Nekada se kao primjer internacionalizma u radničkom pokretu navodila borba u Španiji, kada se išlo u borbu protiv nadolazećeg fašizma, kao i tokom Drugog svjetskog rata i partizanskih pokreta, kada je bilo pitanje biti ili ne biti. Posle je sve krenulo nekim drugim tokom i pojam internacionalizma se počeo “kvariti”. I kako je slabila revolucionarnost pokreta u Evropi, tako je i slabila sama internacionalistička solidarnost. Oni koji su se i dalje “kleli” u internacionalizam su u praksi padali na najgore pozicije nacionalizma, šovinizma i revizionizma.
Internacionalizam proizilizi iz osnovne idejne postavke radničkog pokreta da – “proleteri nemaju otažbinu”, što znači da je dužnost svakog revolucionara “da ubije” svaku uskogrudost u sebi; sve te naslage prošlosti, tradicije i ne stane iza svoje nacije, otaždbine, države – da ga ne ponesu emocije i opijum koji širi buržoska propaganda o “uzvišenim ciljevima” da bi vladala masama, odnosno da savlada strah u sebi i kaže istinu, i tu istinu brani u praksi. Da je brani, ne samo riječima, nego u praksi, bez obzira na posljedice.
Internacionalizam, kao i klasna borba, nisu apstraktne kategorije, nego nešto vrlo konkretno, opipljivo, teško, često i krvavo.
Sigurno je da je internacionalizam devedesetih na jugoslovenskom prostora bio borba protiv nacionalizma i to, u prvom redu, borba protiv velikosrpskog nacionalizma, a zatim protiv svih ostalih. Po tom pitanju su mnogi “komunisti” pali na ispitu. Tako je i pitanje jedinstvene BiH bilo pitanje internacionalizma, kao i pitanje odbrane prava albanskih masa na Kosovu.
Šta je onda danas internacionalizam na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana?
Krupni kapital je taj koji ruši granice i uspostvlja “jedinstvo u razlikama” pod njegovim diktatom. Istovremno traje i borba imperijalista za prevlast na Balkanu, koji podstiče da se stane u “odbranu svojega” ili u “odbranu pripadnosti civilizovanom svijetu”, a sve radi uspostavljanja neokolonijalne dominacije.
Danas internacionalizam jeste oduprijeti se tom “jedinstvu u razlikama“ pod diktatom krupnog kapitala. A to podrzumijeva samo jedno – stvaranje zajednice balkanskih naroda koja će biti oslobođena diktature kapitala (“domaće i strane”), a čije su udarna pesnice sila bankovnog kapitala i vojna sila NATO fašizma.
Po tom osnovnom pitanju se vidi ko je na kakvim pozicijama. To je pitanje svih pitanja iz kojih se onda reflektuje sve ostalo.
Pitanje internacionalizma grčkim masama je – da li je stvorena organizacija koja će naoružati mase spremna na otpor imperijalizmu i za građanski rat?
Pitanje internacionalizma grčkim masama je – da li je stvorena organizacija koja će naoružati mase spremna na otpor imperijalizmu i za građanski rat?
Pitanje internacionalizma srbijanskim masama je – kako se osloboditi zavisnosti od zapadnog imperijalizma, a da se ne padne pod ruski imeprijalizam, četničku diktaturu i domaći fašizam?
Pitanje internacionalizma za bosanske mase je – kakao borbu za jedinstvenu BiH izdići iznad nacionalnih i religijskih podjela i stvoriti revolucionarnu organizaciju koja će se izdići iznad stihijnosti masa?
Pitanje internacionalizma za crnogorske mase je – kako srušti “pragmatičnu poltiku” zavisnosti od imperijalizma i odvojitii Crnu Goru od NATO fašizma?
Pitanje internacionalizma za hrvatske mase je – kako se oduprijeti i ustaštvu i imperijlalizmu i kako svoj antifašizam učiniti stvarnim, oslobođenim oprotunizma i revizionizma?
Pitanje internacionalizma za slovenačke mase je – kako svoju borbu protiv kapitalizma radikalizovati i osloboditi se najgorih oprotunista koji šire reformistički otrov na sve strane?
Pitanje internacionalizma makedonskim masama je – kako prevazići nacionalizam i uspostvaiti akciono jedinstvo albanskih i makedonskih masa u klasnoj i aniimperijalističkoj borbi?
Pitanje internacionalizma bugarskim masama je – kako se oslobodi nacionalizma u svojim redovima i svoju borbu protiv imperijlizma ne vezati za odbranu ruskog imperijalizma?
Sva “pitanja internacionalizma” čekaju odgovor. Od odgovora na ova osnovna pitanja, koja sama praksa postavlja i traži odgovore, zavisi i izgradnja pojedinih revolucionarnih organizacija i samog pokreta. I ukoliko oni budu davali odgovore na “pitanja internacionalizma” proleterske mase će to slediti. Slediće ih jer ih klasni položaj tjera da oni nemaju otažbinu – u potrazi za korom hljeba po Evropi; bjekstvom od budućih ratova i bombi, u potrazi za bilo kavim poslom; od neizdržiovog stanja; od nemaštine i beznađa koji svakodnevno parlišu i guše, od samog besmisla… Proleterske mase su, zajedno sa kapitalom, nosioci novog svijeta bez granica, svijeta “jedinstva u razlikama“, samo je pitanje – da li kao savremeni robovi ili slobodni ljudi.
Konkretno i opšte pitanje internacionalizma za sve organizacije koje sebe nazivaju revolucionarnim – kako povezati sve obespravljene mase na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana u jedinstvenu silu koja će znati da vodi borbu protiv imperijalizma i njihovih domaćih saveznika i slugu?
Voditi konkretnu borbu za rušenje diktature kapitala. Temeljno i do kraja. I podizati ciljeve svoje borbe sve više i više. Sve ostalo je bljutavi reformizam u raznim nijansama i u službi diktature kapitala.
Primjer intenacionalne borbe u Rojavi i oživljavanje duha španskih internacionalnih brigade je nešto novo što budi nadu u ponovno jačanje internacionalne solidarnosti, a koja je toliko potrebna podeljenim balkanskim masama.