Qëndrimi i PP­së / Stav PR – Kosova dhe rrethana të reja / Kosovo i nove okolnosti

Print Friendly, PDF & Email

Lufta e masave shqiptare për çlirim kombëtar para dy dekadash shqyrtohej në kontekst të çlirimit të Kosovës nga pushteti i regjimit të Beogradit dhe të krijimit të Kosovës së pavarur. Ky këndvështrim sot u bë i ngushtë dhe nuk e përfshin thelbin e problemit të masave shqiptare. Kjo luftë merr një përmbajtje të re dhe bëhet më e përgjithshme dhe më e gjerë. Nuk matet më vetëm me shkallën e rrezikut nga Serbia, as me shkallën e pranimit të deritanishëm të Kosovës si shtet dhe formimit të institucioneve shtetërore të saj. Sot kjo luftë ka kuptim dhe mundësitë të ralizohet deri në fund, nëse në të përfshihet edhe lufta për çlirim social të shqiptarëve, serbëve dhe të popujve të tjerë në Kosovë, nëpërmjet çlirimit të tyre social nga diktatura e kapitalit, dhe para se të gjithash, nga robërimi i plotë neokolonial në të cilin Kosova gjendet sot.

Por, për ta ngritur këtë luftë në një nivel më të lartë duhet t’i forcojmë fuqitë e reja politike në Kosovë, të cilat do ta mposhtin si vetë pushtetin, ashtu edhe opozitën; sepse ndër tyre nuk ka dallime të rëndësishme nga këndvështrimi i masave pa të drejta. I vetmi dallim është që të parët janë në mundësi të jenë më të korruptuar, përkatësisht janë në mundësi të vjedhin nga populli dhe t’i shesin resurset e Kosovës. Ata të tjerët, dmth. opozita, tregojnë që sa i përket dy çështjesh të rëndësishme nuk dallohen shumë nga qendrimeve të partive në pushtet. Kjo është çështje e marrdhënieve midis klasave dhe e luftës kundër diktaturës së kapitalit dhe çështje e përhapjes së atmosferës antiimeprialistike në masat e Kosovës. Dhe gjersa pushteti e kërkon drejtpërdrejt mbrojtjen e kapitalit të madh dhe të imperialistëve perëndimore, opozita lëkundet mes vazhdimit të luftës për çlirim kombëtar, nacizmit, britmave sociale të kota dhe gatishmërisë t’u shërbejë imperisalistëve nesër, njësoj si pushtet.

Po të shikojmë gjendjen aktuale në Kosovë, mund të shohim që situata sociale është shumë e vështirë dhe që ka mbi 50% të papunë, numri i emigrantëve rritet gjithnjë e më shumë, sidomos mes gjeneratave të reja, gjë që vetë luftën e masave kosovare e bën më të ndërlikuar. Nga ana tjetër regjimi i marionetëve të korruptuar dëshiron të mbetet në fuqi me çdo kusht, duke e treguar gjithnjë e më shumë anën e tij represive. Për ruajtjen e stabilitetit në Kosovë marrin mbështetje nga imperialistëve perëndimorë, sepse nga pozita e masave shqiptare dhe e Serbisë varet shumë situata në tërë Ballkanin.

Interese të mëdha të imperialistëve në Ballkan, në radhë të parë të SHBA­ve, Rusisë dhe Turqisë dhe gara e tyre brenda koflikteve më të mëdha, luftrave dhe shpërnguljeve masive, nëkohën e ardhshme përsëri do ta bëjnë Ballkan, dhe me vetë këtë edhe Kosovë, rajon jostabil. Interesi i popullit të Kosovës, para se të gjithash të masave shqiptare pa të drejta, është të mos jenë monedha për transakcione të fuqive imperialiste. Pikërisht ashtu siç ishin të bashkuara përpara shkeljes së çizmës okupatore serbomadhe, kështu sot gjenden përpara sfidave të reja për dhënien e kontributës për fuqizimin e lëvizjes së përgjithshme antiimperialiste, për t’ua kthyer Ballkanin popujve ballkanike. Qëndrimi anash ose përkrahja e njërave ose imperialistëve tjetër do të ishte fatale për çdo rezistencë e masave pa të drejta.

Pozita e përgjithshme e masave popullore çon domosdo drejt formimit dhe forcimit të fuqive politike, të cilat do të dinë të mbrojnë interesat e këtyre masave nëpërmjet bashkimit të luftës për çlirim kombëtar dhe çlirim klasor dhe ngritjen e saj në një nivel më të lartë. Ky proces në fillim, me siguri, do të zhvillohet ngadalë për shkak të rrethanave të përgjithshme në të cilat do të rriten fuqitë politike, por nuk është larg dita, kur pranë flamuriit tradicional shqiptar do të paraqitet edhe flamuri i proletariatit ndërkombëtar. Kjo nuk është vetëm shprehje e dëshirës, por ligji që masat e proletariatit pa të drejta, herët a vonë duhet të hyjnë në trupa luftarake të proletariatit ndërkombëtar.

Për fuqizimin e organizatave revolucionare antiimperialiste në Kosovë!
Përpara Lëvizjes ballkanike së rezistencës!


Borba albanskih masa za nacionalno oslobođenje se pre dve decenije posmatrala u kontekstu oslobađanja Kosova od okupacije režima u Beogradu i stvaranja nezavisnog Kosova. To posmatranje je danas postalo usko i ne obuhvata suštinu problema albanskih masa. Ta borba dobija nov sadržaj i postaje sveobuhvatnija i šira. Ne meri se više ni samo stepenom ugroženosti od režima u Srbiji, niti stepenom dosadašnjeg priznavanja Kosova kao države i izgrađenosti njenih državnih institucija. Danas ta borba ima smisla i mogućnosti da se do kraja realizuje ukoliko se u nju inkorporira i borba za socijalno oslobođenje Albanaca, Srba i ostalih naroda na Kosovu. Kroz njihovo socijlano oslobođenje od diktature kapitala, a pre svega oslobođenje od potpunog neokolonijalnog ropstva u kojem se Kosovo danas nalazi.

No, da bi se ova borba izdigla na viši stepen, moraju ojačati nove političke snage na Kosovu koje će uspeti da poraze snage kako u samoj vlasti, tako i u opoziciji, jer među njima nema neke bitne razlike iz ugla obespravljenih masa. Razlika je jedino u tome što su prvi u prilici da budu više korumprirani , odnosno u većoj mogućnosti za pljačku tih masa i prodaju resursa Kosova. Ovi drugi, tj. opozicija, pokazuje da se u pogledu dva bitna pitanja nije mnogo odmakla od pozicije vladajućih partija. To je pitanje klasnih odnosa i klasne borbe borba protiv diktature kapitala i pitanje širenja antiimperijalističkog raspoloženja u kosovskim masama. I dok vlast direktno traži zaštitu krupnog kapitala i zaštitu čizme zapadnih imperijalista, dotle se opozicija batrga između nastavka borbe za nacionalno oslobođenje, nacionalizma, jalovih socijalnih pokliča i spremnosti da sutra kao i vlast služi imperijalistima.

Ako se posmatra trenutno stanje na Kosovu vidi se da je tamo socijalna situacija izuzetno teška i da je preko 50% nezaposlenih, da broj ekonomskih emigranta poprima sve masovnije razmere, posebno među mlađom populacijom, što samu borbu kosovskih masa čini složenijom. Sa druge strane korumpirani marionetski režim po svaku cenu želi da se održi na vlasti, pokazujući sve više i svoju represivnu stranu. Za to ima podršku zapadnih imeprijalista kako bi održali stabilnost naKosovu, jer od položaja albanskih masa i položaja Srbije umnogome zavisi i situacija na čitavom Balkanu.

Krupni interesi imperijalista na Balkanu i njihovo nadmetanje, u prvom redu SAD, Rusije i Turske u sklopu širih sukoba, ratova i migracija masa, činiće u narednom periodu Balkan, a samim tim i Kosovo ponovo nestabilnim područjem. Interes naroda Kosova, pre svega albanskih obespravljenih masa, je da se izbore da ne budu moneta za potkusurivanje imperijalnih sila. I kao što su albanske mase bile jedinstvene pred najezdom velikosrpske okupatorske čizme, tako se danas nalaze pred novim izazovima da daju doprinos jačanju opšteg antiimperijalističkog pokreta kako bi Balkan pripao balkanskim narodima. Stajanje po strani ili priklanjanje jednim ili nekim drugim imperijalistima je pogubno za svaki otpor obespravljenih masa.

Opšti položaj narodnih masa na Kosovu nužno vodi pojavi i jačanju političkih snaga koje će znati da štite interese tih masa kroz objedinjavanje borbe za njihovo nacionalno i klasno oslobođenje i njeno izdizanje na viši stepen. Taj proces će u početku verovatno teći sporo zbog opštih okolnosti u kojim će se razvijati te političke snage, ali nije dalako dan kada će se uz tradicionalnu zastavu albanskog naroda početi pojavljivati i zastave internacionalnog proletarijata. To nije samo izraz želja nego zakonitost da obespravljene proleterske mase moraju pre ili kasnije stati u borbene redove internacionalnog proletarijata.

Za jačanje revolucionarnih antimperijalističkih organizacija na Kosovu!
U susret Balkanskom pokretu otpora!

Od četništva ka fašizmu

Print Friendly, PDF & Email

Često je Miloševićev režim etiketiran kao fašistički, što nije bilo tačno. Istina je da je taj režim odgovoran za razaranje Jugoslavije, stradanje jugoslovenskih naroda i stradanje samog srpskog naroda, no ne može se okarakteristati kao fašistički, iako je u pojavnim elementima tog režima bilo i elemenata fašizma. To se pre svega ogledalo u propagandi, ulozi neprikosnovenog “vođe”, proglašavanje „svog” naroda izabranim, samim idejama etničkog čišćenja, zločinima itd.

Da bi jedan režim bio fašistički treba pre svega da na delu bude sprega najreakcioanarnijih elemenata krupnog kapitala i najgorih oblika šovinizma. To ovde u Srbiji nije bilo moguće iz mnogih razloga, a pre svega jer je tek izlazila iz tzv. socijalističkog perioda i nije bila izvršena potrebna koncentracija kapitala, niti je krupni svetski kapital stao iza te politike. Sem toga, režim, i pored apsolutne kontrole nad polugama državnog aparata, nije bio u stanju, niti je zbog rata i bio zainteresovan da stavi pod kontrolu sve segmente društvenog života. Sa slomom ovog militantnog nacionalizma, prvenstveno na spoljnjem planu, izgledalo je da je otvoren prostor za prodor tzv. savremenih oblika građanske demokratije u Srbiji, a da je to četništvo ostavljeno negde po strani.

Od tada je prošlo dosta vremena, pogotovo za one koji su očekivali neki bolji život. Započeti proces otimanja tzv. društvene imovine od radničke klase je u potpunosti završen. Izdigla se nova kapitalistička klasa koja je nastupala sa neoliberalnom ideoleogijom i koja je vršila pljačku mnogo agresivnije i beskrupuloznije nego što je to činio Miloševićev režim. Ta klasa nije birala sredstva kako će uvećati svoje bogatstvo.

I kada su ti srpski kapitalisti poželeli i političku vlast naišli su na zid. “Država Srbija” je odjednom upozorila da se ne sme preći “crvena linija”. To upozorenje nije dato od strane samog režima, jer on za to nije imao snage, već po diktatu i uz pomoć stranog multinacionalnog kapitala koji su instalirali na vlast svoje marionete. A ta “crvena linija” je bila da se ne smeju ničim narušiti interesi međunarodnih finansijskih institucija, odnosno nikakvo stavljanje prepreka, niti konkurencije tom kapitalu u zaposedanju privrednih i svih drugih resursa ukoliko budu zainteresovani za to. Znači, na delu je savremni oblik okupacije. Posle će samo doći vojnici da sve to osiguraju.

Domaća buržoazija obavila je taj prljavi posao opšte pljačke i siromašenja stanovništva. Krupni kapital dolazi na čisto preko svojih političara sa represivnim aparatom i potpunom kontrolom medijskog prostora. Na drugoj strani, zbog opšte krize kapitalizma, imperijalističke zemlje prihvataju fašizam kao jedan od načina da se spasi sam sistem. I ta sve veća fašizacija Evropeutiče na Srbiju da i ona počinje da ne odbacuje fašizam kao model svog uređenja. Postavlja se samo pitanje koliko će ta fašizacija brzo ići, jer je već uveliko upitna i čak karikaturalna sama suverenost Srbije i ostalih nacionalnih država na Balkanu. Te države više nisu u stanju, niti smeju nista da odbiju što dolazi kao diktat tog kapitala.

U takvoj situaciji u samoj Srbiji počinju otvoreno da jačaju fašističke stranke, dok ostale stranke pokušavaju da se, kroz modifikovanu fašističku ideologiju, prilagode i pripreme za nadolazeće. Razlika među njima je samo u aromi tog fašizma, da li tamjaniše ruskim imperijalizmom ili je taj prepoznatljivi naci­natovski vonj. I ti novi vetrovi na srpskoj političkoj sceni počinju sve jače da duvaju, a verovatno uskoro i u samom parlamentu i vrhovima vlasti.

Rehabilitacija Draže Mihailovića je bila uvertira i ne samo namera da se amnestira politika devedestih, nego da se legalizuje segment same četničke politike kao vodilja u pozicioniranje Srbije danas, a to je to kolaboracionaštvo. Ovog puta kolaboracija sa nekim novim­starim okupatorima u zavisnosti kako ko to posmatra. U zavisnosti od fašizacije samih savremenih okupatora će zavisiti koliko će biti i fašizma u samoj Srbiji. Znači rehabilitacija Draže Mihailovića je ujedno nagoveštaj koketiranja režima sa fašizmom, odnosno priprema terena da se on u potpunosti legalizuje u Srbiji. Zato je rehabilitacija Milana Nedića ne samo uvod u rehabilitaciju Ljotića i ostalih fašista, nego i pripreme masa da se mora priznati i okupacija ma u kakvom obliku ona bila.

I da se vratimo na početak i suštinu rehabilitacija i fašizacija. Da se vratimo na samu suštinu, a to je da se iza pomenutih rehabilitacija krije savremeni oblik okupacije i učvršćuje diktatura kapitala u samoj Srbiji. Time se otvara mogućnost da privatizacija postane opšta i potpuna, a sama eksploatacija porobljenih masa sve razuzdanija. Za fašizaciju ove “Vučićeve Srbije” su danas mnogo povoljniji uslovi nego za vreme Miloševićevog perioda. Izvršen je znatni stepen centralizacije kapitala u malom broju ruku, a krupni svetski kapital sve više stoji iza režima i diktature kapitala u Srbiji.

I dok su četništvo i ostali nacionalizmi po bivšoj Jugoslaviji izašli iz šinjela nekadašnjih nazovi komunista, današnji fašizam se prevenstveno uvozi i oživljava spolja. Ne treba ni sumnjati da će uskoro u Srbiji biti dočekivan sa “hlebom i solju”.

Ako se nekome čini da su sve ove ocene preterane da se samo vratimo na jednu od definicija fašizma i da vidimo da li se on ostvaruje preko leđa najširih masa u Srbiji, a definicija glasi: “Fašizam je otvorena teroristička diktatura najrekcioanrnijih i najšovinsitičkijih imperijalističkih elemenata finansijskog kapitala”.

Da li to sve već živimo i osećamo?

Antifašistima, pre svega komunistima, ostaje da se otvoreno pogledaju oči u oči ne samo sa fašistima na ulici, nego pre svega da priroritet borbe usredsrede na rušenje sadašnjeg režima u Srbiji i pružanju otpora imperijalistima, jer taj režim je zaštitnik fašizma koji je već na putu da se odomaći u Srbiji. Ne treba ponavljati poznato da su komunisti ti koji će doći prvi na udar fašizma pre nego što se obruše i na ostale “manjine” i “nepripadajuće”­ na sve slobodoumno, misleće i ljudsko.

No, sadašnji antifašisti u Srbiji, dokle god ne izađu iz “pelena”, nemaju pravo na parolu­ No pasaran! Nemaju pravo na tu parolu jer su horde zla već tu – prošle su i prolaze bez nekog većeg otpora. I ubrzano ih pripremaju za nove bestijalnosti pod okriljem “civilizovanog poretka” i “civilizacijskih vrednosti”.

Za časni naziv antifašita, odnosno komunista treba se izboriti. Isto onako kako su se borili i bore antifašisti i komunisti svuda po svetu.

Smrt fašizmu – sloboda narodu!
Balkanskim pokretom otpora!

Godišnjica pobune bosanskih masa

Print Friendly, PDF & Email

Prošle su dvije godine od kada su bosanske mase pokazale svim ostalim balkanskim i evropskim narodima kako treba razgovarati sa vladajućom klikom. Pobuna bosanskih masa je bio jedinstven primjer socijalnog bunta nezapamćen u poslednjim decenijama. Pred naletom nezadovoljnih masa vladajuća klika i represivni aparat su ustuknuli i nalazili se pred kapitulacijom. Ubrzo se pokazalo da je to samo bila eksplozija dugo potiskivanog nezadovoljstva i ništa više. Bez jasne strategije i jasnih ciljeva ova pobuna je vrlo brzo utihnula.

Tu defanzivu masa iskoristile su vladajuće strukture da bi uz pomoć imperijalista osnažile represivni aparat i ponovo pokušale bosanskim masama nametnuti stare podjele i još više učvrstile protektorat u BiH.

Sadašnja situacija u BiH nije ništa bolja nego kada je izbila pobuna masa, a u mnogim segmentima društvenog života je i gora. Stepen korupcije, nepotizam i pljačka vladajućih klanova se povećava zajedno sa uticajem raznih imperijalista, dok su mase u još većoj bijedi, i mnogi nastoje pobjeći iz tog tamnog vilajeta. No, mora se primijetiti da se čuju i jači glasovi onih koji pozivaju na zajedništvo naroda BiH i koji nastupaju sve više jedinstveno u aktivnostima protivi vladajućih klika u tzv. Federaciji i tzv. Republici Srpskoj. Isto tako, treba primijetiti da su se ti glasovi čuli i devedesetih i nisu ništa pomogli da se ne desi ono što se desilo.

U Tuzli je obelježena godišnjica pobune nazadovljnih masa. Obelježena je pred nekoliko desetina građana. Malo i kao da se nikada i nije desila. To je jasan znak da je BiH u isčekivanju i na raskršću. Da li će postati privezak zapadnog imperijalizma, odnosno predmet žešćeg nadmetanja ruskog, zapadnog i turskog imperijalizma, ili će krenuti onim putem kojim je krenula prije dvije godine, ako bude imao ko da povede mase.

Sva dosadašnja iskustva klasne borbe u svijetu jasno pokazuju, a to je na primjeru bosanskih masa na tako upečatljiv način potvrđeno, da bez revolucionarne organizacije, koja zna šta hoće i koja ima podršku širokih masa, ne može se ništa ozbiljnije napraviti. Ne može se stihijom, „grlom u jagode“, pozivom na „dobre ljude“ u istoriji ništa napraviti, ma koliko bilo to veliko srce i želja da se prekine sveopšta nepravda. Za to je potrebna revolucionarna organizacija sa jasnim ciljevima i koja zna kako treba voditi klasnu borbu sa klasnim neprijateljem. Ne treba sumnjati da takva organizacija ima velike šanse da bude prihvaćena od bosanskih masa. Da bude prihvaćena i od balkanskih masa kao dio šireg Balkanskog pokreta otpora protiv imperijalista i diktature kapitala. A neminovno će i biti dio tog šireg pokreta, jer će znati da je borba za Balkanski pokret otpora ujedno borba za očuvanje jedinstva BiH i ravnopravnosti njenih naroda.

Za revolucionarnu organizaciju u BiH!
Za jedinstveni Balkanski pokret otpora!

Stav PR – Glasanje na ulici

Print Friendly, PDF & Email

Svaka dilema oko izlaska na izbore u uslovima diktature kapitala je lažna. Lažna, jer to nisu izbori u interesu širih masa, niti se njima menja suština samog sistema. To su izbori koji služe da bi se učvrstila ta ista diktautra. I zato je duboko istinit slogan: Tvoj glas pomaže diktaturi kapitala!

Učešće na izborima u uslovima diktatute kapitala nije samo političko pitanje i pitanje tzv. građanskih prava, već i etičko pitanje. Izlazak na izbore u tim uslovima i glasanje je izraz ne samo neznanja nego i dubokog nepoštovanja samog sebe i svoje ljudskosti.

Zagovor nekih da treba učestvovati na izborima kao jednog od sredstava političke borbe i korišćenje tih sredstava da se ne bi prepustila politička arena klasnom neprijatelju je najčešće izraz političkog licemerja i pravdanja kapitulacije pred tim neprijateljem.

Pozivanje na bojkot izbora ne rešava suštinski ništa ako taj poziv nije ujedno i poziv na opstrukciju, odnosno suprotstavljanje izborima i na aktivniju borbu za rušenje sistema diktature kapitala.

Za sve one kojima je cilj rušenje samog sistema i promena ovih neljudskih i ponižavajućih uslova življenja izbori mogu biti samo prilika za aktivniji nastup protiv samog sistema. Uništenje simbola klasnog neprijatelja, njegovog propagandnog materijala, povećanje broja štrajkova, protesta, blokada i izlazaka na ulice za vreme izbora način je da se obesmišljavaju ti lažni oblici političkog angažovanja i navodnih prava, ali i da se potkopava sam sistem.

Od učestalosti napada na sistem u raznim oblicima tokom osptrukcije izbora, mase i pojedinci jačaju svoju klasnu svest kako bi znali da vode i mnogo ozbiljnije klasne sukobe.

Tek sa rušenjem sistema diktature kapitala stvaraju se novi uslovi gde će se čuti glas najširih narodnih masa, da oblici direktne demokratije progovore svom silinom. Da se ne čuje samo glas naroda, nego da se i ne može odlučivati izvan tog obavezujućeg glasa.

PR će pojačati svoje aktivnosti na opstrukciji svih izbora u uslovima diktature kapitala.

“Demokratska republika je najbolja moguća politička ljuštura kapitalizma, i zato kapital, zavladavši tom najboljom ljušturom, zasniva svoju vlast tako solidno, tako sigurno, da nikakva smena ličnosti, ni ustanova, ni partija buržoaskodemokratske republike ne potresa tu vlast.”

V.I.Lenjin, Država i revolucija

Glasaj na ulici!