Dogorelo do nokata!

Print Friendly, PDF & Email

Talas radničkog nezadovoljstva naterao je režim u Srbiji da se koncentriše na gašenje ovih požara , ne dozvoli da situacija izmakne kontroli i pretvori se u ozbiljnu političku krizu. Iako je skoro svakodnevno 40 štrajkova u Srbiji sa preko 33.000 strajkača, režim, za sada, uspeva da amortizuje ove udare, u prvom redu što su radnički protesti stihijski, nepovezani i sa parcijalnim interesima. Radnici uglavnom traže isplate zaostalih zarada (neki radnici nisu dobili platu po nekoliko godina), isplate otpremnina, povezivanje,radnog staža, uplate zdravstvenog osiguranja i poništenje ugovora o privatizaciji. Da bi ublažio ove socijalne udare režim se služi obećanjima, ili ispuni samo najminimalniji deo zahteva. Očito je da se bez objedinjavanja radničkih zahteva i njihovog dizanja na viši nivo ne mogu očekivati ozbiljniji uspesi u borbi protiv režima.

Trapavi pokušaj režima u Srbiji da za nezadovoljstvo radnika okrivi lošu privatizaciju, uz navođenje da ogromni broj ugovora o privatizaciji treba raskinuti, krajnje je licemeran, jer je taj isti režim inicirao i sprovodio tzv. proces privatizacije, odnosno razvlašćenje radnika od njihove formalne imovine.

Radnici su krenuli u blokade puteva kao novi i viši vid otpora. Režim je odgovorio zabranom blokada, i preti da će zabraniti demonstracije ispred zgrade vlade i drugih institucija vlasti. Istovremeno se pokušava preko potkupljenih lidera sindikata smiriti radničko nezadovoljstvo i otupiti oštrica radničkog nezadovoljstva. Međutim, pošto su sindikati bez velikog uticaja ova mera ne daje očekivani rezultat. Zato je režim posegnuo za sitnim potkupljivanjem radničkih štrajkača i davanjem jednokratne pomoći, svakodnevnom medijskom propagandom o nameri da se preduzmu krupni koraci za prevazilaženje krize, ili aktiviranjem priče o besplatnim akcijama i sl. .Jasna je namera režima da želi da kupi vreme i sa očekivanom pomoći spolja i dalje održi situaciju pod kontrolom.

Da se režimi u Srbiji, Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije ubrzano pripremaju za socijalne nemire govori i primer hrvatske policije. Iako interventne jedinice već imaju znatne količine opreme i oružja za borbu protiv demonstranata, nabavljene su dodatne velike količine elektrošokera, suzavaca, pušaka za gumene metke, posebnih palica i vodenih topova. Osim nove opreme, snage reda pripremaju se i intenzivnim taktičkim vežbama, a pojačali su i obuku rukovodećih kadrova. Vladajuća klasa donela je i novi zakon uz saglasnost svih političkih stranaka. Tim zakonom predviđeno je znatno proširenje policijskih ovlašćenja uključujući oduzimanje predmeta koje proceni opasnima (u šta mogu spadati i transparenti i zastave), zatim rasturanje demonstranata na prostorima koje se nalaze u blizini “štićenih objekata” ili se pak”štićene osobe” nađu u blizini demonstracija, a pod policijska ovlašćenja od sada će spadati i davanje direktnih naredbi građanima radi uspostavljanja “javnog reda i mira”. To ukratko znači da će policiji biti potpuno odrešene ruke da se prema demonstrantima odnosi prema vlastitoj proceni bez opasnosti od zakonskih ograničenja.

Vlade u ovim zemljama dobro procenjuju situaciju, svesne da se bliži trenutak kada će početi i prvi sukobi između obespravljenih i tlačitelja, tj. između radnika koji protestuju i policije kao produžene ruke režima i potpore privatnih paramilitarnih obezbeđenja. Sigurno je da će prvi stvartni sukobi između policije i radnika ojačati klasnu svest i izvesti novi vid sučeljavanja na političkoj sceni u zemljama bivše Jugoslavije – dato budu sukobi koji imaju klasni, a ne nacionalni oblik. Treba videti da li će režimi podgrejavanjem novih nacionalinih tenzija uspeti da osujete ove procese, ili će se sa podubljivanjem krize otvoriti prostor fašizaciji zemalja.

Problem koji se javlja s klasnom borbom u svim zemljama bivše Jugoslavije je slabost revolucionarnog subjekta. Veliko je pitanje da li će postojeće malobrojne grupe uspeti da naprave iskorak u pravcu povezivanja sa radničkim masama i otresu se svoje začaurenosti, ispraznog intelektualizma i oportunizma. Svakako da će pravi test za ove grupe biti obezbeđivanje učešće radničke omladine ­srednjoškolaca i studenata, u budućim radničkim demonstracijama i klasnim sukobima. Kroz sudar narodnih masa sa klasnim neprijateljem se tek može očekivati stvaranje snaga koje će predstavljati istinskog reprezenta klasne borbe obespravljenih.

Multinacionalni kapital je u svom neoliberalnom pohodu porobljavanja nacionalnih država proklamovao svoje prioritete u zemljama bivše Jugoslavije: putevi, prirodni resursi, prenos energije, telerkomunikacije, mediji i turizam. Prethodnim preuzimanjem nacionalnih banaka, olakšano je ostvarenje proklamovanih ciljeva i oni će se braniti svim sredstvima marionetskih režima , a po potrebi i vojnom silom imperijalizma.

Sve dubelje dužničko ropstvo u koje se nalazi Srbija i zemlje bivše Jugoslavije je još jedan razlog da se napuste osnovni postulati neoliberalizma, koji je svojim katastrofalnim rezultatima poražen teorijski i praktično u svetu. Svakako da bi prvi akt na putu oslobođanja od ropstva u ovim zemljama bila nacionalizacija banaka. Karl Marksa iz 1867: “Vlasnici kapitala će kod radnika podsticati kupovinu skupe robe, stanova i tehnologije, obvezujući ih pritom na skupe kredite do nivoa neizdrživosti. Neplaćeni dugovi će izazvati bankrot banaka koje će se morati nacionalizovati, pa će država krenuti putem koji onda vodi u komunizam…” – s napomenom da nacionalizacija banaka , može izvrštii samo sila koja je suprotstavljena kako kapitalističkoj državi tako i multinacinalnom kapitalu, a čije su banke samo instrumenti porobljavanja nacionalnih država.