Od svog osnivanja Partija Rada zauzimala je stav da su američki imperijalizam i njegovi saveznici najveći protivnici balkanskih naroda i naroda svijeta. NATO trupe su uspostavile mir u BiH i Kosovu, iz sopstvenih interesa, što je u tom trenutku i bilo u interesu jugoslovenskih naroda. Međutim, ostanak tih trupa na teritoriji bivše Jugoslavije Partija Rada je proglasila uvodom u okupaciju Balkana, pa je organizovala propagandno-političku borbu protiv prisustva NATO. Od tada, balkanske zemlje sve dublje bivaju umiješane u imperijalističke NATO ambicije, igrajući ulogu NATO lakeja. One obezbeđuju vojne baze na svojoj teritoriji, daju logističku podršku, i na kraju pružaju direktan doprinos imperijalističkim agresijama NATO u Iraku, Avganistanu, Libiji i drugim polukolonijalnim zemljama.
Uloga NATO kristalno je jasna ne samo našoj partiji, već i svim revolucionarnim organizacijama širom svijeta. Samim tim, neophodno je voditi neprestanu borbu protiv američkog imperijalizma te i protiv NATO kao njegove udarne pesnice.
No, danas, i pod novim okolnostima međuimperijalističkog sukoba, određeni oportunisti u proleterskom pokretu pokušavaju osporiti ovu tezu, sve više postajući obično kolaboracionističko sredstvo u rukama jednog imperijalizma.
Podsjetimo se da je NATO nastao 1949. godine u trenutku kada se komunistički pokret nalazio u strateškom ekvilibrijumu. Komunistički pokret i njegove partije uspostavile su moć nad velikim dijelom Evrope, a revolucija je pobijedila i u Kini, čime je svjetski proletarijat dobio snažni oslonac za dalju borbu. Iz tog globalnog odnosa snaga kapitalizmu je bilo nužno da se agresivnim vojnim paktom suprotstavi širenju tzv. komunističke opasnosti. Međutim, sa resturacijom kapitalizma u SSSR-u i njegovim raspadom, kao i porazom istinskih socijalističkih zemalja, zaključno sa Kinom u Hladnom ratu, nije označio i prestanak potrebe za postojanjem NATO pakta.