Nesreća nastupa kao požar – naglo, koja ti se desi i, ako preživiš, ideš dalje. Siromaštvo je mnogo opasnije, jer nastupa polako, kao otrovni gas koji osvaja, osvaja i guši postepeno sve redom. Prvo tebe, a onda porodicu, sve okolo – parališe, širi bezvoljnost, depresiju i nevjericu da se išta može promijeniti.
Upravo je naš zadatak, baš zato što smo marksisti–lenjinisti, da se ne borimo samo protiv sistema i diktature kapitala, nego i da se odupremo tom siromaštvu i beznađu koje osvaja. Lako je to reći iz ugla ideoloških principa i ubjeđenja, ali je teško, vrlo teško, kada se svakodnevno suočavaš sa tim da nemaš dovoljno za kiriju, komunalije, račune koje ti pljačkaška država redovno ispostavlja (kako su tu efikasni), hranu, …sve ostalo. I da stalno moraš u zajam i novi dug, inače nema povratka. Na sebe si već zaboravio i navikavaš se na ništavilo. Ipak je i to bolje nego da si u nekom zbjegu ili da padaju bombe.
Nismo malograđanski licemjeri koji će na svu tu bijedu i što se dešava u društvu govoriti – “Baš strašno”, a u suštini ne osjećajući ništa. Mi nismo ni lažni filantropi koji su se napljačkali i sada, da bi oprali savjest, požele nešto dodijeliti siromašnima, i to objaviti u medijima, kao promocija nekog novog proizvoda.
Nas ne interesuju ni ovi koji imaju. Ta banda svjetska i domaća, to je druga priča i mi znamo kako treba sa njima. Naš interes smo sami mi i svi ti koje želimo pomoći da se oslobode ropstva. Interesuju nas iz jednog jedinog razloga – mi smo proleteri. Proleteri koji su prinuđeni da se prodaju da bi opstali, i koji su u prinuđeni da otimaju da bi opstali.
I upravo je zadatak nas marksista–lenjinista da pobijedimo siromaštvo među nama, u samom pokretu našim osnovnim oružjem – solidarnošću. Proroleterska solidarnost je jača od banaka, represije, medija, oružja države koju za to nemaju odgovor, niti će ga ikada imati. A ta naša osobina je nastala iz muke, da u drugom čovjeku vidimo čovjeka. To svijet kapitala nije sposoban, jer je on po svojoj definciji dehumanizacija svakodnevna i sve veća.
Naš odgovor je jasan: Niko nema pravo da se nazove čovjekom ko ravnodušno prolazi pored ljudske patnje.
No naš zadatak nije da lijemo suze nad ljudskom patnjom, nego da ukinemo svaki oblik proizvodnje te svakodnevne materijalne i duhovne bijede. A to neće samo od sebe. Za to je potrebna revolucionarna organizacija i široki pokret boraca. Da, boraca, stvarnih boraca, kao što je stvarno to siromaštvo koje nas svakodnevno ubija.
I mi to možemo jer – mi smo proleteri!