Month: February 2015

Mnoge su uši usmjerene na godišnjicu pobune bosanskih masa.

Da li će se ponoviti i da li će biti još žešće?

Ne, neće se ponoviti, ali će se nastaviti započeti proces, a što je mnogo značajnije. Ukoliko bi se ponovio bunt kao prošle godine, samo bi potvrdio da se stanje u suštini nije promijenilo ni kod sistema, a niti u svijesti nezadovoljnih masa.

Sam ekonomski položaj bosanskih masa se nije promijenio, čak je postao i gori. Samim tim i ogorčenje je sada otvorenije prema političarima, pojačalo se neprijateljstvo prema tzv. međunarodnoj zajednici, a klasna svijest sve više potiskuje nacionalizam. Reklo bi se­ idealno za pobunu. Ali ovaj put se pokazuju dvije stvari koje su bitne za dalju klasnu borbu i koje su lako uočljive. Bosanske mase još nisu izgradile revolucionarnu organizaciju. Sve je to zasad jalovo tumaranje u mraku, bez jasnog pokušaja da se izdigne na nivo koji zahtijeva sama istorijska situacija. Pokušaji pojedinih grupa, poput Partije rada, trenutno su suviše slabi i ograničeni na uskom prostoru da bi se mogli nametnuti kao avangarda u bosanskim masama.

Sa druge strane su se desile i promjene kod samih vladajućih garnitura BiH – izvukli su pouke i ispekli su donekle zanat, a uz pomoć zapadnih imperijalista su se dodatno opremili za suzbijanje narodnog bunta. Pogotovo im ide na ruku to što zapadni imperijalisti ne mogu u ovom trenutku dozvoliti destabilizaciju BiH, jer bi se time širio prostor za povratak ruskog imperijalizma na Balkan.

Dodatna slabost bosanskih masa je nedostatak jasnih ciljeva i ogorčenje koje nije upereno protiv samog sistema, nego više protiv korumpiranih političara. Još nije dovoljno razvijena svijest da se treba rušiti sami sistem. Da je problem u sistemu, a ne tamo nekim lopovčinama. Čak i onda kada je prisutna ta svijest, vješto se proturaju ideje o zamijeni ovoga korumpiranog sistema nekom “evropskom BiH”, kao da je to nešto bolje za bosanske mase. Prisutna je i nostalgična želja za vraćanjem na “Titovu Bosnu”, kao da je to moguće. Svakako je donekle opravdana i bojazan da bi rušenje sistema moglo da dovede do ponovnog rasplamsavanja nacionalizma i podjele BiH, što većina svakako ne želi.

I nakon godinu dana od opšteg bunta, jasnije se vidi šta znači nedostatak te revolucionarne organizacije sa revolucionarnim ciljevima u pogodnoj istorijskoj situaciji. Organizacije, koja će jasno stati u odbranu jedinstva BiH, a sa druge strane borba za rušenje sistema i oslobađanje odkolonijalnog statusa. Sa tim ciljevima i takvom organizacijom bosanske mase jedino mogu doći jedino do svog oslobođenja. U protivnom je to dalje tonuće u mrak siromaštva i beznađa, i ponekad stihijsko rasipanje ogromne i dragocjene energije. No, očito je da se procesi, koji su započeli u Bosni, ne mogu zaustaviti. Bosanske mase su postale svijesnije svog položaja i svoje situacije. Samo sada treba nastaviti strpljivo graditi organizaciju. Organizaciju, disiplinovanu, odlučnu i revolucionarnu, a ne po modelu nekog stihijskog okupljanja!

I svakako udarati po sistemu, sistematski, stalno, čak i manjeg obima je od ogromne koristi. Treba koristiti svaku priliku za to i praviti sve veći jaz između sistema i narodnih masa. I posebno natjerati sistem da mobiliše sve veću silu protiv narodnih masa. Nek oni udare i udaraju. To će samo prekaliti nove generacije mladosti Bosne koja će znati kako treba razgovarati i sa političarima, njihovom silom, i vojnom silom kolonizatora.

A znamo dobro iz istorije da mase nekad nauče za nedjelju dana, više nego za cijelu deceniju.

Bosanske mase su ostalim narodima prije godinu dana već pokazale kako se treba pobuniti.

Sada je zadatak da pokaže kako se ide u pravcu stvaranja revolucionarne organizacije i revolucionarnog pokreta. A to nije poziv na mobu, niti je stihijska pobuna. To je organizovana klasna borba sa usponima i padovima. Teška i krvava, ali bez ustupaka!

Ukoliko bosanske mase na godišnjicu svoje pobune ili u narednim mjesecima natjeraju sistem da upotrijebi silu protiv njih, dokazaće da su čvrsto na pravom putu – na putu bez povratka!

Jedino revolucijom!
Balkanskim pokretom otpora!

Pobjedu Syrize u Grčkoj i gibanja u Španiji (Podemos) niko nije sa takvim oduševljenjem dočekao nego kao malograđanski srednji slojevi lijeve orijentacije širom Evrope, ili blago rečeno reformisti. Zapjenjeni, pišu sopštenja, kliču „novom danu“ koji je pred nama, govore o revoluciji itd. Već se stvara neka „transverzala“ takve ljevice preko cijele Evrope. I sve je to u neku ruku dobro i ogromna većina bi pozdravila svaki pokušaj da se oslobodimo diktature kapitala. Svi dobro znamo šta je ta diktatura donijela širokim narodnim masama, a šta će još donijeti – to ne smijemo ni da pomislimo.

No, najprije da pokušamo da odgovorimo na pitanje – šta se to desilo u Grčkoj?

Odgovor da se nije ništa suštinsko desilo je tačan, kao i tvrdnja da je to naznaka produbljivanja širih procesa opšte krize, ne u samo u Grčkoj nego uopšte, takođe je tačan.

Dokaz da kapitalizam ne može riješiti osnovne protivrječnosti društva, kao i to da kriza u Grčkoj suviše traje i da je sve šire nezadovoljstvo grčkih masa dovelo Syrizu na vlast. Pa dobro, to i nije ništa novo. Kao i to da kapitalizam uvijek ima dva pomoćna sredstva, kao jedan od odgovora na svoju krizu. To su u prvom redu razni reformisti koji pod pritiskom nezadovoljstva masa proklamuju lijevu frazeologiju, a u suštini idu što dalje od revolucije i rušenja kapitalizma, kao i fašisti kao rezervni bataljoni najkrupnijeg kapitala, a koji u početnoj fazi zastupaju umjerenu „građansku opciju“.

Neko će reći, pa i najgora ljevica je ipak ljevica, ili važno je nešto pokušavati, a ne stajati po strani i čekati revoluciju. I u tome ima istine. Ali odmah treba reći ko čini tu ljevicu u Grčkoj i po Evropi i šta oni hoće. Po sastavu se jasno vidi da „kolo vode“ malograđanski intelektualci. Njihova izjava je jasna: „Naš prvi cilj je spasiti kapitalizam“. Tipično reformski i otvoreno. Nisu dodali ono – jer se bojimo da ne potonemo u građanski rat, a za klasni rat nismo sposobni, niti ga želimo. Cinici bi rekli – pa ni sam kapitalizam sebi više ne može pomoći, a ovi hoće da ga spasavaju.

To što oni hoće da spasavaju jednu vrstu kapitalizma, čini ih konzervativnim. Oni ne rade ništa drugo nego što i sami malograđani sa ovih prostora – “kako smo divno živjeli u bivšoj Yugi”. Žele da očuvaju jedan svijet koga više nema. I kada je njima bilo relativno dobro, i kada su bili ušuškani u takvom kapitalizmu i mogli da sanjaju i projektuju neku socijalističku budućnost. A kapitalizam i centralizacija kapitala je otišla dalje u neku višu faza. Njihov krik protiv birokratije inajamnih radnika svjetske profiterne u Briselu, Berlinu, bilo gdje, je opravdan, jer su svjetski lihvari uništili sve – nacionalne ekonomije i narod gurnuli u bijedu.

One pokušavaju spasiti “decentralizovani kapitalizam” i nacionalnu državu kada je već izvršena “eksproprijacija” od svjetske profiterne. Oni su formalni protivnici kapitalizma, ali tog modernog, koji je odlučio da zbriše sve malograđanske slojeve, jer su suvišni u trenutnom odmjeravanju klasnih snaga i samoj centralizaciji kapitala.

Svjetska profiterna ide dalje, u rat i pljačku, a ko hoće nek se suprotstavi. Za vratom će imati fašističke horde, regionalni ili opšti rat. A ko neće, nek ćuti smerno i moli se da ga globalni sukob imperijalista ne samelje u opštem ili regionalnom vrtlogu rata.

Zato hvala velikoj logici imperijalnog kapitala koja ne dozvoljava da se prošvercuju u budućnost oni koji tamo ne pripadaju. Jedino ozbiljno pitanje koje se u ovom trenutku postavlja je – da li je nova vlast u Grčkoj spremna da naoruža narod. To pitanje je pomalo i smiješno u slučaju Syrize, a sami oni ga vjerovatno smatraju suludim.

No, događaji u Grčkoj imaju ipak i pozitivnu stranu. Ubrzaće se sukob imperijalista i na ovim prostorima. To će još više otvoriti perspektivu za stvaranje balkanskog pokreta otpora. Tako da će ovaj pokušaj prodora petokolonaša u redove obespravljenih masa brzo pokazati svu svoju jalovost, nemoć i izdaju interesa proletarijata. I to u samoj praksi. Ne može se u budućnost blefom, prevarom ili dogovorom sa klasnim neprijateljem. Te kategorije, istorija klasnih borbi ne poznaje.

Dole diktatura kapitala!
Balkanskim pokretom otpora!