Stav Partije rada u vezi stanja u Bosni i Hercegovini.

Pitanje jedinstva Bosne i Hercegovine je devedesetih godina prošlog vijeka bilo suštinsko pitanje u borbi za opstanak Jugoslavije ili njenog raspada. Na tom pitanju su se prelomile sve kontradikcije u njenom postojanju i funkcionisanju i koje su se pokazale mnogo jačim nego potreba za opstankom same Jugoslavije. Snage velikosrpskog nacionalizma potpomognute velikohrvatskim nacionalistima su pokušale razbiti BiH i spriječiti stasavanje bošnjačke nacije u svom razvoju nacionalne samobitnosti.

Znamo da te snage nijesu u tome uspjele. Bosna I Hercegovina je ostala cjelovita bez obzira na samu suštinu njenog društveno ekonomskog bića i kako se voli naglasiti – stepen njene državne funkcionalnosti.

Danas BiH predstavlja državu zamrznutih sukoba, teritoriju podjeljenu prije po principu feudalizma nego federalizma, uz stalnu težnju velikosrpskih I velikohrvatskih snaga da ostvare svoj uticaj na jedan ili drugi način, u okviru već postojećih imperijalističkih odnosa.

Istorijski, ovo je ne samo zbog tih težnji Beograda i Zagreba, posredno i samog Sarajeva,  već i zbog toga što imperijalisti nikada i nisu likvidirali politiku zbog koje je i vođen rat, već su je samo pacifikovali i uokvirili u sopstvenu hijerarhiju. Upravo tako, ispod vojne, ekonomske i političke okupacije, kompradorske elite BiH danas i žive, koristeći sopstvene entitete i federacije kao poligone za opštu pljačku, kanališući bilo kakav bunt u močvaru nacionalizma i pretnje novim-starim ratom. Ovo je fenomen koji je karakterističan za čitavu BiH.

Danas, pitanje Bosne i Hercegovine ponovo dobija na značaju, ali ne kao izolovano političko pitanje, već kao deo niza kontradikcija koje vladaju Balkanom. Mi smo već podvlačili da kriza u jednom delu Balkana nužno se mora preliti i na druge djelove i na tome ostajemo. Formalno jedinstvena, a suštinski podijeljenja BiH, nastala kao posledica rata 90- ih upravo danas i služi kao politička tempirana bomba, u kojoj snage ne odmjeravaju više srpski, bošnjačkiili hrvatski nacionalisti kao samostalni politički činioci – već kao produžene ruke ruskog ili zapadnog kapitala.

Međutim, ne ulazeći u domen lokalnog politikantstva, u realnosti, balkansku politiku kroje imperijalističke države vođene silom multinacionalnog kapitala i u ovom slučaju je to takođe evidentno. Bez pružanja političke, ekonomske i vojne pomoći od strane imperijalističkih država u liku SAD, Rusije, Njemačke, Francuske, Britanije i drugih, rat u Bosni i Hercegovini nije moguć (kao što nije moguć ni u Srbiji ili bilo gdje na Balkanu).

Tenzije koje se dižu od lokalnih kompradora, a zatim “regulišu” snagom EUFOR-a ili nekom drugom oružanom silom (poput NATO-a) je u uprošćenom smislu – već dogovorena farsa. Da, tenzije između kompradorskih elita postoje, one su sposobne da reže jednu na drugu, ali lanac multinacionalnog kapitala je čvrsto stegnut i iste šake drže sve sukobljene strane. Jedino promenom odnosa snaga u samim imperijalističkim odnosima (kao što bi bilo povlačenje Amerike sa Balkana, naglo jačanje Njemačke, Francuske ili druge države) bi postavilo osnovne uslove za aktivaciju tih sukoba.

Potpisivanje odbrambenih, a uistinu napadačkih sporazuma koje je nedavno započeto upravo govori da će prije ili kasnije na red doći i BiH. Pred našim očima se pripremaju uslovi za buduće balkanske ratove i u kojima neće na tapetu biti pitanje postojanja BiH,Kosova, Crne Gore ili neke druge države, već kojem savezu će se ti narodi i te države prikloniti. Sasvim je izvjesno da će neki stari neprijatelji sada biti saveznici, i da će neki stari saveznici biti novi neprijatelji.

Može li BiH iz tog začaranog kruga da izađe ili da li smo opet na poprištu novih sukoba u samoj BiH? Mogu li bosanskogercegovačke mase izbjeći novi rat?

Da, mogu i to ne samo nastavljajući ono što su započele 2014. godine, već koristeći baš tu pobunu kao obrazac šta činiti i šta izbjegavati. Pobuna, ma kako sveobuhvatna i duboka, bez političkog subjekta, bez sveobuhvatnih organizacija će uvek se završavati kao poraz. Da bi taj plamen nastavio da sija, potrebno je organizovati ga, dati mu političku formu, lomiti nametnute nacionalne, lokalne i druge brane i graditi jedinstvo naših naroda na bazi već dobro poznatog zajedništva, kojeg je Bosna i Hercegovina bila najčvršći primjer i zbog čega je i morala u ratu 90-ih da plati najveću cijenu.

Koja je uloga bosanskih najširih masa I šta raditi?

Svakako da mase trebaju da nastave odupirati se pojedinim modernim feudalcima i tim interesima iz devedesetih za njenim komadanjem. Svako potezanje klasnog pitanja vodi moblizaciji svih vladajućih struktura, u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru i stvaranju jedinstvenog fronta u sadejstvu sa tzv. Međunarodnom zajednicom i neposrednom silom okupatora.

Gorivo koje već postoji u vidu sveopšteg siromaštva, eksploatacije, besciljnog lutanja po bijelom svijetu “za boljim”, korupcije i pljačke, totalne rasprodaje resursa Bosne i Hercegovine, uz pravdanje svog poretka, može i mora podignuti na viši stupanj podjelu ne po nacijama, već po klasama.

Izazivanje nacionalnih podjela na Bošnjake, Hrvate i Srbe može biti samo propagandni i poliitčki instrument lokalnih političkih struktura i njihovih imperijalističkih finansijera i nalogodavaca. U uslovima nadolazećeg predatorskog rata, bosanskohercegovačke mase, kao i mase Srbije, Kosova, Albanije, Hrvatske, Crne Gore i uopšte Balkana imaju zadatak – ili biti topovsko meso u ratu kojem se neće nazirati kraj ili nemilosrdno srušiti svijet kapitalizma I imperijalističkog porobljavanja.

To djelo, posebno u BiH, mogu izvršiti jedino bosanskohercegovački narodi, zajedno sa drugim porobljenim narodima Balkana. Ukoliko se politička borba ne podigne na ovaj stupanj (a moraće), pitanja objektivno sekundarne prirode (u tim uslovima): ustava, funkcionalnosti BiH, separatizma – ostaće samo i isključivo instrument kompradorskih elita za odvlačenje pažnje i za produbljivanje okupacije.

Upravo zbog ovih postavki, Partija rada ističe svoje parole koje smo uputili masama i stajali iza njih u različitim periodima i koji odražavaju našu idejnu poziciju,a to je prvo -”Bosna se dijeliti neće, jer se dijeliti ne može!”, kako 1992. tako i sada. Drugo, da je put oslobođenja  “Jedino revolucijom!”, što je i iskra socijalne pobuna pokazala u praksi 2014. godine, i treće- ”Balkanskim pokretom otpora !” – odnosno potreba savezništva masa BiH, sa masama Srbije,Kosova,Crne Gore, Hrvatske, Albanije i šire, bez kojeg je nemoguće povesti borbu protiv imperijalizma, čiji su domaći kompradori samo produžena ruka, stoga i sada ostaje:

Bosna se dijeliti neće, jer se dijeliti ne može!

Jedino revolucijom!

Balkanskim pokretom otpora!

Korak ka nigde, cilj sve jasniji.

Osnovna pitanja sadašnjeg pokreta u Srbiji jesu pitanja taktike i pitanja konkretnog cilja. Ovde se čak i nećemo baviti nepostojanjem subjekta (iako je to pitanje izuzetno bitno i ne slažemo se sa tim da politički subjekat u potpunosti ne postoji), već o tome da sadašnji pokret ne može da probije sopstvenu kontradikciju i da ona ne počiva samo na “nerazumevanju” odnosa koji su nastali, već i na materijalnoj potrebi da osvoji vlast “bez krvi”.

Pozabavimo se prvo činjenicama. Činjenica je da da su mase ustale, da u praktično čitavoj zemlji ne postoji ni zabačeno mesto koje nije dotaknuto ovim pokretom i da ovaj pokret je među jedinstvenima u istoriji (Srbije) po tome. Činjenica je i da je mirna blokada kao metoda dala izuzetne rezultate u mobilizaciji masa. Činjenica je i da takve metode ne mogu da zauzmu vlast. To je ono što je pokazala i pokazuje praksa još od januara ove godine. Hajde još i da pogledamo istorijski razvoj ovog pokreta.

Ovaj pokret kao inicijalno studentski započeo je blokadom fakulteta u kome je jedna istaknuta karika (iako ne i ekonomski toliko značajna) ostala “van sistema”. Tom tadašnjem studentskom pokretu ostaje “na čast” veliki stepen organizacije svojih redova, koordinacije i militantne discipline kojom se nisu dali u sukob za koji nisu bili spremni. Mi smo već rekli kako nije slučajnost što je upravo u toj socijalnoj grupi, koja jeste sposobna da odvoji ljude, vreme – jednom rečju “kadrove” i organizaciju kao katalizatora šireg socijalnog nastupanja. I upravo tako se i odigralo. Režim nije uspeo ni jednom dosadašnjom taktikom da slomi pokret, naprotiv, pokazao je svoju slabost nasuprot istinski masovnog i dobro organizovanog pokreta, i doživeo je poraz u toj etapi faze razvoja.

Nakon inicijalnih pobeda samih studenata usledio je široki polet i prelivanje blokada sa fakulteta na ulice. Zašto je bitno posvećivati se ovim naizgled nebitnim detaljima? Zato što u njima vidimo transformacije iz jednog oblika u drugi. Na taj način izbegavamo grešku da razvoj pokreta posmatramo samo kao promenu u kvantitetu, kao samo nagomilavanje brojeva, već kao promenu u kvalitetu. Pokret u januaru nije više isto što i pokret u decembru. Pokret u martu isto tako više nije isto što je bio u januaru. On je postao nešto više.

Snage su skupljene, narod mobilizovan, marševi omladine pokazuju novu čvrstinu i dostojni su uvrštavanja u istoriju, podsećajući na nešto daleko moćnije od praznih i demagoških fraza koje mu se naturaju. U tom opštem poletu kontradikcija između nivoa organizacije, tačno određene taktike i promašenog cilja dolazi do svog klimaktičnog, a po pokret anti-klimaktičnog momenta. Slabosti i kukavičluk “prednjih odreda” preliva se na mase, dezorganizacija postaje glavna karakteristika,a režim može da poveruje u svoje “čudo spasa”. Dok je režimska trulina ostala da visi, ruka pokreta uplašila se sopstvenih udaraca i vratila korak unazad. Prazne fraze o pobedi, dostojanstvu, mudrosti i miru razbile su se o sopstvene bedeme, a režimski top protiv naroda poslužio je da oglasi privid njegove pobede i ujedno otvorio prostor za još veći stepen mržnje u narodu prema predstavnicima mafijaške vlasti.  

A šta se zapravo još dogodilo?

Mi smo već ranije rekli da bez obezbeđenih elemenata za rušenje, odnosno odbranu, režim ne može da padne, a posebno ne može da padne sam od sebe. Mi smo takođe rekli da je pokret od početka obeležen internim kontradikcijima i političkim i klasnim šarenilom. Mi iza toga i dalje stojimo. Defetizam koji se širi nije posledica ove ili one slabosti pokreta, a posebno nije posledica snage prikovanog režima. On je posledica očajanja prednjih elemenata koji zaraženi liberalizmom i iz svojih interesa ne žele da naprave korak dalje. Oni su vrlo svesni da korak dalje znači uvod u još veće angažovanje masa u politiku i oni se toga plaše. Vulgarizovaćemo marksizam i nazvati siromašne slojeve odlučujućom snagom, ali mi time nećemo reći neistinu. Država je aparat za primenu represije jedne klase nad drugom. U ovom slučaju niz slojeva našao se sa druge strane barikade, između ostalih i deo buržoarske klase kojoj nedostaje njeno “parče kolača” u pljačkanju srpskih masa. U tome se i krije nevoljnost da se državni aparat i okrnji, a kamoli uništi. Oni su svesni da jedino pomoću tog aparata mogu sutra pritisnuti trenutne “saveznike”,a to su istinski pobunjene i potlačene srpske mase čija egzistencija visi o koncu svakog meseca, i čija trauma ne počiva u nepostojanju “pravne države” već u opštem blatu u kojem se nalazi, a koje elementi sitne buržoazije i određena “radnička aristokratija” ne osećaju.

Da, državni aparat je uzurpiran od strane uske mafijaške klike jedne te iste buržoarske klase. Da, državni aparat će pružiti ruku svom do juče posrnulom bratu, ako se za to ukaže potreba. Da, oni će se međusobno optuživati za izdaju, varvarstvo, uzurpacije, ali će istovremeno i kopati rovove i organizovati i jačati svoje snage. I mi ne krijemo da je sada više nego ikada važno istaći da naši ciljevi nisu minimalni. Sa obaranjem ovog mafijaškog režima započinje  borba protiv ujedinjene buržoarske klase – kao  simbioze još uvek nacionalne buržoazije po formi i kompradorske po sadržaju.. I toj kompradorskoj buržoaziji će zavisnost od multinacionalnog kapitala nastaviti da  progresivno raste zbog sve agresivnijeg i brutalnijih odnosa koji dominairaju u globalnom ratu najkrupnijih imperijalista.

Bez sopstvenog organizovanja radnici u gradovima,selima, različiti “srednji slojevi” ne mogu računati ni na kakvu političku ili ekonomsku slobodu. Epoha mirnodopskih klasnih borbi u Srbiji i Balkanu se završila  u sopstvenom paradoksu, kao što je i nastala, a epoha otvorenijih klasnih borbi  je tek pred nama.

Stav Partije rada

Partija rada od samog početka učestvuje u opštenarodnom buntu naroda Srbije protiv mafijaškog, nacionalističkog i kompradorskog režima kojeg smatra prvom linijom odbrane interesa multinacionalnog kapitala na Balkanu. Pobuna naroda u Srbiji je ne samo legitimna, već i potrebna za narod kao njegov glavni ispit pred predstojećim mnogo većim istorijskim izazovima i iskušenjima. Članovi Partije rada učestvuju i učestvovaće u ovom pravednom buntu s ciljem da se dođe do obaranja mafijaškog režima kao glavne prepreke na putu oslobođenja naroda Srbije i njegovog učešća u borbi naroda Balkana za svoju slobodu.

Partija rada smatra da narodi Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Crne Gore, Makedonije, Hrvatske i cijelog Balkana treba da pokažu snagu i odupru se daljem porobljavanju, kao i svim pokušajima da se Balkan ponovo uvuče u nove sukobe, gde bi balkanske mase uzalud ginule u obračunu krupnih imperijalista za njihove pljačkaške interese.

Jedino revolucijom !
Balkan balkanskim narodima !