Nove okupacije i borci za slobodu

https://youtu.be/bWrod26WmT8

Militarizacija i okupacija Evrope od strane SAD se nastavlja nesmanjenom žestinom. Vojni budžet Evrope se višestruko uvećava. SAD i NATO gomilaju trupe i opremu na granici sa Rusijom. Malograđanska Evropa je uplašena od Rusije, a sve više i od SAD. Zato malograđni sve više podržavaju fašističke ideje i fašiste po Evropi koji preuzimaju vlast, željni da naprave „istorijski revanš“. Rusija se dodatno militarizuje i naoružava. I sve zemlje užurbano kupuju oružje i opremu, uglavnom od SAD i Rusije. Tako ove dvije vojno najmoćnije imperijalističke sile u krizi zarađuju ogromne profite, dok Kina i ostali imperijalisti takođe žele da uđu u taj krug vojne profiterne. Kroji se neka nova mapa imperijalne podjele svijeta, a što znači da opadanje moći najmoćnije imperije, u ovom slučaju SAD, neće proći bez mora krvi i ratova. To potvrđuju i svakodnevne nove tačke sukoba koje prijete opštim svjetskim ratom.

Sudbina mira ili rata na Balkanu je u direktnoj zavisnosti od odnosa SAD i Rusije, bolje reći od snage imperijalnih saveza “Zapada” i “Istoka”, i njihovog odnosa na globalnom planu, odnosno sučeljavanja i zauzetosti sukobima na drugim tačkama planete. I trenutno je, u vezi sukoba na Balkanu, samo još pitanje “kojem će se carstvu privoljeti Turska”. Ukoliko se nastavi politika modernog fašizma i „pohoda na Rusiju“, rat na Balkanu je sasvim izvjestan. Rat kao nastavak politike zapadnih imperijalista radi ujedinjenja Evrope pod modernim fašizmom, odnosno i izazivanja i sukoba od strane ruskog imperijalizma na tačkama van njihove teritorije. Fašisti Evrope i Balkana će priželjkivati imperijalistički rat, a malograđani neku novu „gvozdenu zavjesu“ i da ih čuva neka čizma od svih „zala“.

Gdje su u svemu tome ogromne i većinske mase obespravljenih? Da li se od ratnih bubnjeva može čuti i njihov glas – glas vapaja za mir u želji za nekim drugim, pravednijim svijetom?

Taj glas se neće čuti, ne samo zato što je još vrlo slab, već što niko od moćnih ne želi da ga sluša. Oni namjeravaju da te milione ljudskih jedinki koriste kao svaki potrošni materijal – kao robu koju treba iskoristiti. Zato će oni i dalje nastaviti da te mase povremeno huškaju jedne na druge, koristeći prvenstveno prisutna nacionalna i vjerska osjećanja kao sredstvo za izazivanja međunacionalne i vjerske mržnje, pojavljujući se kao opšti pomiritelji, bolje reći savremeni okupatori, za namicanje ogromnih profita – ratnih ili “razvojnih”, njima je svejedno.

Da li je moguće da ojača ideja organizovanog otpora na prostoru Balkana?

U ovom istorijskom trenutku razmišljati o bilo kakvom otporu imperijalnim moćnicima i njihovim režimskim slugama, koji nam predstavljaju da su “umrežili” skoro cio svijet, naizgled je suluda ideja. Ali to je samo posljedica projekcije njihovog svijeta koji je putem masovnih medija nametnut kao jedini mogući svijet. Međutim, sve više se u samoj praksi pokazuje da taj svijet diktature kapitala ne samo da je prevaziđen, nego i nemoguć. U njegovoj nemogućnosti daljeg razvoja, odnosno njegovoj mogućnosti uništenja čovječanstva se i krije klica tog budućeg čovječanstva.

Narodi Balkana zbog sopstvenih tragičnih iskustava iz proteklog perioda ne žele nove ratove. Zato je govoriti o stvaranju Balkanskog pokreta otpora u ovom trenutku sveopšteg odnosa klasnih snaga i raspoloženja masa izgleda preuranjeno i čak kontraproduktivno. No, mi smo naučili jedno – „kada jedna ideja, bilo progresivna ili reakcionarna, obuhvati mase, postaje materijalnom silоm“. Obespravljenim masama danas i ništa ne preostaje nego da prihvate ropstvo ili vode aktivnu kampanju protiv sveopšte militarizacije, fašizacije i imperijalističkog rata. Da sprovode mobilizaciju svih masa koji su protiv novih okupacija pod imperijalističkom čizmom i svijeta diktature kapitala. Da ta mobilizacija masa izađe iz parcijalnih klasnih bitaka u okvirima samog sistema, s ciljem rušenja osnova samog sistema. Da se postavi jasno razgraničenje onih koji su za diktautru kapitala i onih koji su za diktaturu obespravljenih masa protiv te diktature.

Borci za slobodu su već stvoreni na prostoru Balkana. Trebaće samo još malo vremena da oni u samoj praksi počnu organizovano ostvarivati ideju Balkanskog pokreta otpora.

Mir među narodima – rat među klasama!
Balkanskim pokretom otpora!

O psima na lancu klasnog neprijatelja

Kada se osvrnemo vijek ipo unazad u vezi revolucionarnog ljevičarskog pokreta, vidimo da je tu bilo nevjerovatnih uspona i padova, kako u teoriji i u samoj praksi. Kratak hronološki pregled nam otkriva zanimljve periode.

Svakako je period stvaranja idejne osnove revolucionarnog pokreta, posebno sa “Komunističkim manifestom“ i kasnijim djelima klasika marksizma, bio kamen temeljac koji je bio superioran u odnosu na sva tadašnja shvatanja u pokretu, posebno anarhističkim tendencijama koje su se do danas pokazale kao nešto što ne može, izuzev pozitivnog suprotstavljanja kapitalizmu, da izgradi neku novu afirmaciju u konkretnom istorijskom odnosu klasnih snaga. Međutim, superiornost marksističke ideje i pokušaj njenog ostvarenja u samoj praksi, odnosno njene negacije i prevazilaženja, nailazio je na razne odgovore, sukobe, često sa tragičnim posljedicama.

Svakako je da je najzanimljivija tu uloga “pasa na lancu klasnog neprijatelja” koji su se uvijek javljali u pokretu kada on nije uspjevao da se izdigne iz postojećeg i ne napravi novi prodor ka prevazilaženju robno-novčanog svijeta, odnosno kapitalizma.

No, da bi govorili o psima, treba prije svega stalno vršiti temeljnu kritiku sopstvene prakse. Međutim, ta kritika, da bi imala iole naučno utemeljenje, mora uvijek poći od konkrentih odnosa klasnih snaga u tom istorijskom trenutku. Sve ostalo je “pričam ti priču”.

Znači, prije svega, taj radikalni raskid i “izdaja” Lenjina, dotadašnjih shvatanja, kako teorijskih, tako i shvatanja samih organizovanih snaga proletarijata. Taj Lenjinov “jeres” je u stvari samo prvi i najznačajniji proboj marksizma u praksi. Drugi proboj se desio sa Lenjinovim, a pogotovo Staljinovim “socijalizmom u jednoj zemlji”. Cio dvadeseti vijek je obelježen tim pokušajima da se izgradi socijalističko društvo koji će prevazići kapitalizam, pod neviđenom presijom, ekonomskom i vojnom superiornošću kapitalističkog svijeta. Mao u Kini, Ho Ši Min u Vijetnamu, Kastro na Kubi i ostali su samo dali novi doprinos marksističkoj teoriji, upravo negacijom ustaljenih shvatanja u revolucionarnom pokretu. Svi porazi koji su se dešavali na tom putu su bili izrazi još uvek veće snage klasnog neprijatelja, kao i slabostima snaga revolucionarnog pokreta u pojedinim zemljama, zbog birokratizacija partija, revizionizma i malograđanskih tendencija koje su nadjačale, kao i zbog istorijske nužnosti za pripremu “više faze izgradnje socijalizma”.

A sada o psima.

Svakako da su se prvi psi pojavili posle sloma Pariske komune i raspada Prve Internacionale, kad su radničkim pokretom zavladale reformističke snage, koje su oportunističkom linijom išle u razne dogovore sa klasnim neprijateljem. I završili su u brlogu Prvog svjetskog rata kao obične sluge svojih režima.

Onda su se psi pojavili kada se trebalo odbraniti od boljševizacije Evrope u raznim pseudoljevičarskim i socijaldemokratskim partijama, a koje su bile krajne reakcionarne. Zatim je zapadni imperijalizam rješenje svoje krize vidio u fašizmu, pri čemu se služio čak i pojedinim ljevičarskim kritikama svim slabostima i devijacijama novog svijeta socijalizma. “Principijelna “kritika od starne trockizma postojećeg socijalizma i te kako je koristila i zapadnim imperijalistima i fašistima.

Posle poraza fašizma i relativne idejne defanzive svijeta diktature kapitala, nastupa novi period tzv. nove ljevice, mnogo suptilnije forme pasa, koji insistiraju na “rehabilitaciji marksizma” koji je zatrpan “vulgarnim staljinističkim interpretacijama i pojednostavljenjima”. Svi ti predstavnici “nove ljevice”, i pored niza iskrenih intelektualaca u tom taboru, završli su na teorijskom smetlištu istorije, a mnogi su prešli i na strani klasnog neprijatelja.

Danas se vode dvije osnovne bitke: bitka nadnacionalnog kapitala kao pokušaja uspostavljanja novog svijeta ropstva koji je uperen protiv nacionalnih država i samih imperijalističkih država, i bitka pobunjenih eksploatisanih masa svijeta protiv postojećeg svijeta sveopšte nepravde – svijeta diktature kapitala.

U tim bitkama psi na lancu klasnog neprijatelja su ponovo našli “udomljenje”. Oni su na strani tog nadnacionalnog kapitala “u ime budućeg svijeta ravnopravnosti i slobode” i spremni su da za to oportunsitički uživaju sve pogodnodnosti i jednih i drugih snaga kapitala.

Ko se danas deklariše kao nacional-komunista je objektivno na strani ruskog i kineskog imperijalizma.

Ko se danas deklariše kao “nova ljevica”, tockista itd, na strani je nadnacionalnog kapitala i zapadnog imperijalizma. Da citiramo jednog našeg druga – “Dogmatična oportunistička bagra koja se zamotala u crvenu zastavu”.

I jedni i drugi su psi na lanci klasnog neprijatelja i tu nema nikakvo “ali”.

Jedino revolucijom!
Balkanskim pokretom otpora!

A kuka i motika?

Jedno od osnovnih pitanja na kojem nema odgovora u samoj praksi ili je taj odgovor suviše bledunjav je – zašto u ovakvoj situaciji, koja je toliko poražavajuća za obespravljene mase, nema tog snažnog impulsa da se trgne iz tog stanja apatije, da se nešto učini da bi se prekinuo taj beskrajni niz propadanja, poniženja, surove eksploatacije.

Svakako da nije dovoljno proučen fenomen rastakanja radničke klase na jugoslovenskom prostoru, odnosno njen sunovrat od stubova jugoslovenske revolucije, formalnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju i nesazrevanja u moderni proletarijat. Njenu kontaminaciju malogrđanskom ideologijom i načinom života, pri čemu je ton davala partijska vrhuška, i najzad, nesposobnost te radničke klase da se odupre nacionalizmu, a potom, u uslovima potpunog marginalizovnaja njene uloge, ropski odnos pred diktatima neoliberalne ideologije i savremenih oblika fašizma.

Postavlja se i jedno suštinsko pitanje – da li takvo stanje, takva svijest u obespravljenim masama može dovesti do ozbiljnijeg klasnog sukoba? Iskustvo iz BiH kada su bosanske mase, prije par godina, stihijno jurnule na sistem, nam potvruđuju da je to moguće, ali opet ta njihova stihijnost, neorganizovanost, a potom totalna pasivnost nam ne daje mogućnost jasnog odgovora. Ovdje ne pominjemo te štrajkove koji su često više izraz očajnika, nego što to liči na ozbiljniju klasnu borbu. Pogotovo što se u tim pokušajima masa u borbi za svoja prava odmah uključe dirigovani režimski sindikati ili grupe koje ih sa reformističkih pozicija odvlače od stvarne klasne borbe.

Znači, odgovor bi mogao biti da tu ne može biti nikakvog revolucionarnog gibanja.

U prilog tom zaključku idu još nekoliko faktora. A ko da štrajkuje, kada se radništvo smanjuje i uglavnom je zastrašeno; kada se rapidno smanjuje broj stanovnika; i kada je prisutan snažni fenomen bjekstva sa ovih prostora? Koga onda motivisati i izvesti na ulice, na demonstracije? Rekli bismo da je situacija skoro bezizlazna. Kada se tome doda da su moćnici preuzeli sve balkanske zemlje vojnom i ekonomskom silom i da su one u polukolonijalnom položaju, mozaik je kompletan.

Baš ta bespomoćnost gomila ogromnu energiju i stvara nedefinisanu klasnu mržnju. Samo treba tu klasnu mržnju, tu svijest o svom položaju usmjeriti prema pravom cilju. Što bi fizičari rekli – tu potencijalnu energiju pretvoriti u kinetičku. U prilog jačanja te klasne mržnje u svimtim potčinjenim slojevima idu pre svega odnosi među tim istim „gospodarima“ koji su prinuđeni da sve više vode borbu među sobom. U prilog ide i to što se stepen eksploatacije, „uvijek im je malo“, sve više povećava i dovodi do „pucanja“ čak kod onih najtrpeljivijih. Što su pokreti obespravljenih svjetskih masa veći, sve više pritiskaju i balkanske prostore i unose i taj nemir, podstičući da se i one pokrenu u borbu protiv svijeta diktature kapitala. Tu je i činjenica da se prolako probija svijest da se moramo radikalizovati.

Dakle, traži se „istorijski vođa“. Pjesnik bi rekao – „udar nađe iskru u kamenu“. Ona organizacija, onaj pokret koji će tim udarom u obespravljenim masama „zapaliti“ tu prisutnu mržnju do „kontrolisane eksplozije“. Protivnik je uglavnom poznat i tu nema filozofije – predstavnici diktature kapitala, njihov represivni aparat i imperijalistička čizma. Lako će ta „kuka i motika“ dobiti ponovo svoju snagu ako bude udarala pametno i jako – vrlo jako po klasnom neprijatelju. I istorija tu ne poznaje folirante. Natjerajmo klasnog protivnika da počne upotrebljavati silu protiv naših protesta. Natjerajmo da se razotkrije i pokaže svu mržnu prema obespravljenima i spremnost da ih još više gazi, zato što ugrožavaju njegovu poziciju opšteg pljačkaša i sluge imperijalista. Natjerajmo ga da nam svojim postupcima rasčisti polje za veću klasnu bitku.

Da pokažemo koliko je naša snaga solidarnosti i odlučnosti i da nas njihova sila neće zaustaviti.

Naš stav je da u predstojećim socijalnim protestima treba radikalizovati sindikate, uvesti nove oblike protesta i borbe. To znači razotkriti svaku laž vrhova sindikata i početi pretvarati ulice u sukobe obespravljenih masa i represivne sile sistema.

Za klasni otpor balkanskih masa!
Balkanskim pokretom otpora!