Month: May 2016

Polazeći od stava da fašizam nije samo jedan od oblika ispoljavanja kapitalizma, u vidu posledice njegove duboke krize, već da kapitalizam i ne može više da postoji, a da ne ispoljava svoje fašističko lice, zadat nam je imperativ da stavljamo znak jednakosti između borbe protiv diktature kapitala i onoga što se danas imenuje fašizmom.

Pokušaj da se otupi oštrica antifašizmu tako što bi se sveo na folklorno i deklarativno, ili čak krajnje kapitulantsko traženje samih antifašisita od režima da se obračunava sa fašizmom na ulicama, direktno je u službi diktature kapitala. Zato je zadatak antifašista danas ne samo da se organizovano suprotstavljaju toj diktaturi, već i svim njenim isturenim odredima u vidu fašističke ološi.

Svjedoci smo da uz asistenciju samih režima povampireno divlja ustaštvo po Hrvatskoj i dobija čak tu institucionalnu i zvaničnu formu, čime se primiče režimu Srbije čiji su moćnici ponikli iz četničkog šinjela, i gdje je izvršena potpuna rehabilitacija tog pokreta, a vrši se i ubrzana revizija istorije. Na red je došla i rehabilitacija otvorenih kvislinga, poput Nedića, dok je dozvoljen rad fašističkog ljotićevskog pokreta. U parlament su ušle klerofašističke stranke. Slična je situacija u tzv. Republici Srpskoj gdje se za vlast bore dvije struje četničkih pozicija. U Crnoj Gori je poznata sprega mafije i sada već svjetskog kapitala. U njoj je sve manje “crnogorskih” obeležja, ostali su još samo simboli i datumi u vidu tragova crnogorske nezavisnosti, istorije a i čuvene “etike čojstva”. Crna Gora ubrzano nestaje, gubeći svoj slobodarski identitet, pretvarajući se u malu oazicu za potrebe svjetskog kapitala. Na Kosovu je režim u službi podaništvu, dok su albanske mase razapete između želje da se oslobode svih tutora, korumparanog režima, ali i svijesti o svojoj nemoći da trenutno promijene odnose snaga. U Makedoniji su se mase pokrenule, kao nekada u BiH, ali je taj pokret iniciran i usmjeravan više spolja nego što ima stvarnu revolucionarnu klicu. Posle privremenog poraza, bošnjačke mase, bez jasne revolucionarne organizacije, idejno lutaju između imaginarnog sjećanja na nekadašnju Yu i BiH, bošnjačkog nacionalizma i pojava religioznog fundamentalizma. Grčke mase su pacifizirane izdajom sirizijštine, i treba vremena da njihova borba ponovno dobije potreban zamah. Bugarske mase su dobrim dijelom opijene nacionalizmom i uvučene u suprotstavljanje turskom imperijalizmu.

Šta činiti?

Stavljanje jednakosti između fašizma i diktature kapitala prvi je korak, a tome slede koraci koji izlaze izvan samog sistema diktature kapitala u suprotstavljanju svjetskim imperijalistima To jeona, sada tanka istorijska linija koja nas dijeli, a koja može postati suštinska.

Šta dalje činiti?

Voditi klasnu borbu. Pružiti masama alternativu u smislu da se jedino kroz klasnu borbu mogu osloboditi tih okova koji im se nameću. Ne samo sa stalnim povećanjem stepena eksploatacije, nego što se od njih traži da budu “Veliki” Srbi, Hrvati, Albanci, Bošnjaci, a ujedno i poslušnici domaćeg mafijaškog kapitala i tog kapitala čiji je NATO zaštitni znak.

Ko može voditi klasnu borbu?

Sigurno ne smušeni malograđanski intelektualci u iskrenoj namjeri da budu “humani “, ili da budu deo “progresa”. To mogu oni kojima je već isključena struja, koji imaju jedan obrok dnevno, koji su “višak sistema”, na “margini”. To mogu i oni primorani da svakodnevno rade sve više i više, da poslušno savijaju kičmu gubeći ostatke svog “ja”. To mogu mladi koji anticipaciju jednog drugog svijeta žele da žive bez prisilne nacionalne pripadnosti , religijskog opredeljenja, bez tutorstva nacionalne države, multinacionalnih kompanija i svjetskih finansijskih institucija, bez svih tih monopola i ropstva.

Kako se danas vodi klasna borba?

Potrebno je učiti i samo učiti od svih pokreta širom sveta koji su već davno prešli te početne korake i sada stopljeni sa masama, uveliko predstavljaju pretnju domaćim kapitalistima i samom svjetskom maštabu.

A da su se mase pokrenule u svjetskim okvirima, to je već evidentno, kao i da će te mase pobjediti bez obzira na desetine, stotine mrtvih koje više ne registruju mediji u službi imperija zla.

Imperijalisti pripremaju geta, tvrđave, logore za nepoćudne i izbjeglice, i to više čak i ne kriju niti će od toga odustati. Istovremeno, svjetske mase u svom nadiranju jačaju temelje jednog novog svijeta. I on je već tu! Samo treba uništiti, nemilosrdno uništiti okove sadašnjeg ropstva, kao što je to uvijek bivalo tokom istorije ljudskog roda. Inače neće biti ni samog svijeta, ma kako on lijepo izgledao uhvaćen sa kosmičkih daljina objektivima svjetskih medija u svom predivnom plavetnilu, koje od oka prekriva sav njegov jad i bijedu. Toj količini nepravde, postaje sve više tijesno u tom plavetnilu, te ona i sama poprima kosmičke razmjere.

Sve pripreme za otpočinjanje imperijalističkog rata su u završnoj fazi. Na jednoj strani je zapadni imperijalizam koji predvode SAD, na drugoj strani su ruski i kineski imperijalisti sa svojim saveznicima. No, nisu isključeni dogovori i tajno paktiranje među imperijalistima u poslednjim trenucima pred sukob, kao što je to bilo i pred Drugi svjetski rat. Danas su imperijalisti otišli korak dalje od prethodnog perioda, iako suprotstavljeni, oni ratuju jedni pored drugih po različitim zemljama, i utrkuju se ko će da proda više svog oružja svim zaraćenim stranama. Ideologija tu nije uopšte bitna, niti su imperijalisti “gadljivi” na najreakcionarnije pokrete. Kakvu će formu rat dobiti u narednoj fazi može se samo nagađati, ali da se sukob ne može zaustaviti je evidentno.

Dakle, sledi nam veliki, mnogo veći sukob, i samo je pitanje vremena kada će sadašnji sukobi preći u novu fazu.

Kakav stav zauzeti u narastajućem sukobu, jer se radi ne samo o sudbini stotine miliona ljudi, nego možda i čovječanstva.

PR polazi od stava da nijedan revolucionar ne može ostati po strani i zauzeti “neutralnu poziciju”, već poziciju koja otvara perspektivu za pravedniji svijet. I tu se ne radi o snazi tog revolucionarnog subjekta i koliko on uopšte igra ulogu u tim sukobima, već o principijelnoj poziciji koja se mora zauzeti.

Glavna slabost koju je zapadni imperijalizam imao je kako svoju trenutnu prednost u vojnom potencijalu popuniti živom silom na terenu. Tu je NATO uspio da ostvari dva značajna strateška cilja: da se potpuno vojno primakne granicama kontrole ruskog imperijalizma i da dobije kao saveznike nekoliko miliona vojnika protiv ruskog imperijalizma, da ratuje “do poslednjeg Ukrajinca, Poljaka, Moldavca, Estonca…”. Istovremeno, zapadni imperijalisti ultimativno ne dozvoljavaju nijednoj zemlji Evrope da zauzme neutralnu poziciju u budućem sukobu i primoravaju ih da postanu članice NATO. Ruski imperijalisti su značajno podigli moć svog vojnog potencijala i uspjeli su da ostvare strateške ciljeve u Siriji, Ukrajini, ali imaju nekoliko ključnih slabosti – vojni potencijal je na nešto nižem nivou u odnosu na zapadne imperijaliste, ekonomski problemi, manje vojnika u odnosu na NATO i tzv. petu oligarhijsku kolonu u svojim redovima. Tako da budućnost ruskog imperijalizma, i uopšte mogućnost da se sačuva parčanje njene teritorije od dokazanih civilizacijskih lešinara, zavisi umnogome od saveznika koje budu imali, tj. ponašanja u prvom redu Kine, ali i ostalih zemalja. No, tu ne treba zanemariti i pokrete masa po svijetu kada se sukobi među imperijalistima podignu na viši stupanj.

Koje je mjesto i uloga Balkana u budućem imperijalističkom ratu?

Balkan je značajan za zapadni imperijalizam, ne samo da ga NATO stavi pod kontolu i potpuno potisne ruske imperijaliste sa Balkana, nego i zbog regionalnog turskog imperijalizma koji može igrati značajnu ulogu tokom imperijalističkog sukoba najvećih sila. I tu se dolazi do osnovne protivurječnosti, koja ne ide u korist zapadnim imperijalistima. Sve balkanske zemlje, ma kako deklarativno bile za savez sa zapadnim imperijalistima protiv ruskog imperijalizma, suočavaju se sa masama koje nisu spremne da slijede tu politku marionetskih režima u svojim zemljama, pogotovo da ginu za račun zapadnih imperijalista po ruskim prostranstvima. Zato je uloga turskog regionalnog imperijalizma da stavljanjem Balkana pod svoju kontrolu dodatno “pacifizira” svaki otpor zapadnom imperijalizmu u pohodu protiv ruskog imperijalizma i ujedno ojača turske imperijalne interese. Na te ustupke turskom regionalnom imperijalizmu je zapadni imperijalizam sada prinuđen.

Koji je zadatak svih revolucionara na Balkanu?

Prije svega, jasna pozicija protiv svih imperijalista. Znači: zapadnih, ruskih, turskih. Ta pozicija je u prvom trenutku ubedljivo najslabija, jer će mase, što milom, što silom, biti stavljene u položaj da dodatno služe zapadne, ruske ili turske imperijaliste, misleći da se istorijsko klatno ipak neće spustiti na njihove vratove. Iako savremeni ratovi iziskuju visoku tehnologiju i manju upotrebu žive sile u direktnim sukobima, ona je neophodna da bi se održao nametnuti poredak, a što opet olakšava manevarski položaj oslobodilačkim pokretima. I mi učimo baš iz te istorije borbi oslobodilačkih pokreta, kako iz prošlosti tako i iz sadašnje njihove sve intenzivnije borbe po svijetu. Znamo da je to pozicija koja jedina otvara perspektivu, ne samo balkanskim narodima, nego pomaže jačanju protivurječnosti među samim imperijalistima. Upravo ta pozicija dodatno otežava njihovu porobljivačku politiku. Svaki glas na Balkanu u prilogu stvaranja Balkanskog pokreta otpora dodatno unosi pometnju u redovima sluga imperijalista, a svaki borac u redovima tog pokreta iziskuje angažovanje na desetine vojnika. Time Balkan može opet postati ona tačka koja suštinski otežava strateške interese svih imperijalista. Neuspjeh zapadnog imperijalizma na glavnom frontu da izvrši parčanje Rusije i uništenje ruskog imperijalizma direktno bi ubrzao lanac socijalnih revolucija širom Zapadne Evrope i SAD i otvorio perspektivu za ponovnu pobunu ruskog i kineskog proletarijata.

To je naša politika. To su naši ciljevi.
Protiv imperijalističkog rata!
Mir među narodima – rat među klasama!
Balkan balkanskim narodima!
Balkanskim pokretom otpora!

Nakon raspada Jugoslavije i ratova, 1. maj se nije obeležavao. Kasnije je nastavljeno po izletištima to malograđansko praznovanje. Borbeni praznik radničke klase davno je izgubio tu svoju osobinu na ovim prostorima.

PR je prva organizacija koja je na beogradskim ulicama 2000­i nekih počela da obnavlja neke naznake borbenog duha tog praznika. PR je nekoliko godina sama ispred uništenih fabrika u Rakovici, ispred Vlade, spomenika Dimitriju Tucoviću manifestovala sa crvenim zatavama. Parolama i govorima je pokušavala bar malo da utiče na svest obespravljenih masa da počnu izlaziti na ulice, na proteste. Tih godina su i ostale levičarske grupe počele da manifestuju po beogradskim ulicama.

Onda su sindikati pod pritiskom počeli da izvode radnike na ulice. Potkupljeni vrhovi sindikata istovremeno je trebalo da olakšaju process tzv. privatizacije, odnosno da preduprede druge oblike otpora. Oni su svesno ušli u maskaradu od tzv. socijalnog dijaloga, (trijada: poslodavci­državasindikati), a što je bio uvod u totalnu kapitulaciju tih sindikata.

PR se sa ostalim levičarskim grupama priključila sindikalnim protestima, pokušavajući zajedno da im daju malo borbeniji karakter. Međutim, u tome se nije uspelo. Sve se svodilo na tzv. protestne šetnje, bez imalo vidnog klasnog otpora i volje da se demonstrira.

Nakon nekoliko godina PR je odustala od protesta sa sindikatima, pokušavajući da svojim izolovanim akcijama samostalno pokaže koji su putevi borbe protiv diktature kapitala. No, ni to nije nailazilo na podršku, čak ni kod levičarskih grupa koje su i dalje manifestovale sa takvim sindikatima.

PR podržava sve pokušaje da se utiče da predstavnici radničke klase izađu na ulice i demonstriraju.

No, PR će voditi odlučno idejnu borbu protiv onih koji pozivaju na protestne šetnje umesto demonstracija, koji svojim parolama napadaju “slabosti” i “nepravde” samog sistema, umesto osnove na kojima počiva taj sistem, pod izgovorima da nije vreme za radikalniji nastup. Za njih i neće nikada biti vreme za radikalniji nastup, jer oni sa reformističkih pozicija preuzimaju ulogu već skoro nestalih i potkupljenih sindikata u odbrani samog sistema, odnosno kolaboracije sa centrima moći globalnog kapitala.

Vreme koje je pred nama ostavlja levicu na brisanom prostoru pred naletom opšteg fašizma i sve veće diktature kapitala. Buđenje klasne svesti ne može biti ako se kreće sa reformističkih pozicija, već obrnuto – revolucionarna pozicija budi mase i rasplamsava njihov klasni otpor i jača klasnu svest. Kada levica, bilo to PR ili bilo ko drugi, baci bar jedan kamen na institucije sistema, njegove branitelje, biće prvi dokaz da se nešto menja. To će biti signal da se levica radikalizuje, a sa takvom i jedino takvom levicom će poći i obespravljene mase, svi ti radnici zatvoreni u okove privatizovanih fabrika, svi ti mladi ljudi iz predgrađa bez perspektive, sva ta pamet Srbije, BiH, Hrvatske, Kosova, Makedonije…, sve to najbolje u tim narodima koje neće da potone i valja se u tom glibu opšte nepravde, korupcije, eksploatacije, siromaštva…

U susret klasnom otporu!
Jedino revolucionarnom borbom!