Month: June 2015

Učili smo da su robovi bili “stvari koje govore”. Crnčili su od zore do ponoći, bez prava na slobodu kretanja, a mogli su biti ubijeni, ili u boljem slučaju prodani, pa kako se kome zalomi – još gore, ako ima gore ili nešto malo bolje. I mislilo se da je to prevaziđena i nepovratna društvena epoha. Onda su se u poslednjim decenijama počeli otkrivati svuda po svijetu pojedini slučajevi ropstva, uz “zgražavanje” malograđanske klase. Posle se vidjelo da to nije baš usamljeni slučaj i da je ropstvo vrlo živo i u današnjim uslovima, sa svim karakteristikama nekadašnje epohe kao i da to nisu izuzeci nego u mnogome i sama suština savremene epohe. Jedina je razlika u tome što je moderni rob formalno­pravno zaštićen. U suštini je sve ostalo isto. I dalje rade od zore do mrkla mraka. I dalje rob ne može napustiti svog gazdu (gospodara). I dalje može biti ubijen a da to niko ne sazna, niti da iko odgovara za to. No, pošto je sve u neprestanom kretanju, ni današnje moderno ropstvo nije baš ostalo potpuno isto. Ono je mnogo uznapredovalo, i neke stvari su se strahovito promijenile i dobile drugu formu.

Moderno ropstvo je usavršilo svoje mehanizme i dovelo ih, u nekim slučajevima, do savršenstva. Prvo, učinilo je teške lance nepotrebnim kao nešto što narušava “imidž” savremene epohe – epohe diktature kapitala. Savremena epoha je izmislila mnogo suptilnije lance poput kredita i kamata – ono što se naziva dužničkim ropstvom. Kao što je rob morao biti robom da bi preživio, tako je i moderni rob, a to je ogromna većina čovječanstva, vezan mnogo jačim lancima, koji mu ne dozvoljavaju da izađe izvan svijeta diktature kapitala. Sem toga, moderni rob je dodatno “umrežen” na razne načine u taj sistem diktature kapitala. I njegova prava, kretanje i sve ostalo se sve više kontroliše i ograničava. Da ne govorimo o tome da je prinuđen da sve više i mukotrpnije radi, a da će u slučaju pobune protiv ropstva biti proglašen teroristom i ubijen, odnosno, u boljem slučaju, kao nepotrebni višak iznajmljen nekom drugom, ili izbačen da krepava u bijedi­ brzo ili lagano, svejedno. Dakle, sve je isto. Problem je što moderno ropstvo osvaja i napreduje.

Ukoliko moderni rob želi da se svojom voljom isključi iz tog sistema, nema šanse da će mu se to dozvoliti. Potreban je da odrađuje kredite, kamate dok god diše, pa čak i ukoliko u beznađu odluči da se ubije, to neće spasiti njegove najbliže. I to su predvidjeli! Ropstvo se nasledjuje! Uskoro će ispred banaka stajati „specijalci“ koji će te tjerati da moraš ući po još malo tih bezvrednih papira, odnosno para. Dalje, moderni rob je potreban da bi bio upotrebljen kao topovsko meso u ratovima kao dobrom biznisu, kao pokusni kunić za razne ljekove ili čak da jede i troši taj višak robe i tako učestvuje u lancu krize hiperpodukcije.

Ima li nade za moderne robove?

Svakako da ima. Prvo je da se priključe onima koji su izašli izvan sistema, ne da bi se pojedinačno spasili, nego da bi se pobunili protiv njega kroz razne oblike gerilske borbe. Drugo je da oni koji ostaju u sistemu počnu sebi priznavati da su robovi. Svijest da si moderni rob može biti pokretački motiv da se počne gristi sam sistem iznutra, putem gradske gerile, raznih formi paralize sistema, građanske neposlušnosti itd.

Ujesti sitem za srce! – poklič je modernih robova. To znači napadati njegove vitalne djelove na kom on počiva – finansijski kapital, multinacionalne kompanije i multinacionalne oganizacije. To su banke, NATO, medijski centri, sistemi kontrole i represije. Za to ne treba nikakva dozvola “nebeskih, niti ovozemaljskih sila” . Dovoljna je svijest da pripadaš modernim robovima. Eto, i u pobuni robova se napredovalo.

Srušiti diktaturu kapitala!
Balkanskim pokretom otpora!

Ništa više ne može zaustaviti globalni sukob imperijalista izuzev revolucionarnog talasa u samim trvđavama imperijalizma – SAD­-u, EU, Rusiji, Kini i ostalim regionalnim imperijalnim silama.

S jedne strane nam se čini da se svijet pod naletom imperijalne agresije, terorizma, vjerskog fanatizma, fašizma slama i da su oživjeli svi atavizmi prošlih epoha. Da svijet ravnodušno i bespomoćno gleda kako “opšte zlo“ u raznim formama osvaja sve više i više. Ruši se pred tim naletom stari građanski svijet, pretvarajući se u neko čudovište, promaljajući svoje zaštrašujuće lice iza otrcanih fraza o demokratiji i ljudskim pravima. Vrši se neumitno prevrednovanje svih vrijednosti građanske epohe. Na djelu su novi oblici modernog fašizma koji prijeti da dobije zastrašujuću formu. I taj moderni fašizam se u jednom nije nimalo promijenio u odnosu na fašizam četrdesetih godina dvadestog vijeka – ljudski život ne predstavlja nista. Deviza da je sve dozvoljeno ukoliko imaš moć, postaje osnovna vodilja skoro svima.

Danas nam se čini da je osnovno za opstanak i budućnost čovječanstva kako će se odvijati sukob između najvećih imperijalnih sila, koje posjeduju skoro sve – vojni potencijal, materijalna sredstva, ljudstvo koje se svakodnevno sve više mobiliše, kontrolu svih komunikacija i infromacijskog prostora. Međutim, iza ovog sukoba se odvija mnogo dublji epohalni i stvarni sukob. Sukob epoha, prošlog i budućeg svijeta – svijeta kapitala i slobodnog komunističkog svijeta…

Teško se do masa probija saznanje da se u praksi ponovo javljaju vjesnici novog svijeta. Oni su u Rožavi, Filipinima, Ukrajini, Indiji,Turskoj, Africi, Južnoj Americi. U tim gerilskim kolonama sa kalašnjikovom o ramenu se nose klice budućeg svijeta. Posle talasa socijalističkih revolucija i njihovog uspona i padova tokom XX vijeka, ponovo se širom planete diže talas masa koji kreće u obračun sa starim svijetom, jer se nema šta izgubiti sem svojih okova – isprazne, surove i siromašne svakodnevice. No, stari svijet kapitalizma i patrijarhata pokušava svim sredstvima prekriti ili stvoriti lažnu sliku o svim tim pokretima masa, kako bi što više sačuvali svoje pozicije. Klice tog svijeta ne moze uništiti nikakva sila globalnih fašista, ma koliko bila vojno superiornija, jer se tu radi o zakonitosti u razvoju ljudskog društva, ne zato što je prošli svijet objektivno još jači, nego što protivrječnosti tog svijeta razaraju sam taj svijet i što on takav nije sposoban da sa tim idejama i društvenim odnosima uđe u predvorje budućnosti.

Za nas je svakako interesantno šta se dešava na Balkanu i kako se ponašati u tim istorijskim prelomnim događajima. Svakako da je u interesu sačuvati mir među narodima, ali “sila boga nemoli” i vladajuće elite treba već proglasiti, ne samo kao marionete i saradnike okupatora, nego i kao narodne neprijatelje i tako se odnositi prema njima. Nema tu nikakve razlike između raznih vučića, đjukanovića, tačija, izetbegovića, itd. Oni moraju izaći pred narodni sud, jer će oni, sledeći naloge svojih gazda, nanijeti mnogo zla svim balkanskim narodima. Epohalni propast Zapada (kao centra globalnog imperijalizma) i samog kapitalizma, nužno sa sobom nosi i niz ratova koji ugrožavaju opstanak čovječanstva. Balkanski narodi se mogu oduprijeti svemu tome i ući u modernu epohu ukoliko uspiju da se izdignu na opšte – iznad sopstvenog nacionalizma i sluganstva. Opšte je internacionalni pokret koji će u sebi sadržati otpor imperijalistima. No, da bi privukli mase, taj pokret mora jasno definisati, ne samo svoje oslobodilačke ciljeve borbe protiv imperijalizma, nego i osnove budućeg postkapitalističkog svijeta. I tu se onda dolazi do osnovne slabosti svih antikapitalističkih snaga koje su napustile primarni cilj – uništenja osnova na kojima počiva svijet kapitala. Uništenje privatne svojine i društvenih odnosa koji se temlje na robno – novčanoj privredi.

Savremeno čovječanstvo posjeduje sve resurse da može razvijati svijet bez privatne svojine i robno­novčanih odnosa, samo to treba pokazati u praksi da je moguće. Kao što je bilo moguće i besplatno školstvo, zdravstvo, kultura, garantvovano pravo na rad, riješeno stambeno pitanje…, a tada su društva bila mnogo siromašnija.

Strašni rat nije moguće zaustaviti, sem naglih revolucionarnih promjena, ali bi mu se mogla promijeniti forma od imperijalističkog u klasni rat. I to je naš osnovni zadatak – da odvraćamo mase da ne budu uvučene u rat za interese svjetske profiterne i njihovih domaćih slugu, gdje će stradati sotine miliona. A to se može samo ako mase krenu u klasni rat. U klasni rat za rušenje jednog prevaziđenog svijeta, koji ne može više ništa dobro donijeti.

Protiv imperijalističkog rata!
Smrt kapitalizmu – sloboda narodu!
Balkanskim pokretom otpora!