Crveni barjak nad balkanskom krčmom

Print Friendly, PDF & Email

Prije jednog vijeka, pred samo izbijanje Prvog svjetskog rata, sve se uskomešalo. Nije se slutilo da će taj rat otvoriti novu epohu u istoriji. Rat je po prvi put bio opšti, svjetski, koji će se okončati sa milionskim žrtvama, neviđenim stradanjima, nestankom tri carevine koje su mislile da su njihova carstva „od boga dato“ i pomaljanjem jedne nove epohe koja će u narednom vijeku označiti neprestani sukob između rada i kapitala u svjetskim okvirima. I ovo sadašnje vrijeme počinje neodoljivo da podsjeća na to od prije jednog vijeka. I sada je nekako slična situacija – velike imperije su se uhvatile u koštac, a da li će biti opšteg rata to ne znamo, vjerovatno hoće. No, tek sada kao da postajemo svjesni da taj rat i nije prestajao, samo su se akteri povremeno malo primirili, da bi prikupili snagu. Rat i danas traje skoro svuda i u raznim formama­propaganda je sa ovim masovnim medijima postala jos lažljivija i agresivnija, ekonomski rat je otvoren i brutalan, a sa oružjem se ratuje sve više i više – u Ukrajini, Siriji, Avganstanu, širom Afrike i tako redom. A svaki rat zahtijeva opredijeljenje kao i prije sto godina. I tada su sa ushićenjem stali uz „cara svoga ruskog“ – „baćuska naš milij“ i klečali po ulicama uz mirise tamjana. Drugi su disciplinovano, navikli na red i poredak, stali na „vrata Evrope“ uz kajzere, nadvojvode, uz jedan svijet koji je bio izdisaju. I jedni i drugi su ginuli baš, na stotine, hiljade, milione. Za koga i za šta? Razumljivo je zašto su seljačke i radničke mase Evrope, regrutovane dobrovoljno i na silu morale u taj rat, ali nije baš jasno nešto drugo što se desilo i što se izgleda ponavlja. Zašto su oni koji su bili i protiv rata i tih carevina izdali sva svoja uvjerenja i stali uz nacionalne i vjerske barjake, a u suštini uz interese vladajuće klase? Samo rijetki koji su ostali u manjini i kojima je pripala budućnost, poput Lenjina u Rusiji i Tucovića u Srbiji jasno su ustali protiv imperijalističkog rata. Tako i sada, kada su naoštreni noževi za nova klanja, po Evropi i Balkanu, tzv.evropski ljevica, koja bi trebala da mobiliše masu protiv imperijalističkog rata, nije spremna na to. Nije spremna da se odupre sili klasnog protivnika, a idejni trulež koji se širi iz njenih redova samo pomaže imperijalistima da regrutuje nove horde fašističke ološi za neka nove pogrome.

Kako je to na Balkanu?

Na Balkanu je sučeljavanje imperijalista sve izraženije, ali i sa dozom zadrške, znajući unaprijed da je potpaljivanje balkanskog bureta baruta, gašenje i onako prigušenog svijetla u balkanskoj krčmi, uvijek bio početak za nešto veće i mnogo opasnije. Mase na Balkanu se milom ili silom uglavnom guraju u tri kolone. Prva je “evropska” kolona koja je pod kontrolom agresivne ekonomske i vojne sile zapadnog imperijalizma , druga kolona je “proruska” koja vidi svoju šansu u militantnom usponu ruskog imperijalizma, a treća je “islamska” u raznim oblicima. Tapolarizacija nadilazi sve ostale, i trajaće dokle god se imperijalisti ne istroše ili se ne pojavi sila koja nadilazi sve to i potire, nemilosrdno ih potire.

Takođe, na Balkanu se u slaboj anemičnoj ljevici, već reflektuju te dublje podijele. I ljevica, ma kako bila slaba, je takođe polarizovana. Tu imamo, tu “evropsku ljevicu” – “ pse na lancu imperijalizma”, koji se posredno trpaju da odrađuju posao za njih. Oni su u krajnjoj instanci peta kolona zapadnog imperijalizma. Oni su ti koji sa svojim pacifizmom, reformizmom, legalizmom, i iznova “novom ljevicom”, unose idejnu zbrku, dok se nemilosrdno ratuje i porobljavaju narodi širom svijeta. Oni su tu da svojom malograđanskom servilnošću, neodlučnošću i kukavičlukom, omoguće da se na Balkanu učvrsti čizma zapadnog imperijalizma, sve pod devizom borbe protiv kapitalizma. Oni mašu parolama “demokratskog socijalizma”, dok se Evropa militarizuje, fašizira, kreće u nove ratove i gazi sva dostignuta radnička prava.

Drugi su još gori – “ljevičari” koji još nisu iskoračili iz prošlosti i staju na reakcionarne pozicije odbrane ruskog imperijalizma od nasrtaja zapadnih imperijalista. Ta “ljevica” je reakcionarna i spremna da sarađuje sa nacionalističkim i fašističkim strankama u odbrani pravoslavlja, slovenstva itd.

No, iskustvo Drugog svjetskog rata nam govori da je samo sila utemeljena na internacionalizmu, kao što je partizanski pokret Jugoslavije, Albanije, Grčke i Bugarske bila ona snaga koja je mogla da pobijedi fašističke pokrete i petokolonaške kolone i donese novi život. Ta sila je optuživana da je anacionalna, da je protiv vjere, bez morala. A ona je imala jasan cilj – osloboditi zemlju i narode od okupacije, ujediniti narode i skinuti kapitalistički jaram. I uspjeli su! Danas je sve skoro isto. Samo što još nema toliko stranih vojnika­ a biće. I što domaći petokolonaši još nisu obukli uniforme ­a hoće. Već ih naoružavaju i treniraju. I to redom ­policiju, vojsku, a naći će se i još neke nove forme. U sadašnjoj situaciji neokolonijalnog porobljavanja, graditi silu koja će se povezivati sa svim tim balkanskim obespravljenim masama, bez obzira na naciju i vjeru, jeste put ka slobodi. I tu silu balkanskog pokreta mogu podržati obespravljene mase, jer one nemaju šta da izgube. One su već izgubile, jer su bez posla, bez primanja, u stalnom siromašenju, uglavnom bez porodice ili sa razbijenim porodicama i bez budućnosti ako se nešto radikalno ne promijeni.

No, obespravljene mase mogu završiti i u drugim uniformama i za interes tih imperijalista. Upravo je zadatak revolucionarne ljevice da odvraća mase da ne budu uvučene u imperijalističke ratove, i da ne obuku uniforme koje su im domaći petokolonaši namijenili. Da ih odvraća da ne služe interesima imperijalista i njihovih slugu. Da ne staju pod nacionalne i vjerske barjake – niti evropske, ruske, hrišćanske i muslimanske i, posebno, lažno crvene… Zapaliti sve te barjake da gore, inače će gorijeti i ljudi i djeca, naši domovi, i nicati naše kolone­ kolone beskućnika bez cilja. Jer oni nose samo sukob, klanje i propast. Američki imperijalizam je zlo. Evropski imperijalizam je zlo. Ruski imperijalizam je zlo. Turski režim je zlo. Balkanski režimi su zlo. Radikalni raskid i rušenje toga svijeta, od strane obespravljenih masa, je spas za balkanske i evropske narode.

Ovo sve izgleda radikalno, do kraja izoštreno i apokaliptično, ali je najgore za mase ako “zabijaju nos u pijesak”. Deset godina prije raspada Jugoslavije valjalo se zlo prije nego što je krenulo da se materijalizuje. I svi su ćutali, po onoj ­“neće nas”. A došlo je. Tako će i sada doći i na Balkan, ponovo. To je istorijsko klatno kojem ne možemo pobjeći, ali se možemo oduprijeti, iz bilo kojihrazloga, a najviše zbog opstanka i budućnosti. Početak otpora je svakako ako na lomaču fašističkih, nacionalističkih, neoliberalnih i vjerskih barjaka priturimo i koji od ovih lažno ljevičarskih.

Podignimo visoko crveni barjak nad Balkanom!
Za jedinstveni balkanski pokret otpora!
Balkan balkanskim narodima!

Sumrak malograđanskih slojeva

Print Friendly, PDF & Email

Napisane su vrlo zanimljive analize o ulozi malograđanskih slojeva (srednje klase, kako to vole sebi da tepaju) u slomu socijalističke revolucije i restauracije kapitalizma, odnosno raspadu Jugoslavije. No, i pored toga, taj fenomen još nije dovoljno istražen, i tek će naknadne ozbiljne naučne studije pokazati koliko je uloga tih slojeva bila zastupljena, a koliko su to bile posljedice dubljih istorijskih procesa. Ovdje ćemo samo naznačiti neke periode koji donekle reflektuju ulogu malograđanskih slojeva, tj. njihovu istorijsku poziciju između neprijateljskih klasa.

Prvi period je svakako “oblikovanje i kultivisanje” seljačkog revolucionarnog elementa po sopstvenom ukusu. To se desilo odmah nakon revolucije, spregom poražene buržoazije i malograđanskih slojeva, nakon što je prošao talas odmazde “čelične ruke” nad izdajnicima i onima koji su bili saučesnici u stradanju naroda, kolaboraciji i špekulaciji tokom Drugog svjetskog rata. Vidimo da taj plač traje i do dan danas. Ti preostali slojevi su se primirili i sačekali samo da revolucionarni talas odmazde prođe, da bi onda pokazali svoje pipke. No, to im je vrlo brzo omogućeno od same revolucionarne vlasti. To je slikovito prikazao Vlado Dapčević: “Ta kombinacija gramzivosti, luksuza, i uz to primitivizma, spuštala se onda od glavešina naniže. Posljednji primitivci su tada grabili persijske ćilime, kristalne lustere, skupocjeni namještaj… Sjećam se jedne anegdote sa jednim od onih udbovaca. Bio je prije rata seljak u Crnoj Gori. Ode u njegovu kuću neka naša Crnogorka i vidi dijete piša po persijskom ćilimu. Veli: „Zašto dozvoljavate djetetu da upropaštava ovako skupocjen ćilim?” On joj odgovori: „Neka piša, to je krvlju stečeno!” Jednostavno, tada se smatralo da su odbranili zemlju i da je došlo vrijeme da se to naplati. I to debelo.

Ova ilustracija je u stvari najbolji uvod u dešavanja, u 1948. godinu kada se desio taj istorijski obračun sa komunistima. U tim događajima, malograđanski slojevi ne igraju značajnu ulogu, jer je to prvenstveno unutarpartijski sukob po idejnoj liniji, a i sami malograđanski slojevi još ne predstavljaju bitan društveni faktor ni u kvantitativnom smislu. No, zasigurno da je ovim slojevima tada više odgovarao poraz revolucionarne struje.

Sedamdesetih godina i neuspjela studentska pobuna 1968.godine protiv “crvene bružoazije”, samo daje polet malograđanizaciji društva, gdje malograđanski slojevi počinju značajnije da utiču na ideologiju partijske birokratije, gurajući je još dalje u reviziju – na krajnje reformističke pozicije u smislu “izgradnje socijalizma sa ljudskim likom”, dok nezajažljivi apetiti malograđanskih slojeva i pogled na svijet, postaju preovlađujući model i za ponašanje dezorjentisane radničke klase. Istina, sami partijski vrhovi su već bili duboko kontaminirani ovomsviješću. Otuda sada žal svih tih ostarelih malograđana za tom Jugoslavijom, ne samo kao žal za mladošću, nego i zato što su oni oblikovali dominatnu društvenu svijest – pothranjivanje potrošačkog mentaliteta, bez skoro ikakve kritičke svijesti u društvu, gdje su parole socijalne pravde, ravnopravnosti i solidarnosti bile običan dekor jednoj drugačijoj stvarnosti. Ogromna većina je već bila stala uz barjak zadovoljenja najsitnijih materijalnih interesa. Opšte je već izgubilo bitku sa pojedinačnim i u realnom životu, a ne samo u redovima partijske birokratije.

Na kraju, najveći uzlet malograđanskih slojeva se desio u ekonomskoj krizi jugoslovenskog društva osamdesetih godina, kada su oni prigrabili nacionalističku ideologiju, pokazujući svoju pravu prirodu, ovi slojevi su se okrenuli prošlosti. To je bio taj iskorak malograđanskih intelektualnih slojeva da, u uslovima dezorijentacije partijsko­birokratske elite, potpuno preuzme riješavanje nekih “istorijskih pitanja” sa nacionalističkih i šovinističkih pozicija. Može se reći da je najveća istorijska nepravda u proteklim decenijama na prostorima bivše Jugolavije upravo to što nije sprovedena pravedna odmazda nad vrhom tih malograđanskih, nacionalističkih, intelektulanih slojeva koji su osmislili i organizovali sve te masovne zločine i stradanja naroda.

Nakon završetka ratova i potpune restauracije kapitalizma, činilo se da je malograđanskim slojevima otvoren prostor za ostvarenje napretka na društvenoj ljestvici ekonomske i političke moći i približavanje kapitalističkoj klasi. Otuda i ogromna podrška ovih slojeva proklamovanom neoliberalnom konceptu i neposrednom angažovanju u političkim partijama. Time se dešava i taj privremeni ideološki preokret malograđanskih slojeva od nacionalizma ka liberalizmu, distancirajuci se od “kulturno zaostale, inferiorne i primitivne nacionalisitičke mase”.

No, iznenada se pojavila snaga koja ima dublju istorijsku dimenziju i koja je počela da ruži i ruši snove savremenog malograđanina. Globalna i temeljna kriza kapitalizma je krenula nemilosrdno da uništava malograđanske slojeve. S jedne strane to uništavanje je posljedica ogromnog skoka razvoja tehnologije, koja čini većinu ovih slojeva suvišnim u savremenom sistemu proizvodnje, dok sa druge strane je to pruzrokovano potrebom kapitalističke klase da spašava sopstvenu klasnu poziciju, prvenstveno kroz opštu militarizaciju i vođenjem stalnih ratova, a za to su im malograđanski slojevi i njihov “trošak” samo balast. Raznim sitnim kapitalistima, državnim činovnicima, profesorima, ljekarima, advokatima, novinarima itd…, sadašnja kriza kapitalizma ukida “privilegiju” na “dvojnost pozicije” i na taj njihov lažni elitistički sjaj, vršeći proletarizaciju i lumpenproletarizaciju malograđanskih slojeva. I to je najveća zasluga sadašnje krize kapitalizma. Diktatura kapitala ne ostavlja nikakav izbor malograđanskim slojevima, izuzev prihvatanja službe, i to robovske službe, u modernom fašizmu. Moraju postati na prvom mjestu vojnici, samo je pitanje u čijim redovima­proletarijata ili modernih fašista.

Smrt malograđanskom i globalnom fašizmu!

Godišnjica Oktobarske revolucije

Print Friendly, PDF & Email

Oktobarska revolucija u Rusiji bio je događaj koji otvorio novu epohu u istoriji ljudskog društva – epohu borbe obespravljenih masa protiv kapitalizma i za stvaranje društva koje će se zasnivati na vladavini radničke klase najširih slojeva i u kojem će se ukidati svi oblici ekspolatacije, neravnopravnosti i političke dominacije. Sa tom revolucijom započinje globalni istorijski proces socijalističkih preobražaja društava koji se mogu usporiti, ali koje je nemoguće zaustaviti.

Danas godišnjicu pobedonosne Oktobarske revolucije obilježavamo u trenucima kada se cio svijet suočava sa pokušajima da se točak istoriji vrati unazad, ali i u trenucima kada se borba za ciljeve postavljeni tom revolucijom sve više nameće najširim masama kao jedini put za oslobođenje iz stanja u kome se nalaze.

Istrajavanje na ideji

Print Friendly, PDF & Email

Jednom je rečeno da sve velike ideje na ovaj svijet dolaze na glinenim nogama. To nam je poznato iz istorije ove civilizacije, a praksa i danas to potvrđuje. Teško je biti vijesnik, pionir, u bilo kojem obliku ljudske djelatnosti. Vjesnici su uvijek prvi na udaru. Ne uklapaju se i štrče – opasni su za postojeće, kako god se okrene. No, oni moraju biti spremni da podnesu sve te udare, bez obzira na cijenu koja se plaća, i koja je najčešće vrlo bolna – nepriznavanja i ponižavanja; uništeni lični životi i porodice; zatvori i pogibije. Treba sve to izdržati, a može se jedino ako si ubijeđen u ispravnost ideje, odnosno ako se ona potvrđuje u praksi. U suprotnom je to naučno neutemeljenje, umjetnički ili politički promašaj, ili čak fanatizam koji vodi u slijepu ulicu…

Onima koji su se u protekla dva i po vijeka bavili marksističko­lenjinističkom idejom trebao je taj pionirski napor da je iznesu na svijetlost dana, da je približe masama, i da je odbrane od svih pokušaja nepriznavanja, minimiziranja, zabrane i uništenja.

Borba za marksističko­lenjinističku ideju je ponovo aktuelna, iako je samo prije par decenija izgledalo sasvim drugačije. To je rezultat istorijske nužnosti, krize sadašnjeg svijeta kapitalizma, ali i kao posljedica borbe onih koji su bili najviše ubijeđeni i spremni da brane m­l ideju. Pomenimo samo neke u ovom trenutku, kao što je kurdski pokret, turski revolucionari pokret, maoistički pokret Indije i Filipina, pokreti u Kolumbiji, Peruu i Meksiku, grupe urbane gerile po Evropi. I sve ih je više i više. A samo par decenija unazad to su bile male grupe izolovane od masa, ali koje su uporno insistirale na odbrani ideje, potpuno ubijeđeni da ona korespondira sa samim tokom istorije. I oni su u toj prvoj fazi uvijek označavani kao teroristi, sektaši, proganjani su i ubijani od režima, dok su sa druge strane žigosani i od onih koji su takođe nosili iste zastave i simbole, ali nisu imali snage i smijelosti da istrajavaju. Ti drugi nisu nisu izdržali test istorije i nestajali su sa političke scene ili danas služe samom kapitalizmu kao sporedni dekor u pokušajima unošenja smutnje u pobunjenim masama. Danas se ponovo visoko vije crveni barjak, ali u rukama boraca revolucionara. I odjednom se m­l ideja počinje činiti mnogo jačom nego što je stari svijet želio to predstaviti. Ponovo počinju da jačaju shvatanja da se kroz tu ideju može odbraniti ovaj svijet kako ne bi potonuo u varvarstvo – u lanac neprekidnih ratova koji pokreću imperijalisti radi očuvanja svojih pozicija i radi odbrane jednog svijeta koji je već rekao sve dobro što je imao da kaže i sada proizvodi samo zlo. I to proizvođenje zla, mora buditi i pojedinačnu i grupnu želju masa da se suprotstave takvom svijetu. Zato će se pojedinci i obespravljene klase i mase sve više „naoružavati“ sa idejama koje u u sebi nose najviše toga ljudskog – ravnopravnosti i slobode, ukidanje svih oblika ekonomske eksplotacije i političke dominacije. Ne treba ponavljati da će se i same ove ideje poslije ostvarenja te istorijske nužnosti, naći u muzeju starina zajednosa kapitalizmom i njegovom privatnom svojinom i državom. Normalno, ako svijet do tada pretekne i mi u njemu…

Stajanjem po strani se ne može braniti ideja. Ona se danas brani na frontovima i sa puškom u ruci. Ako nisi spreman za pušku, onda kroz organizovani rad u pokretu koji zagovara rušenje diktature kapitala. Ako nisi spreman za organizovani politički rad, onda čini bar neke pokušaje suprotstavljanja tom svijetu neslobode. A ako nisi spreman ni za to, onda ćuti i ne kukaj, jer si saveznik sistema i sukrivac stanja. Sukrivac si zato što nemaš posao; što plaćaš školovanje; ne možeš se liječiti, što ne možeš više izdržati taj pritisak i teror na poslu; što te svaki dan ponižavaju i otimaju sve više, što pristaješ na laž i sam lažeš… Onda pristaješ da budeš robom – jeftinom robom, robe!

Nikad robom!
Jedino revolucijom!