Partija rada je izvela akciju Rudar. Akcija je izvedena kod spomenika rudarima učesnicima bune u Tuzli, postavljanjem velikog transparenta s porukom: RUDARI ZNAJU – JEDINO REVOLUCIJOM!
Ova akcija je imala simbolički karakter s ciljem da podsjeti na Husinsku bunu iz 1920.godine kada su rudari pružili oružani otpor nasilju državnih organa u toku generalnog štrajka rudara Bosne i Hercegovine. Mada je štrajk izbio zbog vladinog kršenja sporazuma o visini nadnica, koji je ona sama postpisala, proglašen je subverzijom. U njemu je učestvovalo 7.000 rudara. Štrajkački odbor se pred najezdom vojske i žandarmerije povukao u Husino i sela kraj Tuzle. Pobuna je u krvi ugušena, pri čemu je poginulo sedam rudara, a više desetina ih je ranjeno. Husinska buna je zauvijek ostala primjer klasne borbe protiv nepravde i tlačenja, a oni koji su se odvažili da krenu stazama husinskih rudara već su jednom podarili narodu BiH slobodu i bolji život.
No akcija PR je imali i cilj da pokaže da su danas rudari i ostali obespravljeni u BiH dovedeni u materijalni i društveni položaj sličan onom u kome su bili i husinski rudari na početku prošlog vijeka. Prezrenje koje ispoljava vladajuća elita u BiH prema patnji osiromašenih masa, brinući se isključivo za svoje lopovske guzice, najbolja je garancija da će se započeta borba husinskih rudara nastavljati stalno u nekadašnjim i u novim oblicima, sve dok se ne sruši poredak koji je suprotan svemu što je ljudsko.
PR ne samo da ne priznaje poredak u BiH, nego ima za cilj da ga nesprestalno ruši. Pobuna masa širom svijeta, koje se sa neviđenom klasnom mržnjom odnose prema korumpiranim i dikatatorskim režimima, pravac je kojima treba ići i u borbu protiv sadašnje nacionalističke i pljačkaške elite kako u Sarajevu, tako i Banja Luci, Mostaru… To se odnosi i na ostale marionetske režime širom bivše Jugoslavije koji pod diktaturom domaćeg i svjetskog kapitala drže u pokornosti narodne mase.
PR će nastaviti svoje akcije kako bi u masama jačala svijesti o potrebi većeg otpora radnika, nezaposlenih i mladih postojećem kapitalističkom sistemu s ciljem vođenja klasnog rata.
PR poziva obespravljene, slobodoumne i borbene aktiviste iz svih naroda BIH da je podrže u njenom djelovanju.
Partija rada je u Beogradu izvela akciju 27. mart.
Na vise nadvožnjaka su okačeni transparenti na kojima je pisalo:
Bolje grob nego NATO rob! Život, stoko kapitalistička! Klasnom borbom do klasnog rata! Nikad robom! Ne NATO – Ne Rusija – Slobodna Srbija! Motkom – političare, tajkune, “patriote”, fašiste…
Akcija je izvedena na 70godišnjicu velikih demonstracija u Beogradu i drugim gradovima Jugoslavije, a povodom pristupanja države Trojnom paktu. Tada je progovorio slobodarski duh naših naroda, koji je vodio pobedonosnoj borbi za oslobođenje zemlje.
Danas su narodi bivše Jugoslavije dovedeni u ponižavajući položaj. Svakodnevno ih gaze i pljačkaju marionetski režimi po diktatu svetskog kapitala, onog sa Zapada, ali i onog sa Istoka. Domaće krvopije i smutljivci su, u cilju ostajanja na vlasti, napravaili novi pakt sa međunarodnim zlikovcima, i već poslušno učestvuju u ratu protiv naroda sveta. Pri tome se doziranim nacionalizmom, kao i potkupljenim sindikatima, ne dozvoljava ozbiljnije okupljanje obespravljenih masa na klasnoj osnovi. Po potrebi se koriste i sva sredstva neoliberalna diktatura za gušenje slobodoumlja, uz negovanje i držanje na uzdi rezervnih ešalona fašističkog ološa.
No mase su se pokrenule i na prostoru bivše Jugoslavije. Antikapitalističko, antiimperijalističko i antifašističko raspoloženje među omladinom raste. I to marionetski režimi, posebno u Srbiji i Hrvatskoj, ne mogu više zaustaviti. Zato treba očekivati dalje jačanje diktature kapitala i fašizaciju režima, uz sve veće uplitanje imperijalističkih sila.
PR poziva mlade da joj pomognu u njenim aktivnostima, jačajući slobodarski duh naših naroda.
U Srbiji se zahuktava predizborna kampanja. Psi opštenarodne pljačke, bilo da se nazivaju pozicijom ili opozicijom, raznim međusobnim dogovorima pokušavaju da nastave sa dosadašnjom praksom otimanja budućnosti sopstvenom narodu. Istovremeno kod njih svih postoji izvestan strah da bi se pokreti masa u svetu mogli preliti i na ulice gradova Srbije. Oni će se truditi da izbori što pre prođu, kako bi sve u suštini ostalo isto, jer to odgovara svim političkim partijama. Zato je i budžet za narednu godinu u Srbiji napravljen tako da zadovolji samo one koji mogu trenutno ugrožavati postojeći sistem, a to su srednji slojevi. On nije pravljen za poboljšanje položaja radništva koje svakodnevno ostaje u sve većem broju bez posla, već za policajce, državne činovnike, sve one koji su na “državnim jaslama” i koji su najbolji branitelji postojećeg poretka. Ta srednja klasa je ta koja se buni u okviru postojećeg sistema, čuvajući njegove temelje, jer time najbolje čuva svoju poziciju. Tako da imamo paradoksalnu situaciju da su umesto radnika policajci u štrajku i na ulici u protestu; korupciju koja je proglašena za najveće zlom sistema, dok se istovremeno za sve slučajeve krupnog kriminala ubrzano štancuju “oproštajnice grehova” – dogovor o otkupu grehova ili kupovina kućnog pritvora koji nikog ne obavezuje; masovne ubice i ratne zločince čije su knjige bestseleri; sirotinju nad čijom se nesrećom prave uspešne tv emisije. I sve to podržava ta srednja klasa koja je za Kosovo u Srbiji ali i za Evropu. Ona je nešto između – prilagodljivo. Ona malo protestuje, malo se etablira u sistem, malo krade i malo protestuje protiv korupcije. Ona je servilna i “prkosna”. Ona je infuzija kapitalističkog sistema. Ona je oslonac izborne mašine.
Ali mase su se u svetu pokrenule i to niko više ne može zaustaviti, sem sposobnosti kapitalizma da ih gurne u svetski rat, odnosno uvede jezivu diktaturu modernog fašizma. I jedino čime se bavi vladajući establišment po evropskim državama je da osluškuju huk masa, odnosno da gleda › [8] »kako će sačuvati svoj kapital. Oni malo odvažniji kleče pred fašističkim ikonama nadajući se da to jedino može spasiti Evropu.
U tom svom sveopštem metežu pseudolevičari, uglavnom sastavljeni od tih istih srednjih slojeva i sa istom malograđanskom svešću, izvode razne performanse i demonstracije sa pokličima o konačnom krahu kapitalizma – pod uslovom da on sam odšeta sa istorijske scene…
Nek pucaju okovi starog sveta! Neka cveta sto različitih pokreta masa! Nek jača revolucionarni pokret! Smrt kapitalizmu!
Narodi na Balkanu su dovedeni u novi položaj neokolonijalnog ropstva. I dok se predstavnici političkih elita po balkanskim državama kočopere u lažnoj ozbiljnosti sa srednjovekovnim zastavama, grbovima, restauriranim dvorovima, „nacionalnim ponosom“, ali i sa istančanim osjećajem za profit, pljačku, surovu eksplotaciju, i sa malogradjanskim žalopojkama nad teškim životom svog naroda, u stvarnom odnosu političkih snaga oni skoro ne predstavljaju ništa. Oni su obični poslušnici krupnog multinacionalnog kapitala. Narod bio rekao – krpe. Zato se ove krpe i ponašaju kako im se kaže, odnosno i potpisuju tamo gde im se uperi prstom. Sve ostalo je obična predstava za narod. Najbolji primjer za to je način na koji su su pod pritiskom močnih režimski predstavnici Beograda i Prištine došli do najnovijeg dogovora.
U Srbiji se decenijama potpiruje mržnja prema drugim narodima, a posebno albanskom, prema kome se većina odnosi sa kolonizatorskim prezirom. Slom militantnog velikosrpskog nacionalizma, izazvan spoljnom silom, nije doveo do poraza samog nacionalizma u Srbiji. Njegova snažna prisutnost nije samo rezultat istorijskog nasleđa, realiteta klasnih odnosa i trenutnog stepena razvijenosti, već se on permanentno prozvodi i neguje od strane samog režima. Ta poizvodnja nacionalizima je u funkciji održanja režima na vlasti, u sprečavanju radikalnijih socijalnih pokreta, ali i kao prelazna faza ka legalizaciji fašizma. To je i dio odgovora zašto opstaju sve te fašističke organizacije, a sama vlast je sve manje „gadljiva“ na fašističke „ispade“. Slično se ponaša i vladajuća elita u i Prištini. Činjenica da za albanske mase borba za nacionalnog oslobođenja nije dovedena do kraja koristi se kao sredsvo za održanje na vlasti, iako su socijane prilike u društvu izuzetno teške.
Situacija u BiH, Crnoj Gori, Makedoniji je ista. I tu političke elite shvataju da je za njih isplativo da se još igra na proizvedene podjele, bilo da je to podijeljenost po entitetima u BiH, srpskocrnogrskoj podjeli u Crnoj Gori, albanskomakedonskoj u Makedoniji.Međutim, ne može se socijalno nezadovoljstvo stalno guštiti potpirivanjem nacionalizma. Kod srpskih, albanskih, bošnjačkih, makedonskih, crnogorskih, hrvatskih, a da se ne govori o grčkim masama, prodire svijest da je „njihova“ teritorija, država i nacionalni ponos izgubljen u korist novih kolonizatora čije su banke, krediti i dugovi peta kolona, okupatorska čizma i preki sudovi sa spremljenom omčom oko vrata. I ta probuđena svijest će jačati iz dana u dan, postajući osnov za razvoj nove političke alternative, a što će sa druge strane ojačati i fašizam kao sredstvo odbrane režima i kapitalističkih odnosa uopšte.
U postojećim uslovima još teže je kod masa razviti ideju da se narodi Balkana samo ujedinjeni mogu suprotstavljati savremenim kolonizatorima. I ta ideja o ujedinjenju balkanksih naroda, ali ne kao novo ropstvo pod diktatom modernog fašizma, tek je u povoju. Ona ima moćne protivnike kako u modernom fašizmu, koji je danas skoro zaokruženi totalitarni ideološki sistem neoliberalnog kapitalizma, tako i u primitivnom domaćem fašizmu i klerofašizmu. No svi ovi „domaći“ , bez obzira na svoje histerične urlike protiv modernog fašizma, u suštini su zavisni od njega, i koji ih svojom silinom i istorijskom nužnošću nadjačava i podvodi pod svoje ciljeve.
Sa druge strane, obespravljene mase na globalnom nivou su se pokrenule i pružaju sve veći otpor modernom fašizmu, jer je to uslov njihovog opstanka i slobode. Refleks te globalne pobune će se nužno odraziti i na narode Balkana, ma koliko oni to u ovom trenutku željeli ili ne. To će biti i ogroman zadatak za mase na Balkanu – stati u red pobunjenih naroda kao svoja istorijska obaveza i čast, kao imperativ slobode.
Stvaranje balkanskog pokreta otpora je istorijska neminovnost, i on će se izgraditi na principima jednog novog svijeta koji u sebi neće sadržati poglede patrijarhalnog svijeta i zakonitosti kapitalističkog ropstva i eksploatacije. Taj pokret će se suprotstaviti modernom fašizmu čiji je cilj potpuna dominacija i kontrola masa i naroda. To suprotstvljanje će nositi u sebi i surpotstavaljanje svim onim konzervativnim snagama koji su relikt tog svijeta i koji moderni fašizam koristi kao pomoćna sredstva radi lakšeg ostvarenja svojih ciljeva, poput religijske zatucanosti ili raznih, masovnih podkulturnih sadržaja.
Realnost temeljne krize kapitalizma će učiniti besmislenim sve otrcane ideje o mogućnosti reforme kapitalizma, a koju sve tiše zagovaraju predstavnici srednjih slojeva istjerani na čistinu silinom ekonomske krize.
Stvaranjem pokreta optora na Balkanu podrazumijeva i nestanak ljevičarske grupe i partije koji su danas surogati istinskog revoluciornog pokreta. Oni su samo tanka pokorica iluzije koja će se lako razbiti pred silinom pobuna narodnih masa.
Praksa klasnih borbi nas uči da će domaći kapitalisti i političari biti i te kako brutalni u obrani sopstvenih pozicija i pozicija multinacionalnog kapitala. Oni su stvorili represivnu silu i svakodnevno se radi da se ona ojača. Na lancu se u rezervi drže i fašističke ulične falange spremne za regrutovanje u sistem i na juriš na sve što je progresivno. Dotle je i sam moderni fašizam već stvorio sijaset novih zakonskih odredbi kojima ima i formalno pokriće za brutalni obračun sa svakim oblikom surpotstavljanja njegovom pokušaju za globalnom dominacijom.
Klasna revolucija na Balkanu se neće desiti preko noći. Preduslov za njeno izbijanje je da se nastavi produbljivnje globalne krize i da mase odbace nacionalističku idelogiju, kao i da se stvoriniz revolucionartnih grupa. Za nju je potrebno i iskustvo u klasnim bitkama. Revolucionarni pokret se ne može stvortiti samo na ulici, demonstracijama, štrajkovima i zahtjevima da kapitalizam ode.To su samo praktične pokazne vježbe na putu vodjenja mnogo ozbiljnijih klasnih bitaka. I tu borbu ne mogu voditi oni koji na svojoj koži ne osjećaju surovost kapitalističkog svijeta, kojima svakodnevno ne krče crijeva, ne znaju šta je to ne raditi godinama, ili raditi bez osnovnih prava i za minimalnu nadnicu, raditi do iznemoglosti, sticata ali morati sve više davati jačima, biti „slobodan“ a ne biti svoj.To može samo ona klasa koji u rušenju tog svijeta vide za seba jedinu alternativu i smisao svog postojanja – oni koji ne mogu biti slobodni dok i drugi to nisu.
To može samo organizovani proletarijat prekaljen u klasnim bitkama.
Sve su učestalija lažna predstavljanja u ime Partije rada. Koriste se mediji, internet i FB grupe kako bi se u javnosti stvorio utisak da iza tih saopštenja i “akcija” stoji PR. Sve to unosi konfuziju i nanosi štetu PR.
PR obaveštava javnost da jedino iza saopšenja poslatih sa zvanične partijske adrese, kao i informacija postavljenih na sajtu PR, stoji PR. Sve ostalo su smišljeni napadi određenih službi i provokacije prema PR, ili nesmotrenosti pojedinaca koji se skrivaju iza simbola, akcija i imena PR.
PR će nastaviti svoje aktivnosti i na prostoru BiH s ciljem jačanja svoje organizacije, nastojeći da zadobije povjerenje obespravljenin masa. Time će ona dati najbolji doprinos u globalnom procesu rušenja kapitalističkog sistema koje danas pokreću narodne mase širom svijeta. A samim tim i ovi pokušaji lažnog predstavljanja će izgubiti smisao i mogućnost da nanose štetu, a njihovi akteri će se naći u poziciji da budu tretirani prema zaslugama.
Partija rada je pokrenula akcije lijepljenja plakata i dijeljenja propagandnog materijala u više gradova BiH s ciljem da ukaže na permanentno podsticanje, održavanje, ali i kontrolu nacionalističkih tenzija od strane vladajućih struktura u Banja Luci i Sarajevu. Tako se stanovnici srpske nacionalnosti stalno plaše da će izgubiti svoja prava i postati stanovnici drugog reda u budućoj BiH, dok se stanovništvo bošnjačke nacionalnosti plaši da je BiH pred raspadom. Bez obzira na prikrivene i stvarne ciljeve ovih pljačkaških vrhuški, jasno je da se ovim « doziranim » nacionalizmom samo želi skrenuti pažnja potlačenoj radničkoj klasi, nezaposlenima i ostaloj sirotinji sa stvarnih socijalnih problema, odnosno sprečavati ih u namjeri pružanja većeg klasnog otpora.
Partija rada je posebno bila izazvana akcijama fašističke organizacije « Obraz » koja već godinama nesmetano djeluje u Srbiji, i koja je proteklih dana širila plakate otvoreno pozivajući na rušenje BiH kao države svih njenih naroda, nazivajući je « tamnim vilajetom » .
BiH i jeste tamni vilajet, ali ne posebno za Bošnjake, Srbe ili Hrvate, već za radnike i osiromašene slojeve svih nacionalnosti koji su gurnuti u beznađe.
Partija rada poziva omladinu u BiH da se aktivnije suprotstavljaju svim fašističkim i klerofašističkim grupama, jer su oni razervna armija kapitalizma koji pokušava da se još održi na istorijskoj sceni.
Partija rada će nastaviti da djeluje na jačanju klasne svijesti među obespravljenim slojevima u BiH kako bi oni povratili vjeru u svoju snagu – vjeru da mogu uspješno voditi klasne bitke sa pljačkaškim sistemom, sve do klasnog rata za njegovo rušenje.
Zapadni imperijalisti su ponovo posegnuli za silom. Cilj im je da pokušaju da zaustave istorijske procese koji vode u pravcu gubljenje dosadašnje mogucnosti da svetu nameću poredak podređen njihovim pljačkaškim interesima.
Napad na Libiju je izazvao gnev i mržnju naroda širom sveta. Svima je poznato da je Gadafi bio veran saveznik zapadnih imperijalista u očuvanju njihovih interesa u arapskom svetu. To se odnosi i na ostale diktatore u Egiptu, Tunisu, Bahreinu, Jemenu… Diktatori ovih marionetskih režima su do juče dočekivani u zapadnim metropolama kao najveći prijatelji, uz grljenje i crvene tepihe, a sve to radi profitabilnih poslova u prodaji oružja i nesmetanog pristupa multinacionalnih kompanija naftnim resursima arapskih zemalja.
Pred pobunama narodnih masa u arapskim zemljama imperijalisti su procenili da bi procesi mogli da završe, ne samo svrgavanjem u narodu omraženih diktatura, već i narastanjem snažnog antiimperijalističkog i antikapitalističkog pokreta. Zato je i ova intervencija preduzeta, uz prećutnu saglasnot imperijalnih sila poput Rusije i Kine, kako bi se formalnom promenom režima i uz određene minimalne ustupke narodnim masama sačuvala ravnoteža sila, odnosno sprečilo prerastanje narodnih pobuna u šire socijalne revolucije. Istovremeno ovaj ratni pohod pokazuje da temeljna kriza kapitalizma unosi sve veće podele među samim imperijalističkim zemljama, kao i potpuni debakl UN kao organizacije svih država sveta. To ce samo podstaći razne imeprijalsitičke sile da sami, ili sa privremeno sklopljenim savezima, lakše krenu u razne ratne i pljačkaške pohode širom sveta.
Dole marionetske diktature! Dole reakcionarni režim Gadafija! Dole imperijalistička agresija! Imperijalizam i marionetske diktature ce biti poražene – narodi Bliskog Istoka će pobediti!
