Fašizam – Novi uspon

Fašizam je reč koja se sve češće ponavlja, sa sve manje razumevanja šta je zaista fašizam, i sve je prisutnije olako imenovanje pojava fašističkim. Čak i opravdani zahtevi društvenih grupa, poput migranata u Evropi, ili žena za ravnoprtavnošću, automatski povlače sa sobom krik – to je fašizam!

Proizvoljno korišćenje ovog pojma od samih političara, kao i većine medija, stvorilo je paradoksalnu situaciju u kojoj su fašisti svi i niko. Fašizmom se smatra stavljanje medicinske maske tokom pandemije, fašizam su i Rusija i Kina, ili Ukrajina i NATO. Ova proizvoljnost upotrebe tog pojma doprinosi sveopštoj konfuziji, i ujedno prikriva uzdizanje istinskog, ratnohuškačkog, i krvi žednog fašizma.

Ponovimo zato šta je zaista fašizam.

Rečima Georgija Dimitrova:„To je otvorena, teroristička diktatura krajnje reakcionarnih, krajnje šovinističkih i imperijalističkih delova krupnog finansijskog kapitala.“…Kapitala koji svojom otvorenom diktaturom i militarizacijom teži za ekspanzijom i ratom radi očuvanja temelja kapitalističkog društva i za uništenjem svih onih koji mu se suprostavljaju, ili ih smatra suvišnim.

Poznato je da se fašizam može javiti isključivo unutar kapitalističkih odnosa, sa nekim razlikama unutar različitih nacionanih država. Od italijanskog fašizma, nemačkog nacizma, pa sve do modernih, trenutno ne sasvim otvorenih formi, ali podjednako spremnih na nove ratove, nova razaranja i nove genocide.

Današnji fašisti, u prilagođenom obliku, ali stare suštine neretko koriste i ideje progresivnih snaga u društvu, iskrivljujući klasnu osnovu društvenih sukoba u kapitalizmu, i time ih pretvaraju u isprazne pozive poput „borbe za demokratiju a protiv autoritarnsoti“ ili pak  „denacifikacije i borbe protiv jačanja fašizma”, a sve sa jedinim ciljem – osvajanjem novih tržišta, novih teritorija – novih životnih prostora.

Temeljne krize sa kojima se suočavaju imperijalističke države iznudiće od njih sve čvršće istupanje samih fašista, a težnja imperijalista za novim ratovima i ekspanzijama samo će dovesti do potpunog kraha i ovako isprazne liberalne demokratije.

Oblici u kojima se javljaju  fašisti 21. veka još uvek nisu sasvim otvoreni, ali kao i fašizam izemđu dva svetska rata, prepoznaju se simbioze “starog” i sadašnjeg fašizma, i već se vide u Ukrajini, Rusiji, kao i u ostatku Evrope… Vidljivo je u odnosu prema izbeglicama, u otvorenom gaženju davno osvojenih radničkih prava, zanemarivanju dosadašnjih građanskih prava, pravdanju i nametanju ideoloških i kulturoloških oblika zasnovanih na krajnje rekacionanrnim teorijama krvi, rase, nacije ili vere, u otporu emancipaciji žena… Sve češća je i primena brutalne sile uz eleminaciju onih koji pružaju aktivni otpor sistemu, tretiranju stanovništva kao potrošnog materijala, odnosno kolateralne štete, proklamovanju i nametanje borbe za novo postkapitalisitčko društvo,… I svakako, vidljivo je u negiranju postojanja klasnih suprotnosti i eksploatacije, a u ime društva tzv. uravnoteženosti u zdravom  prirodnom okruženju, dok je stvanost da se gradovi pretvaraju u savremene konc logore, a militarizacija zahvata sve sfere života, i ratovi se umnožavaju.

U čemu se onda sastoji antifašizam?

Istorijski, antifašizam je pre svega odgovor revolucionarne i borbene radničke klase, kao i ostalih širih slojeva društva na pojavu i jačanje fašizma.

Danas, kao i sama konfuzija oko toga šta jeste fašizam, vlada i konfuzija oko toga ko su zaista antifašisti, te se antifašistima proglašavaju široke lepeze pokreta i političkih partija, u kojima se mogu nalaziti jednako i levičari, i desničari, socijal-demokrate, nacionalisti, konzervativci i pseudolevičari. On je šareni kišobran kojim se naivno pokušava zaustaviti orkanska oluja eksploatacije i militarizma u kapitalističkom svetu.

Taj šareni antifašizam, lišen ekonomske, klasne, a samim tim i svoje revolucionarne suštine, manifestuje se često, na pseudo-levici kao isprazan žal za navodnim boljim vremenima, kroz borbe protiv istorijskog revizionizma (ali ne i uzroka te revizije) i kod liberala kao otvorena borba za ideje sitne buržoazije – pravnu državu, slobodno tržište, slobodne medije i funkcionalnost postojećeg sistema.

Takođe, i u borbama za nacionalnu samobitnost, iz tog antifašizma se munjevito istiskuje komunistička srž i određuje se borba u okviru kapitalističkog koordinatnog sistema. Takav antifašizam je samo još jedan dokaz da kapitalistička klasa može da parazitira na bilo čemu, pa i na komunističkim simbolima i istorijskim pokretima, a sve u ime novih profita.

Takav antifašizam nije u rukama radničke klase, i zato može delovati jedino na njenu štetu. On se nalazi u čvrstom stisku imperijalističkih okupatora i multinacionalnog kapitala. Na Balkanu je to evidentno kroz korišćenje takvog antifašizma kao zgodnog alata u manipulisanju masama. Taj kapital  će masama ponuditi naizgled privlačna rešenja stabilnosti i rušenja granica, ali pod sopstvenim diktatom, diktatom krupnih industrijalaca i finansijera. On će se, ako treba, pozivati i na skoro petodecenijski period prethodne Jugoslavije, kao primer stabilnosti i medjunacionalne tolerantnosti i otvorenosti prema svetu.

Postavimo pitanje – da li to zaista zvuči kao istinski antifašizam?

To nas samo dovodi do zaključka da moderni, građanski antifašzam, za razliku od očigledne konfuzije među stanovništvom, ipak nije samo posledica  te iste pojmovne konfuzije, nego je alat u rukama krupnog finansijskog kapitala. Istinski antifašizam je uvek sebe određivao svojom politkom i svojom borbom. On je autentični proizvod revolucionarne radničke klase i najborbenijih širih slojeva društva i nikada neće oklevati  da sebe svesno-istorijski stavi nasuprot okvira „građanske države“, „civilizovanog sveta“ ili neke druge kvazi-avangardne odrednice. Njegova istorijska dužnost je razobličavanje sluganstva modernih i lažnih antifašista da bi ih zajedno sa ostalim formama umirućeg kapitalizma konačno bacio na smetlište istorije.

Stav Partije rada: Palestina

Partija Rada je uvijek podržavala pravednu borbu palestinskog naroda protiv kolonijalnog cionističkog režima. Borba palestinskog naroda je ujedno i pokazatelj svim ugnjetenim i eksploatisanim narodima da jedino odlučni i udruženi otpor otvara perspektivu za oslobođenje tih naroda.

Režim u Izraelu predstavlja i udarnu pesnicu američkog i ostalih zapadnih imperijalista za očuvanje njihovih pljačkaških ciljeva na Bliskom Istoku i jedna od bitnih karika zapadnog imperijalizma u njihovom nadmetanju sa ostalim imperijalistima za globalnu dominaciju.

Izraelski reakcionarni režim je neprijatelj palestinskog naroda i samog naroda Izraela, i njegovo uništenje je u interesu ne samo palestinskog naroda, naroda Izraela, nego i naroda Bliskog Istoka i cijelog svijeta.

Sadašnje započinjanje sukoba je posljedica politike izraelskog režima u nastojanju da proširi svoju teritoriju i ojača svoju kolonizaciju. Akcije palestinskih boraca ujedno predstavljaju samo opravdani odgovor na dugogodišnje pogrome, eksproprijaciju i nasumična hapšenja i ubistva palestinskih civila.

No, ono što je već sada izvjesno je da nikada više izraelski režim neće biti u prilici da nastavi sa politikom okupacije i terora bez sve većeg otpora, a sa pogubnim posljedicama za samu izraelsku državu.

Partija Rada isto tako smatra da palestinske mase ne smeju postati oruđe u rukama drugih imperijalista koji bi njihovu opravdanu borbu iskoristili za svoje ciljeve.

Posljedice sadašnjeg rata su već skoro nesagledive po oba naroda i stradanja će se nastaviti dokle god postoje uzroci nestabilnosti i ratova na Bliskom Istoku. Zato je uništenje cionističkog režima u Izraelu, poraz imperijlista i reakcionarnih režima na Bliskom Istoku, uz stvaranje slobodne Palestine istorijski zadatak palestinskog naroda, naroda Izraela i svih naroda tog regiona.

Drugog puta za te narode nema niti istorijski dogovor među njima može drugačije glasiti.