Month: December 2015

Ako išta trenutno zaslužuje pažnju u ovom svijetu haosa, to su ti tragovi nade koji se probijaju kroz nove vidove borbe za oslobađanje žena. Hiljadugodišnja dominacija patrijarhata ustrojena je onog trenutka kada se jedan svijet ravnopravnosti žena i muškaraca, zbog pojave privatne svojine, pocijepao, ne samo na klase, nego i na dominaciju jednog pola nad drugim. Žena je od tada, u tom obliku ropstva, postala ne samo “mašina za rađanje”, nego i najjeftinija radna snaga, kako “domaća” (neplaćeni kućni rad) tako kasnije u novim uslovima i “fabrička”, ali i sredstvo za nametanje obrazaca ponašanja po mjeri te opšte privatnosti i opšteg posjedovanja na osnovu moći kapitala u dominantno patrijarhalnom svetu.

Međutim, kako je svijet “opšte privatnosti “ počeo dolaziti u sukob sa samim sobom, tako je počela i jačati svijest da nešto treba menjati u odnosu dva bića koja žive zajedno ali jedno od njih zadržava privilegije koje mu omogućavaju da dominira, tlači, i to uvijek uz potporu neke više instance (od pravne do religijske) i “normi” koje tu nejednakost prikazuju kao “prirodno stanje stvari”… Zajedno sa proleterskom klasnom borbom, počela je i borba za jedan pravedniji svijet, odnosno borba za oslobođenje žena.

U jednom periodu je u jednom dijelu svijeta djelovalo da je sa klasnom borbom usmjerenom protiv svijeta kapitala, i borba žena za oslobađanje krenula u dobrom pravcu, kao i da će žene uskoro ostvariti svoju emancipaciju. Žene su osvojile pravo glasa, počele su se školovati, zapošljavati i odvajati od domaćinskih poslova, počele su učestvovati u javnom i političkom životu. Izgledalo je da će se taj proces ženske emancipacije uskoro ostvariti. A onda je točak istorije negdje zastao, neko je bacio klipove pod njega. To je taj epohalni trenutak kada se ruši svijet koji je dominirao hiljadama godina prije. Trenutak koji se može završiti samo nestankom ljudske vrste ili stvaranjem novih, drugačijih odnosa.

Problem sa kojim se suočio ženski pokret s kraja dvadesetog vijeka eskalirao je u svojoj punoći. A to je bila posledica slabljenja klasne pozicije proletarijata u jednom trenutku u svijetu. Ženski pokret je, kao što je to uvijek slučaj sa defanzivom proletarijata, počeo da ide linijom razdvajanja rodne i klasne emancipacije. To je uglavnom dovelo ovu borbu na pozicije karikaturalnosti, neozbiljnosti, do pokreta koji takav prestaje da bude relevantan za istorijske procese.

Ponovo se pokazala jedna zakonitost: kako je proletarijat počeo gubiti svoje pozicije, tako se i položaj žena u društvu kretao u pravcu vraćanja na poziciju privatne sfere – opet su se pojavili stari okovi za koje se mislilo da su prevaziđeni. Žene su ponovo primorane da budu „samo majke“, „samo ljubavnice“,“ samo domaćice“, ili sve manje plaćene radnice sa sve dužim radnim vremenom. Povećala se, takođe, i ta potreba kapitalističkog svijeta da se žena još više istakne kao puka potrošna roba: od naslovnica časopisa, preko reklama i TV emisija, žena uglavnom imastatus „mesa“ ili objekta, i to sve jeftinijeg objekta. Neretko se upravo ove pozicije maskiraju lažnim emancipatorskim potencijalom ili slobodama. Zanimljiv je još jedan fenomen: mnoge žene su stavljene u skoro „slijepu nužnost“­ u položaj da „moraju“ prihvatiti pravila kapitalističkog „vertikalnog svijeta“i logiku kapitalističkih odnosa, našavši se na pozicijama odlučivanja i moći (kao direktorke, menadžerke, političarke). Prihvatajući logiku tog svijeta one su postale ne samo zastupnice klasnih interesa krupnog kapitala i neprijatelji potlačenih slojeva nego i protivnice interesa oslobođenja žena i borbe za jednakost uopšte. No, sa krizom i slomom tog svijeta koji se odigrava pred našim očima, kao i jačanjem klasnog otpora u obespravljenim masama koje više nemaju šta da izgube, pogotovo na tzv. periferijama centara moći, ojačala je i spremnost mnogih žena da se nametnu kao klasni oslobodioci. Da čine i predstavljaju isto ono što su nekada činile i bile partizanke. Najnoviji primjeri žena Kurdistana, Indije ili Filipina, koje su uzele puške u ruke i krenule u odlučan obračun sa starim svijetom i u izgradnju novih društvenih odnosa, služe kao uzor i ideal borbe koji danas treba slijediti i prema kome treba iskazati punu solidarnost! Jer, nema klasne borbe bez borbe za oslobađanje žena, kao što nema borbe za ženska prava bez klasne borbe!

Borbom žena za svoje oslobođenje se podiže nivo klasne borbe svih obespravljenih i mogućnost da sa rušenjem klasnog svijeta i svijeta dominacije i muškarci i žene počnu osjećati dašak slobode i ravnopravnosti.

Srušimo svijet dikature kapitala i neslobode!
Učinimo muškarce ravnopravnim!

Devedesetih godina prošlog veka smo se smejali kada je politička luda od Šešelja krenula sa namerom da zabije glogov kolac u Titov grob. Normalno, sve je to bila dobro smišljena predstava, čiji su akteri prepoznali koji politički vetrovi počinju da duvaju Srbijom. To je bio samo jedan od nagoveštaja da politička elita u Beogradu želi da ostvari svoje male imperijalne interese, kako bi se nametnula ostalim narodima Jugoslavije. Znamo kako se završila ta politika – u masovnim zločinima nad nejači drugih naroda; u porazima i sveopštoj bežaniji njihovih “junaka”; na nekim sramnim suđenjima pred sudovima koje oni nisu priznavali, kao da se ništa nije ni desilo. To se zove kolektivna anamneza – nesposobnost jednog društva da se izdigne na nivo ljudskosti, kao i nesposobnost tog drušva da se obračuna sa svojim zločincima i pogrešnom politkom. I tu se u suštini ništa nije promenilo, naprotiv: otišlo se čak korak dalje u nekim stvarima u odnosu na miloševićevsku ratnu politku – počela je rehabilitacija svih kolaboracionista i fašista tokom Drugog svetskog rata, a nesmetano se dozvoljava i podstiče delovanje fašističkih organizacija.

Narodi bivše Jugoslavije treba da se suoče sa činjenicom da je osnovni problem upravo u toj maloj, imperijalnoj politici režima u Beogradu, ma ko bio na vlasti, uz sekundiranje režima u Zagrebu. I dokle god se ne zgazi bez milosti ta politika i te imperijalne težnje, nikakvog napretka ne može biti. Same politike režima u Beogradu i Zagrebu su nesposobne za ostvarenje svojih ciljeva. Problem je što ih danas počinju koristiti imperijalisti za svoje interese na Balkanu.

I uzalud su sve te priče o karikaturalnoj, podaničkoj vlasti i pljački koju vrši režim Srbije nad osiromašenim masama; o uskraćivanju radničkih i studentskih prava; o korupciji, partijskoj državi, nepravdi i privatizacijama. Ništa od toga nema tu istorijsku težinu, dok se ne zabode “glogov kolac” u srce tih režima, odnosno njenih malih imperijalnih interesa. Interesa da rasparčaju BIH, da ponovo pripoje Crnu Goru i ponovo gaze albanski narod Kosova. Vlasti u Beogradu, kao i u Zagrebu su svesne da same ništa ne mogu i da im treba oslonac u najmoćnijim imperijalistima. Zagreb se davno opredelio da bude branik NATO­a na Balkanu, Beogradu je stavljen nož pod grlo od strane zapadnih imperijalista, dok se permanentno pojačava pritisak ruskih imperijalista.

Režimska propaganda u Srbiji i drugim zemljama bivše Jugoslavije u svojoj nemoći širi defetizam, stav da se moramo prikloniti jačima, odnosno voditi računa o interesima moćnih. I to bi na prvi pogled i bio racionalni izbor – interes očuvanja resursa zemlje. Međutim, ukoliko se moćnici bore za svoje interese na Balkanu, a bore se, onda su i ti narodi Balkana samo “monete za potkusirivanje”. Zar je imperijalistima bitno koliko njih će poginuti na ovim prostorima zaprevlast zapadnog ili ruskog imperijlizma? Svedoci smo kako to izgleda u drugim delovima sveta gde su suprotstavljeni interesi moćnika.

Šta onda činiti?

Lenjin je davno utvrdio : “Principijelna politika je jedina ispravna politika”.

Činiti ono što su naši narodi uvijek radili da bi opstali, a zato su i opstali. U nemogućim uslovima i višestruko nepovoljnijim odnosom snaga, pokrenuti taj otpor protiv tog stanja. Ma kako taj otpor iracionalno izgledao i pretio da odnese žrtve. To je istorijska zakonitost. Drugo rešenje je da se pristane na ropstvo. I to ropstvo može trajati dugo, veoma dugo. Ali, onda nećemo biti ni Srbi, ni Hrvati, Crnogorci, Albanci, Bošnjaci, Makedonci, nećemo biti ni radnici, ni građani sa svojim pravima – bićemo roblje.

Obespravljene mase Srbije imaju zadatak da se obračunavaju sa sopstvenim nacionalizmom i da zabodu taj “glogov kolac” u srce samog režima. Istorija nas uči da se to neće moći izvesti bez opštebalkanskog klasnog pokreta otpora čiji će jedan krak marširati i ulicama Beograda. On će rastjerati sve te petokolonaše zapadnih i ruskih imperijalista.

Naglasak je na klasnom pokretu, jer jedino obespravljene mase koje su ostale bez posla, koje su nemilosrdno eksploatisane, koje ne mogu da sastave kraj sa krajem ili ne vide nikavu pepsektivu, odnosno ne pristaju na tu sveopštu nepravdu, jesu spremne da istinski daju sebe i suprotstave se diktaturi kapitala. Samo tako će se stvoriti pretpostavke za jedan bolji i nadasve dostojanstveniji život. Obespravljene mase nemaju šta da izgube. One su već izgubile.

Balkanskim pokretom otpora!

Crnogorski narod, vjerovatno zato što je tako mali a željan slobode i stiješnjen sa svih strana, bio je neka vrsta svetionika svima koji su se borili za pravdu i slobodu. Mnogi su prisvajali tu borbu, a najviše oni u ime „svekolikog srpstva“, između ostalog da bi proširili to svoje „srbstvo“. I čini se da će borba tog „srbstva“ i „crnogorstva“ još trajati. No, to nije tema ovog teksta.

Gdje je sada cnogorski narod sa svojom etikom čojstva koja mu se pripisuje, sa svojim slobodarskim zovom?

Odgovor je: to više skoro i da ne postoji, ili postoji samo u tragovima.

Jednostavno, nekadašnji etički i slobodarski svijet se urušio pod naletom tzv. modernizacije. A taj svijet je i počeo da se naglo urušava posle sloma socijalističke revolucije, kojoj su Crnogorci dali svoj veliki doprinos. Sa rušenjem tih principa socijalističke revolocuije, bili su trasirani neki događaji devedesetih a sada i spremnosti Crne Gore da se dobrovoljno preda novom okupatoru – globalnim svjetskim teroristima.

Taj svijet koji „nikad ne ljubaše sramotnoga ropstva lance“ se lomio od tamo negdje od 48. prošlog vijeka, kada je stasao cio stalež ulizica i nazovi komunista, do te kasnije malograđanske i reformističke poplave ljudi koji su samo gledali gdje će da uhljebe svoje guzice. Devedesete godine prošlog vijeka su samo ubrzale proces tog kameleonstva. Za razliku od ranijeg prioda, novi političari ne samo što su bili spremni da mijenjaju svoja ubjeđenja od prilike do prilike, nego su stekli još jednu osobinu. To je koristoljublje. Želja da se se uz političku vlast i obogate. Time su direktno sa vrha širili taj otrov u još relativno očuvanu etičku svijest crnogorskog naroda. Na kraju su uspjeli. Oni su u ime te modernizaicje, bollje reći nesmetane pljačke, razorili ono što se se najviše cijenilo u crnogorskom narodu – nepristajanje na ropstvo, nepristajanje da se oćuti nepravda, nepristajanje da se ne bude ravnopravan, nepristajanje na trpljenje osionosti od strane vlasti. I nikle su neke nove generacije poslušnih, lažljivih, potkupljenih i kriminogenih….

No, mi kao marksisti­lenjinisti znamo i da je to pirivremena posledica izdizanja jedne klike koje se u određenom trenutku nametnula i koja je, u ime istorijsko opravdane borbe za očuvanje crnogorske samobitnosti, iskoristila tu borbu za stvaranje režima lične vlasti, a potom uvela crnu Goru u kolonijalno ropstvo. Sve u ime ljubavi za očuvanje Crne Gore.

Mi isto tako kao marksisti­lenjinisti znamo i šta slijedi. Ne zato što smo proroci, nego zato što je to zakonitost. Znamo da svi tragovi slobodarske Crne Gore nisu zatrti. Znamo da će se te crnogorske mase koje niko ništa ne pita i sve više ih gazi, osjećati sve neslobodnije u toj Crnog Gori. Biće im tijesno, jer će ih ih boljeti ta nepravda. Biće im tijesno, jer to neće biti njihova Crna Gora. I neće pristajati. Neće pristati na nepravdu da ih gazi vladajuća klika za svoj račun i račun svojih gospodara, ma kako se oni nazivali.

Vrijeme je da ti golobradi Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci,Hrvati… ponesu neke druge barjake, umesto barjaka nacionalnih podjela i novih kolonizatora i okupatora. Ako nista, oni neće dugo htjeti da ginu pod zastavom Crne Gore za interese NATO­a, ubijajući nejač po svijetu.

I nek malo utihnu sve te trube i proganda podaničkog režima Crne Gore, kojom se najmoćnija teroristčka organizacija prikazuje kao neki opšti mirotvorac, jer time sebi čine samo težom optužnicu pred nekim budućim narodnim sudom Crne Gore.

Treba samo uzeti spisak intervencija NATO­a po svijetu u poslednjih pola vijeka i vidijeti posledice tih intervencija.

Žrtve ne treba brojati, jer im se i ne zna broj. Ako iko ima išta ljudsko u sebi, sve će mu biti jasno.

Šta je NATO branio i šta sada brani ? Šta će sada Crna Gora, sa svojom šaka jada, njenim stanovncima, da brani?

Mi kao maksisti­lenjinisti opet znamo šta NATO brani i čemu se pridružila sadašnja crnogorska klika. Oni brane kapitalistički poredak i brane dominaciju najuže klike svjetskih moćnika koji radi očuvanja kapitalizma vode ratove protiv naroda svijeta. Vode ratove da bi se održao taj prevaziđeni svijet po cijenu njegovog uništenja.

Mi komunisti, nikada ne krijemo svoje mišljenje. Da, mi želimo da crnogorska vladajuća klika stane pred neki budući revolucionarani sud. I to će se desiti, ma kako se sada ugodno osjećali uz skute svojih gopodara. Ali i to je sporedno sa istorijskog stajališta. Mi iznad svega želimo klasnu pobunu crnogorskih masa. Da ponovo te mase osjete zov slobode. Zov slobode zajedno sa svim ostalim balkanskim narodima u otporu imperijalizmu ma sa koje strane dolazila ta osvajačka čizma.

Do tada – “Crnogorci su krivi jer misle da je Crna Gora – njihova Crna Gora!”