NATO okupator

Od svog osnivanja Partija Rada zauzimala je stav da su američki imperijalizam i njegovi saveznici najveći protivnici balkanskih naroda i naroda svijeta. NATO trupe su uspostavile mir u BiH i Kosovu, iz sopstvenih interesa, što je u tom trenutku i bilo u interesu jugoslovenskih naroda. Međutim, ostanak tih trupa na teritoriji bivše Jugoslavije Partija Rada je proglasila uvodom u okupaciju Balkana, pa je organizovala propagandno-političku borbu protiv prisustva NATO. Od tada, balkanske zemlje sve dublje bivaju umiješane u imperijalističke NATO ambicije, igrajući ulogu NATO lakeja. One obezbeđuju vojne baze na svojoj teritoriji, daju logističku podršku, i na kraju pružaju direktan doprinos imperijalističkim agresijama NATO u Iraku, Avganistanu, Libiji i drugim polukolonijalnim zemljama.

Uloga NATO kristalno je jasna ne samo našoj partiji, već i svim revolucionarnim organizacijama širom svijeta. Samim tim, neophodno je voditi neprestanu borbu protiv američkog imperijalizma te i protiv NATO kao njegove udarne pesnice.

No, danas, i pod novim okolnostima međuimperijalističkog sukoba, određeni oportunisti u proleterskom pokretu pokušavaju osporiti ovu tezu, sve više postajući obično kolaboracionističko sredstvo u rukama jednog imperijalizma.

Podsjetimo se da je NATO nastao 1949. godine u trenutku kada se komunistički pokret nalazio u strateškom ekvilibrijumu. Komunistički  pokret i njegove partije uspostavile su moć nad velikim dijelom Evrope, a revolucija je pobijedila i u Kini, čime je svjetski proletarijat dobio snažni oslonac za dalju borbu. Iz tog globalnog odnosa snaga kapitalizmu je bilo nužno da se agresivnim vojnim paktom suprotstavi širenju tzv. komunističke opasnosti. Međutim, sa resturacijom kapitalizma u SSSR-u i njegovim raspadom,  kao i porazom istinskih socijalističkih zemalja, zaključno sa Kinom u Hladnom ratu, nije označio i prestanak potrebe za postojanjem NATO pakta.

Continue Reading

Bijeda evropske ljevice

Print Friendly, PDF & Email

Od kada je početkom XX vijeka kapitalizam ugušio revoluciju u Njemačkoj, ne dozvolivši da se širi “kuga boljševizma” na Zapad, evropski proletarijat je sve više tonuo na reformističke i oportunsitičke pozicije, nesposoban da predstavlja stvarnu opasnost za tzv. zapadni svijet kapitala. Za to su postojali uzroci prije svega u koncentraciji kapitala na tlu Erope koja je ostala zajedno sa SAD tvrđava kapitalizma u borbi  protiv komunističkog svijeta iza “gvozdene zavjese”,  uz dobro izgrađeni repesivni aparat i snažnim propagandnim mehanizmima koji su sužavali mogućnost revolucionarnog organizovanja. Sa druge strane, položaj evropskog proletarijata je bio položaj radničke aristokratije u odnosu na proletarijat kolonijalizovanih i nerazvijenih zemalja u ostatku svijeta. Ovaj izlog potrošačkog društva proklamovanih „političkih sloboda“  neodoljivom silom je mamio svjetsku sirotinju da dolazi u Evropu po parče hljeba i u političku sigurnost, bježeći od siromaštva i ugroženosti.

Continue Reading