Kapitalizam je u permanentnoj i fundamentalnoj krizi, a njegov imperijalistički oblik je odavno sve kontradikcije podigao na najviši nivo. Kontradikcije između modernih imperija naoružanih do zuba više se ne mogu riješiti nijednim drugim sredstvom osim oružanom silom, i u tom sukobu leži posljednja nada ovog posrnulog eksploatatorskog sistema.
Istovremno revolucionarne organizacije se optužuju za terorizam. Iskustva prethodna dva globalna imperijalistička rata unijela su strah u kosti buržoazije širom svijeta. Ona zna da svaki dobitak u međusobnim ratovima neće dugo trajati ako se ne osigura od pobune i naleta potlačenih. Proces perfidnog fašizma stoga nije samo neodvojiv od opšte militarizacije, već je njen sastavni dio i nastavit će se sa sve većim intenzitetom. Trebamo podvući da rat, pa ni svjetski, nije nešto novo za narode svijeta. Decenijama najmoćniji imperijalisti su otimali i iznuđivali po svojoj volji na štetu čitavih porobljenih naroda i uništavanja bilo kakvih oblika suvereniteta mnogih nacija. Rat je bio prisutan sve vrijeme, samo daleko od očiju stanovništva glavnih imperijalističkih država. Skriveni društvenim kompromisom u kojem je buržoazija ostvarivala superprofite od pljačke kolonija, a sami radnici takozvane beneficije države blagostanja, nisu primijetili da broj “slobodnih” kolonija brzo nestaje, da recesija polako ali sigurno kuca na vrata i da kriza svojstvena kapitalizmu samo čeka da eksplodira u punoj snazi.
Stoga je militarizacija društva i nasilje na svakom koraku samo prirodni proizvod kapitalizma u njegovoj najvišoj fazi, fazi dominacije monopola, banaka i multinacionalnih korporacija. U ratu i masovnom uništenju koje ga slijedi, postoji potencijal za ponovno oplodnju kapitala koji je nezamisliv u mirnodopsko vrijeme. Ne samo da perspektiva novih kolonija donosi potencijalne nove superprofite, već i bajkoviti krediti i doživotna davanja na račun ratnih priprema nevjerovatnom brzinom pune kofere najmoćnijih magnata kapitalizma. Istovremeno, uništavanje gradova, puteva, infrastrukture samo po sebi predstavlja prilike za nova ulaganja. Ako tome dodamo nezamislive količine oružja i municije, jasno je da za svjetsku buržoaziju rat predstavlja samo novi i izuzetno unosan posao.
Današnji frontovi će trasirati puteve budućih tržišta i interesnih sfera. Oni će trovati radnike šovinizmom, izvlačiti na površinu najprljavije i najreakcionarnije ideje, opravdavajući nove grabežljive ratove, u ime odbrane demokratije, kulture i načina života. Milioni radnika na svim stranama biće mobilisani da daju svoje živote na oltaru kapitala u ime “odbrane otadžbine”.
Možemo beskrajno pričati o užasima rata, ali to neće spriječiti njegov tok, niti spasiti radničku klasu od katastrofe koja će joj se dogoditi. Moramo istaći da se sve istinske revolucionarne organizacije suočavaju s imperativom djelovanja u “ratnim” okolnostima, kada buržoazija (a posebno u početnim fazama) hirovito reaguje na svako sjeme istinskog revolucionarnog otpora. Ne možemo očekivati da spontani pokreti, koji će se sve više pojavljivati, mogu biti išta više od opstrukcije u buržoaskim planovima. Bez obzira koliko veliki i sveobuhvatni bili, bez svjesnog vođe oni će se nužno raspršiti u ništavilo, ili pak oportunistički dodatak opštem toku događaja.
Bez revolucionarne teorije nema revolucionarne prakse. Bez revolucionarne prakse, teorija će ostati samo mrtvo slovo na papiru. Samo onaj ko sam ide može voditi. Istorija cijelog svijeta pokazuje da militarizacija nužno uključuje mase, aktivno ih uključuje u društveni život i priprema ih da same stvaraju svoje predvodnike.
Balkan?
Balkanske mase, posebno na području bivše Jugoslavije, vrlo dobro se sjećaju divljanja nacionalizma i ratova 90-ih. Šovinistička politika je potom dovela narod Jugoslavije do genocidnog rata, a zatim do dužničkog ropstva koje sada poprima svoj konačni oblik totalnom prodajom nacionalnih resursa i potpunog služenja stranim imperijalistima. Lokalni nacionalistički impulsi nisu ništa više od laveža pasa koje na ovaj ili onaj način kontroliše ista ruka. Vojne parade u Beogradu i Zagrebu i lajanje jednih na druge ne sprečavaju nijednog od njih da snabdijeva oružjem Izrael, Ukrajinu ili bilo koji budući front. Naprotiv. Stalno prisutne ambicije nacionalističke buržoazije na Balkanu mogu poprimiti svoj oružani oblik samo u okviru sukoba samih imperijalista, odnosno onih koji će biti i sposobni i voljni da otvore novi balkanski front. Do tada, Balkan ostaje poprište novih oblika hibridnog rata, logističko središte iza novog Istočnog fronta i vojno-tehnološka baza za proizvodnju “prljavog” niskotehnološkog oružja, jeftinih prirodnih resursa i lako manipulativne radne snage.
Međutim, balkanske mase (kao i druge) već sada instinktivno vide svoj put naprijed i osjećaju da taj put nije onaj koji im se nužno nameće kao jedini ispravan. Objektivno težak položaj, totalna degradacija društva i samog prirodnog okruženja, vječna prijetnja rata i mržnje nameće balkanskim masama otpor kao jedinu mogućnost opstanka. Istovremeno, upravo tamo gdje je nacionalizam istorijski uvijek najjače tinjao, ta nacionalistička svijest više nema mobilizirajuću moć koju je nekada imala. Upravo tu, imperijalizam već istovremeno uvlači praktično sve narode u istu sferu političkog i ekonomskog života, istovremeno ih militarizujući za svoje ciljeve. Pitanje internacionalizma i revolucije neće biti nametnuto balkanskim masama jednostavno kao jedna od lijepih, revolucionarnih fraza. Bit će im nametnuto kao jedini put kojim mogu ići ka oslobođenju, ka revoluciji, ka opstanku. Kao što je to bio slučaj u Drugom svjetskom ratu, kada je pobjedničko oružje jugoslavenskih partizana uništvalo fašiste i domaće nacionalističke kolaboracioniste, tako danas budućnost poziva na oružanu borbu protiv sadašnjih kompradora, protiv njihovih imperijalističkih šefova, protiv opće dekadencije, ekonomskog ropstva i političke represije, protiv svega što ometa dalji istorijski napredak balkanskih i svih drugih naroda. Zato se sada, kao nikada prije, potvrđuju riječi da je jedini put put revolucije, da je otpor nužnost i da mora poprimiti oblik opšteg balkanskog otpora, te da vođa takve borbe može biti samo politička partija čvrsto utemeljena na principima internacionalizma i klasne borbe. Zato ćemo se držati riječi kao i prije:
Jedino revolucijom!
Balkanskim pokretom otpora!
