja u usponu. Iz osnovne postavke da treba podržavati sve što vodi slabljenju imperijalizma uopšte, a posebno najjačeg, a to se trenutno ostvarauje porazom zapadnog imperijalizma i njegovoj nemogućnosti da uspostavlja dominaciju nad ostalim imperijalistima, treba forirmati svoj politički stav. Poraz zapadnog imperijalizma bi iz osnova promijenio odnos političkih i klasnih snaga u svijetu. Njegov poraz bi onemogućio da ostale imperijalističke zemlje se nametnu kao novi gopodari svijeta, i samo bi se ubrzao slom imperijalizma nizom socijalističkih revolucija.

Šta takav stav znači u konkretnoj situaciju na Balkanu?

Zapadni imperijalisti koriste preko SAD­a vojnu silu, odnosno NATO kao udarnu pesnicu za porobljavanje balkanskih naroda, dok ekonomskim probljavanjem čine Balkan priveskom EU. Ruski imperijalisti pokušavaju parirati zapadnim imperijalistima preko svojih “zona uticaja”, dok se osjeća i sve veće prisustvo turskih i kineskih imperijalista. Pošto zapadni imperijalisti nisu uspjeli da potisnu ruske imperijaliste, ta borba se zaoštrila. Proterivanjem ruskih imperijalista zapadni imperijalisti dobijaju značajnu poziciju za dalji pritisak na Rusiju, pre svega ljudstvom iostalim resursima i time bi ostvarili strateški cilj – “zatvaranje potkovice oko Rusije”. Sa druge strane, zaustavljanjem zapadnih imperijalista na Balkanu se ruši ili znatno otežava taj osnovni strateški cilj. To vodi daljoj i ubrzanoj destabilizaciji Evrope, kao i njenoj mogućnosti da se otrgne iz kandži SAD imperijalista, što dovodi SAD imperijalizam u vrlo tešku poziciju.

Po balkanskim zemljama se ubrzano i imperativno nameće ultimatum da se čvršće “svrstaju” i daju svoj doprinos međuimperijalističkom sukobu. Tako da se čini da za neku neutralnu poziciju više nema mjesta. Jednostavno se to ne dozvoljava njihovim marionetama. Istovremeno sadašnja situacija ostavlja po strani sve sukobe – nacionalne, religiozne, pa čak i klasne. Mase su se nekako “utišale” u strahu pred mogućom olujom, odnosno ratnim požarom. Iscrpljeni međunacionalnim sukobima i svim ostalim podjelama, balkanske mase su do juče skoro bez otpora prihvatile nametanje neoliberalnog ropstva, sve dok to ropstvo nije došlo do tačke kada, pored nošenja lanaca, sve manjih prava, opšteg siromašenja, nije počelo da nagovještava i gubitak onog najdragocenijeg – da se gine za interese jednog poptuno otuđenog i dehumanizovanag svijeta.

I te balkanske mase nisu spremne da krvare u ime viših interesa imperijalista. Neće da ginu za ciljeve i ideje koje zakonitostima istorijskih procesa danas mase nužno odbacuju po svijetu, jer ti ciljevi počivaju na idejama prevaziđenog sistema kapitalizma, posebno neoliberalnog kapitala.

Polazeći od stava da je poraz imeprijalizma u interesu svih obespravljenih masa, i u interesu čovječanstva, nužno nameće potrebu za stvaranjem sile na Balkanu koja će se oduprijeti nametanju te lažne dileme o nužnosti svrstavanja uz jedne imperijaliste, i koja će otrgnuti mase iz tog ropskog zagrljaja – da ne budu uvučene u njihove sukobe, odnosno da što manje budu uvučene. Ta ideja je ideja Balkanskog pokreta otpora. Ista ona ideja koja je vodila jugoslovenske, grčke i albanske partizane u bobi protiv fašizma, sada u novim okolnostima i sa starim i novim oblicima borbe i sa starim i novim oblicima fašizma i njegovim protagonistima.

Zato je istorijski zadatak svakog onog ko sebe smatra obespravljenim i protivnikom imperijalizma i diktature kapitala, da čini sve da se ta ideje o potrebi otpora imperijalistima i Balkanskom pokretu optrora širi u balkanskim masama. Da najodlučniji ostave te parcijalne i male bitke i počnu davati konkretni doprinos na ostvarenju te ideje. Na oblikovanju i jačanju pokreta koji će biti duboko internacionalistički, sastavljen od svih naroda, i jačanju pokreta koji će biti duboko klasni, sastavljen od svih koji su spremni da se bore za rušenje diktature kapitala i imperijalizma. Da se bore za jedan novi svijet, jer za to postoje svi uslovi.

Smrt imperijalizmu!
Za mir i jedinstvo među balkanskim narodima!
Balkanskim pokretom otpora!

Crna Gora među vihorove

Kako jedna mala zemlja od pola i kusur miliona stanovnika može imati značaj da ovi veliki oko nje lome koplje i počinju da ulažu sve više i više u svoje „igrače“, bolje reći sluge, ili petokolonaše, svejedno?

Prije svega je to geostrateški položaj Crne Gore (“topla mora“), jer je to uvijek od značaja za ruski i zapadni imperijalizam. Za ruski imperijalizam je od značaja jer odbranom Crne Gore od ulaska u NATO i potpune dominacije zapadnog imperijalizma ne otvara se forsirana mogućnost da zapadni imperijalisti lakše „slomiju“ proruske snage u Srbiji i time zaokruže Balkan. Tako bi ruski imperijalisti bili potpuno vojno potisnuti sa Balkana i mogli bi se ograničavati njihovi dalji ekonomski ciljevi, a prije svega narušio trenutni balans oko osovine Rusija­Turska. U propagandnom smislu to bi značilo i minus za ruski imperijalizam u njegovoj ekspanziji koja se odvija na glavnim frontovima u sukobljavanju sa zapadnim imeprijalizmom.

Ruski imperijalizam to ne smije dozvoliti i zato Crna Gora, dokle god ne bude razriješen glavni globalni sukob, ne može više biti ostavljena po strani, a samim tim ni više stabilna. Ruski imperijalisti će braniti svoje interese preko svoje pete kolone koja nije malobrojna, a ideološki je na istom fonu sa ruskim imperijalistima u vidu pravoslavlja, sveslovenstva, veliksorpstva i četništva. Ne treba zanemariti ni određeni kapital u Crnoj Gori u mnoštvu nekretnina, što im daje sa ovim petokolonašima dodatnu mogućnost za trajniju penetraciju, po cijenu izazivanja ozbiljnije nestabilnosti u Crnoj Gori.

Sa druge strane, korumpirana i pljačkaška vladajuća elita u Crnoj Gori, zahvaljujući kapitalu svjetskih bandita, a koji se proteklu deceniju slio u Crnu Goru, vezala se za zapadni imperijalizam i NATO. Ona time želi očuvatiti svoj kapital, svoje pozicije i sam režim, a sa druge strane, misli da je to dobitnička karta za Crnu Goru. Tome doprinosi i strah da bi potpadanjem pod veći uticaj ruskih imerijalista bila jednostavno prodata da bi se zadovoljili apetiti velikorspkog nacionalizma, kako je to do sada bivalo u istoriji.

Ta nova polarizacija na prorusi­natovci, koja donekle zamjenjuje tu dosadašnju Crnogorci – Srbi, je mnogo opasnija, jer ne zavisi od naroda Crne Gore, već od globalnih sila koje mogu izazvati mnogo veće potrese nego što je to bivalo u proteklom periodu.

U Crnoj Gori postoje trenutno dvije izdajničke grupacije. Prva je od strane ruskih i velikosrpskih petokolonaša, a druga od sluga zapadnom imperijalizmu. Svrstavanje uz ove izdajničke grupacije ili davanje njima glasa na predstojećim izborima je zločin prema narodu Crne Gore i nepoštovanje sebe i ljudske potrebe da se bude slobodnim bićem.

Postoji li izlaz iz ove situacije?

Da, postoji i to nas uči istorija crnogorskog, balkanskih i drugih naroda. Izlaz je jednostavan – u otporu imperijalistima, ma kako oni moćni bili. To je jedina mogućnost što stoji pred crnogorskim i balkanskim narodima u sadašnjem istorijskom trenutku, ukoliko žele da dođu do svoje slobode i sačuvaju osnovu svoje samobitnosti. U protivnom će nestati sa svojom istorijom, simbolima, granicama, kulturom i jezikom, a neće ništa dobiti, već samo savremeno ropstvo i bezgranično služenje diktaturi kapitala i modernom fašizmu. Posebno to neće dobiti najšire mase, koje već debelo osjećaju na svojoj koži „blagodeti“ postojeće diktature kapitala. Uostalom taj položaj najširih masa po svijetu se više ne može ničim prikriti, a ni njihov otpor, štrajkovi, pobune i oružana borba.

Upravo je u klasnom otporu bit realne politike i opstanka, a u kameleonstvu i nepristajanju na taj otpor ropstvo i nestanak.

Da li postoji sila koja bi mogla da se obračuna sa ovom izdajničkom bagrom koja tako kidiše pred izborima da se dočepa, odnosno očuva pozicije vlasti. Da, postoji, i ona je već prisutna u svijesti svih balkanskih naroda i počinje da se širi i među narodom Crne Gore. Ta sila obespravljenih masa neće nove ratove za interese svjetskih moćnika i neće savremeno ropstvo pod diktatom kapitala. Ta sila hoće život dostojan čvojeka, ali za sve. Ultimativno za sve! Pod diktatom neposredne demokratije tih najširih masa. Samo treba htjeti kao i uvijek u istoriji naroda, a i samom ljudskom životu. Takva Crna Gora postoji već u naznakama i nikakva sila svjetskih moćnika, niti njihovih podrepaša je neće sputati da progovori svom slobodarskom silom.

Crna Gora Crnoj Gori!
Balkanskim pokretom otpora!

Moderni­stari fašizam sa nama i u nama

Pitanje koje je mučilo intelektualce poslije Drugog svjetskog rata, i o tome su napisane tone knjiga, je – zašto je njemački narod tako lako prihvatio fašizam i Hitlera? Nalazili su se razni odgovori, koje bi mogili sažeti u sljedećem – fašizam je prihvaćen kao posljedica velike ekonomske krize kapitalizma uz svesrdnu podršku krupnog kapitala; kao posljedica podrške srednjih malograđanskih slojeva koji su u tom haosu željeli „neku sigurnost“ za svoje „male živote“; kao reakcija na poniženje njemačke države od strane pobjedničkih sila; kao strah krupnog kapitala od revolucije i dalje boljševizacije Evrope… I čine nam se da su svi ti odgovori tačni i da je sve rečeno. No, ono što je izvjesna manjkavost svih tih analiza je što su se nekako sklanjali od odgovora na pitanje o mogućnosti pojave novog fašizma. Niko nije želio da se bavi ozbiljnije tom temom ili je to bilo skoro zanemarljivo. A fašizam je došao i odjednom smo se ponovo našli u njemu. Mi smo ga nazvali modernim fašizmom iz jednostavnog razloga zbog vremenske distance, a ne zato što ima neke suštinske razlike u odnosu na „stari fašizam“, kao što se ni sam imperijalizam nije suštinski nimalo promijenio. Može se govoriti samo da moderni fašizam ima izvjesne prednosti u odnosu na stari. Prije svega se to odnosi na usavršavanju metoda u nastupu. I kao posljedica nastupanja tog modernog fašizma će biti i ta što će nam se Hitler činiti sve više malim šegrtom ili „pionirom“ na svjetskoj sceni. I da je izvjesno da njegov ogrničavajući poduhvat u novim istorijskim okolnostima dobija novu šansu za tu potrebnu koncentraciju sveopšteg zla.

Najpreciznija definicja fašizma je vjerovatno: „To je najviša i otvorena teroristička diktatura najreakcionarnijih, najšovinističkijih i najimperijalističkijih elemeanta finansijskog kapitala“.

Prije nekoliko godina smo pokušali dati definiciju modernog fašizma: „To je izraz težnji najreakcionarnijih slojeva krupnog finansijskog kapitala da sačuva same osnove kapitalizma“.

Bez obzira na valjanost ovih definicija, pokušajmo odrediti bar neke paralele i šta je to zajedničko i različito starom i modernom fašizmu.

Suštinsko je da su i stari i moderni fašizam u osnovi bili potreba najreakcionarnijih slojeva tog vodećeg svjetskog kapitala. Znači, onih njuški koje hoće ne samo da kroje trenutnu svjetsku politiku, nego i da pokušaju da upravljaju istorijskim procesima. S tim da je stari fašizam u početnim oblicima zajahao tim nacional­socijalizmom, odnosno nacionalnoj i socijalnoj ugroženosti najširih slojeva pojedinih država. Moderni fašizam je takođe diktiran od najrekcionanrijih krugova krupnog kapitala, koji se još više centralizovao i koji samo koristi to“nacionalno“ kao sporedno i pomoćno sredstvo u njegovom uzdizanju, dok to „socijalno“ poptuno zanemaruje. Izgubio je čak i privid te potrebe pravdanja pred „svojim masama“. Njemu ne treba više te etikete – njemački, itlijanski, japanski ili bilo koji drugi. On je nadnacionalan, i njemu se prilagođavaju svi ti mali fašizmi pojedinih država. I tako je i ovdje na Balkanu gdje se to sluganstvo modernom fašizmu pokušava nevješto zamaskirati nekim „benignim nacionalizmom“ odnosno „patriotizmom”.

Moderni fašizam nastupa kao „formalna i protivrečna opštost“ u pogledu ekonomije, prava, kulture i politike u smislu – mi smo svi jedan svijet i treba ukinuti sve što ga ograničava u razvoju i ekspanziji kapitala, ali istovremeno i kao odbrana države, porodice, nacije i religije pred svjetskim haosom i duhovnoj pustoši koje proizvodi savremeni oblik života. I većini to u ovom trenutku djeluje prihvatljivo, što iz svoje klasne pozicije ili što se osjeća baš ugroženom u toj klasnoj poziciji. Posebno kada se agresivnom propagandom svakodnevno predočava da se svijet brani od raznih totalitarnih rušitelja koji žele uzeti to „preostalo“ od njihovih života.

Što je takav fašizam danas prihvtljiv za mase Balkana?

Balkanske mase su još duboko zaražene nacionalizmom i šovinizmom i što je to pogodno tlo za bujanje fašizma. Tu je naravno i prodor religioznih shvatanja, i ostatak patrijarhalne svijesti, kulturnog pritmitivizma, a dobrim dijelom što fašizam obitava i u dijelu inteligencije, neoliberalnim slojevima i samim polugama sistema vlasti.

Treba uzeti u obzir i činjenicu da balkanske mase neće nove ratove zbog iskustva iz proteklih prljavih ratova, posebno ti malograđanski srednji slojevi koji bi da, u opštem siromašenju, nekakao sačuvaju svoju poziciju „između“ i ne budu primorani na svrstavanje u klasnom ratu. Zato im fašizam u tom opštem haosu služi i kao privremena „sigurnost“.

Ono što je presudno u spremnosti prihvatnja tog fašizma od strane masa su neorganizovane proleterske mase i nedostatak revolucionarnog subjekta koji bi poveo odlučniju klasnu borbu protiv diktature kapitala, sve do klasnog rata. No ova trenutna slabost poleterskih masa na Balkanu, može biti samo trenutna u istorijskom smislu, jer je Balkan ponovo po svim pokazatiljima jedno od čvorišta sučeljavanja sukoba imperijalista. I to je taj ponovo istorijski trenutak gdje balkanske mase mogu pokazati kako se „pravi istorija“.

No, ima jedna „sitna“ protivrječnost i u nastupu i ideologiji modrenog fašizma, uostalom kao i u starom fašizmu. Što u svim njegovim nastojanjima uspostavljanja nekog novog svjetskog poretka nema čovjeka, slobodnog čovjeka – što je taj fašizam samo još jedan pokušaj odbrane klasnog poretka i što svakog čovjeka posmatra iz ugla svrhe i podređenosti tom najkrupnijem kapitalu. Čovjek je tu da služi toj „piramidi moći“, odnosno „piramidi zla“, u kojoj je postojanje jedne jedinke, stotine hiljada i mnogo više, potpuno nebitno. I za razliku od starog fašizma, ovaj moderni je mnogo sveoubuhvatniji i spremniji na mnogo veće zločine nad čovječanstvom, a i tehnološke mogućnosti mu to dozvoljavaju.

No, ta osnovna protivrječnost fašizma – što nema slobodnog čovjeka, kada se stavi konkretnije u kontekstu realnih istorijskih okolnosti i položaju najširih ekploatisanih klasa, dobija se sila koja mu se nužno supotstavlja i ruši mu cijelu piramidu, ma koliko će to značiti tone i tone bombi,biliona i bilona novih novčanica, kredita i kamata, novih bušotina, kontole puteva, komunikacija i svega, novih logora za izbjeglice i nepoćudne, i novih radnih obaveza za sve zaposlene…

Svjedoci smo da taj nastupajući fašizam sve organizovanije ruše i rušiće ga nomadi afričkih pustinja, indiosi i sirotinja latinoamričkih predgrađa, mase indijskog seljaštva, kineskog i ruskog proletarijata, američkih crnaca i latinoamerikanaca, milioni imigranata za koricom hljeba i nešto evra u džepovima i bez krova nad glavom, mase tehničke inteligencije kojima je tijesno u zadatim okvirima postojećih ropskih sistema, mase svih onih radnika koji su proglašeni suvišnom i nepotrebnom robom, i posebno žena koje tjeraju da ne budu slobodna ljudska bića.

Stari antifašisti bi nam iz nekih davnih bitaka protiv fašizma vjerovatno poručili:

  • Ja sam antifašista jer konkretno djelujem protiv fašizma i diktature kapitala.
  • Ja sam antifašista jer aktivno radim na objedinjavanju obespravljenih masa u jednu silu.
  • Ja sam antifašista jer sam spreman da se pridružim pokretu koji će povesti odlučnu borbu protiv fašizma i diktature kapitala.

Za mir – protiv svjetskog rata!
Smrt fašizmu – sloboda narodima!
Balkanskim pokretom otpora!

Saopštenje PR – septembar 2016

U toku je krivični proces protiv jednog antifašiste u Vrbasu (Vojvodini­Srbija) koji je ispisivao parole na javnim zgradama sledeće sadržine: Jedino revolucijom! Balkanskim pokretom otpora! Glasaj na ulici!

Ovim činom sve više profašistički režim, kao i njegove institucije, dokazuju da su revnosne i efikasne u reagovanju na ispoljavnje svakog oblika otpora diktaturi kapitala, dok istovremeno smo svedoci da udruženi zločinački poduhvat trijade mafijaši­biznismeni­političari protiv najširih masa pokazuje sve više svoju pravu prirodu.

Normalno da se ne može suzbiti nikakavim represivnim merama, niti tzv. „pravnom državom” otpor masa protiv diktature kapitala.

Naprotiv, taj otpor će rasti koliko diktatura kapitala bude represivnija, a hoće, jer njen cilj je: sluganstvo spram imperijalizma i osionost, pljačka i sve veća represija nad „svojim„ narodom.

Ne može se ugušiti otpor narodnih masa, niti njihova želja da budu slobodni ljudi i reaguju na svaku nepravdu.

Ruštiti diktaturu kapitala svim sredstvima!
Otpor imperijalizmu – Balkanskim pokretom otpora!

Stav PR – Rat dolazi, stari svijet odlazi

Savremeni svijet je pogođen opštim haosom koji je rezultat temeljne krize kapitalističkog svijeta u nestajanju. Vode se na desetine, ne samo lokalnih, nego i regionalnih ratova. Tvrdi se čak da je opšti rat već otpočeo. Broj mrtvih nije čak više ni statistički podatak, bilo da su mrtvi posledica bombardovanja, granatiranja, zaklanih zarobljenika, dignutih eksplozivom civila po gradovima, potopljenih emigranata na moru… Milioni raseljenih koji traže siguran kutak za sebe i svoju porodicu doživljavaju se kao smrtni neprijatelji koje treba protjerati ili čak unišiti. Oni koji jašu na opštem zlu dobijaju sve veću podršku „ugroženih“ masa. Dotle oni najmoćniji ne biraju sredstva da očuvaju takav svijet. Ubrzano se prave planovi novih ratnih žarišta za zahuktali vojno­industrijski kompleks koji je jedina nada da se još neko vrijeme održi neodrživo; ruši se pravni poredak, i ne biraju se sredstva, da bi se došlo do još koje stope profita… Pokušaji kontrolisanog haosa, kao jedinog uslova opstanka tog svijeta se ubrzano pretvaraju u nešto što prijeti opstanku ne samo tog prevaziđenog kapitalističkog svijeta nego i samog čovječanstva.

PR smatra da je prije svega ogroman napredak u naučnoj­tehnološkoj revoluciji u poslednjih nekoliko decenija stvorio sve uslove za pobjedu socijalizma u cijelom svijetu. Ostale su samo na svakom koraku okoštale bankarske i birokratske institucije udruženih centara moći, koji pokušavaju novim fašizmom i nizom ratova da izgrade jedan totalitatni svijet opšteg ropstva. I taj njihov svijet se kreće između karikaturalnosti, opšteg duhovnog siromaštva, beznađa i sveopšteg zločina.

Mi znamo da taj svijet neće nestati na osnovu naših želja, ili samog razvoja tehnologije. Potrebna je borba i učešće ljudi. Da, potreban je taj opšti narodni rat masa da bi se srušio stari i porodio novi svijet. Drugačije ne može. I PR sa velikom radošću doživljava i objavljuje vijesti da se širom svijeta dižu naoružani pokreti obespravljenih masa koje se neće uplašiti, niti zastrašiti pred njihovom mogućnosti uništenja čovječanstva. Upravo suprotno – ukoliko taj poredak bude duže opstajao, povećavaće se i mogućnost tog novog fašističkog totalitarizma i uništenja čovječanstva.

No, stari svijet neće tako lako odstupiti ni ovdje sa Balkana. Za njega je to pogodno područje za otvaranje novog nadmetanja glavnih protagonista starog svijeta, a to su imperijalne sile, u prvom redu SAD i Rusija, a to može imati katastrofalne posledice za balkanske narode.

Ponovo negdje u pripremi čuju se ratni bubnjevi.

Neko će reći – pa balkanski narodi neće rat. I to je tačno. Ali ni devedesetih većina naroda Jugoslavije, a pogotovo BiH nisu željeli rat, a ipak su natjerani i učestvovali u najprljavijim ratovima i masovnim zločinima.

Neće ni narod Sirije, Libije, Palestine, Avganistana, Somalije, Iraka, Ukrajine… Ali, ko njih pita? O ratu danas ne odlučuju čak ni političari ovih zemalja koji su trenutno na vlasti. Oni su plaćeni tu da služe u zavisnosti od toga kojem taboru su se priklonili.

Partija rada je već ranije iznijela svoj stav da su sve pripreme za jedan veći opšti rat završene i da je on neminovan; samo je pitanje trenutka kad će izbiti u punom obliku. Do njegovog izbijanja će enormnom brzinom rasti proizvodnja najsavremenijih vidova oružja i ratne opreme, uz izvođenje na stotine vojnih vježbi i masovnom utrošku tog vojnog arsenala…

Mogu li uopšte narodi da odluče da rata ne bude, odnosno da ne bude ovog od strane imperijalista nametnutog rata?

Da, mogu i to samo na jedan način. A to je narodnim klasnim ratom, odnosno naoružanim narodnim ustankom predvođenim jakim pokretom. Silom svih tih obespravljenih masa koje će paralisati i poraziti taj svijet diktature kapitala.

Upravo zato PR smatra da se sve klasne bitke balkanskih masa moraju izvoditi, biti u funkciji i podređivati se opštem cilju – stvaranju Balkanskog pokreta otpora. Pokreta koji će balkanske narode povesti u borbu protiv diktature kapitala i imperijalističke zavisnosti. Povesti ih u opštenarodni rat za slobodu.

PR smatra da to nije samo jedan daleki cilj, ma kako trenutno bile malobrojne revolucionarne grupe, već da je to danas potreba svih balkanskih naroda. Potreba svih njenih obespravljenih masa, prije svega onih koji rade sa sve manjom nadnicom, u težim uslovima i sa manjim pravima, onih koji savijaju kičmu da ne ostanu bez posla, onih istjeranih na ulicu koji obijaju sudove tražeći svoja prava koje neće nikada dobiti ili misleći da mogu nekim jalovim protestima dobiti milost od sluga kapitala; onih koji su izgubuli svaku nadu i misle da im je sve dozvoljeno kako bi preživjeli, onih koji godinama sanjaju da će otići u neki bolji svijet, čak i onih koji misle da su im za sve krivi neki drugi narodi, druge vjere, a najviše onih koji liježu uveče gladni, a ujutru ustaju siti – siti svega…

Za narodni klasni rat!
Balkanskim pokretom otpora!