Month: October 2018

Pitanje koje se nameće kao nužnost i odgovori koji nas razdvajaju, polarizuju i vode sve oštrijem suprotstavljanju, otvorenim bitkama je – da li možemo prihvatiti moderno ropstvo ili treba pružiti otpor sadašnjim najmoćnijim imeprijama i njihovim savezima koji su prešli crtu od “posrednih” pljačkaša do otvorenih okupatora?

Oni koji pristaju na “pokornu glavu sablja ne siječe”, pod izgovorom da su ovi narodi dosta krvarili i ginuli, ne samo da su saučesnici moderne okupacije, nego direktno nude baš “sopstveni narod” kao roblje i zlikovce za nove ratove po svijetu, da ubijaju žene i djecu; i nude “svoj narod” kao roblje za nove kolonizatorske grabljivice po fabrikama i svemu drugom što zna da zaradi na tim jeftinim robovima; i nude svako parče te “voljene zemlje” tim okupatorima, da je zločinačkom čizmom gaze, uništavaju i odnose sve što se odnijeti može.

Da, NATO, EU, ruski i kineski imperijalisti su savremeni okupatori koji vode ratove preko naroda svijeta ne pitajući za cijenu, a ulozi su sve veći.

Da, predstavnici balkanskih režima su kolaboracionisti – od Vardara pa do Triglava i malo dalje. I tako ih treba tretirati, kao narodne neprijatelje koje treba nemilosrdno uništavati, kao i one koje im služe po svaku cijenu.

Da, i realnost je takva da većina naroda nije još spremna da se suprotstavi, u bilo kom obliku, ne samo kolaboracionistima nego i okupatorima. A o okupatorima im je nametnut mit kao o nekim zaštitnicima koji ih čuvaju od zla, kao da ima većeg od njihovog, kao i da se u njihovim “tvrđavama” bolje živi. A što i jeste donekle istina za ovo drugo, dok traje ta opšta pljačka nad ostalim narodima svijeta. I nema sile koja može zaustaviti taj egzodus naroda ka centrima imperijalne moći (po cijenu novih gasnih dimnjaka) sve dok ne počne taj opšti sukob i krah.

Da, i zakonitosti razvoja kapitalizma su nemilosrdni i davno spoznati do filingarske tačnosti. Krizu finansijskog kapitala kao formi imperijlalizma neminovno vodi danas nastavku Trećeg svjetskog rata koji dobija sve oštrije forme. Gdje je ta kriza ušla u završnu fazu, i gdje imamo dvije opšte povijesne sile – jedne za uspotavaljnjem globalnog totalitarnog poretka i druge, koncentrisane sile opšteg interesa milijade potlačnih.

Mi na Balkanu moramo se opredeliti jer nam vrijeme ističe – da li u kolaboraciju i ropstvo ili u otpor?

Po nama, nema života na ovim prostorima dok se ne protjera NATO čizma i centri “Profiterne” i obračuna se sa njihovim slugama.

Po nama, nema života na ovim prostorima dok se ne spriječi pljačka svih ostalih imperijalističkih grabjivica.

Naš zadatak je da unosimo u mase svijest o potrebi borbe i suprotstavljanju okupaciji i kolaboraciji.

Naš zadatak je da podstičemo na podizanju ciljeva borbe onih koji pružaju i taj parcijalni otpor režimu i nepravdi koju srećemo na svakom koraku.

Naš zadatak je da prednjačimo u borbi za ciljeve koje propagiramo.

Balkan balkanskim narodima!
Balkanskim pokretom optora!

Obračun Lenjina sa kapitulantskom reformističkom strujom u tadašnjem najprogresivnijem socijaldemokratskom pokretu se desio prije više od jednog vijeka, u teoriji i samoj praksi. Lenjin je svoj udar protiv tadašnje socijaldemokratije uperio u dva pravca – protiv njihove kapitulantske uloge spram klasnog neprijatelja i zauzimanja reformističke pozicije, kao i protiv skrivene šovinstičke uloge socijaldemokrata i branjenja „sopstvenog imperijalizma“. Da bi se oslobodio ove „kuge“ u pokretu, Lenjin je insistirao na promjeni naziva tog „socijaldemokratsko“ u „komunističko“. I komunsti su pod svojom zastavom dokazali svoju revolucionarnost u narednim decenijama širom ove planete, dok su socijaldemokrati završili kao „obični psi na lancu imperijalizma“, neinteresantni za ono suštinsko, što čini povijest.

No, ni to „komunističko“ nije trajno ako se ne potvrđuje u praksi. To „komunističko“ se vremenom pretvaralo u svoju suprotnost, najpre revizijom stavova u teoriji a kasnije u samoj praksi. Problem je što ta revizija stavova nije proistekla iz potrebe same prakse, nego iz kapitulantske uloge komunističkih snaga pred klasnim neprijateljem. Zato se i desio taj nazovi „poraz komunizma“ s kraja XX vijeka, a koji je bio u stvari nužan i opravdan slijed istorijskih procesa, između ostalog i zbog „kuge“ u dijelu komunističkog pokreta.

Danas je u svijetu to „komunističko“ sve više upitno jer pod tom zastavom i „odbranom komunizma“ koračaju snage koje su u suštini reakcionari.

Danas ćemo vidjeti da se nose Marksove, Lenjinove, a posebno Staljinove slike od onih koji u suštini brane reakcionarne interese ruskih imperijalista.

Danas ćemo vidjeti da pod zastavama nekog neotrockizma i reformizma koračaju najbednija gamad uhvaćena u zamku između sluganstva zapadnom imperijalizmu i nadnacionalnom kapitalu.

Danas ćemo vidjeti ove „korisne idiote“ na ovim prostorima koji nose Titove slike ne shvatajući skoro ništa.

Ovdje je na Balkanu reakcionarna uloga komunista posebno izražena. Imamo čak i „komuniste“ koji se u Srbiji šovinistički, čak rasistički, odnose spram albanskih masa. Imamo u Bugarskoj „komuniste“ koji se šovinistički odnose spram turske manjine, a posebno prema makedonskom pitanju. Imamo u Grčkoj „komuniste“ koji se šovinistički odnose prema makedonskim i albanskim masama, da ne pominjemo one koji su davno kapitulirali pred klasnim neprijateljem i koji su tako oduševljeno slavljeni među tim reformističkim smradovima naBalkanu. Imamo u Hrvatskoj komunsite koji žele samo djelovati u okviru „svoje“ države. Imamo u BiH „komuniste“ koji su zaraženi samo lokalpatriotizmom. Imamo na Kosovu u Albaniji „komuniste“ koji svoju borbu za nacionalno oslobođenje izjednačuju sa šovinističkom borbom za etničkim teritorijama. I nadsve, imamo ove sve reformističke struje „komunista“ koji su spremni da puze pred klasnim neprijateljem.

Zato je današnja uloga budućeg „Lenjina“ ista kao i prije toliko vremena. Teorijski razobličiti kapitulantsku i šovinističku ulogu snaga u pokretu u novim uslovima. Bez tog jasnog idejnog razgraničenja je nemoguće uspješno voditi klasnu borbu, a koja mora biti beskompromisna i oružana, sve dok se ne unušte ovi ostaci umirućeg svijeta, svijeta kapitala.

Mnoge današnje komuniste treba zgaziti u ime komunizma.

Jedino revolucijom!
Balkanskim pokretom otpora!