Danas se u uslovima diktature kapitala dešavaju fenomeni koji na jedan novi način oslikavaju klasne sukobe, a koji su posledica globalnog pohoda kapitala s ciljem porobljavanja naroda svijeta, ujedno sa zatiranjem dosadašnjih građanskih prava, potpunim razbijanjem i minimiziranjem prava radničke klase i davanjem sve većeg prostora novim oblicima fašizma. Paralelno sa ovim pohodom modernih konkviskadora, dešavaju se i fenomeni novih oblika klasnog otpora čije poprište se sve više izmešta iz krugova tvornica na trgove i ulice gradova, kao i kroz radikalnije oblike i direktan oružani otpor u vidu gerilskih pokreta. Radničkoj klasi u tvornicama su stavljeni mnogo čvršći okovi, i ona je u suštini pretvorena u moderne robove, tako da je njen oblik klasnog otpora umnogome ograničen, odnosno zahtjeva mnogo veći stepen krize i dezintegracije kapitala, da bi dobio na zamahu i pokazao svu svoju snagu.
Postavlja se jednostavno pitanje – kako podizati stepen klasnog otpora među radnicima koji su zastrašeni, ucenjivani i izloženi sve većem stepenu eksplotacije. Odgovor je jednostavan – proizvesti klasni otpor na ulici u takvom obimu i sa toliko raznovrsnih formi koje će natjerati sistem na veću primenu sile s ciljem slamanja opravdanog narodnog otpora, odnosno dovoditi ga, na kraju, do paralize, kada će radničkoj klasi biti omogućeno da radikalnijim oblicima klasne borbe i po cijenu klasnog rata preuzmu sve te tvornice, rudnike, elektrane, banke u svoje ruke, u ruke onih koji najbolje znaju kako sve te tvornice i svi ti sistemi funkcionišu…
Pred nama je 1. maj, borbeni praznik radničke klase koji to nažalost više nije na ovim prostorima. Da li je uopšte moguće povratiti njegov borbeni karakter? Da li je uopšte moguće da se on otrgne iz ruku malograđana, reformista i raznih drugih sluga režima? Da li je uopšte moguće i da li ga treba obelježiti kada sindikati, koji bi trebalo da zastupaju interese radnika, ne samo da su stavljeni u službu režima, nego faktički više i ne postoje? Da, 1. maj treba obelježiti, ali ne iz neke nostalgije, niti iz potrebe da se pokaže da na ovim prostorima postoji kakvatakva ljevica. Treba ga obelježiti da bi se naznačio put poprišta novih formi klasnih borbi koje su ulice sve više preuzele, kako to već radi revolucionarna ljevica širom svijeta.
No, tu se dolazi do još jednog pitanja.
Da li sam način obelježavanja tog borbenog praznika radničke klase, najbolje ne govori i o stepenu klasne svijesti i o stepenu klasne borbe? Svjedoci smo da se i malobrojna reformistička ljevica balkanskih prostora sve više stavlja u službu diktature kapitala. Ona će možda i napraviti iskorak u odnosu na režimske sindikate spropagiranjem formalno radikalnijeg suprotstavljanja diktaturi kapitala. A upravo će taj formalni radikalizam biti i jeste najbolja tamponzona za vladajuću klasu, ukoliko su klasne suprotnosti narasle i mase se pokrenule. I upravo taj formalni radikalizam nikada ne izlazi izvan zadatih okvira na kojima počivaju temelji samog svijeta kapitala. Nedavna praksa te reformističke ljevice, od Slovenije do Bugarske, koja je oduševljeno pozdravljala sve one reformiste i izdajnike radničke klase poput Sirize, Podemosa i ostalih sluga krupnog kapitala, podanički zaustavljajući nalet nezadovoljnih masa u Grčkoj i Španiji, nije ništa drugo do otvoreno dahtanje i mahanje repom u aulama sjedišta krupnog kapitala.
No, već smo rekli da se klasna borba sve više premešta i na ulice i trgove gradova. Da – zovu nas ulice. Zovu sve one obespravljene koji osjećaju na svojim leđima bič diktature kapitala. Zovu sve one iz predgrađa koji čak zavide ljudima koji su pod suzavcima i kuršumima u stanju da pregrizu sve te bodljikave žice novih konclogora i tvrđava obećanog “raja”; one koji sanjaju da će jednog dana pobjeći – tamo “negdje”, samo da ne budu “tu” – u toj rupi, getu.
Ukoliko taj budući izlazak na ulice bude stvarni otpor diktaturi kapitala, a ne samo glumatanje, poza, događaj za uveseljavanje vladajuće klase ili fusnota u vijesti kontrolisanih medija, on će sigurno uticati na brzinu stvaranja jedinstvenog revolucionarnog pokreta balkanskih prostora. Uticaće na stvaranje sile koja će stati rame uz rame sa svim onim pokretima kojima je obelježavanje 1. maja samo još jedna bitka, segment u neprekidnom nizu borbi za rušenje diktature kapitala u opštenarodnom otporu imperijalizmu.
U susret klasnom otporu!
U susret Balkanskom pokretu otpora!
