Ružili su ih i rušili su ih. Mislili su da ih mogu ukloniti, i da će se time zaboraviti i nestati zov slobode. Milslili su da je ponovo došla njihova „neprolaznost”. Pišu neke nove istorije i lažu. Debelo lažu. Ali neće uspjeti. Spomenici opet počinju da im prkose, podsjećaju i pozivaju na otpor. Ne na običan otpor nego na onaj otpor koji oni simbolizuju. Otpor smisleni, realni i suštinski. Otpor koji nas čini ljudima i koji čine da život ima smisla. Borci slobode su dali svoje živote za nas i za našu slobodu. Za jedan novi svijet u kome „moje” neći biti ispred „našeg”, i u kome će „ja” biti i ispred života u pokornom stadu. Zato naši spomenici danas pozivaju one koji ne žele zaboraviti. Kako da zaborave, jer onda ni naš život ne bio imao smisla. Ništa ne bi imalo smila. I zato te poruke kamena, betona i mermera uhvaćene u umjetničkoj ljepoti dolaze danas do onih koji ih znaju prepozanti, bez ikakve patetike. Do onih koji ponovo pokušavaju krenuti stazama boraca slobode. A tih ce biti sve vise i više, jer nam je život sve teži, slobode sve manje, a gospodari bi da se debljaju, množe i uništavaju sve što se uništiti i obesmisliti da.
Naši spomenici se ne brane obilascima i polaganjem cvijeća i vijenaca. Oni mogu živjeti i sjati ljepotom jedino kroz život novih generacija boraca za slobodu.
Jedino revolucijom!