Militarizam slugu kapitala

Balkan je još uvijek podijeljeno područje. U drugoj polovini XX vijeka, njegovo tkivo nagrizali su različiti paraziti, zahvatajući sve veći dio, ubijajući svako zdravo tkivo koje je stvoreno u velikoj zajedničkoj borbi. Danas se na Balkanu nalazi skup beznačajnih državica, faktički protektorata koji su pod dominacijom krupnog kapitala. Imperijalizam je u potpunosti zauzeo ove prostore.

Ponovo moramo podvući šta je to imperijalizam. Da je to najviši stadijum kapitalizma, karakterističan po dominaciji monopola i trustova, finansijskim oligarhijama i izvozu kapitala u manje razvijene zemlje. Međutim broj i više i manje razvijenih nije beskonačan. Svijet je došao ponovo u epohu kada su mape do kraja iscrtane i kada jedino što prepostaje jeste ponovna preraspodela teritorija, drugim riječima – rat.

Rat je neizostavan u kapitalizmu. Da, rat je strašan, ali rat može biti i oslobodilački – uostalom, nije li nasilje babica svakog novog društva? Suština je da se danas glavni, svjetski rat ne vodi radi oslobođenja čovječanstva, radi rješavanja njegovih potreba ili pomeranja istorije korak unaprijed. Trenutni ratovi su  pljačkaški, porobljivački i eksploatatorski, koji služe šačici finansijskih oligarha i njihovim političkim i vojnim lakejima. Za njih rat je biznis. Za ostale, a prije svega radnike – masovna bijeda i uništenje.

Kada govorimo o trenutnim političkim procesima, kao što su dolasci multinacionalnih korporacija, uvođenje obaveznog vojnog roka u Srbiji i Hrvatskoj (i šire), ne smijemo ispustiti iz vida da se tu radi o jednom širem procesu i da nije Balkan van svjetskih i evropskih dešavanja, već dio njih. U sklopu opšte militarizacije vojni rok se ponovo uvodi Velikoj Britaniji, u najavi u Njemačkoj i nekim zapadnoevropskim zemljama.  Istovremeno, dolazak Rio Tinta u Srbiju je najbolji primjer još agresivnije i ubrzanije pljačke prirodnih resursa, ne samo u Srbiji nego i na ostatku Balkana. Stoga nije pitanje da li Srbija, Hrvatska ili neko drugi može ili ne može da sprovede masovnu regrutaciju, jer one to samostalno i neće raditi. Novac će se obezbijediti kreditima, oružje će biti kupljeno sa strane – Balkanci trebaju samo da osiguraju topovsko meso, jer to je jedino i što im je preostalo.

Međutim, upravo ti što posjeduju samo sopstvene ruke i razum su i fundamentalni za funkcionisanje društva. Njih istovremeno eksploatišu i pod stranim i pod domaćim barjacima. Njima će i oružje da daju, nadajući se da oni neće tu pušku okrenuti u nazad – ka sopstvenim krvnicima ne mareći da li su oni srpski, albanski, hrvatski ili pak američki, njemački… Ti radnici se nalaze trenutno u dezorijentisanom stanju, nemajući jasnu predstavu o sopstvenoj potencijalnoj snazi. Nemajući predstavu da ih čeka epoha organizovane borbe, koju će morati da vode. U suprotnom čeka ih međusobna borba do istrebljenja na nekom novom istočnom frontu, ili život jeftine i bezlične radne snage u jednim običnim imperijalističkim kolonijama.

Pošto je radnička klasa jedina stvarna sila eksploatisanih u bazičnoj kontradikciji današnjeg svijeta, između kapitalista i milijarde potlačenih, događaji koji slede će morati da toj klasi daju onaj instrument koji je vodi ka vlasti, kroz oružje njene organizacije. Upravo kroz instrument organizacije, milioni individualnih radnika, sa svojim individualnim željama postaju homogena crvena stihija koja ima potencijal da slomi imperijalističke okove. Taj splet brojeva i organizacije zauzeo je polovinu Zemljine kugle u 20. vijeku, gazeći carizam, fašizam, kolonijalizam i druge reakcionarne ideologije. Danas, situacija više nego ikada pogoduje ponovnom razvoju revolucionarnog pokreta i Balkan neće biti izuzet iz tog procesa. I to nije spisak lijepih želja već istorijska  zakonitost koja neumitno gazi. Zakonitost silaska kapitalizma sa istorijske scene kroz opštu militarizaciju, novi opšti rat i bitke i pobjedu nove radničke klase čija potencija narasta svakim danom u proporciji sa stepenom urušavanja samog kapitalizma.