Month: September 2014

Negdje s kraja zime i naznakom proljeća, kao neki znak, progovorile su bosanske mase svom silinom. I pokazale su šta misle o sistemu koji ih svakodnevno pritiska sa svom svitom tih političara, ratnim profterima, korupcionašima, obijesnim – lopovima. I gorjelo je, dobro je gorjelo. A onda je sve stalo. Uspjeli su oni koji znaju kako se vlada da to kanališu u neke jalove forme poput tzv. plenuma. Negdje se izgubila ta silna energija. Znamo već i zašto. Znamo da nije bilo snage koja će povesti te pobunjene mase.

No, uslovi se nisu promijenili, čak su i gori. Imperijalisti ponovo grakću, dajući do znanja ko ima pravo na Bosnu. Dok ruski imperijalisti gledaju sa svojim poslušnicim da je rascijepe, američki da je pretvore u svoj vojni poligon, a neki treći pokušavaju da se uguraju svojom unitarizacijom za svoje male imperijalne interese. Postoje i oni koji hoće da je podvrgnu nekim ”zakonima” koji su suprotni ne samo interesima naroda BiH, nego samoj civilizaciji – i zapadnoj i istočnoj i svakoj ljudskoj. I svi oni su zlo, opasno zlo za narod BiH. Oni svojim postojanjem i opstajanjem samo ubrzavaju veće zlo koje se može ponovo nadviti nad BiH.

Predstojeći izbori su poseban test za bosanske mase. Izalazak na izbore je izdaja pobune masa u BiH . Izalazak na izbore je u službi kolonizator a i porobljivača BIH, onih koji bi da je dijele ili da uređuju po aršinima sopstvenih pljačkaških interesa bilo da se oni sprovode u ime “srpstva i hrvatstva, zapadnih vrijednosti i EU, ili očuvanja bošnjačkog i muslimanskog identiteta“. Sve to oni čine radi služenja okupatoru – vojnom i finansijskom, jer znaju da zavise samo od njihove volje. Sve je to i radi očuvanja fotelja i pljačkaških interesa bande političara. Zato jedni u predizbornoj kampanji u BiH pozivaju u pomoć Tita i boga zajedno, drugi evropski život i da su zapadni imperijalisti baš njih odabrali da “usreće BiH”, treći igraju na religijska osjećanja masa, četvrti nacionalističkom retorikom…

A gdje su tu predstavnici onih koji su izašli na ulice, da pale i ruše sistem? Gdje je tu bosanska mladost koja je progovorila svom silinom. Njih nema! Nema ni njihovih predstavnika. I ne treba da ih bude. Njih treba da bude u nekim drugim pričama. I nek se spremaju za put bez povratka, ako im je stalo do Bosne. A i ne mora do Bosne, ali mora do sopstvenog života. Da budu slobodni ljudi. I da žive! Da mogu da žive!

ZAPIS O ZEMLJI
Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki
A kto je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je
Ta
Bosna
Rekti
A zapitan odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna
Od
Sna
Mak Dizdar

Poznato je, da je Francuska buržoaska revolucija srušila stari feudalni poredak u Evropi i da su se pojavile nove klase. Ekonomsku i političku moć je posjedovala buržoazija, dok se oslobođeno seljaštvo i radništvo u usponu borilo da stekne neka svoja osnovna prava. Poslije kratkotrajnog saveza među tim klasama, nastavljena je krvava klasna bitka, i koja traje do današnjih dana. Poslije početne apsolutne vlasti buržoazije, činilo se da će kapitalistički poredak vječno trajati. Onda su seljaci i radnici uzvratili svojim revolucijama i izgradnjom društva u kojem su oni imali političku i ekonomsku moć i prava. Sa pobjedom Oktobarske i Kineske revolucije opet se činilo da je kapitalizam već izgubio bitku. No, kapitalistički sistem se pregrupisao i putem fašizma i vođenjem stalnih ratova pokušao je održati svoje pozicije. Porazi koje su doživjeli tzv. socijalistički sistemi s krajem XX vijeka, u prvom trenutku ponovo su aktuelizovali ideju da je “komunizam mrtav” , a što znači da nema besklasnog društva i da se mora znati“ rad, red i poredak”. No, i to je kratko trajalo. Kapitalizam se našao u strahovitoj krizi, najgoroj do sada, i koja ozbiljno prijeti izbijanjem opšteg rata, pa čak i uništenjem čovječanstva. Izgleda kao da je nastupio period opšteg haosa.

Na prostoru Balkana trenutno su svi režimi u suštini marionetski.Vlast drže sitne sluge krupnog multinacionalnog kapitala, koji zbog svoje sićušnosti i poniznosti spram gospodara, vole da se na svojim malim državnim feudima predstavljaju u “veličini”, diveći se sami sebi i svojoj trenutnoj moći, jer nemaju sile koja im se ozbiljnije suprotstavlja. Nema sile koja će ih objesiti da vise na Terezijama, Markovom trgu , Baščaršiji, na sred Podgorice, Prištine, Taksima u Istambulu, Sofiji, Atini…

No, dok se ne desi da razni vlastodršci vise po trgovima glavnih gradova, a visiće, neophodno je pomagati masama da što prije odbace cjelokupni sistem koji im je na grbači. Razbiti svijest da je kapitalistički svijet jedino moguć, a zatim krenuti da se ruše sve poluge na kojima on počiva. A jedna od tih poluga je svakako nametnuta svijest da je potrebno učestvovati u nekakvoj “političkoj utakmici” u izborima i buržoaskom parlamentarnom sistemu. Stvara se predstava o nekakvoj vlasti i opoziciji, kao da je to od suštinske važnosti za život naroda. A radi se o dvije ili više grupa političkih bandita koji se uvijek bore oko istog, i u okviru istog sistema i istih društvenih i političkih odnosa. Znači i vlast i “opozicija” se bore u okviru kapitalističkog sistema i kapitalističkih društvenih odnosa. Oni ne žele da izađu izvan tog sistema, i vrlo dobro se osjećaju u njemu, za razliku od većine osiromašenih i obepravljenih dijelova društva, koji su faktičke svojim položajem stalno izvan sistema. Podržavati bilo koju vlast ili tzv. opoziciju u okvirukapitalističke diktature je zločin sam po sebi. To je ruganje samom sebi, svom položaju i ljudskom dostojanstvu.

Posebno zanimljivo je ponašanje sindikalnih ili tzv. ljevičarskih organizacija koji bi, bar danas, trebali zagovarati rušenje diktature kapitala. Ne, oni su saveznici sistema. Oni su ti koji stalno sprečavaju radikalniji nastup masa prema sistemu i zato su nagrađeni od samog sistema. I zato, zbog njihovog kukavičluka i potkupljenosti, prvo njih treba nemilosrdno gaziti. Odavno je nastupio istorijski trenutak kad se učešće u samom sistemu mora smatrati činom izdaje – izdaje klasne borbe i interesa proletarijata. Biti neprijateljem sistema je danas ne samo izazov, nego i obaveza – „patriotska dužnost“ svih onih koji nemaju i svih onih kojima je dosta “i nepravde i svega”.

No, biti neprijateljem sistema ne znači odbacivanje i pozitivnih tekovina tog kapitalističkog društva, poput nekih oblika neposredne demokaratije, npr. referenduma. Tako bi se i neprijatelji sistema mogli zalagati za postavljanje jednog referendumskog pitanja : Da li ste za ukidanje privatne svojine?

Pa ako većina na referendumu bude protiv, onda nek ostane sadašnji kapitalistički sitem koji počiva na “svetosti privatne svojine” kao uzroka svog zla na ovom svijetu. No, ako većina bude za, onda će se politička vlast i društveni odnosi graditi na nekim drugim osnovama i “svetosti” neke zajedničke svojine. Ovo izgleda previše naivno i pomalo suludo, kao što je na početku izgledalo naivno i suludo kada je mlada buržoazija rušila feudalni poredak i ukidala osnove tog društva. I kada je giljotina radila non­stop po vratovima plemića i kraljevske kamarile, a koji nisu htjeli dobrovoljno prihvatiti “modernost” i “novi svijet”.

Ne treba posebno podsjećati da su i narodi Balkana već jednom postavili ovo pitanje i pozitivno odgovorili na “referendumu”.

Kako doći do trenutka kada će mase moći zahtjevati postavljanje ovog gore pitanja je ona “sitnica” koja dijeli opoziciju od neprijatelja sistema, lažnu ljevicu od revolucionarne ljevice.

Srušiti svijet nepravde i neslobode!
Srušiti diktaturu kapitala!
Jedino revolucijom!

O narodu se može govoriti na dva načina – stoka, koja je zaslužila da bude gažena, i o njegovoj snazi da u određenim istorijskim trenucima napravi istorijski iskorak. U prvom slučaju se govori o stoci koja je spremna da služi, prašta i ulizuje se svojim vlastodršcima. I to nije karakteristično samo za Srbe, Bošnjake, Hrvate, Albance… To je nešto univerzalno. Samo su forme tog sluganstva različite. I to traje dok se ne stvore određene istorijske okolnosti, odnosno, kako bi neki rekli, dok stepen klasnih protivrječnosti ne dođe do pucanja.

Poznata je epska pjesma „Početak bune protiv dahija“ kada sveci pozivaju sedam puta srpski narod, raju, na pobunu protiv dahija, ali se oni ne usuđuju na taj čin, iako je njihov položaj bio takav da se zlo više nije moglo trpiti. Da bi se narod pokrenuo iz svog stanja letargije i pasivnosti, potrebna su dva uslova: da je stanje postalo neizdrživo i da postoje ljudi, organizacije, pokret koji će to nezadovoljstvo i očaj kod masa iskoristiti da ih pokrene samo u jednom smjeru – na pobunu . Ukoliko nisu ispunjena oba elementa, stanje apatije i beznađa može potrajati decenijama.

Pobuna je univerzalno ljudsko pravo i niko ga ne može oduzeti ljudima, ma kakvi zakoni bili, ma kakve prijetnje i ma kakva se diktatura i represija sprovodila. To je jednostavno sastavni dio ljudskog oslobođenja, njegove težnje da bude slobodno biće.

Da li je normalno da se stopa nezaposlenosti na ovim prostorima Balkana uglavnom kreće oko 30%, a negdje i oko 50%?

Da li je normalno da narod nema pravo na besplatno liječenje i školovanje, pravo na krov nad glavom, već da crkava baš kao stoka; da toliko pametne i sposobne djece ostane uništeno, da vlada demografska kuga jer nemaju niti krov nad glavom niti posao… ?

Da li je normalno da radnici pristaju da im se uskraćuju neka prava koja su imali prije stotinu godina (pravo na štrajk, sindikalno organizovanje, pravo na redovnu platu, osmočasovno radno vrijeme itd.)?

Da li je normalno da bande kapitalista i političara ne polažu račune nikome?

Da li je normalno da bande globalnih kapitalista uzimaju sve što se uzeti može, bez ikakvog otpora i uz pomoć domaćih političara?

Da li je normalno da su ljudi dovedeni u položaj da prodaju svoje dostojanstvo da bi ostvarili neku, čak i minimalnu, egzistenciju?

Da li je normalno da bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji?

Ništa tu nije normalno. I tome se mora stati nogom za vrat. Ko neće da bude rob mora da razmišlja samo o jednom univerzalnom pravu – o svom pravu na pobunu i borbu, individualnu ili zajedničku. U suprotnom, svako od nas je niko i ništa, samo jedan prolazni dio sistema, sluga ili rob kako priliči takvom podređenom stavu.

Imali smo na početku godine pobunu masa u BiH, ali nije bilo snage koja bi ih predvodila ka njihovim osnovnim ciljevima, pa su vlastodršci uspjeli da prežive.

Pobuna je čin oslobođenja i to je jedini trenutak kada smo iznad, na nivou svjesti da smo to što jesmo. Kada smo slobodni ljudi i kada se nećemo stidjeti što smo postojali. No, pobuna je ništa ukoliko je stihijska, neorganizovana i kada nije usmjerena ka jasnom cilju.

Oni koji pozivaju na pobunu moraju biti u prvim redovima, za prava klase i slojeva koje zastupaju. Oni prvi treba da, najprije svojim primjerom, pokažu da pobuna ima smisla. I tada je sa pravom možemo nazvati – narodna, klasna, radnička, revolucionarna!

Postojeće suprotnosti u jednom društvu moguće je prevazići sintezom koja nadilazi njihova istorijska ograničenja. U jednom periodu je za prevazilaženje nacionalnih suprotnosti među pojedenim balkanskim narodima ta sinteza bila ideja jugoslovenstva. Danas je to ideja balkanskog pokreta optora. Ta ideja mora u sebi sadržati klicu revolucionarnih promjena i ukidanja kapitalističkih odnosa kako bi je obespravljene mase prihvatile. Samom svojom postavkom ova ideja se direktno suprostavlja interesima imperijalista i njihovih marionetskih režima. I ne treba sumnjati da će odgovor na njeno jačanje biti povećana represija koju ce vršiti sve države na Balkanu uz obilatu pomoć stranih imperijalista.

Jačanje ideje o balkanskom pokretu otpora i jačanje samog pokreta može biti ona varnica koji bi još više pomogla rasplamsavanju revolucionarnog otpora u samoj Evropi. Da li je balkanski pokret otpora ona karika koja nedostaje probuđenim evropskim masama da sruše kapitalizam je pitanje na koje se neće dugo čekati odgovor, ili bolje – da li je revolucija u Evropi danas uopšte i moguća bez prethodnog stvaranja balkanskog pokreta otpora? U stvari, evropski, a samim tim i balkanski narodi, stavljeni su pred izbor – ili da idu ka revoluciji, ili će biti gurnuti u još strašnije ratove za koje se imperijalisti ubrzano pripremaju.

Širenje snažne propagande među narodnim masama o potrebi da same upravljaju sopstvenim resursima, o potrebi protjerivanja bankarskih zelenaša, o potrebi odlaska NATO trupa sa Balkana, uz prateće političko raskrinkavanje kolaboracionista, početni je korak tog oslobođenja. Stvaranjem narodog pokreta otpora na Balkanu bi se još više vezale ruke imperijalistima i pospešili revolucionarni procesi u drugim djelovima Evrope, odnosno stvorile se pretpostavke za izbijanje antikapitalističkih revolucija. Partija rada je zbog toga u periodu koji je iza nas isticala, a i danas to čini, sledecu parolu: Balkan balkanskim narodima!

Mase na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana su već jednom pokazale da mogu izvesti socijalisitičke revolucije, ukiniti osnove kapitaliastičkog sistema i organizovati društva gjde su najširi slojevi društva (ogromna većina) imala veća prava i bolje socijalne uslove za život nego što je to danas. To će se neminovno ponovo desiti – u drugim uslovima, na višem stupnju i sa još pravednijim društvenim odnosima. Stvaranje revolucionarnog subjekta, širenje svijesti o potrebi rušenja diktature kapitala i vodjenje klasnih bitaka nije samo izraz našeg djelovanja i naših želja. To je zakonitost istorije.

Partija rada poziva najborbenije predstavnike drustva, koji ne pristaju na poniženje, tlačenje, siromaštvo i neslobodu, da stupaju u njene redove.