Za tzv. revolucionarnu ljevicu na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana se može reći da je dobro što postoji zbog teških objektivnih okolnosti za njeno djelovanje, ali i bolje da je i nema kada je takva. I jedno i drugo je tačno.
Jedna pjesnik i tribun zla, davno je rekao – „Zbog velikih misli koje misle svako misli veliki je…“ To se donekle može danas primijeniti na ovu ljevicu raznih naziva i simbola – „pravih orijentacija“, „jedino ispravnih stavova“, svrstene u neke „moćne“ internacionale, saveze, sekcije…; sastavljene uglavnom od smušenih intelektualaca i mnoštvo sujete u razne komunističke, marksističkolenjinističke, anarhističke, novoljevičarske, antifšističke i ko zna kakve sve grupe. Bez ikakve povezanosti sa masama i mogućnosti da utiču ozbiljnije na političke procese.
Ne treba sumnjati da je namjera ovih ljevičara da se suprotstave diktaturi kapitala, imperijalizmu i svemu što baca mase u još veću zavisnost, bedu i očaj uglavnom iskrena. Problem nije ni u njihovoj malobrojnosti, pa čak ni toliko u taktici koji su odabrali. Neko će reći to je proces i treba vrijeme, što je načelno tačno, ali najčešće i izgovor za oportunizam i reformističku poziciju. No osnovni problem je ipak u nečemu drugom.
Velika vremena traže i velike ljude, velike ciljeve. Komunisti su prije skoro dva vijeka postavili ciljeve koji po prvi put u istoriji ljudskog roda samog čovjeka stavljaju u središte svijeta kao tvorca svoje istorije, u mogućnost da se oslobodi ekonomskog ropstva. I svi uspješni komunistički pokreti su se u susret masama kretali sa osnovnim ciljem – uništenja izvora svoje bijede, a to je privatna svojina. Praksa nam kazuje da je svako kretanje tom cilju vodilo podizanju moći, prava i životnih uslova najširih slojeva – u prvom redu radničke klase, a da je udaljenje od tih ciljeva vodilu restaruaciji i „diktaturi privatne svojine“ u raznim oblicima, i opštoj pljački i siromašenju tih najširiih slojeva. Znamo kako se završilo i kako je danas. Kako danas žive radnici, seljaci, intelektualci, sitni privatnici…, i kako će tek da žive. Pitanje je samo da li pod bombama, u izbjeglištvu, upregnuti u ceđenje njihove fizičke i psihičke energije, ili u beznađu između ćetiri zida, odnosno na ulici bez životnog cilja.
Prvi preduslov za jačanje svih tih ljevičarskih grupa je da na svojim zastavama, može čak i drhtavom rukom ponovo ispišu kao svoj osnovni cilj – ukidanje privatne svojine. To bi značilo da su negjde iznad pragmatizma – „izvan relanosti“, odnosno da su krenuli u pravom smjeru.
Danas je kapitalizam u najdivljijoj imperijlaističkoj fazi. Sprega finansisjkog i vojnoindustrijskog kompleksa dostiže vrhunac. Sve Lenjinove postavke o imperijlizmu iz njegove početne faze su tu pred našim očima, samo mnogo jasnije.
Imperijalizam u ratu protiv naroda svijeta nastupa u tri kolone: kao ekonomski, kao vojni i kao kulturnopropagandni imperijalizam. Avangarda ekonomskog imperijlizma su banke i mutinacionalne kompanije koje predvode imperijliste u pustošenju svih resursa planete za sopstvene potrebe, odnosno porobljavanju svih naroda i nametanju dužničkog ropstva. Avangarda vojne kolone imperijalizma je NATO savez, kao i sve agresivniji nastupi vojne sile ostalih imperijalista. Avangrada kulturnopropagandog imperijalizma su moćni mediji, uniformni kulturni obrasci koji se nameću ostatku svijeta i internet umrežavanje cjelokupne ljudske populacije u cilju potpune kontrole.
U svom pohodu u porobljavanju svijeta imperijalizam ima saveznike u vladajućim elitima nacionalnih država koji preko diktature kapitala nad najširim masama se trude da ostvare sopstvene interese i dodvore se svojim gazdama.
Da se vratimo ljevici sa jugoslovenskih i balkanskih prostora.
Šta je onda problem?
Problem je u nedostatku upravo „velikih misli“. Oni su spustili sve komunističke ciljeve na razinu kada predstavljaju skoro predmet za podsmjeh. Oni su samo deklarativno protiv privatne svojine; oni su samo deklarativno protiv imperijalizma i diktatute kapitala. Ne pada im ni na kraj pameti da visoko podignu komunističke ciljeve, nego se bave malim pragmatičnim ciljevima, bez ikakvog rezultata.
I problem je u nedostatku istinske klasne borbe. Borbe u masama sa jedinstvenim akcionim nastupom svih ljevičarskih grupa.
Očito da vrijeme pred nama zahtijeva da sve ove ljevičarske grupe preispitaju svoje strateške i taktičke ciljeve, po cijenju cijepanja samih gupa, i da krenu u ozbiljnjiju borbu protiv klasnog protivnika. U borbu svih tih malih gupa u samoj bazi, u jedinstvenom nastupu sa obespravljenim masama, ali sa velikim ciljevima ispisanim na svojim zastavama. Samo u tom dijalektičkom jedinstvu može se razvijati pokret. Pokret kome je komunizam cilj. A danas je konkretni cilj za sve one koji žele da budu avnagarda masa da balkanske narode usmjervaju ka miru i zajedništvo, da ne budu uvučeni u svjetsku klanicu koja traje svuda oko nas. A da bi balkanske narode vodili ka jedinstvu i zajedništvu mora se i nivo klasne borbe u masama podići na viši nivo. To je dijalektika! To je i u interesu pobjede komunizma!
Jedinstveno u borbi protiv imeprijalizma i diktature kapitala!
Mir medu narodima – rat medju klasama!
