Month: January 2019

Slijed događaja koji obelježavaju svijet u proteklim godinama pokazuje da su se svjetske narodne mase pokrenule i da taj proces predstavlja problem za postojeće režime i svjetski poredak, podrivajući same njegove temelje. I dok vladajuće klase svuda po svijetu grozničavo traže način da sistem učine ponovo funkcionalnim za sebe, dotle u masama sve više jača shvatanje da se kapitalizam mora srušiti. Pitanje je samo na koji način to sprovesti? I dok je vladajuća klasa kapitalista sve više spremna da brani svoj prevaziđeni poredak golom silom, ne birajući sredstva, po cijenu ratova, masovnih razaranja, stradanja, još žešćom diktaturom, dotle u pokrenutim masama započinje borba između dvije osnovne struje. Jedne, koja misli da se kapitalizam može “lagano“ prevesti u društvo socijalne pravde, vladavinu prava, ljudskih sloboda ne dirajući u njegovu osnovu, i druge, koja polazi od spoznaje da se on mora sruštiti do temelja beskompromisnom i organizovanom borbom. Ta borba mora promeniti samu osnovu društvenog odnosa – od preuzimanja vlasništva i kontrole nad cjelokupnom proizvodnjom i prirodnim resursima, do uspostvaljanja političke vlasti od same potlačene klase. I ovo nije ništa novo. Novo je to što je taj sukob između ove dvije struje u obespravljenim masama istorija ponovo stavlja na dnevni red i u svoj oštrini.

Najnoviji događaji u Južnoj Americi, posebno u Venecueli, pokazuju kako između suprotstavljenih klasa nije bilo niti će ikada biti mira, niti kompromisa, dok se ne uništi vladajuća klasa i uspostave novi društveni odnosi. Ti događaji pokazuju da je svako pristajanje na kompromis sa klasom kapitalista i oklevanje u odlučnom suprotstavljanju imperijalizmu vodi trasiranju budućih poraza. No, ovi događaji mogu imati veliki značaj za jačanje revolucionarnih grupa u Južnoj Americi koje nisu kapitulirale pred diktatima imperijalista i njihovih slugu. Ta jednostavna istina – da nema pregovora i nema kopromisa sa kapitalizmom počinje se pokazivati i na Balkanu. Svjedoci smo od prije nekoliko godina kako je dolazak na vlast tzv. ljevice u Grčkoj neslavno završio izdajom i kapitulacijom pred diktatom krupnog kapitala. A kapitulacija je bila direktna posljedica struje u pobunjenim masama koja je bila spremna da se dogovara sa krupnim kapitalom i imperijalistima. I danas je ta vlast neprijatelj grčkih masa, iako se formalno deklariše kao ljevičarska.

Bili smo i svjedoci socijalnog bunta bosanskih masa prije par godina kada su tamo one mogle preuzeti vlast, ali nisu imali jasni ciljeve, niti revolucionarne organizacije koja bi stala na čelo pobune . I mase su krenule tim pomirljivim putem spram svog neprijatelja, i morale su doživjeti poraz.

Svjedoci smo i raznih protesta u Srbiji. U okviru tih protesta će se neminovno početi jasnije pokazivati suprotnost te dvije istorijske struje – reformističke i revolucionarne, a što je pozitivno za razvoj antikapitalističkog pokreta na Balkanu.

Mase uče politiku na sopstvenom iskustvu. I mi smo ubijeđeni da i balkanske mase polako uče na svim svojim greškama i porazima, i da će one sve više i više pokazivati svoju moć, razbijajući sopstveni strah od svih tih moćnika, diktature i imperijalista. Da će se sve više ujedinjavati i prevazilaziti nametnute podjele. I da će kroz jedinstveni pokret prosto zbrisati sve te sada koji su umislili da imaju pravo da beskrajno eksploatišu, ponižavaju, da se šepure u svojem bogatstvu, političkoj moći i obijesti.

Ne šetnje malograđanskih slojeva, nego demonstracije pobunjenih masa. Ne zahtjevi za popravkom sistema, nego borba za rušenje sistema nepravde.

Rušiti diktaturu kapitala i kidati lance imperijalističkog ropstva može samo oslobođena moć narodnih masa.

Posle kapitalizma više neće biti kapitalizma!

Balkanskim pokretom otpora!

Protesti u Srbiji protiv aktuelne vlasti, bez obzira pod kakvim se sloganom vodili, u suštini su i dio opštih protesta koji tutnje Evropom. To su izrazi malograđanštine što im se ruši stvarni i zamišljeni svijet. To je plač evropskog malogrđanina što mu pred očima nestaje njegov dosadašnji privilegovani svijet u odnosu na taj “necivilizovani ostatak”. To je plač balkanskog malograđanina što mu pred očima izmiče obećani svijet “dolazeće Evrope”.

Balkanske osiromašene mase se naglo suočavaju sa rušenjem tog obećanog svijeta i većina želi da pobjegne sa tih prostora u tu “obećanu Evropu“, nadajući se da je to ipak jedini put spasa. I taj trend je trenutno nezaustavljiv, sve dok ne dođe do još većih potresa u samoj Evropi, a „limeni doboš” se već čuje u pozadini.

Paralelno na Balkanu se vodi sve žešća borba između kapitalističkih klika. To je prije svega borba između imperijalista kroz borbu multinacionalnog kapitala za kolonizaciju, prostor i oplodnju kapitala, i to je borba domaće buržoazije, tj. da jačanjem diktature kapitala kroz trijadu – kapitallisti, političari i mafijaši sačuvaju sebi uslove za dalje bogaćanje i mrvice od tog globalnog pljačkaškog kolača.

Upravo na ovom nastojanju te “domaće trijade” za još jačom diktaturom, tj. pljačkom i sluganskim odnosom spram imperijalista, javljaju se potrebe tih malograđanskih slojeva i predstavnika dijela tog kapitala da se oni izbore za svoje „mjesto pod suncem“. Pri tom morališući nad svim nepravdama postojećeg režima i nudeći se kao još revnosnije sluge imperijalistima. I to je suština sadašnjih protesta u Beogradu.

Na tom fonu su se svakako okupili ti malograđanski slojevi koji uvek čekaju svoju priliku da se priključe “pobjedničkom timu”, a koji ih može voditi ostvarenju njihovih sitnih interesa i snova.

Na tom fonu su privučeni i dijelovi studentske omladine koja je uvijek spremna da izađe na bilo koji oblik protesta koji je protiv sistema.

Na tom fonu je i već uznegovana desničarska, profašistička omladina (režimska i opoziciona) koja čeka priliku da se osveti vlastima oko „izdaje Kosova“, odnosno u slučaju “odmetanja” od Rusije.

Tu su i vječite reformističke ljevičarske grupe, koje su u suštini eksponenti zapadnog imperijalizma s pokličima obećanih revolucija, a koje bi se nekako same od sebe ostvarivale.

Na tim protestima nema odavno parcijalizovanog, uplašenog i ucijenjenog radništava, koji ne smije da pođe u orgnizovanije bitke u okviru svojih fabričkih hala, niti prepoznaje svoje klasne ciljeve u sadašnjim protestima da bi im se pridružilo.

Na tim protestima nema preostalog sitnog seljaštva koji je davno otjerano sa zemlje krupnim “latifundistima”, niti “srednjaka” koji se bezuspešno pokušava suprostaviti nasrtajima na obezvređivanje njihovih proizvoda od strane države. Za jedne i drugo je to neki “gradski” protest. I jedni i drugi su svoj bunt spremni iskazati na prilazima svojih sela i okolnim putevima. Da bi branili svoje “seljačko” – rudna blaga, vode, prirodu, svoje proizvode. Šta će oni u taj grad ako to nije istinska buna?

Zato ovaj šaroliki vikendaški karavan je više za uveseljavanje da bi se nešto dešavalo na političkoj sceni, nego što on može samostalno dovesti do nekih krupnijih promjena. No, on i takav može uvijek poslužiti kao povod imperijalistima za veće obračune. Odluku o tome, da li će Srbija i ostale balkanske zemlje biti još ostavljene da se guše u sopstvenom glibu ili će biti bačena šibica da zapali region, nije u rukama sadašnjih protestanata, ma gde se oni okupljali na „brdovitom Balkanu“.

Vrijeme za „regionalnu stabilnost“ je već isteklo, i samo se čeka prilika da i Balkan postane izraz tih radikalnijih svjetskih sukoba.

Protest “Stop kravavim košuljama” ili malo tvrđe – “Stop krvavim radničkim košuljama”, će biti obećavajući kada se stvori sila čiji je osnovni cilj borba za oslobođenje od imperijalizma i rušenje diktature kapitala. A za to treba ta klasna mržnja koja dolazi prije svega iz stomaka i koja će za početak napisati na svojim transparentima – Krvave košulje njima!

A taj slogan ne treba više posebno obrazlagati, a još ga manje ikome pravdati.

Balkanskim pokretom otpora!