Month: March 2015

Nesreća nastupa kao požar – naglo, koja ti se desi i, ako preživiš, ideš dalje. Siromaštvo je mnogo opasnije, jer nastupa polako, kao otrovni gas koji osvaja, osvaja i guši postepeno sve redom. Prvo tebe, a onda porodicu, sve okolo – parališe, širi bezvoljnost, depresiju i nevjericu da se išta može promijeniti.

Upravo je naš zadatak, baš zato što smo marksisti–lenjinisti, da se ne borimo samo protiv sistema i diktature kapitala, nego i da se odupremo tom siromaštvu i beznađu koje osvaja. Lako je to reći iz ugla ideoloških principa i ubjeđenja, ali je teško, vrlo teško, kada se svakodnevno suočavaš sa tim da nemaš dovoljno za kiriju, komunalije, račune koje ti pljačkaška država redovno ispostavlja (kako su tu efikasni), hranu, …sve ostalo. I da stalno moraš u zajam i novi dug, inače nema povratka. Na sebe si već zaboravio i navikavaš se na ništavilo. Ipak je i to bolje nego da si u nekom zbjegu ili da padaju bombe.

Nismo malograđanski licemjeri koji će na svu tu bijedu i što se dešava u društvu govoriti – “Baš strašno”, a u suštini ne osjećajući ništa. Mi nismo ni lažni filantropi koji su se napljačkali i sada, da bi oprali savjest, požele nešto dodijeliti siromašnima, i to objaviti u medijima, kao promocija nekog novog proizvoda.

Nas ne interesuju ni ovi koji imaju. Ta banda svjetska i domaća, to je druga priča i mi znamo kako treba sa njima. Naš interes smo sami mi i svi ti koje želimo pomoći da se oslobode ropstva. Interesuju nas iz jednog jedinog razloga – mi smo proleteri. Proleteri koji su prinuđeni da se prodaju da bi opstali, i koji su u prinuđeni da otimaju da bi opstali.

I upravo je zadatak nas marksista–lenjinista da pobijedimo siromaštvo među nama, u samom pokretu našim osnovnim oružjem – solidarnošću. Proroleterska solidarnost je jača od banaka, represije, medija, oružja države koju za to nemaju odgovor, niti će ga ikada imati. A ta naša osobina je nastala iz muke, da u drugom čovjeku vidimo čovjeka. To svijet kapitala nije sposoban, jer je on po svojoj definciji dehumanizacija svakodnevna i sve veća.

Naš odgovor je jasan: Niko nema pravo da se nazove čovjekom ko ravnodušno prolazi pored ljudske patnje.

No naš zadatak nije da lijemo suze nad ljudskom patnjom, nego da ukinemo svaki oblik proizvodnje te svakodnevne materijalne i duhovne bijede. A to neće samo od sebe. Za to je potrebna revolucionarna organizacija i široki pokret boraca. Da, boraca, stvarnih boraca, kao što je stvarno to siromaštvo koje nas svakodnevno ubija.

I mi to možemo jer – mi smo proleteri!

Partija rada poziva sve koji su protiv diktature kapitala, imperijalističkog porobljavanja, sve one koji ne mogu trpjeti više ovo stanje i ovakav sistem da stupaju u njene redove. Pripadnici Partije rada u svakodnevnoj praksi dokazuju da su spremni da se odlučno i do kraja bore protiv diktature kapitala i ovog stanja, koje postaje sve gore i gore. No Partija rada ne može voditi uspješno borbu ukoliko većina onih koji podržavaju stavove PR ostaju po strani, pasivno čekajući da se situacija nekako sama od sebe riješi. Neće se riješitit i biće sve veće ropstvo, ukoliko ne dignemo glas i ne pružimo otpor.

Partija rada posebno poziva sve osiromašene da stupaju u njene redove, ali osiromašene i ugnjetene koji neće da ćute i tonu u beznađe, već da pruže konkretan otpor, da se osjete ljudima – da postoje, da mogu nešto promijeniti.

Buniti mase, da pružaju otpor diktaturi kapitala i podaništva, su novi izbori kojima treba dati glas. Ko glasa za pobunu masa odbranio je svoje ljudsko dostojanstvo. Ko predvodi mase u sukobu sa diktaturom kapitala već je deo nove istorije.

Jedino revolucijom!

Nekada se kao primjer internacionalizma u radničkom pokretu navodila borba u Španiji, kada se išlo u borbu protiv nadolazećeg fašizma, kao i tokom Drugog svjetskog rata i partizanskih pokreta, kada je bilo pitanje biti ili ne biti. Posle je sve krenulo nekim drugim tokom i pojam internacionalizma se počeo “kvariti”. I kako je slabila revolucionarnost pokreta u Evropi, tako je i slabila sama internacionalistička solidarnost. Oni koji su se i dalje “kleli” u internacionalizam su u praksi padali na najgore pozicije nacionalizma, šovinizma i revizionizma.

Internacionalizam proizilizi iz osnovne idejne postavke radničkog pokreta da – “proleteri nemaju otažbinu”, što znači da je dužnost svakog revolucionara “da ubije” svaku uskogrudost u sebi; sve te naslage prošlosti, tradicije i ne stane iza svoje nacije, otaždbine, države – da ga ne ponesu emocije i opijum koji širi buržoska propaganda o “uzvišenim ciljevima” da bi vladala masama, odnosno da savlada strah u sebi i kaže istinu, i tu istinu brani u praksi. Da je brani, ne samo riječima, nego u praksi, bez obzira na posljedice.

Internacionalizam, kao i klasna borba, nisu apstraktne kategorije, nego nešto vrlo konkretno, opipljivo, teško, često i krvavo.

Sigurno je da je internacionalizam devedesetih na jugoslovenskom prostora bio borba protiv nacionalizma i to, u prvom redu, borba protiv velikosrpskog nacionalizma, a zatim protiv svih ostalih. Po tom pitanju su mnogi “komunisti” pali na ispitu. Tako je i pitanje jedinstvene BiH bilo pitanje internacionalizma, kao i pitanje odbrane prava albanskih masa na Kosovu.

Šta je onda danas internacionalizam na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana?

Krupni kapital je taj koji ruši granice i uspostvlja “jedinstvo u razlikama” pod njegovim diktatom. Istovremno traje i borba imperijalista za prevlast na Balkanu, koji podstiče da se stane u “odbranu svojega” ili u “odbranu pripadnosti civilizovanom svijetu”, a sve radi uspostavljanja neokolonijalne dominacije.

Danas internacionalizam jeste oduprijeti se tom “jedinstvu u razlikama“ pod diktatom krupnog kapitala. A to podrzumijeva samo jedno – stvaranje zajednice balkanskih naroda koja će biti oslobođena diktature kapitala (“domaće i strane”), a čije su udarna pesnice sila bankovnog kapitala i vojna sila NATO fašizma.

Po tom osnovnom pitanju se vidi ko je na kakvim pozicijama. To je pitanje svih pitanja iz kojih se onda reflektuje sve ostalo.

Pitanje internacionalizma grčkim masama je – da li je stvorena organizacija koja će naoružati mase spremna na otpor imperijalizmu i za građanski rat?

Pitanje internacionalizma grčkim masama je – da li je stvorena organizacija koja će naoružati mase spremna na otpor imperijalizmu i za građanski rat?

Pitanje internacionalizma srbijanskim masama je – kako se osloboditi zavisnosti od zapadnog imperijalizma, a da se ne padne pod ruski imeprijalizam, četničku diktaturu i domaći fašizam?

Pitanje internacionalizma za bosanske mase je – kakao borbu za jedinstvenu BiH izdići iznad nacionalnih i religijskih podjela i stvoriti revolucionarnu organizaciju koja će se izdići iznad stihijnosti masa?

Pitanje internacionalizma za crnogorske mase je – kako srušti “pragmatičnu poltiku” zavisnosti od imperijalizma i odvojitii Crnu Goru od NATO fašizma?

Pitanje internacionalizma za hrvatske mase je – kako se oduprijeti i ustaštvu i imperijlalizmu i kako svoj antifašizam učiniti stvarnim, oslobođenim oprotunizma i revizionizma?

Pitanje internacionalizma za slovenačke mase je – kako svoju borbu protiv kapitalizma radikalizovati i osloboditi se najgorih oprotunista koji šire reformistički otrov na sve strane?

Pitanje internacionalizma makedonskim masama je – kako prevazići nacionalizam i uspostvaiti akciono jedinstvo albanskih i makedonskih masa u klasnoj i aniimperijalističkoj borbi?

Pitanje internacionalizma bugarskim masama je – kako se oslobodi nacionalizma u svojim redovima i svoju borbu protiv imperijlizma ne vezati za odbranu ruskog imperijalizma?

Sva “pitanja internacionalizma” čekaju odgovor. Od odgovora na ova osnovna pitanja, koja sama praksa postavlja i traži odgovore, zavisi i izgradnja pojedinih revolucionarnih organizacija i samog pokreta. I ukoliko oni budu davali odgovore na “pitanja internacionalizma” proleterske mase će to slediti. Slediće ih jer ih klasni položaj tjera da oni nemaju otažbinu – u potrazi za korom hljeba po Evropi; bjekstvom od budućih ratova i bombi, u potrazi za bilo kavim poslom; od neizdržiovog stanja; od nemaštine i beznađa koji svakodnevno parlišu i guše, od samog besmisla… Proleterske mase su, zajedno sa kapitalom, nosioci novog svijeta bez granica, svijeta “jedinstva u razlikama“, samo je pitanje – da li kao savremeni robovi ili slobodni ljudi.

Konkretno i opšte pitanje internacionalizma za sve organizacije koje sebe nazivaju revolucionarnim – kako povezati sve obespravljene mase na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana u jedinstvenu silu koja će znati da vodi borbu protiv imperijalizma i njihovih domaćih saveznika i slugu?

Voditi konkretnu borbu za rušenje diktature kapitala. Temeljno i do kraja. I podizati ciljeve svoje borbe sve više i više. Sve ostalo je bljutavi reformizam u raznim nijansama i u službi diktature kapitala.

Primjer intenacionalne borbe u Rojavi i oživljavanje duha španskih internacionalnih brigade je nešto novo što budi nadu u ponovno jačanje internacionalne solidarnosti, a koja je toliko potrebna podeljenim balkanskim masama.

Otpor i snaga poput korova se probijaju kroz pukotine u Čijapasu (Meksiko) i u transnacionalnom Kurdistanu gde zapatistički i kurdski pokreti otpora respektivno stvaraju nove rodne odnose kao glavni vid borbe i procesa izgrađivanja boljeg sveta. U oba ova primera učešće žena u oružanoj vojsci bila je ulaznica za novo socijalno izgrađivanje odnosa među polovima zasnovanih na pravičnosti.

Dok se Kurdi bore za opstanak a protiv ISIS­a u sirijskom/turskom pograničnom gradu Kobane, Zapatiste su obustavili oružanu borbu pre više od 20 godina i nastavili su da se bore nenasilnim putem. U oba ova slučaja, žene su se borile rame uz rame s muškarcima protiv kolektivnog uništenja uporedo praveći radikalne promene u rodnim odnosima. Borba za pravičnost omogućuje direktnu demokratiju i na taj način izgrađuje bolju autonomiju od države. U ovim naporima prisutna je i čvrsta vezanost za zemlju iz koje sledi poštovanje žena i prirodne sredine zbog njihove ključne uloge za sam život.

U oba ova primera pružanja otpora, žene su se digle na oružje da se bore zajedno sa muškarcima, i pokazale su i volju i sposobnost da se bore kao vojnici. Međutim, njihov ključni cilj u ovim planinama nije vojni. Njihov najvažniji zadatak je da kreiraju nove ljude: muškarce i žene u novom pravičnijem odnosu, kao i da stvore odnose koji će biti antikapitalistički. “Iznad svega, želimo da naša borba stvara nove ljude, one koji će biti u potpunoj suprotnosti sa kapitalizmom”, kaže predstavnik Kurdskog odbora za ravnopravnost (odbor žena i za žene koji je osnovala transnacionalna PKK (Partiya Karkerên Kurdistanê), Kurdska radnička partija. Njihov je zadatak izgradnja demokratije, socijalizma, ekologije i feminizma.

Zapatiste su imale sličan zadatak u želji da izgrade društvo sa pravičnijim odnosima među polovima. Jedna od prvih stvari koja je nastala nakon njihovog oružanog ustanka 1994. bio je Revolucionarni zakon za žene. Ovaj zakon je doneo 10 novih stavki koje su ženama davale bezpogovornu moć nad sopstvenim životima, uključujući pravo da odaberu kada će se i za koga udati, pravo da odlučuju o političkim pitanjima i pravo da nose oružje kao milicianas, borkinje u narodnoj vojsci, u Zapatističkoj vojsci nacionalnog oslobođenja (EZLN na španskom). Zapatistkinje su takođe tražile da se zakonski uvede zabrana korišćenja droge i alkohola, kako bi se pružio otpor jednom od glavnih uzroka porodičnog nasilja. Nakon primirja, samo dvanaest dana posle ustanka, mnoge žene vojnici prešle su na pozicije nevojnog političkog života zauzimajući mesta u rukovođenju, obrazovanju, upravi, i donošenju odluka – drugim načinima borbe, ovog puta jedne sa drugima i sa muškarcima. Za poslednju 21 godinu, kako muškarcitako i žene nalaze se u procesu odučavanja od starih rodnih normi, i ponovo uče kako da se odnose jedni prema drugima na nov način, deleći pri tom kako kućne, tako i javne poslove. Iako je rad na uspostavljanju ravnopravnog odnosa među polovima još uvek u toku, ovi novi odnosi između muškaraca i žena predstavljaju osnovnu komponentu izgradnje zapatističke nezavisnosti.

Ove radikalne promene u odnosima među polovima dešavaju se u kontekstima ogromnog nasilja i većih ili manjih ratnih sukoba. U gradu Kobane, pored turske granice, Kurdi su pružili herojski otpor protiv ISIS­ovih razaranja s jedne strane, kao i protiv i rasističkih i represivnih manipulacija turske države. U Čijapasu, Zapatiste su gradile svoju nezavisnost u uslovima povećanog nasilja narko­države koja je vladala narodom, u situaciji u kojoj je bilo teško razlučiti između vlade i narko dilera. U obližnjem Gereru – jugozapadnoj meksičkoj državi poznatoj po svojim prirodnim bogatstvima, trgovini drogom, pokretima otpora i komunalnoj policiji – žene su se takođe priključile oružanim snagama policije. Ove naoružane patrole digle su se da popune vakuum nastao usled korumpirane policije koja je primala mito od dilera, a takođe su počele da deluju u drugim opštinama širom zemlje. Muškarci i žene se bore zajedno na različitim frontovima, ponekad prekoračivši državne i nacionalne granice u borbi, kao što to čine mnoge mlade anarhistkinje iz Turske koje su uskočile u autobuse za Siriju kako bi pomogle Kurdima u otporu koji su pružali ISIS­u prethodnih meseci.

Neki delovi Kurdskog pokreta, otpora starog 30 godina takođe su započeli borbu za jednakost između muškaraca i žena smatrajući je ključnim delom svog političkog programa. Pošto se Kurdi nalaze u Turskoj, Siriji i Iraku, geopolitički koncept Kurdistana se proširio transnacionalno izrastavši u nešto što pojedini opisuju kao “Demokratski konfederalizam” koji prekoračuje nacionalne granice. Ovo je jedna težnja koja se nije potpuno ostvarila u realnosti, niti su je prihvatili svi Kurdi. Ove ideje uglavnom potiču od spisa vođe Kurdske radničke partije, (PKK) Abdulaha Odželana, koji je u turskom zatvoru od 1999. Njegov “Demokratski konfederalizam” ima za cilj izgradnju novog sistema koji će težiti pravilnoj raspodeli resursa kao i očuvanju životne sredine. Cilj je stvaranje društva bez seksizma, koje će zauzeti mesto nekadašnjih patrijarhalnih društvenim modela, religioznih tumačenjima društva, i kapitalističke trgovine ženama. Pokret ulaže velike napore kako bi se borio protiv patrijarhalnog nasleđa duboko ukorenjenog u ženama, kao vidom potčinjavanja, a u slučaju muškaraca kao jednog vida dominacije.

Zapatistički i kurdski pokreti otpora sproveli su radikalnu promenu paradigme koja dovodi do sveobuhvatne promene. U Zapatističkoj autonomnoj opštini postoji centar pod nazivom “Caracol de Oventic”, i “Kancelarija žena za dostojanstvo” gde se žene okupljaju i razgovaraju o uspesima i nedostacima Revolucionarnog ženskog zakona. Slično tome, PKK “Odbor za ravnopravnost” proučava istoriju iz perspektive žena kako bi razumela konstrukcije hijerarhije nacionalnih država koje guše moć žena u društvu. Obe zajednice potiču iz snažnog patrijarhalnog modela i istorijskog konteksta, tako da ima još mnogo posla i napora koji treba da se ulože u oba slučaja. Međutim, za kratko vreme njihovi su napori doveli do odličnih rezultata. Žene se u sve većem broju nalaze u većima i aktivne su u svojim oružanim redovima, ali prava revolucija se zbiva unutar sfere doma, gde su briga o deci, zdravlju i drugi kućni poslovi podeljeni između žena i muškaraca kao zajednički poslovi. I Kurdi i Zapatiste nude jedan živ primer ne samo onoga što je moguće, već nečega što je već osnaženo kroz praksu.

U naporima ka nečemu što bi Zapatiste nazvale “Drugi” vid odnosa, muškarci i žene ukrštaju prostore rataa kao i druge prostore, prostore poljoprivrede i kućnih poslova – učeći zajedno i jedni od drugih bilo da se radi o bojnom polju ili o kuvanju ručka. Upravo u ovim svakodnevnim praksama izgrađuje se autonomija u kojoj počinjemo da otkrivamo mogućnost drugačijeg života, znanja i življenja, zajedno jedni uz druge stvarajući bolje uslove za život. Sve počinje tako što će se patrijarhalne navike učiniti vidljivim. Stvaranje pravičnijih odnosa predstavlja svakodnevnu praksu boljih odnosa između muškaraca i žena. Ovo je znanje koje svima nama treba da bude za nauk gde god živeli i sa kime god živeli, ne samo da se dignemo na oružje, već da stanemo ruku pod ruku…abrazándonos, tako što ćemo da prigrlimo jedni druge.

Šarlot Marija Saen

Izvornik: http://www.huffingtonpost.com/beverly­bell/women­up­in­armszapatist_b_6891494.html
Charlotte Maria Sáenz is Media and Education Coordinator for Other Worlds and teaches at the California Institute for Integral Studies in San Francisco.

Prije nekoliko dana je krenula parola – “Narod protiv Vučića!“. Parola je upitna, jer se jednom običnom činovniku krupnog kapitala daje značaj koji on nema, i kao da su svi problemi Srbije u njemu. No, sa druge strane i ta parola ima opravdanje, jer se danas u Srbiji taj „obični činovnik“ pita za sve; zlobnici bi rekli – od toalet papira, ko će voditi neku tv emisiju, kome će se šta prodati, do toga kome će Srbija veći sluga biti. I zlobnici bi vjerovatno dodali kako „obični činovnik“ ne plače više toliko pred kamerama nad svojom sudbinom i kako mu je jako teško. Sada mu fale pohvale. Osjetio je da ga gazde još više trebaju, i da dobro izvršava njihove zadatke. Neki bi na ovo dodali da je to narod Srbije debelo zaslužio iz raznih razloga. No, većina na ovo samo odmahuje rukom i sanja ili nastoji pobjeći iz Srbije, jer za njih ovdje nema života. Ali đavo je odnio šalu. Ne zbog nemaštine i sve težeg i besmislenijeg života. Na to je ovaj narod odavno oguglao i postaje mu svejedno. Pa mogu samo da se utuku od alkohola, da se bace sa zgrada ili da se prodaju, gazeći sve ono ljudsko u sebi samo za parče mizerne zarade – da ćute i ropću na poslu jer kaplje pomalo, ali ipak kaplje.

Đavo je odnio šalu, jer su veliki, u prvom redu Rusi i Amerikanci, krenuli da se tuku oko uticaja na Balaknu, a Srbija im je posebno interesantna, ponovo iz više razloga. To u prevodu znači da će opet da puca po leđima naroda Srbije. Postavlja se samo jedno smisleno pitanje – da li će Amerikanci natjerati Srbiju u NATO, odnosno, da li će natjerati narod Srbije da gine protiv „braće Rusa“ u budućim ratovima. Pošto su veliki skinuli rukavice i treba sve očekivati.

Činovnici marionetskog režima u Beogradu su plaćenici tog krupnog kapitala i oni su faktički nemoćni. Skoro da ti dođe da se sažališ na njih i tu njihovu faktičku nemoć. Tako da bi opet rekli da parola – „Narod protiv Vučića!“, nema smisla. Međutim, ima smisla, jer Vučić i drugi vučići, đukanovici, tačiji, izetbegovići…, su personifikacija jedne politike. Politike koja na domaćem planu znači diktatura kapitala za sve obespravljene, manje posla, siromaštvo, nesigurnost, poniženje, izrabljivanje…, a u geostrateškom smislu politike koja će značiti kolonijalno ropstvo, a ne slobodu. Ropstvo da ginemo po svijetu, a ne kako je jedna pametna žena fino rekla: „Bolje da ta mladež gine na barikadama Beograda, Zagreba, Sarajeva, u otporu svijetskim moćnicima, nego po bijelom svijetu, ubijajući nejač i civile“. To nije parola protiv Vučića kao ličnosti, jer je on samo obični samoljubivi navijački đilkoš i ništa više, nego je to protest protiv stanja koji Vučić etiketira.

Da bi se stanje promijenilo, potrebno je da se mase u Srbiju pokrenu iz letagrije. Da ne budu uvučene u sukobe jednih i drugih imperijalista, ili da čekaju da o njihovim životima odlučujuishodi puča u vrhovima režima, kulorima bjelosvjetske ološi i lopina. Mase trebaju na ulice i da uhvate sudbinu u svoje ruke i da pokažu da o tome ne odlučuje Vučić, Merkelova, Putin ili Obama…

Na ulice!

Ali ne na ulice u šetnju u besmislene proteste, odnosno da se traže neki sitni ustupci od režima.

Na ulice!

Da se biju velike bitke, jer put do slobode vodi preko visoko postavljenih ciljeva. Mase su još prije par godina izašle u Grčkoj na ulice i osjetile svoju snagu. I neće se zaustaviti na sadašnjim pokušajima prevare. Bosanske mase su već pokazale kako treba razgovarati sa moćnicima, dok su albanske mase u stalnom komešanju. Red je ponovo na srbijanske mase da izađu na ulice, ali ne „u ime srpstva“, već da se brani obespravljeni narod, da se brani Srbija i budućnost, da bi se branila budućnost njenog naroda i naroda Balkana.

Između rada za mizernu platu, nezaposlenosti, stalnog poniženja i slobode, bez obzira na cijenu koju ćemo platiti, mi biramo slobodu.

I neće njihova djeca rasti u izobilju i obijesti, a naša u siromaštvu i beznađu!

Razvijmo internacionalni barjak nad Balkanom!
Za jedinstveni balkanski pokret otpora!
Balkan balkanskim narodima!