U toku je krivični proces protiv jednog antifašiste u Vrbasu (VojvodiniSrbija) koji je ispisivao parole na javnim zgradama sledeće sadržine: Jedino revolucijom! Balkanskim pokretom otpora! Glasaj na ulici!
Ovim činom sve više profašistički režim, kao i njegove institucije, dokazuju da su revnosne i efikasne u reagovanju na ispoljavnje svakog oblika otpora diktaturi kapitala, dok istovremeno smo svedoci da udruženi zločinački poduhvat trijade mafijašibiznismenipolitičari protiv najširih masa pokazuje sve više svoju pravu prirodu.
Normalno da se ne može suzbiti nikakavim represivnim merama, niti tzv. „pravnom državom” otpor masa protiv diktature kapitala.
Naprotiv, taj otpor će rasti koliko diktatura kapitala bude represivnija, a hoće, jer njen cilj je: sluganstvo spram imperijalizma i osionost, pljačka i sve veća represija nad „svojim„ narodom.
Ne može se ugušiti otpor narodnih masa, niti njihova želja da budu slobodni ljudi i reaguju na svaku nepravdu.
Ruštiti diktaturu kapitala svim sredstvima! Otpor imperijalizmu – Balkanskim pokretom otpora!
Savremeni svijet je pogođen opštim haosom koji je rezultat temeljne krize kapitalističkog svijeta u nestajanju. Vode se na desetine, ne samo lokalnih, nego i regionalnih ratova. Tvrdi se čak da je opšti rat već otpočeo. Broj mrtvih nije čak više ni statistički podatak, bilo da su mrtvi posledica bombardovanja, granatiranja, zaklanih zarobljenika, dignutih eksplozivom civila po gradovima, potopljenih emigranata na moru… Milioni raseljenih koji traže siguran kutak za sebe i svoju porodicu doživljavaju se kao smrtni neprijatelji koje treba protjerati ili čak unišiti. Oni koji jašu na opštem zlu dobijaju sve veću podršku „ugroženih“ masa. Dotle oni najmoćniji ne biraju sredstva da očuvaju takav svijet. Ubrzano se prave planovi novih ratnih žarišta za zahuktali vojnoindustrijski kompleks koji je jedina nada da se još neko vrijeme održi neodrživo; ruši se pravni poredak, i ne biraju se sredstva, da bi se došlo do još koje stope profita… Pokušaji kontrolisanog haosa, kao jedinog uslova opstanka tog svijeta se ubrzano pretvaraju u nešto što prijeti opstanku ne samo tog prevaziđenog kapitalističkog svijeta nego i samog čovječanstva.
PR smatra da je prije svega ogroman napredak u naučnojtehnološkoj revoluciji u poslednjih nekoliko decenija stvorio sve uslove za pobjedu socijalizma u cijelom svijetu. Ostale su samo na svakom koraku okoštale bankarske i birokratske institucije udruženih centara moći, koji pokušavaju novim fašizmom i nizom ratova da izgrade jedan totalitatni svijet opšteg ropstva. I taj njihov svijet se kreće između karikaturalnosti, opšteg duhovnog siromaštva, beznađa i sveopšteg zločina.
Mi znamo da taj svijet neće nestati na osnovu naših želja, ili samog razvoja tehnologije. Potrebna je borba i učešće ljudi. Da, potreban je taj opšti narodni rat masa da bi se srušio stari i porodio novi svijet. Drugačije ne može. I PR sa velikom radošću doživljava i objavljuje vijesti da se širom svijeta dižu naoružani pokreti obespravljenih masa koje se neće uplašiti, niti zastrašiti pred njihovom mogućnosti uništenja čovječanstva. Upravo suprotno – ukoliko taj poredak bude duže opstajao, povećavaće se i mogućnost tog novog fašističkog totalitarizma i uništenja čovječanstva.
No, stari svijet neće tako lako odstupiti ni ovdje sa Balkana. Za njega je to pogodno područje za otvaranje novog nadmetanja glavnih protagonista starog svijeta, a to su imperijalne sile, u prvom redu SAD i Rusija, a to može imati katastrofalne posledice za balkanske narode.
Ponovo negdje u pripremi čuju se ratni bubnjevi.
Neko će reći – pa balkanski narodi neće rat. I to je tačno. Ali ni devedesetih većina naroda Jugoslavije, a pogotovo BiH nisu željeli rat, a ipak su natjerani i učestvovali u najprljavijim ratovima i masovnim zločinima.
Neće ni narod Sirije, Libije, Palestine, Avganistana, Somalije, Iraka, Ukrajine… Ali, ko njih pita? O ratu danas ne odlučuju čak ni političari ovih zemalja koji su trenutno na vlasti. Oni su plaćeni tu da služe u zavisnosti od toga kojem taboru su se priklonili.
Partija rada je već ranije iznijela svoj stav da su sve pripreme za jedan veći opšti rat završene i da je on neminovan; samo je pitanje trenutka kad će izbiti u punom obliku. Do njegovog izbijanja će enormnom brzinom rasti proizvodnja najsavremenijih vidova oružja i ratne opreme, uz izvođenje na stotine vojnih vježbi i masovnom utrošku tog vojnog arsenala…
Mogu li uopšte narodi da odluče da rata ne bude, odnosno da ne bude ovog od strane imperijalista nametnutog rata?
Da, mogu i to samo na jedan način. A to je narodnim klasnim ratom, odnosno naoružanim narodnim ustankom predvođenim jakim pokretom. Silom svih tih obespravljenih masa koje će paralisati i poraziti taj svijet diktature kapitala.
Upravo zato PR smatra da se sve klasne bitke balkanskih masa moraju izvoditi, biti u funkciji i podređivati se opštem cilju – stvaranju Balkanskog pokreta otpora. Pokreta koji će balkanske narode povesti u borbu protiv diktature kapitala i imperijalističke zavisnosti. Povesti ih u opštenarodni rat za slobodu.
PR smatra da to nije samo jedan daleki cilj, ma kako trenutno bile malobrojne revolucionarne grupe, već da je to danas potreba svih balkanskih naroda. Potreba svih njenih obespravljenih masa, prije svega onih koji rade sa sve manjom nadnicom, u težim uslovima i sa manjim pravima, onih koji savijaju kičmu da ne ostanu bez posla, onih istjeranih na ulicu koji obijaju sudove tražeći svoja prava koje neće nikada dobiti ili misleći da mogu nekim jalovim protestima dobiti milost od sluga kapitala; onih koji su izgubuli svaku nadu i misle da im je sve dozvoljeno kako bi preživjeli, onih koji godinama sanjaju da će otići u neki bolji svijet, čak i onih koji misle da su im za sve krivi neki drugi narodi, druge vjere, a najviše onih koji liježu uveče gladni, a ujutru ustaju siti – siti svega…
Za narodni klasni rat! Balkanskim pokretom otpora!
Jedan od osnovnih problema savremenog čovečanstva je svakako verski fundamentalizam, odnosno nastojanje verskih institucija da se ponovo na istorijskoj ravni pojave kao neko ko odlučuje o kretanju tog čovečanstva. Neko će možda reći da te institucije nikada i nisu gubile svoju moć u kreiranju društvene svesti, nacionalnih i državnih politika i za to će ponuditi mnogo argumenata. Tome u prilog ide i to što se u opštoj krizi jednog odlazećeg sveta ponovo pojavljuju upravo i ta nastojanja da se vrati sjaj i moć svim tim crkvama i džamijama, u njihovim pokušajima da se oživi feudalna i ko zna još kakve epohe. Zato ih valjda toliko i zidaju na svakom koraku, jer izgleda kao da ovaj svet ne moze više napred, a religiozne institucije mu tu dođu kao sveži vazduh umirućem. I sasvim je realno da religozne institucije jačaju u svetu koji je postao potpuni gubitak ljudskosti – pa se u „duhovnoj pustoši“, kao uvek, ljudi vraćaju prošlom i besciljno tumaraju bez ikakve želje da osmisle i izbore se za buduće.
A upravo je taj buržoaski svet koji je iživeo svoju epohu bio nosilac tog istorijskog obračuna sa tim prošlim, koje su religiozne institucije nosile sa sobom. Moderni buržoaski svet je sa svojim revolucijama u praksi revnosno krenuo da poruši sve te verske simbole sa svojih trgova, proterujući crkve iz škola i terajući ih što dalje od dece da ih ne zaraze svojim otrovima. Time su te revolucije u svom obračunu sa feudalizmom i podsticanju jednog novog i naučnog pogleda na svet imale i taj pedagoški značaj u vaspitnju novih generacija dece.
I ma kako se današnje religiozne institucije pokušavale prilagoditi, osavremeniti i držati korak sa vremenom, čim se malo začeprka po njihovim „istinama“ vidimo da tu nema nikakvog pomaka. Ostali su samo tragovi od tih velikih društvenih misli i pokreta u istoriji čovečanstva, koje su davno izgubile svoju progresivnu ulogu, upravo kanonizaranjem tih mišljenja i izdizanjem verskih institucija i njihovih staleža koji su se pokazali najboljim zaštitnicima klasnih poredaka. I danas su te institucije samo odrazi tog raspadajućeg kapitalističkog sveta – moćne pljačkaške i banditske organizacije, koje ne samo da pokušavaju da povrate svoj uticaj na mase, nego, kao najgore i najreakcionarnije političke organizacije, direktno se uključuju u pokušajima ustrojstva totalitarnog sveta.
Da se ovde ne vraćamo na poznatu i zločinačku ulogu ovih institucija tokom ratova na jugoslovenskom prostoru onih 40-tih i 90-tih.
Kako terati ovu „gubu iz torina“ i ko to može?
Sigurno da radikalni zahtevi ka ograničavanju, a da ne govorimo o zabrani ili uništenju ovih institucija nailaziće na užasavanje i veliki otpor verujućih ljudi, jer su upravo ove institucije kaosine quan non svog opstanka davno postavile određene imperativne zaheve pred svojim vernicima. One su uvek od vernika, da bi ih uopšte primili pod svoje krovove, zahevali da pokorno prihvate da je institucija neodvojiva od vere i čak iznad vere. Time je zaštićena klasna struktura religiozne institucije i njena vladajuća klika.
No, do tog velikog i neizbežnog obračuna revolucionarnih masa sa ovim institucijama, a toga je već bilo u „sretnim vremenima“, s poukama da ovim silnim zdanjima treba dati neku funkcionalnu ulogu za dobrobit celog naroda, moraju se danas biti i te male bitke protiv tih isturenih ešalona klasnog protivnika. A tu nam neprijatelj daje mogućnosti, jer njegova želja za „ljudskim dušama“ je na istom fonu kao i želja kapitala za profitom. I tu nikakve razlike nema.
Pravljenje ustupaka tzv. sekularne države i vladajuće klase religioznim institucijama je dobra prilika da se biju te male bitke, jer su one i klasne i civilizaicjske.
Arlaukati, da se ne pristaje da sekularna država ima zvanične religiozne simbole, religiozne državne praznike i svoju religioznu himnu; da se ne pristaje da veronauka može biti predmet u školama; što se vrši agresivna religiozna indoktrinacija po školama; što nazovi sekularna država svojim propisima i kršenjem njenih sopstvenih zakona stvara prostor ovim institucijam za još veću pljačku; što je religiozni stalež zaštićen i privilegovan u odnosu na ostale građane države; što država podstiče da se religiozni rituali predstavljaju kao običajni i kulturni obrasci jednog naroda… I arlaukati do neba što se religozne dogme masovno pokušavaju nametnuti kao obrasci po kojima se moraju vladati i ponašati ljudi koji žele biti oslobođeni svakog ropstva pa i tih religioznih lanaca…
No, ne treba imati iluziju da se tim malim bitkama i zahevima, upućenim sve manje tim sekularnim državama, jer su one danas manje ili više deo „neprirodne koalicije“ i deo udruženih zločinačkih poduhvata kapitalističke klase, mafije i religioznih kasti u raznim odorama.
Znači, trebalo bi se vratiti na početak stupanja na pozornicu ovog modernog buržoaskog sveta. Vratiti se na njegov početni revolucionarni zanos i porušiti sve te simbole duhovnog, i ne smo duhovnog ropstva. Nisu kasnije ni komunisti raznih zemalja zaostajali za revolucionarnom buržoazijom.
No, za taj nužni istorijski čin je potrebno da naraste i spoznanje, ali najviše i klasna mržnja među onima koji će krenuti da uništavju ne samo klasni buržoaski sistem, nego i one koji će ga braniti sa svojih porti, zvonika i minareta. Bilo zapomažući ili sa proturenim dugim cevima.
Do tog trenutka ponovnih lučonoša i mile nam svetlosti, nek traje „božje carstvo na zemlji“, i nek se ropće, kleči i klanja u svim tim lepim i zločinačkim zdanjima na njoj. A što se tiče ratova, stotine hiljada poginulih, neprestalnih kolona izbeglih, sveopšte bede, nepravde i očaja, nek neko o tome drugi brine. Naše je vaskoliko carstvo nebesko, a ako zafali i ovozemaljsko…
Poraz koji je doživjeo početni oblik socijalizma i prvobitne revolucije nad kolosalnim razvojem proizvodnih snaga i mogućnostima kapitalizma da svoje krize pretvore u nove regenerativne forme za još veću oplodnju kapitala, je proces koji je obelježio završetak dvadesetog vijeka. Znači, nisu se ostvarile prognoze prvobitnih revolucionara o svjetskoj revoluciji i o skoroj propasti kapitalizma. Ali su se zato potvrdile sve analize klasika marksizma o kapitalizmu i tu više nema šta da se doda – kapitalizam je dokazao da je u svojoj osnovi potpuni gubitak ljudskosti. No, istovremeno se desio još jedan zanimljiv proces koji su indukovale socijalističke revolucije sa svojim idejama o prevazilaženju kapitalizma. Taj proces bi mogli sažeti u jednom – kapitalizam, a misli se na epohu finansijskog špekulativnog i virtuelnog kapitala, više ne može da postoji, ne samo u nizu cikličnih kriza, već i bez permanentne krize. Kapitalizam više ne može da živi, a da ne proizvodi i svoju krajnje totalitarnu, reakcionarnu suštinu, a istovremeno i svoju suprotnost – socijalizam, odnosno zahtjev za dokidanjem dehumanizovanog svijeta. I savremene generacije, a to se misli na ljudsku civlizaciju u poslednja dva vijeka, žive upravo taj prelom civilizacije koja je traje hiljadama godina, i danas se manifestuje kao globalno bolno i globalno tragično.
Neka pitanja u vezi revolucionarnog ljevičarskog pokreta su pitanja na koji on mora iznova i iznova nalaziti odgovor u novim istorijskim situacijama.
Jedno od pitanja je kako se konačno osloboditi konzervativnih tendencija u pokretu, a koji sputavaju proboj u odgovoru na pitanja savremene prakse?
Revolucionarni ljevičarski pokret je na početku morao voditi borbu protiv svih onih struja koje su pokušavale ili da kapitalizam „poprave“ a to su bili razni reformisti, kao i oni koji su mislili da se kapitalizam može preko noći „ukinuti“, a to su bile razne anarhističke tendencije. I one su se u istorijskom smislu održale u pojavnom obliku do današnjih dana. Revolucionarni pokret je odnio pobjedu nad tim strujama, ali su one ostale do danas saputnici pokreta u zavisnosti od njegovih uspona i osjeka.
Drugo pitanje koje je revolucionarni pokret morao savladati je da li revolucija mora pobijediti jedino u visoko razvijenim kapitalističkim zemljama. I revolucionari u Rusiji, Kini i u drugim zemljama su pokazli da to nije tačno i da se mora napustita ta dogma.
Onda se postavilo pitanje svjetske revolucije ili revolucije u jednoj zemlji. Praksa je pokazala da je moguć socijalizam u jednoj zemlji u datim istorijskim okolnostima. I praksa je porazila svezagovornike „permanentnih“ revolucija, koji su bili spoj idealističkih koncepcija i dogmatske isključivosti.
Onda se pojavilo pitanje ograničenja mogućnosti tzv. realnog socijalizma, odnosno tendencija koje ga sputavaju. Revolucionarni pokret se suočio sa problemom revizionizma tj. pokušaja da se opravdana kritika tzv. realnog soijalizma i njegove istorijske ograničenosti pretvori u sveopštu kritiku socijalizma uopšte. Taj revizionizam je zajahao na talasu neizbježnih istorijskih pocesa, bio u službi imperijalizma i prvobitno je pobijedio. Realni socijalizam je usled tog revizionizma u socijalističkim zemljama pokazao sva svoja ograničenja i degenerativne oblike. Pobjedio ga je globalni finansijski kapitalizam sa svojom naraslom suprotnošću u sebi – globalnim socijalizmom.
I danas niče niz novih pitanja na koje revolucionarni pokret mora dati odgovor.
Kako preuzeti sredstva za proizvodnju iz ruku globalnih predatora od strane onih koji učestvuju u procesu proizvodnje? Kako organizovati plansku svjetsku ekonomiju bez robne proizvodnje zasnovane na privatnoj svojini? Kako iskoristiti sve te pogodnosti i snagu koju pruža moderna tehnologija za jedan humani svijet? Znači, sve ono što je na određeni način mučilo i revolucionare nakon socijalističkih revolucija u jednoj zemlji, ali na mnogo višem i složenijem stupnju.
Pomoć u odgovoru na ova pitanja, sigurno daju i sledeće činjenice: nacionalne države i njihove ekonomije su izgubile nekadašnji značaj; imperijalisti između sebe ratuju ali su i prinuđeni na parolu – „imperijalisti svih zemlja, ujedinite se“, jer im „turbo imperijalizam“ namjenjuje ulogu nekad nacionalnih država, i sada oni moraju i ratovati i udruživati se i kooperirati da bi njihove imperije opstale; pokušaj robnonovčanog svijeta da opstane nakon hiljada godina vodi nizu svjetskih i permanentnih ratova koji rezultiraju sve većem uništenju čovječanstva, ali i ubraznom stvaranju potencija sa nesagledivim mogućnostima čovječanstva. I sve to zajedno i još niz složenih pitanja, na koje pokrenute i borbene mase u svjetskim okvirima već nastoje da daju odgovore.
No, to su neke velike teme, vratimo se na ove „naše“ prostore.
Zašto uopšte ideja o Balkanskom pokretu otpora?
Balkanski pokret otpora je prije svega potreban ovim narodima da bi kroz tu jednu sintezu koja nadilazi njihove nacionalne podjele i isključivosti, otvorio jednu višu formu slobode i života. Znači, Balkanski pokret otpora sadrži u sebi sve ono što je suprotno svim ovim zločnima, ratovima, stalnim nacionalnim mržnjama kao nametnutim modelim življenja i sveg ostalog jada iz tih mržnji i zaostalosti.
Dalje, Balkanski pokret otpora, da bi uopšte zaživio i opstao, mora u sebe da okupi sve one koji su pod udarom diktature kapitala „domaće“ ili „svjetske“ svejedno. A te sirotinje i potlačenih je sve više. Bilo da su to radnici u tvornicma multinacionalnog kapitala, bilo da su prekaristi koji rade na „parče“ od danas do sjutra, plaćeni ili neplaćeni, bilo da se radi o nezaposlenim do kojih će većina vjerovatno ostati to cio život, bilo da se radi o kolonama onih koji su krenuli jer ne mogu više tu da budu (ne može se više), iako ne znaju ni gdje, ni kako će im bii tamo negdje.
I dalje, Balkanski pokret otpora mora biti krajnje radikalan. Radikalan prema svim onima koji nas eksploatišu, pljačkaju i porobljavaju. Krajnje radikalan u svojim zahtjevima. I on mora ponuditi svim tim masama novi život – da se prije svega osjećaju ljudima.
Zadatak Balkanskog pokreta otpora je da hiljadama formi borbe, a prije svega oružanom borbom, ostvari ta potrebna ostrva slobode.
I to je osnovno pitanje koje treba da muči sve ove balkanske grupe i organizacije koje pretenduju da budu revolucionarne – kako stvoriti Balkanski pokret otpora i pridružiti ga drugim revolucionarnim pokretima? To nije koncept u koji se gura stvarnost, već spoznata nužnost odnosa klasnih snaga i budućnosti klasne borbe na ovim prostorima.
Zagovarati nešto drugo je sa suprotnih barikada revolucionarne klasne borbe.
Da, mi smo i radikalni i isključivi sa svojim idejama, jer oni koji nas porobljavaju i uništavaju radi gomilanja kapitala nemaju tu mnogo dilema.
