Author: admin

Protesti u Srbiji protiv aktuelne vlasti, bez obzira pod kakvim se sloganom vodili, u suštini su i dio opštih protesta koji tutnje Evropom. To su izrazi malograđanštine što im se ruši stvarni i zamišljeni svijet. To je plač evropskog malogrđanina što mu pred očima nestaje njegov dosadašnji privilegovani svijet u odnosu na taj “necivilizovani ostatak”. To je plač balkanskog malograđanina što mu pred očima izmiče obećani svijet “dolazeće Evrope”.

Balkanske osiromašene mase se naglo suočavaju sa rušenjem tog obećanog svijeta i većina želi da pobjegne sa tih prostora u tu “obećanu Evropu“, nadajući se da je to ipak jedini put spasa. I taj trend je trenutno nezaustavljiv, sve dok ne dođe do još većih potresa u samoj Evropi, a „limeni doboš” se već čuje u pozadini.

Paralelno na Balkanu se vodi sve žešća borba između kapitalističkih klika. To je prije svega borba između imperijalista kroz borbu multinacionalnog kapitala za kolonizaciju, prostor i oplodnju kapitala, i to je borba domaće buržoazije, tj. da jačanjem diktature kapitala kroz trijadu – kapitallisti, političari i mafijaši sačuvaju sebi uslove za dalje bogaćanje i mrvice od tog globalnog pljačkaškog kolača.

Upravo na ovom nastojanju te “domaće trijade” za još jačom diktaturom, tj. pljačkom i sluganskim odnosom spram imperijalista, javljaju se potrebe tih malograđanskih slojeva i predstavnika dijela tog kapitala da se oni izbore za svoje „mjesto pod suncem“. Pri tom morališući nad svim nepravdama postojećeg režima i nudeći se kao još revnosnije sluge imperijalistima. I to je suština sadašnjih protesta u Beogradu.

Na tom fonu su se svakako okupili ti malograđanski slojevi koji uvek čekaju svoju priliku da se priključe “pobjedničkom timu”, a koji ih može voditi ostvarenju njihovih sitnih interesa i snova.

Na tom fonu su privučeni i dijelovi studentske omladine koja je uvijek spremna da izađe na bilo koji oblik protesta koji je protiv sistema.

Na tom fonu je i već uznegovana desničarska, profašistička omladina (režimska i opoziciona) koja čeka priliku da se osveti vlastima oko „izdaje Kosova“, odnosno u slučaju “odmetanja” od Rusije.

Tu su i vječite reformističke ljevičarske grupe, koje su u suštini eksponenti zapadnog imperijalizma s pokličima obećanih revolucija, a koje bi se nekako same od sebe ostvarivale.

Na tim protestima nema odavno parcijalizovanog, uplašenog i ucijenjenog radništava, koji ne smije da pođe u orgnizovanije bitke u okviru svojih fabričkih hala, niti prepoznaje svoje klasne ciljeve u sadašnjim protestima da bi im se pridružilo.

Na tim protestima nema preostalog sitnog seljaštva koji je davno otjerano sa zemlje krupnim “latifundistima”, niti “srednjaka” koji se bezuspešno pokušava suprostaviti nasrtajima na obezvređivanje njihovih proizvoda od strane države. Za jedne i drugo je to neki “gradski” protest. I jedni i drugi su svoj bunt spremni iskazati na prilazima svojih sela i okolnim putevima. Da bi branili svoje “seljačko” – rudna blaga, vode, prirodu, svoje proizvode. Šta će oni u taj grad ako to nije istinska buna?

Zato ovaj šaroliki vikendaški karavan je više za uveseljavanje da bi se nešto dešavalo na političkoj sceni, nego što on može samostalno dovesti do nekih krupnijih promjena. No, on i takav može uvijek poslužiti kao povod imperijalistima za veće obračune. Odluku o tome, da li će Srbija i ostale balkanske zemlje biti još ostavljene da se guše u sopstvenom glibu ili će biti bačena šibica da zapali region, nije u rukama sadašnjih protestanata, ma gde se oni okupljali na „brdovitom Balkanu“.

Vrijeme za „regionalnu stabilnost“ je već isteklo, i samo se čeka prilika da i Balkan postane izraz tih radikalnijih svjetskih sukoba.

Protest “Stop kravavim košuljama” ili malo tvrđe – “Stop krvavim radničkim košuljama”, će biti obećavajući kada se stvori sila čiji je osnovni cilj borba za oslobođenje od imperijalizma i rušenje diktature kapitala. A za to treba ta klasna mržnja koja dolazi prije svega iz stomaka i koja će za početak napisati na svojim transparentima – Krvave košulje njima!

A taj slogan ne treba više posebno obrazlagati, a još ga manje ikome pravdati.

Balkanskim pokretom otpora!

Konačno su počele neke dobre vijesti da pune medijske izveštaje na ovim prostorima. Ne prođe dan a da se ne desi neki izlazak na ulice, da bi se protestovalo, da bi se blokirali putevi i pružila neka vrsta optora snagama sistema. Da se pruži otpor izazvan nepravdom, a koje je na svakom koraku sve više. Povodi su razni, a uskoro se i neće pitati za sam povod. Narodu je dosta i većina želi pobjeći sa ovih prostora, a broj onih koji su spremni da iskorače iz postojeće močvare, da ga ona više ne vuče na dno – u totalnu rezignaciju, počinje da raste.

Ne nailazeći ni na kakav otpor u proteklom periodu, predstavnici diktature kapitala su umislili da mogu da rade šta hoće, sve manje se osvrćući na bilo kakve “glasove razuma”, odnosno usamljene pokušaje otpora. Ne želeći nikome da polažu račune i stavljajući se “iznad naroda” u svakom pogledu, kao da im je sve to “babovina” i dato od “boga” – da se bogate, bahate, bave kriminalom, da zastrašuju, tuku, naručuju ubistva…

U svim tim “malim pobunama” čiji smo svjedoci ovih mjeseci pozitivno je to što su se počeli “pokaziviti zubi” diktaturi kapitala. Bolje reći, što je narod počeo da tretira represivne snage sistema kao svoje neprijatelje. Da jasnije vidi njihovu stvarnu suštinu – da su oni tu naspram njih da sprovode i štite diktaturu kapitala – te razbojnike na vlasti i sam korumpirani i duboko nepravedni sistem.

Što bi pjesnik i “propovjednik zla” dobro rekao – ćeraćemo se još! I tog “ćeranja” će biti sve više i sa sve više razbijenih glava, a što je najbolji lijek da se to suprotstavljanje sistemu diže na viši stepen.

Pokliči “mirotvoraca” – Ne tucite policiju! (ostale branitelje sistema) će sve manje biti uslišeni, jer je u narodi bijes sve veći, a i sistem primenjuje sve veću silu.

Najpozitivnije u svim tim malim narodnim bitkama je što osjećaj za pravdu počinje da prevazilazi nametnute nacionalne podjele i što svaki “šum” kada Pravda uzvraća udarac se širi neviđenom brzinom na mase nekadašnje “lijepe naše”, i one počinju da sve više sinhronizovano djeluju. A šta bi drugo očekivali predstavnici diktature kapitala, nego da se na njihovo zločinačkoudruživanje u dogovaranju ratova, širenje međunacionalne mržnje, uvlačenje narode u masovna klanja, propovedanje sluganstva okupatorima i zajedničko pljačkanje u ratu ili miru, svejedno.

U sadašnjoj situaciji i sama vlast, ali i razgranata mreža imperijalističkih okupatora sa svih strana, pokušava iskoristiti Pravdu za ostvarenje svojih ciljeva. No, Pravda se ne može obuzdati i staviti u nečiju službu, jer je ona po svojoj definicji – za sve!

No ovaj “šum” od udarca Pravde će imati smisla i efekta, tek onda kada “oni” osjete panični strah da mogu izgubiti vlast, privilegije, bogatstvo. A nadasve da će u snu ili magnovenju vidjeti kako se, umjesto nekih drugih tijela, njišu njihova po trgovima, kojima se željeli dati svoje ime, još za života, da se posle ne zaboravi.

Narodna borba je moguća i moćna!
Balkanskim pokretom otpora!

Najavu novog rata na Balkanu je moguće predvideti samo kroz prizmu odnosa velikih sila, u prvom redu SAD-a i Rusije.

No prije nego pokušamo da damo ocjenu njihovih odnosa i kuda sve to vodi, par riječi i o balkanskim režimima, kao statistima tog rata. Statistima koji ne mogu narode svojih zemalja ni puškom natjerati da ratuju za “svete nacionalne ciljeve”, a što je na jednom plakatu ne tako davno i ispisano – “Neću vašu slugansku pušku!”.

Znači narodi neće rat, a da li ga hoće vladajuće klike balkanskih zemalja?

Neće ni one, ali se one ne pitaju. One su obične sluge, marionete tih najmoćnijih imperijalnih sila i nadnacionalnog kapitala. Njihove vođe se “preznojavajući” trude da ispoštuju sve dobijene naloge, jer im je svima draža vlast i moć u svom feudu, i od koje se i ima sve više i više. I oni znaju pravilo svjetskih bandita – ako si u “kolu” moraš da igraša po notama, a ako pokušaš da izađeš iz “kola” bićeš sklonjen ili likvidiran.

Sa druge strane, bez obzira na svakodnenvu zapaljivu nacionalističku i ratnohuškačku retoriku, koju sprovode režimi balkanskih zemalja, oni nisu u stanju da vode iole ozbiljniji rat, niti da pokrenu ni to malo ratne tehnike što posjeduju, ako im velike sile ne doture koju kantu benzina.

Naš stav je u skladu sa svim onima koji tvrde da Treći svjetski rat već traje. Posle završetka Drugog svjetskog rata koji je bio oličenje masovnih stradanja i razaranja, nastupio je višedecenijski Hlandni rat koji je prije svega bio ideološki, ekonomski, sa besomučnom trkom u naoružanju. Sadašnji rat se, za sada, vodi bez direktnih vojnih opštih sukoba, ali na svim nivoima i skoro bez ikakih pravila i bez jasno definisanih frontova. A najmoćniji akteri tog rata su svakako SAD, Rusija, Kina i EU.

Nas trenuitno zanima Rusija i SAD, jer Kina djeluje iz drugog plana, a Evropa se nalazi između nastojanja oslobađanja do okupacije i dubljih previranja, u pokušajima da fašizacijom spase što se spasiti da.

Trenutna situacija je takva da SAD nastoje da zaustave “pohod Rusije” na Evropu, prije svega energetski, tako što će agresivnim vojnim pritiskom i izazivanjem stalnih pretnji onemogućiti uticaj Rusije u njenim imperijlanim namjerama. I tu se SAD imperijalisti sa svojom silom sve agresivnije, kako na Baltiku, Ukrajini, Kavkazu, Crnom i Azovskom moru, tako i na Balkanu.

Ruski imeprijalisti moraju braniti svoje ekonomske interese u porobljavanju Evrope, činiće zato sve da je destabilizuju, a istovremeno ekonomski, politički pa čak vojno “oslobađaju” od SADokupacije.

Kada taj osnovni sukob američkog i ruskog imperijalizma primenimo na Balkan jasno je da SAD ističe vrijeme i da žele što prije zaokružiti Balkan. Zato će pojačati pritisak na Srbiju kako bi je potpuno otrgla od preostalog ruskog uticaja. Dotle Rusija želi da militarizuje otpor Srbije zahtjevima SAD. Zbog svoje slabije pozicije na Balkanu, Rusija mora da traži saveznike i zato pokušava da iskoristi trenutne odnose sa Turskom, nudeći joj ustupke, kako na Balkanu, tako i Siriji itd. I bitka za Tursku izmedju SAD i Rusije jedna je od ključnih partija u daljem dešavanju na Balkanu.

No sve ove gore analize na valjaju “po lule duvana” ukoliko se u njih ne uključi i taj istorijski, odnosno klasni faktor, a to su mase koje čine istoriju. Svejdoci smo kolosalnog pokretanja masa u globalnim razmjerama koje su, bez obzira na sva njihova ideološka, religozna, naicionalna i ma kakva druga opredljenja krenule u bitku protiv kapitalizma ili takvog kapitalizma, jer su svi ugroženi. Protiv jednog svijeta koji postaje karikaturalno čudovište, nesposobno ni za šta više, i koje gura svijet ka katastrofi. Ti nezadovoljni pokreti masa među kojima jedni žele kapitalisitičku diktaturu podginuti na viši nivo neslobode i modernog fašizma, a drugi koji ga žele poslati na smetlište istorije.

I osnovna dilema i ta “istorijska klackalica” je – da li će kapitalizam imati snage da se toliko fašizira da svijet gurne u opštu katstrofu?

I tu se onda postavlja i osnovni zadatak među svim tim pobunjenim masama koje žele srušiti taj svijet – kako stvoriti reprezentativnu revolucionarnu silu koja će to znati sve to da oduva sa istorijske pozornice. A ta se sila ne stvara plačom nad nepravdom diktature kapitala, niti sklanjanjem pred njihovim fašističkim hordama i molbama da se usliše vapaji milijardi eksploatisanih i osiromašenih. Ta sila se stvara od onih potlačenih klasa koji su u stanju da dostignu takav nivo organizaovane borbe koji nadilaze svu tu naoružanu i zastrašijući silu koju upotrebljuje diktatura kapitala. I one su u stanju da to postignu, jer nemaju šta da izgube, sem svojih lanaca ropstva, poniženja i stalne bede i neprekidne eksplotacije.

Svjedoci smo da je ta borba moguća i moćna.

Balkanskim pokretom otpora!

Sve pripreme za rasplamsavanje Trećeg svjetskog rata su u završnoj fazi. Taj rat je već prešao iz faze niskog intenziteta u fazi trgovinskih ratova i masovnih vojnih vježbi sa povremenim izolovanim konfliktima. Čeka se samo “istorijski okidač”. Da li će to biti veliki potres na finansijskom tržištu ili neki drugi događaj, manje je bitno. Ostavimo to budućim istoričarama iIi “generalima nakon bitke”, da se bave time, ako im uopšte bude data ta mogućnost.

Treba naglasati da je nervoza među “manjim igračima” sve veća, gledajući da u poslednjem trenutku odaberu stranu među velikim imperijalnim savezema koji bi ,po njihovom računu, bili pobednici u tom opštem sukobu.

Ko su ti glavni “igrači” na toj pozornici opšteg svjetskog sukoba?

To su prije svega “globaščici”, nadnacionalna finansijska elita koja upravlja tokovima kapitala na globalnom nivou. Oni su zainteresovani za poraz sadašnjeg oblika kapitalizma, za poraz svih imeprijalnih sila koje im “kvare planove” za uspostavljanjem globalnog totalitarnog poretka. Uspostavljanjem poretka kao do krajnjih granica izvedene neoliberalne fašističke diktature. No ti se “igrači” direktno ne pojavljuju na pozornici tog opšteg sukoba.

Na njoj su tri glavna “igrača”, tri glavne imperijalne sile.

Prije svega su to SAD, još uvijek najmoćnija vojna i ekonomska sila, koja se nalazi u periodu slabljnja svoje globalne moći. Trenutne okolnosti im nameću gubitak monopola nad energetskim resursima i nad potpunom kontrolom finasijskih tokova. U takvim okolnostima SAD nužno mora pribjeći oprobanom receptu u jačanju svoje moći, da preko trgovinskih ratova i opštih ratnih sukoba prevladavaju krizu i profitiraju. Osnovni cilj u tome je – ne dozvoliti formiranje suprotnog jačeg imperijalnog saveza. Iz tog razloga će sve činiti da izazove raskol ,pa čak i sukobe, među glavnim protivnicima Rusijom, Kinom i “nezavisnom EU„ , bolje reći Nemačkom . Za to im je svakako pogodna podeljena okupirana Ervopa, da je guraju u sukobe sa Rusijom, proizvodeći sve više žarišta na njenim granicama u pokušaju destabilizacije Rusije. Bez poraza Rusije, nemoguće je da SAD vodi rat protiv KIne, glavnog njenog protivnika u XXI vijeku.

Tu je svakako i Rusija. Cilj ruskog imperijalizma je učvrstiti svoje pozicije preko militarizacije, braneći ključne tačke za opstanak imperije. Ruski imperijalisti su primorani ući u što čvršći strateški savez sa kineskim imperijalistima i ostalim regionalnim silama kako bi porazili zapadne imperijaliste. U tu svrhu ruski imperijalisti pokušavaju odbaciti nasrtaje zapadnog imperijalizma,agresivnim “klinovima” u njihove sfere uticaja, prije svega pokušajima “oslobađanje” Evrope od okupacije SAD i njenog vezivanja za sebe.

Na kraju su kineski imperijalisti – “čekalice”, za koje vrijeme trenutno radi. Kineski imperijalisti u suštini čekaju ishod na relaciji sukoba SAD i Rusije, izbjegavajući “prvu liniju fronta”, kako bi se pojavili kao jedina globalna sila. Njihov pohod na osvajanju svijeta je sada ekonomske prirode, prije nego što budu u stanju da imperija i vojno pokaže svoju snagu.

No, pošto je imperijlaistima “u prirodi” da prave trenutne saveze, pa ih onda ruše i udružuju se sa protivnicima, sve je moguće očekivati u njihovim odnosima prije nego “pijesak potpuno iscuri” i svi budemo uvučeni u taj veliki istorijski mlin koji će da melje i melje.

Međutim, sva ova analiza i ta predstva na svjetskoj pozornici su samo jedna slika iz tog prvog čina, kada se ne vide ti glavni igrači koji dižu i spuštaju sve te kulise svjetske pozornice i određuju koliko predstava traje. A to su istorijski procesi kao posljedica izraza ubrzanog tehnološkog razvoja i borbe klasnih snaga. To je često nedediljvo, prije svega zbog potpune kontrole informacija koje imaju vladajuće klase, umišljene u svojoj neprolaznosti.

Naš stav je i da oni neće otići sa svjetske pozornice dok ne pokušaju da uspostave fašistički poredak neoliberalne diktature, pa čak i sukobima sa nesagledevim posljedicama.

Naš stav je da spas čovječanstva od velikih razaranja i čak uništenja zavisi od rasta otpora svijetu kapitala na svakoj tački ove planete, sve do trenutka kada imperijalni sistemi ne budu u stanju da vode opšti globalni rat sa svojim ciljevima, već se budu urušavali unutrašnjim protivrječnostima, odnosno talasima pobuna i revolucija.

Naš stav je da upravo prisustvujemo ponovo velikom istorijskom rušenju svih tih kulisa, kako od nemogućnosti obuzdavanja suprotnosti, tako od pokrenutog talasa masa svijeta koje ne žele da žive u svijetu po sadašnjim pravilima. I da će se morati na kraju pokazati kolika je jad i bijeda tih svjetskih moćnika, tih “tigrova od papira” koje drže čitav svijet za taoce njihove pohlepe. I da nas istorija uči da oni nužno moraju završiti pred streljačkim vodovima posle zagarantovanih prava na “nepristrasno suđenje” ili “primitivnim“ javnim egzekucijma na preljepo uređenim i popločanim trgovima.

Naš stav je i da na prostorima Balkana treba razviti opštenarodni pokret koji će se silom suprotstaviti planovima i interesima ovih “glavnih igrača”. Pokreta koji će braniti slobodu i život balkanskih naroda. Pokreta koji će braniti balkanske narode od najezde tih “besplatnih marketa smrti” i voditi borbu protiv njihovh domaćih slugu.

Naša stav je da nam je na Balkanu trenutni interes pre svega poraz zapadnog imperijalizma na globalnm planu, jer je to uvod u poraz ruskog i kineskog imperijalizma. Da nam je u interesu borba portiv NATO okupatora i svih drugih imperijalista koji bi pokuašali doći da ga tu zamijene.

Razvijajmo svijest u masama o potrebi borbe za slobodu od imperijalista i njihovih domaćih slugu!

Smrt kapitalizmu – sloboda narodima!
Balkanskim pokretom optora!

Pitanje koje se nameće kao nužnost i odgovori koji nas razdvajaju, polarizuju i vode sve oštrijem suprotstavljanju, otvorenim bitkama je – da li možemo prihvatiti moderno ropstvo ili treba pružiti otpor sadašnjim najmoćnijim imeprijama i njihovim savezima koji su prešli crtu od “posrednih” pljačkaša do otvorenih okupatora?

Oni koji pristaju na “pokornu glavu sablja ne siječe”, pod izgovorom da su ovi narodi dosta krvarili i ginuli, ne samo da su saučesnici moderne okupacije, nego direktno nude baš “sopstveni narod” kao roblje i zlikovce za nove ratove po svijetu, da ubijaju žene i djecu; i nude “svoj narod” kao roblje za nove kolonizatorske grabljivice po fabrikama i svemu drugom što zna da zaradi na tim jeftinim robovima; i nude svako parče te “voljene zemlje” tim okupatorima, da je zločinačkom čizmom gaze, uništavaju i odnose sve što se odnijeti može.

Da, NATO, EU, ruski i kineski imperijalisti su savremeni okupatori koji vode ratove preko naroda svijeta ne pitajući za cijenu, a ulozi su sve veći.

Da, predstavnici balkanskih režima su kolaboracionisti – od Vardara pa do Triglava i malo dalje. I tako ih treba tretirati, kao narodne neprijatelje koje treba nemilosrdno uništavati, kao i one koje im služe po svaku cijenu.

Da, i realnost je takva da većina naroda nije još spremna da se suprotstavi, u bilo kom obliku, ne samo kolaboracionistima nego i okupatorima. A o okupatorima im je nametnut mit kao o nekim zaštitnicima koji ih čuvaju od zla, kao da ima većeg od njihovog, kao i da se u njihovim “tvrđavama” bolje živi. A što i jeste donekle istina za ovo drugo, dok traje ta opšta pljačka nad ostalim narodima svijeta. I nema sile koja može zaustaviti taj egzodus naroda ka centrima imperijalne moći (po cijenu novih gasnih dimnjaka) sve dok ne počne taj opšti sukob i krah.

Da, i zakonitosti razvoja kapitalizma su nemilosrdni i davno spoznati do filingarske tačnosti. Krizu finansijskog kapitala kao formi imperijlalizma neminovno vodi danas nastavku Trećeg svjetskog rata koji dobija sve oštrije forme. Gdje je ta kriza ušla u završnu fazu, i gdje imamo dvije opšte povijesne sile – jedne za uspotavaljnjem globalnog totalitarnog poretka i druge, koncentrisane sile opšteg interesa milijade potlačnih.

Mi na Balkanu moramo se opredeliti jer nam vrijeme ističe – da li u kolaboraciju i ropstvo ili u otpor?

Po nama, nema života na ovim prostorima dok se ne protjera NATO čizma i centri “Profiterne” i obračuna se sa njihovim slugama.

Po nama, nema života na ovim prostorima dok se ne spriječi pljačka svih ostalih imperijalističkih grabjivica.

Naš zadatak je da unosimo u mase svijest o potrebi borbe i suprotstavljanju okupaciji i kolaboraciji.

Naš zadatak je da podstičemo na podizanju ciljeva borbe onih koji pružaju i taj parcijalni otpor režimu i nepravdi koju srećemo na svakom koraku.

Naš zadatak je da prednjačimo u borbi za ciljeve koje propagiramo.

Balkan balkanskim narodima!
Balkanskim pokretom optora!

Obračun Lenjina sa kapitulantskom reformističkom strujom u tadašnjem najprogresivnijem socijaldemokratskom pokretu se desio prije više od jednog vijeka, u teoriji i samoj praksi. Lenjin je svoj udar protiv tadašnje socijaldemokratije uperio u dva pravca – protiv njihove kapitulantske uloge spram klasnog neprijatelja i zauzimanja reformističke pozicije, kao i protiv skrivene šovinstičke uloge socijaldemokrata i branjenja „sopstvenog imperijalizma“. Da bi se oslobodio ove „kuge“ u pokretu, Lenjin je insistirao na promjeni naziva tog „socijaldemokratsko“ u „komunističko“. I komunsti su pod svojom zastavom dokazali svoju revolucionarnost u narednim decenijama širom ove planete, dok su socijaldemokrati završili kao „obični psi na lancu imperijalizma“, neinteresantni za ono suštinsko, što čini povijest.

No, ni to „komunističko“ nije trajno ako se ne potvrđuje u praksi. To „komunističko“ se vremenom pretvaralo u svoju suprotnost, najpre revizijom stavova u teoriji a kasnije u samoj praksi. Problem je što ta revizija stavova nije proistekla iz potrebe same prakse, nego iz kapitulantske uloge komunističkih snaga pred klasnim neprijateljem. Zato se i desio taj nazovi „poraz komunizma“ s kraja XX vijeka, a koji je bio u stvari nužan i opravdan slijed istorijskih procesa, između ostalog i zbog „kuge“ u dijelu komunističkog pokreta.

Danas je u svijetu to „komunističko“ sve više upitno jer pod tom zastavom i „odbranom komunizma“ koračaju snage koje su u suštini reakcionari.

Danas ćemo vidjeti da se nose Marksove, Lenjinove, a posebno Staljinove slike od onih koji u suštini brane reakcionarne interese ruskih imperijalista.

Danas ćemo vidjeti da pod zastavama nekog neotrockizma i reformizma koračaju najbednija gamad uhvaćena u zamku između sluganstva zapadnom imperijalizmu i nadnacionalnom kapitalu.

Danas ćemo vidjeti ove „korisne idiote“ na ovim prostorima koji nose Titove slike ne shvatajući skoro ništa.

Ovdje je na Balkanu reakcionarna uloga komunista posebno izražena. Imamo čak i „komuniste“ koji se u Srbiji šovinistički, čak rasistički, odnose spram albanskih masa. Imamo u Bugarskoj „komuniste“ koji se šovinistički odnose spram turske manjine, a posebno prema makedonskom pitanju. Imamo u Grčkoj „komuniste“ koji se šovinistički odnose prema makedonskim i albanskim masama, da ne pominjemo one koji su davno kapitulirali pred klasnim neprijateljem i koji su tako oduševljeno slavljeni među tim reformističkim smradovima naBalkanu. Imamo u Hrvatskoj komunsite koji žele samo djelovati u okviru „svoje“ države. Imamo u BiH „komuniste“ koji su zaraženi samo lokalpatriotizmom. Imamo na Kosovu u Albaniji „komuniste“ koji svoju borbu za nacionalno oslobođenje izjednačuju sa šovinističkom borbom za etničkim teritorijama. I nadsve, imamo ove sve reformističke struje „komunista“ koji su spremni da puze pred klasnim neprijateljem.

Zato je današnja uloga budućeg „Lenjina“ ista kao i prije toliko vremena. Teorijski razobličiti kapitulantsku i šovinističku ulogu snaga u pokretu u novim uslovima. Bez tog jasnog idejnog razgraničenja je nemoguće uspješno voditi klasnu borbu, a koja mora biti beskompromisna i oružana, sve dok se ne unušte ovi ostaci umirućeg svijeta, svijeta kapitala.

Mnoge današnje komuniste treba zgaziti u ime komunizma.

Jedino revolucijom!
Balkanskim pokretom otpora!