Nakon najnovijeg protesta sindikalaca ispred vlade BiH pokazaće se da li su to usamljeni slučajevi iz nemoći birokratizovanih i instruiranih sindikata, ili je to početak progovaranja jedne druge Bosne. Progovaranje Bosne koja je protekle dvije decenije u ratnom glibežu ili u njegovim strahovitim posledicama, nesposobna da od raznih nacionalističkih i vjerskih podjela i jadnih političkih lidera dođe sebi i kaže koja je njezina stvarna muka. Očito da je vrijeme bede i svakodnevnog ljudskog poniženja učinilo svoje i da nailazi vrijeme kada se više nekakvim lažnim obećanjima i demagogijom neće moći kanalisati radničko, težačko nezadovoljstvo.
Iako i ovi sindikalni protesti pokazuju svu nemoć ovakvog organizovanja i borbe radništva BiH, a mogu biti i izraz novog manipulisanja radničkom mukom, oni su ipak i nagovještaj da će jednom morati progovoriti i prava Bosna. Bosna od ništa i od 300, 400 maraka. Bosna ratnih invalida i penzionera, radnika kojima je ostalo samo ime, nezoposlenih koji traže ono što ne mogu dobiti, mladih koji uče a ne znaju šta će im sve to…
Sindikati su sada zatražili usvajanje zakona o povezivanju radnog staža, finansijskoj konsolidaciji preduzeća, oduzimanju nelegalno stečene imovine, kao i zakona o koridoru Vc, šumama, koncesijama i drugih zakonskih rešenja koja bi trebala omogućiti otvaranje radova, novo zapošljavanje i punjenje budžeta.
Znači sindikati su, po običaju, na reformističkim pozicijama kao tampon u sistemu koji ne dozvoljava ozbiljniju klasnu borbu. Oni još prijete praznom puškom, zamajavajući radnike i udaljujući ih od stvarne klasne borbe i zahtjeva koji bi išli u pravcu rušenja samog nenarodnog režima. No dubina ekonomske krize će tjerati drugu Bosnu da se organizuje i pokrene iz učmalosti i beznađa. Isto tako, treba biti svjestan da će neuspjesi ovakvih sindikalnih protesta voditi i polarizaciji među samim demonstrantima. Tada će radnička solidarnost dobiti drugu i ozbiljniju formu. Neće biti dovoljno sama dići guzicu i doći na protest. Moraće se krenuti u istinsku klasnu borbu i sa višim ciljevima nego što se sada postavljaju.
Svakako da treba podržati ovakva radnička okupljanja, jer se oni po prvi put izdižu iznad parcijalnih zahtjeva pojedinih preduzeća i fabrika. Ohrabrenje je i najava novih okupljanja sa pretećim porukama vlastima poput:
“Ukoliko se ne opamete ganjat ćemo ih po ulicama, hvatati i dovesti pred lice pravde.”
No srce mladosti BiH već počinje da kuca nekim drugim otkucijem. Oni već shvataju da sindikalni protesti mogu zatalasti BiH, ali ne mogu promijeniti sam sistem. Zato oni, zbog opšte situacije u kojoj se nalaze, inspirisani pokretima masa po svijetu, počinju da sanjaju da dožive jedino za šta se ima smisla boriti – revoluciju! Revoluciji kako bi pred budućom svojom djecom mogli stati čista obraza i reći:
“Mi smo se za ovo borili i izborili.”
Živjela solidarnost radnika i nezaposlenih BiH!
Živjela revolucionarna mladost BiH!
