Month: January 2015

Tokom Hladnog rata i podijeljenosti Evrope vodila se velika ideološka i propagandna borba „ko će koga“. Socijalistički lager, vjerujući u brzo nastupanje sljedeće etape socijalističkih revolucija, pokušavao je preko komunističkih partija pripremati mase za te događaje, dok je zapadni imperijalizam, između ostalog, preko modernog revizionizma, želio podriti samu idološku osnovu komunističkih partija. I zapadni imeprijalizam je i na tom polju bitke bio uspješniji. Moderni revizionizam se polako širio u birokratske strukture okoštalih komunističkih partija socijalističkog lagera, dok su zapadne komunističke partije počele da lutaju u svojoj ideološkoj orijentaciji. Za te komunističke partije u Zapadnoj Evropi svakako je prekretnica bila sedamdesetih godina XX vijeka kada je kapitalizam pokazivao znake prve veće krize posle Drugog svjetskog rata. Komunističke partije Italije, Španije i Francuske, koje su imale milionsko članstvo, već kontaminirano revizionizmom, samo su se odjenule još ogavnijim plaštom reformizma pod nazivom evrokomunizam. Sve ovo pod motom da bi se pokret modernizovao, odnosno prilagodio postojećoj situaciji. Izdajući osnovne ciljeve komunističkog i radničkog pokreta ove partije su ubrzano pripremile teren da nestanu sa političke scene. I nestale su vrlo brzo. I nije nikakva šteta.

Globalna kriza kapitalizma ostavlja sve dublje tragove na samom tlu Evrope i dovodi do komešanja masa i njihove veće polarizacije. Ta polarizacija vodi ponovnom jačanju fašističkih pokreta koji bujaju u raznim oblicima, a ljevica počinje da se mobiliše. Tako najnovije, imamo ljevičarske pokrete u Grčkoj, Španiji, a pokret jača i u Italiji i ostalim zemljama.

Normalno da kretanje masa ka ljevici izaziva donekle zabrinutost predstavnika zapadnog imperijalizma, jer bi ta tendencija mogla mase gurnuti ka onim malobrojnim snagama radikalne ljivice koje stoje na revolucionarnim pozicijama. No, ogromna većina ljevice u Evropi je još na reformističkim pozicijama i ona kao takva ne predstavlja nikakav ozbiljniji problem krupnom finansijskom kapitalu. No, odmah treba reći osnovno – kakve ima veze za krupni kapital kako se neko deklariše i šta blebeće, ukoliko ne ugrožava same temelje sistema, odnosno ne suzbija oplodnju kapitala, bolje reći dalju pljačku. Svjedoci smo kako krupni kapital po svijetu formira i najreakconarnije pokrete i upotrebljava ih za svoje svrhe; da podržava i najreakcionarnije režime da bi ih onda nemilosrdno rušio.Za svjetsku profiternu postoji samo jedno – interes, goli interes. I zato je za njih samo jedno bitno – da se u evropskim zemljama očuva finansijska zavisnost od institucija globalnog kapitala kao vladajuće moći savremenog kapitalizma i NATO­a kao njene vojne sile. Ostalo je sve za uveseljavanje puka i nema ništa ozbiljno sa istorijskim procesima klasne borbe.

Svakako da je za ljevičarski pokret interesantan slučaj sa grčkom ekonomskom krizom i Syrizom (koalicijom tzv. ljevičarskih partija). Svi mediji evropskog kapitala su izrazili zabrinutost eventualnom pobjedom Syrize na predstojećim izborima u Grčkoj. Mediji su puni tekstova o „mladim, lijepim i pametnim na ljevici“ i njima se posvećuje znatna pažnja. Oni su „oštri i principijelni u kritici“, ali donekle i „realisti“ i „pokazuju i znake spremnosti na dogovore i ustupke.“

Ključno pitanje koje se postavlja da li podržati Syrizu ili uopšte sirijizištinu u proleterskom pokretu Balkana i Evrope. Kao argument za to je – oni su manje je zlo. No, pitanje je šta je manje zlo. Oni su svakako manje zlo od grčkih fašista i modernog fašizma, ali su takođe i veće zlo za samo jačanje istinske revolucionarne ljevice, jer su oni kancer na zdravom tkivu pobunjenih masa.

Ne, ne treba ih podržati. I nije to taktičko pitanje, niti izraz sektaštva. To je suštinsko pitanje. Ne zato što njihove ideje nisu bliže stvarnoj ljevici, nego što oni sami tupe oštricu klasne borbe i dozvoljavaju kapitalizmu da stabilizuje svoju poziciju, odnosno da premešta svoje udare na ostale frontove klasne borbe. Ne treba ih podržati zato što udaljavaju proleterijat od klasne borbe i što ne revolucionarišu grčke i balkanske mase. Oni su samo najnoviji izraz reformizma u praksi – revolucionari na riječima, a oportunisti u praksi. Dok su „revolucionarni“ oni su samo posredni saveznici diktature kapitala, a njihovo dovođenje u predvorje vlasti ili na samu vlast ih promoviše u zastupnike diktature kapitala. Njihov poraz i kapitulacija pred zahtjevom krupnog kapitala i razočarenje masa direktno otvara vrata za nastup fašizma kao konačnog riješenja.

Syriza i sirizijština ne samo da su štetne za grčki klasni pokret, već su štetne i za balkanski pokret.

Ko ne čuje krik gladnih i nezadovolljnih masa Bosne, Hrvatske, Kosova, Makedonije, Srbije… ne može se nazvati ljevičarom. A takvi i ne trebaju masama. Foliranti mogu varati mase jedno vrijeme, ali ne mogu zauvijek.

Vrijeme je da sa na tlu Erope, posebno Balkana, u otporu modernom fašizmu promoviše revolucionarni pokret. Mase su za to spremne i podržaće ga – pokret koji će se direktno suprotstaviti diktaturi krupnog kapitala. Preduslov njegovog stvaranja je i jasno idejno razgraničenje sa svim smutljivcima sa tzv. nove ljevice. Uklonimo kapitulante iz sopstvenih redova, a to se ne može riječima, već samo revolucionarnom praksom na djelu. I mase će imati simpatije za tu praksu.

Revolucionarnim pokretom Balkana!

Ružili su ih i rušili su ih. Mislili su da ih mogu ukloniti, i da će se time zaboraviti i nestati zov slobode. Milslili su da je ponovo došla njihova „neprolaznost”. Pišu neke nove istorije i lažu. Debelo lažu. Ali neće uspjeti. Spomenici opet počinju da im prkose, podsjećaju i pozivaju na otpor. Ne na običan otpor nego na onaj otpor koji oni simbolizuju. Otpor smisleni, realni i suštinski. Otpor koji nas čini ljudima i koji čine da život ima smisla. Borci slobode su dali svoje živote za nas i za našu slobodu. Za jedan novi svijet u kome „moje” neći biti ispred „našeg”, i u kome će „ja” biti i ispred života u pokornom stadu. Zato naši spomenici danas pozivaju one koji ne žele zaboraviti. Kako da zaborave, jer onda ni naš život ne bio imao smisla. Ništa ne bi imalo smila. I zato te poruke kamena, betona i mermera uhvaćene u umjetničkoj ljepoti dolaze danas do onih koji ih znaju prepozanti, bez ikakve patetike. Do onih koji ponovo pokušavaju krenuti stazama boraca slobode. A tih ce biti sve vise i više, jer nam je život sve teži, slobode sve manje, a gospodari bi da se debljaju, množe i uništavaju sve što se uništiti i obesmisliti da.

Naši spomenici se ne brane obilascima i polaganjem cvijeća i vijenaca. Oni mogu živjeti i sjati ljepotom jedino kroz život novih generacija boraca za slobodu.

Jedino revolucijom!

O sukobu o Ukrajini se uglavnom zna, ko hoće da zna i ko hoće da objektivno sagleda situaciju. Ruski „imperijalni medvjed“ se probudio i želi svoj dio kolača u imperijalnoj podijeli i pljački svijeta. Istovremeno taj „medvjed“ se grčevito bori da zaustavi zločinačku najezdu zapadnog imperijalizma da razbije Rusiju i ovlada njenim resursima.

Ukrajina se našla između čekića i nakovnja. Težnja ukrajinskog naroda da se oslobodi korumpiranog režima i dominacije ruskih imperijalista, iskoristio je zapadni imperijalizam, prvenstveno SAD, da putem nacionalista i fašista silom preuzme vlast. Usled poraza koji je doživio smjenom režima u Kijevu, ruski imperijalizam je požurio da uzme svoj dio. Povratio je Krim i faktički uzeo dio teritorije Ukrajine, gdje živi većinom ruski narod. Novouspostavljeni režim, koji je čak manje od protektorata, pod diktatom SAD neprestano kreće u ratne okršaje kako bi „oslobodio „ teritoriju Ukrajine, a u stvari uvukao Rusiju u rat. Gine se stalno i na jednoj i drugoj strani, a sve više civila, što je logika rasplamsavanja svakog ratnog sukoba.

Postoji li izlaz iz ove situacije, koja sve više prijeti da označi i početak novog globalnog rata?

Da, postoji.

Osnovna greška ruskih imperijalista je što su se vodili svojim, u suštini uskim imperijalnim interesima. Znači, prihvatili su logiku zapadnog imperijalizma – podijeliti Ukrajinu, ukoliko je ne možeš imati cijelu za sebe. I za to su normalno imali i podršku ruskog naroda u Ukrajini koji se našao uplašen za svoju egzistenciju i prava, usled dolaska na vlast novog režima u Kijevu. To je radila i Miloševićeva velikosrpska politika u Hrvatskoj prilikom dolaska Tuđmana na vlast, plašeći srpski narod ustaštvom. Umjesto da pozove srpski narod u Hrvatskoj da se udruži sa demokratskim snagama protiv nacionalista, oni su gurali cio srpski narod u Hrvatskoj u sukob sa cijelim hrvatskim narodom. Velikosrpskoj, bolje reći četničkoj politici, odgovarao je sukob u Hrvatskoj, jer se u tom trenutku osjećala mnogo jačom. No, znamo i konačne rezultate te politike. A i ruski imperijalni režim, koji tlači sopstveni narod, nije mogao ni da iznjedri neku drugu politiku po pitanju Ukrajine osim imperijalne.

Pa, koje je onda rješenje?

Rješenje leži u politici onoga čije spomenike sa velikim oduševljenjem ruše danas po Ukrajini. Rješenje je u Lenjinu. Ukrajinske obespravljene mase, a to je ogromna većina naroda, ne može da podrže neku tamo proglašenu republiku od strane ruskog stanovništva i po instrukcijamaMoskve. Ukrajinske obespravljene mase sve manje će voleti ovaj profašistički režim, pljačku kolonizatora i gubitak nezavisnosti. No, ni žele da ostavljaju svoje kosti po blatnim prostranstvima Ukrajine. Da bi ukrajinske mase krenule u borbu protiv režima u Kijevu i zapadnih imperijalista, moraju prvo vidjeti da se u Donbasu zavijori internacionalistički, a ne barjak imperijalne Rusije. U Donbasu snage koje žele sprovesti i socijalističku revoluciju, moraju odnijeti prevagu nad snagama koje se bore za pripajanje Rusiji. A da bi te snage pobijedile „bijele“, svoje „četnike“ i „ustaše, moraju postaviti cilj koji nadilazi interese imperijalne Moskve, a to je oslobođenje Ukrajine a ne borba za nekakvu republiku u Donbasu. I to oslobođenje Ukrajine od profašističkog režima, zapadnog protektorata i ruske dominacije. Takvi ciljevi će naići na podršku i masa u Rusiji i Ukrajini.

Ne treba sumnjati da takvi ciljevi i snage ne bi odgovarali ni Vašingtonu, Kijevu, Brisalu, Moskvi… nikome. A ko i kaže da njih treba pitati više? Pitaju ih i slušaju samo oni za koje će pjesnik, pomalo hladno, napisati:

“Umrlo ih je bezbroj,
I neki od najboljih među njima
Za staru kuju s propalim zubima,
Za skrparenu civilizaciju.”

Ne pristajati na kapitalizam, imperijalizam, posebno zapadni, koji na svom zalasku danas svojim varvarskim zločinima izaziva i varvarske odgovore potlačenih masa širom svijeta. A pitanje na koje svi dugujemo odgovor jeste:

A dobro, braćo, jesmo li mi doista bijesni psi,
dokle ćemo razdirati svoje vlastito meso i zašto?”

Jedino revolucijom!