Bande kapitalističkih plaćenika po Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i drugim gradovima bivše Jugoslavije su mislili da nema kraja poniženju i eksploataciji radničke klase. Mislili su da im moć novca, sila represivnog aparata i velike gazde spolja omogućuju lagodnu vladavinu. I da im je jedini problem kako će u zajedničkoj pljački (udruženom zločinačkom poduhvatu), pobijediti svoje rivale, koji hoće samo kao i i oni, bar malo. Za njih je radnička klasa samo statistički podatak, broj – koliko treba otpustiti, koliko im treba dati da prežive, koja im se još prava mogu uskratiti i ništa više. Istina, oni su u pravu. Ta radnička klasa je već decenijama dezorijentisana, gurnuta na marginu, bez skoro ikakvih prava i “bez zuba“, ali je sada je i gladna. Ta radnička klasa može postati bijesna; ta radnička klasa ako iskaže radničku solidarnost, može biti i opasna po samu vlast. Taj “ljudski i nepotrebni višak” neće tražiti samo zaostale plate, zdavstveno osiguranje… Može tražiti nazad fabrike, samu vlast za sebe. Zato , oprez! Stari metod obećanja i prijetnji u paketu najprije, kako opasni virus radničkih barikada i blokada ne bi počeo da se širi. Ako treba, koristiće se i sila, bilo plaćenih fašističkih batinaša, bilo specijanih policija, zbog ugrožavanja javnog reda, poretka i sve u interesu – građana, “poreskih obveznika”, Srbije, Hrvatske, BiH…
Naprijed, na barikade! Sa radnicima, a sa kime bi drugo. Ne sigurno sa pseudoljevičarskim intelektualnim mudroserima kojima su usta puna borbe protiv fašizma, ali nekako kapitalizam ne spominju ili ga spominju s pristojne distance. Naprijed u klasnu borbu! A gdje bi drugo! A i nema druge – htjeli to ili ne.
