Month: May 2014

U bivšoj (Titovoj) Jugoslaviji vojna sila, odnosno JNA, bila je stub samog sistema. Ona je služila za održanje vlasti vladajućoj partijskoj birokratiji u periodu tzv. Hladnog rata, ali je predstavljala i kohezioni faktor protiv nacionalističkih tendencija koje su pokušavale da razruše to društvo. Sa druge strane, pored JNA, u društvu je taj militarizam izražavan i kroz niz formi društvenog organizovanja, koji su imali i tu dodatnu funkciju – da drušvo skladnije funkcioniše. Omladina je bila podučavana u školama kroz predmet ONO (opštenarodna odbrana), postojala je i društvena (civilna) zaštita na koju su i babe morala da idu, obučavajući narod za vanredne situacije. Sve ove forme su se pokazale efikasnim, posebno tokom prirodnih katastrofa ili nepogoda koje bi zadesile Jugoslaviju.

No, raspad JNA i njeno sramno i zločinačko pretvaranje od opštejugoslovenske sile u službu militantnog velikosrpkog nacionalizma je imalo dalekosežne posedice na sukobe na teritoriji bivše Jugoslavije. Ovde je sada sporedno pitanje da li su Jugoslavija i JNA mogle opstati, već je akcenat na činjenici da je raspad JNA ubrzao dalje urušavanje Jugoslavije i ubrzao ratove na njenim prostorima.

No, poslije završetka ratova i dolaska moćnije militarističke sile na ovim prostorima – NATO pakta, činilo se da je nastupila era tzv. civilnog društva, i da nema potrebe za militarizacijom. Ukinuta je vojna obaveza. Vojska je svedena na pokaznu vježbu, dok su sve tzv. duštvene forme organizovanja od društvene samozaštite i civilne zaštite itd…, odavno već bile zbrisane i zaboravljene. Te forme nisu bile potrebne najezdi pljačkaša u uništavanju svih oblika socijalizma – tzv. privatizacijom svega, koja je u stvari sinonim za pljačku, bolje reći razbojništvo.

Međutim, ovakvo stanje bilo je samo u prvom trenutku u interesu imperijalista. Ubrzo se pokazalo da im fali vojnika koji će da ginu za njihove interese po svijetu, a takođe su i sami marionetski režimi pokazivali sve veću želju da im se dopusti što veća militarizacija. I na kraju se to dogodilo u predvečerju globalnog sukoba. Marionetskim režimima je dozvoljeno da se ubrzano militarizuju. Normalno, pod komandom NATO pakta.

Zato je počela ta propaganda putem masovnih medija o vojsci i njenoj “uzvišenoj ulozi”. I mladi su pohrlili za parčetom hljeba. Sa druge strane u vojsci je dozvoljen upliv vjerske institucije, kako bi se ojačao taj militarizam i vezali te nesretne vojnike preko “duhovnih spona”.

Najnovije prirodne katastrofe, koje su zadesile područje bivše Jugoslavije, stvorile su uslove za dalji zamajac toj militarizaciji.

Prirodna katastrofa je pokazala sve što je unisteno u tzv. socijalizmu. Prije svega – nesposobnost da organizuju društvo da skladno funkcioniše. Ta nesposobnost nije izazvana siromaštvom ovih država. Ta nesposobnost proističe iz prirode samog kapitalastičkog sistema koji je na djelu. Priroda tog sistema je da proizvodi stalno haos – krize, nezaposlenost, socijalne sukobe, uništenje čovjekove okoline, ratove… U stvari, jedino je haos slamka spasa pomoću koje jedan umirući sistem pokušava da opstane. No, ova nesposobnost u sadašnjoj situaciji je ujedno i dobra prilika za dalju militarizaciju sitema. Tako se već predlaže ponovo uvođenje nekog oblika ONO u školama, kako bi se omladina pripremila da služi jednom militarističkom, bolje reći budućem fašističkom sistemu, a sve u službi imperijalističkih gospodara.

Postavlja se jednostavno pitanje – protiv koga se to priprema i militarizuje društvo u svim zemljama bivše Jugoslavije? Odgovor je jednostavan –protiv drugih imperijalista ili pobune narodnih masa.

U čemu se ogleda taj oblik militarizaacije, bolje reći fašizacije društva?

Prije svega u sve većoj kontroli društvenog života putem propagande i potpune medijske kontrole; prelaska iz oblika višepartijnosti u jednopartijnost, odnosno iz jednopartijnosti u voluntarizam “vođa” (Vučić, Đukanović, Dodik itd); potpuna pravna nesigurnost (svako može biti uhapšen iz bilo kojih razloga), jačanje uloge policije, upotreba vojske i lumpenrpoletarijata i tzv. navijačkih skupina za potrebe režima itd. Jedino što sprečava ubrzanu militarizaciju svih zemlaja bivše Jugoslavije je upravo to ekonomsko beznađe i haos u kome se nalaze. Oni nemaju sredstava da tu militarizaciju podignu na viši stepen. I ta militarizacija će u prvom redu zavisiti koliko im njihovi gospodari dodijele opreme i i stredstava.

Kako odgovoriti na ovu sve veću militarizaciju?

Razotkrivanjem suštine militarizma i jačanjem klasnog otpora i svih formi koje slabe sistem, a time stvaranjem najslabijih karika u tom lancu imperijalističkog ropstva. I na kraju, stvaranjem svoje narodne vojne sile koja će se suprotstavljati fašizaciji društva. Prije svega sile koja se regrutuje iz sirotinjskih četvrti, nezaposlenih i onih iz samog sistema koji ne pristaju na diktaturu kapitala. Narodne sile za borbu protiv represije sistema po gradskim četvrtima i demonstracijama.

Jedino revolucijom!

Namjera crnogorskih vlastodržaca da Crnu Goru uključe u NATO – najmoćniju terorističku organizaciju na svijetu, samo po sebi je zločin. Pravdanje vlastodržaca da je to u interesu stabilnosti Crne Gore, njenog prosperiteta i izraz realnog odnosa snaga u svijetu i regionu, alibi je za dalje učvršćenje diktature kapitala na ovim prostorima i podaništvo crnogorske vrhuške u cilju opstanka na vlasti.

Svrstavanje zemalja na Balkanu uz NATO i zapadne imperijaliste (bilo koje druge) je kratkovida politika koja ubrzava novi ciklus imperijalističkog sukobljavanja na samom Balkanu. I umjesto da balkanske države usmjeravaju svoje težnje ka nezavisnošću, plaćenička političke elite ih uvlače u sukob medju imperijalistima. Ovo je svakako posledica i nedostatka revolucionarnog pokreta medju balkanskim narodima i aktivnije antiimperijalističke i anti­NATO propagande.

Zato je agitacija i borba protiv uključivanja Crne Gore u NATO danas prvenstveni zadatak revolucionarne ljevice u Crnoj Gori, kao i širenje anti­NATO raspoloženja u masama Srbije, BiH, Kosova i Makedonije.

Mase već shvataju da je prisustvo NATO pakta na njihovoj teritoriji u službi zaštite pljačkaškog kapitalističkog poretka koji ih svakim danom čini siromašnijim i neslobodnijim. To shvatanje treba produbiti sa činjenicom da ih članstvo u NATO paktu uvlači i u direktan globalni sukob imperijalističkih sila, u kome će oni biti samo potrošna roba sa svojim životima, razrušenim domovima i egzilom po svijet. Ako i budu imali gdje pobjeći?

Zato je započeta propaganda protiv pristupanja NATO paktu u Crnoj Gori podsticaj potrebi njenih naroda za nezavisnošću i slobodom, i u interesu svih balkanskih naroda. Samim tim ova propaganda je uperena i protiv svih onih reakcionarnih i nacionalističkih snaga, posebno u Srbiji, Crnoj Gori i BiH, koje su peta kolona ruskih imeprijalista u pokušaju oživljavanja velikosrpske dominacije.

Za oslobođenje od NATO okupatora!
Smrt diktaturi kapitala!
Za zajednicu balkanskih naroda!

Nesreća koje je zadesila Srbiju, BiH i Hrvatsku sa ogromnim poplavama, pored šoka koji je nastao, zbog totalne nepripremljenosti ovih zemalja za ovakve situacije, pokrenula je izraze solidarnosti i želje da se pomogne svima u nevolji. I to je jedino dobro u svemu ovome što se dešavalo proteklih dana. Sve ostalo je politička predstava. Iznenada se javila ta druga “solidarnost”, posebno u Srbiji, proizvedena, lažna, glasna, puna patetike i licemerja. Sve radi tzv. političkog marektinga, građenja nekih pozicija ili dodvoravanja režimu. Ujedno je to idealna prilika vlastodršcima da trenutnu situaciju iskoriste, ne samo za učvršćenje na vlasti, nego i za trasiranje fašisoidnih odnosa. Zato su već uveliko izvršene pripreme – sprega krupnog kapitala i režima nikad nije bila bolja (nestade odjednom ono o borbi protiv korupcije); represivni aparat se dodatno ojačava; mediji su stavljeni pod kontrolu režima; poziva se na jedinstvo (sabornost ) oko vlasti (vodje).

Jedino što je istina, i koja nas pogađa posred čela je, da je narod stradao. Izgubili su kuće, useve… sve ono što su godinama sticali. I to ne bi bila tolika tragedija da žive u nekom drugom društvu u drugim odnosima i da znaju da ce to moći ponovo steći. No oni vrlo dobro znaju da je za njih to kraj. Da više nema onoga – samo da je zdravlja, pa ćemo sve ponovo steći. Sve je zatvoreno. Ovo društvo odavno ne daje nadu više ni mladima. Da bar oni mogu da grade svoj život i svoju budućnost. I šta onda mogu očekivati ovi nesrećenci što su ostali bez ičega? Ništa. Njima se već uzimalo stalno. Svakodnevno su im već krali od života.

Najgore u svemu ovome je što se banda vrlo dobro snalazi čak i ovakavoj situaciji. Već trasiraju neke buduće laži o obnovi i prosperitetu. Čak lansiraju priče o obnovu Jugoslavije, normalno njihove i po njihovoj mjeri, da bi oživjeli nadu kod naroda o boljem životu. Zato treba pozdraviti svaki gest optora, čak i u ovakvoj situaciji. Bar postavljati jednostavna pitanje – otkud njima tolike pare za “solidarnost”? Čije su to pare i čije su to fabrike? Čije je to sve? Njihovo? Da, biće, to njihovo i sve više njihovo, dok se ne javi sila da im stane nogom za vrat, i vrati narodu ono što je njegovo. Što je zajedničko!