I. Društvena osnova svjetonazora i svjetonazorskih razlika
Svjetonazor (sistem vrijednosti) shvaćen kao najopštija primjedba o prirodi svijeta i čovjeka, čovjekova mjesta i svrhe u svijetu, svojstven je svim ljudima. Svjetonazor kao «životna» filozofija ima svoj neposredni izvor u društvenoj situaciji koja nastaje uslijed neophodnosti udruživanja ljudi u procesu proizvodnje materijalnih dobara s izvornim ciljem zadovoljenja vlastitih životnih potreba. Bilo da se radilo o zajedničkim naporima koji su omogućavali preživljavanje prvobitnih zajednica, gradnji stanova, fabrika, pa do upravljanja infrastrukturnim sistemima koji omogućavaju opstanak i funkcionisanje savremenih gradova, u osnovi svih tih i brojnih drugih poduhvata stoji organizovani ljudski rad.
S razvojem načina proizvodnje, razvojem tehnike kroz istoriju, tehnologije i podijele rada, mijenjali su se oblici i odnosi organizovanog rada, ali je on uvijek bio i ostao neophodno obilježje ljudske situacije i nositelj istorijskih promjena, povijesnog progresa. U međusobnom odnosu s navedenim društvenim promjenama, formirale su se i mijenjale kolektivna i individualna shvatanja ljudi o prirodi svijeta, njihova mjesta i uloge u njemu to jest, mijenjao se njihov sistem vrijednosti.
S raspadom prvobitne zajednice, koji nastupa na određenom stepenu razvoja sredstava proizvodnje (tehnike i tehnologije) i s njim u vezi – razvijenije podijele rada, na istorijsku scenu stupaju klasna društva. Opšte obilježje svih klasnih društava, od robovlasničkih, kapitalističkih, pa do savremenih imperijalističkih, je eksploatacija društvene većine od strane društvene manjine, to jest zadovoljavanje potreba manjine za račun rada većine. Nužan uslov oblika proizvodnje koji podrazumijeva eksploataciju društvene većine jeste privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje u rukama društvene manjine.
O karakteru sticanja privatnog vlasništva nad sredstvima proizvodnje u istoriji nećemo pisati na ovom mjestu. Navedimo samo da je, kad se radi o modernim i savremenim kapitalističkim i imperijalističkim društvima, sticanje privatnog vlasništva nad sredstvima proizvodnje, poznatije kao prvobitna akumulacija kapitala «podrazumijevala – po Marxovim riječima – nasilnu eksproprijaciju neposrednih proizvođača provođenu s bespoštednim vandalizmom pod uticajem najpodlijih, najprljavijih i najsvirepijih strasti»1 i dalje: «nasilno odvajanje radnika od sredstava proizvodnje, izgon seljaka s njihove zemlje, krađu opštinske zemlje, sistem kolonija i državnih dugova, preferencijalnih nameta i t.d.»2.Narodima bivše Jugoslavije, Sovjetskog Saveza i bivših socijalističkih zemalja istoka Evrope dobro je poznata skorija verzija «prvobitne akumulacije kapitala» koja je krajem osamdesetih i početkom devedesetih izvršena od strane ratnih profitera i mafijaških klanova putem klanovskih podjela društvene imovine (takozvanih privatizacija) koje su uključivale ratove, mafijaške obračune, nasilna preotimanja i tome slično. Nakon toga je radnička klasa ponovno proletarizovana i, u većini slučajeva, bačena u stanje krajnje bijede.
Radi zadovoljavanja svojih materijalnih i kulturnih potreba čovjek lišen sredstava proizvodnje je prisiljen da se služi proizvodnim sredstvima u vlasništvu društvene manjine, to jest prisiljen je da obavlja rad za drugog, pod uslovima koje on sam u značajnoj mjeri ili potpuno ne određuje. Ova situacija dovodi do eksploatacije, koja se sastoji u prisvajanju onog dijela čovjekovog rada (u formi proizvoda ili usluga) koji njemu samom nije neophodan radi zadovoljavanja njegovih materijalnih i kulturnih potreba. Taj dio rada prisvaja vlasnik proizvodnih sredstava, a eksploataciju kao nužno svojstvo klasnog društva potvrđuje to što – u slučaju kada bi radnik obavljao rad u onom opsegu koji bi bio dovoljan za zadovoljavanje njegovih vlastitih potreba, eksploatator ne bi ostvarivao profit (u kapitalizmu), ne bi dobivao veći (ili u svakom slučaju – proizvoljno i u vlastitu korist određen) dio proizvoda (u feudalnom društvu) ili gotovo sav proizvod (u robovlasničkom društvu). Iz rečenog slijedi vidljivost interesa eksploatatorske klase k povećanju stepena eksploatacije, neovisno u kojoj se društvenoj formi (obliku proizvodnje) ona ostvaruje.
Dakle, jasno je da je eksploatacija nasilje nad čovjekom i to nasilje utemeljeno na privatnom vlasništvu nad sredstvima proizvodnje (koje, kako smo vidjeli, i samo nosi istorijski nasilni karakter).
Posmotrimo pobliže specifiku te vrste nasilja nad čovjekom s obzirom na njegovu opšteljudsku situaciju. Eksploatacija čovjekove radne snage umanjuje sveukupnost njegovih fizičkih i psihičkih sila. Time se umanjuju ili potpuno isključuju čovjekove mogućnosti da razvija svoje interese, da se postavlja u aktivan odnos prema kulturnim i civilizacijskim dostignućima čovječanstva, da se usavršava i ostvaruje kao ljudsko biće. Eksploatacija kao takva nužno ponižava čovjeka, pretvara ga u sredstvo zadovoljavanja interesa eksploatatora, u neku vrstu robe.
Iz svega navedenog jasno proizlazi da svjetonazor ili tzv. životna filozofija ljudi ne može biti nezavisna o pripadnosti i međusobnim odnosima eksploatisanih i eksploatatorskih klasa, od klasne borbe koja je nužno obilježje klasnog društva kao takvog. U daljnjim paragrafima ćemo detaljnije razmotriti odnose svjetonazora i svjetonazorske razlike svojstvene antagonističkim klasama – s naglaskom na proletarijat i buržoaziju. Provest ćemo to razmatranje s obzirom na objektivni karakter društvenog položaja navedenih klasa.
II. Svjetonazor i filozofija
Pitanje svjetonazora predstavlja ključni moment u našem razmatranju iz nekoliko razloga; Prvo, svjetonazor je univerzalna karakteristika opšteeljudske situacije – svaki čovjek ima određeni svjetonazor. Drugo, svjetonazor je društveno ukorijenjen i motivisan; On je svojstvo opšteljudske situacije kao inherentno društvene. Treće – svjetonazor je podložan promijenama s obzirom na promijene društvene situacije ili položaja čovjeka ili grupa ljudi unutar određene društvene situacije; i četvrto – svjetonazor potiče ili ograničava pojedinca ili kolektiv u provođenju određenih postupaka (ponašanja) u praksi.
Putem daljnjeg ličnog ili kolektivnog razvoja postavki svojstvenih datom svjetonazoru, subjekt može dodatno razraditi određeni sistem stavova koji usovljavaju njegov odnos prema užoj ili široj okolini, i provoditi te stavove u praksi. Ovaj sistem stavova koji se izgrađuje stihijski ili polustihijski – s obzirom na osobno životno iskustvo i kojii sam predstavlja svjetonazor u relativno sistematiziranijem vidu i jeste ono što uvjetno nazivamo«životnom filozofijom» subjekta.
Na primjer, čovjek može vjerovati da je ovaj svijet tek «dolina suza» u kojoj je primoran živjeti iskupljujući svoje grijehe kroz pokajanje, trpljenje i pomoć bližnjima, kako bi se uspješno pripremio za bolji život na nekom drugom, boljem svijetu; on može smatrati kako smo svi mi dužni postojano i bez borbe trpjeti sve što nam se dešava, itd. – To je jedna vrsta svjetonazora, jedna vrsta životne filozofije.
Drugi ljudi mogu vjerovati kako je svijet mjesto za stjecanje bogatstva i kako je svako dužan brinuti se isključivo sam o sebi. To je primjer drugačije vrste svjetonazora i drugačije vrste životne filozofije.
Kako smo već spomenuli – svaki čovjek posjeduje određeni svjetonazor ili, što je slično – životnu filozofiju određene vrste, iako mnogi nemaju prilike ili potrebe da joj sistematičnije pristupe ili umiju da rasuđuju o njoj. Također, na svakog čovjeka utječu određeni svjetonazorski (filozofski) pogledi iako ih on sam možda i nije promislio i ne može ih artikulirati. Obzirom na spomenute značajne opšteljudske situacije koje, da ponovimo, podrazumijevaju posjedovanje svjetonazora, organizovani rad i život u velikim društvenim zajednicama, svjetonazori pojedinih ljudi i kolektiviteta imaju nemalo zajedničkog. Odavde proizlazi potreba višeg stupnja sistematizacije i detaljnije razrade svjetonazorskih oblika, njihove transformacije u valjano formulirane i dosljedne teorije. Ovaj zadatak preobražaja nepovezanih ljudskih i narodnih vjerovanja i pogleda u više ili manje sistematizirana učenja ispunjavaju filozofi.
Karakterizujući u navedenom smislu pretpostavke rada filozofa bitno je istaknuti sljedeće; Prvo, filozofi djeluju u određenim društveno-istorijskim uslovima, i ta činjenica određuje njihov rad u zavisnosti od tih uslova (to jest njihov rad je društveno i istorijski uslovljen). Drugo, iako formulacije gledišta, osobitosti pristupa i metoda u razradi i izlaganju pojedinih teorija predstavljaju neka od individualnih obilježja stvaralaštva filozofa kao pojedinca, sami stavovi i gledišta u njihovom najopštenijem vidu imaju društvenu osnovu u idejama koje odražavaju društvenu djelatnost i društvene odnose određenog vremena; ovi posljednji nisu vlastiti proizvodi filozofa, to jest on ih ne stvara «slobodno», neovisno od društveno-istorijske situacije u kojoj opstoji i djeluje. Četvrto – iako tek relativno mali broj ljudi može čitati i razumjeti filozofska djela, ova objektivno imaju veoma širok društveni utjecaj. Dio razloga za ovu posljednju konstataciju sastoji se u tome što forma teorijske sistematizacije svjetonazorskih elemenata bitno pojednostavljuje njihovu distribuciju putem različitih medija; U slučaju suviše složenog izvornog filozofskog teksta, činjenica njegove teorijske sistematičnosti uvijek omogućuje da se proizvedu različite«popularne» prerade i prilagodbe koje se, opet – putem različitih medija,lakše nameću i šire u masama. U tom smislu, činjenica filozofske sistematizacije određenih vjerovanja «osnažuje» sama ta vjerovanja i pogoduje njihovom širenju u društvu. Odatle su svi članovi društva podložni njihovu utjecaju, iako ogromna većina ljudi nije nikada čitala ta djela.
U svojstvu primjera za navedeno, možemo navesti Lyotardovo djela iz 1979 godine –Postmoderno stanje: Izvještaj o znanju.3 U tom djelu autor uvodi pojam metanarativa ili velikih narativa i proglašava njihov povijesni kraj. Ukratko, pod metanarativama Lyotard podrazumijeva nešto što bi uslovno mogli opisati kao teorije koje pretenduju na sveobuhvatno objašnjenje istorijskih događaja i društveno-kulturnih pojava s obzirom na to da same teorije pretpostavljaju da im je svojstvena univerzalna istina ili univerzalne vrijednosti. Iako pod velikim narativama autor ima u vidu, npr. hrišćanstvo i prosvjetiteljstvo, kao jedna od najeksponiranijih nastupa upravo marksizam (socijalizam, komunizam). Ovdje se nećemo baviti krajnjom neadekvatnošću autorovih argumenata, izrazito idealističkim karakterom metodoloških postavki, njihovom nekonsekventnom primjenom i vulgarno pojednostavljenim shvaćanjem marksizma i povijesti izgradnje socijalizma u SSSR-u. Bitno je tek napomenuti da je Lyotardov pamflet postigao izuzetan utjecaj – teza o kraju «velikih narativa» postala je opšte mjesto u kulturnoj teoriji postmodernizma i, budući sazvučnom sa tezom Fukuyame o «kraju istorije» (u smislu pronalaženja najoptimalnije forme društveno-ekonomskog ustrojstva – liberalnog kapitalizma), dovela do stanja društvene svijesti na zapadu i šire o bezalternativnosti liberalnog kapitalizma.
U svojstvu drugog primjera možemo navesti poznati Memorandum SANU iz 1986. godine; dani «dokument» je predstavljao popularno izložen sistem stavova četničkog svjetonazora, uspješno prilagođenih postizanju odgovarajućeg utjecaja u masama.
III. Klasnost i partijnost filozofije
Istaknimo još jednom temeljno svojstvo opšte ljudske situacije: ljudi se udružuju u organizovani radni proces radi proizvodnje materijalnih dobara s ciljem zadovoljavanja svojih životnih potreba koje nisu u stanju zadovoljiti samostalno. Kao što smo već spomenuli u prvoj tački, od raspada prvobitne zajednice društvo je oduvijek bilo podijeljeno na klase. Klase su velike grupe ljudi koje zauzimaju određeni položaj u načinu proizvodnje i raspodjele proizvedenih materijalnih dobara. Odnosi između klasa određeni su odnosima vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Klasa vlasnika ovih sredstava živi za račun rada pripadnika klase koji spomenuta sredstva ne posjeduju, to jest prvi eksploatišu druge, vršeći nad njima nasilje koje se očituje u iscrpljivanju ljudskih fizičkih i psihičkih sila,pretvarajući ih u ovom ili onom smislu u robu. Društveno-ekonomska situacija ovog tipa nužno dovodi do pojave klasne mržnje i klasne borbe – borbe antagonističkih klasa za promjenu društvene strukture, to jest za promjenu proizvodnih odnosa. Jedan od najranijih rezultata klasne borbe bilo je stvaranje države – osobite unutardruštvene organizacije i njezinog represivnog aparata. Osnovna funkcija države jest zaštita aktuelnog eksploatatorskog poretka u svim sferama društvenog života od osnovne – ekonomske, do onih koje iz ove izniču i na specifičan način se na nju odražavaju – kulturne, pravne, religijske, itd.
Iz rečenog slijedi da se svaki svjetonazor u klasnom društvu formira kroz odražavanje klasno određenih elemenata društvene stvarnosti; to jest, klasnost svjetonazora ljudi u klasno podijeljenom društvu je njegovo nužno svojstvo, neovisno o tome da li ga je, i u kojoj mjeri, subjekt svjestan. Različita stanovišta i nazori u klasnom društvu uvijek predstavljaju izraz određene klasne točke gledišta
Stoga i filozofija kao forma svjetonazora kojoj je, između ostalog svojstvena sistematičnost, teorijska valjanost i dosljednost, u klasnom društvu može biti samo i jedino – klasna. Klasnost kao temeljno obilježje filozofije potvrđuje i činjenica da se filozofija od svojih prvih početaka do danas formira i razvija u društveno-istorijskim okvirima klasnih društava. Možemo, dakle, zaključiti, da različiti filozofski sistemi i koncepcije uvijek i svugdje predstavljaju izraz određenog klasnog stanovišta. Faktički, oni nisu ništa drugo do sistematski razrađen i teorijski formulirani nazor ili – ideologija, određenih klasa. Filozofi mogu negirati navedeno, ali to ne mijenja samu bit stvari.
Činjenica je da ljudi ne misle i ne mogu misliti izolovano od društva, a, dakle, i od klasnih interesa i klasnih bitaka koje u njemu proizilaze, kao što ne mogu živjeti i djelovati izolovano od društva. Filozofija kao svjetonazor, kao pokušaj shvaćanja svijeta i mjesta čovjeka u njemu ne može biti ništa drugo do nazorom klase, a sam filozof nastupa kao njezin intelektualni predstavnik. Napokon, filozofske koncepcije nastaju na ovoj planeti i stvaraju ih ljudi koji su, sviđalo im se to ili ne, uvučeni u postojeće klasne odnose i klasnu borbu.
Posljedično, nezavisno od toga što pojedini filozofi govore o sebi i o svome radu, ne postoji takva filozofija koja ne odražava stanovište određene klase i koja bi bila indiferentna ili nepristrasna u odnosu prema klasnoj borbi.
Uzev u obzir rečeno, lako ćemo primijetiti kako su svi filozofi u prošlosti na različite načine odražavali stanovište takozvanih obrazovanih klasa, to jest – eksploatatorskih klasa. Uopšteno, upravo dominirajuće sile društva izražavaju i propagiraju svoje ideje u formi filozofskih sistema i koncepcija. I sve do pojavljivanja moderne radničke klase, koja nastupa kao specifičan produkt kapitalizma, spomenute dominantne društvene sile su oduvijek bile – eksploatatorske klase. Upravo su njihovi nazori dominirali u filozofiji analogno tome kako su te klase dominirale u društvu.
Iz svega rečenog slijedi da ukoliko radnička klasa ima namjeru da preuzme upravljanje društvom, ona je dužna da izrazi svoj vlastiti klasni nazor u filozofskoj formi i suprotstavi tu filozofiju onim filozofskim sistemima i koncepcijama koje izražavaju nazore eksploatatora i štite njegove klasne interese.
Zasluga za izgradnju takvog filozofski i naučno uobličenog svjetonazora pripada K. Marxu, F. Engelsu, V.I. Lenjinu, njihovim učenicima i nastavljačima – hrabrim i smionim graditeljima prvih socijalističkih društava u povijesti. Lenjin je pisao «Ukratko je zasluge Marksa i Engelsa pred radničkom klasom moguće iskazati na sledeći način: oni su naučili radničku klasu samospoznaji i samosvijesti, i umjesto fantaziranja uspostavili nauku.»4.
Učeći radničku klasu samospoznaji i samosvijesti, neophodnosti da oko sebe ujedinjuje sve trudbenike i eksploatirane, K. Marx i F. Engels su izgradili revolucionarnu teoriju borbe radničke klase i pokazali kako da radnička klasa okonča kapitalističku eksploataciju, postane predvodnikom narodnih masa i zauvijek oslobodi cjelo društvo od eksploatacije čovjeka nad čovjekom.
Marks i Engels su ustanovili da bez svoje vlastite partije radnička klasa nikada neće moći izvojevati pobjedu nad kapitalizmom i neće moći povesti cjelokupno društvo naprijed k uništenju kapitalizma i uspostavljanju socijalizma. Zato je radnička klasa obavezna imati svoju vlastitu partiju, nezavisnu od buržoaskih partija. Lenjin je dalje razvio marksističko učenje o partiji; on je pokazao da je partija dužna djelovati kao avangarda svoje klase, kao najosvješteniji dio svoje klase i da je ona oruđe osvajanja i održavanja političke vlasti proletarijata.
Kako bi bila u stanju da ispuni ove zadatke, partija, očigledno, treba vladati znanjem, razumijevanjem i sposobnošću što tačnije prognoze razvoja realne situacije. Drugim riječima, partija treba biti naoružana revolucionarnom teorijom na kojoj se zasniva njezina politika i kojom se ona rukovodi u svojoj djelatnosti.
Revolucionarna teorija ne može biti niti isključivo ekonomska, niti isključivo politička teorija; Revolucionarna teorija uključuje cjeloviti svjetonazor – filozofiju. Sama ekonomska i politička gledišta uvijek izražavaju svjetonazor onih koji ta gledišta zastupaju, i obratno, filozofski nazori uvijek nalaze svoj izraz u političkim i ekonomskim pogledima.
Marksizam-lenjinizam je takva teorija; on nije samo ekonomska teorija i nije isključivo politička teorija, marksizam-lenjinizam je svjetonazor – filozofija.
Uzimajući sve ovo u obzir, jasno je da revolucionarna partija radničke klase ne može izbjeći formulaciju svojih filozofskih pogleda, a kada ih jednom formuliše, ne može da ih se dosljedno pridržava. Također, komunistička partija je dužna razvijati i štititi svoju partijsku filozofiju. U toj su filozofiji otjelovljene opšte ideje koje omogućavaju partiji da spoznaje svijet koji ona želi izmijeniti; pomoću tih ideja partija određuje svoje ciljeve i određuje način borbe za njihovo ostvarenje. U toj filozofiji su utjelovljene ideje posredstvom kojih partija prosvjećuje i organizuje cijelu klasu; utječe, rukovodi i uvodi u svoje redove cjelokupnu masu radnog naroda, objašnjavajući kakve je zaključke nužno izvesti iz svake etape borbe protiv eksploatatora; pomaže radnom narodu da na svom vlastitom iskustvu uči kako ići naprijed u socijalizam.
Osnovno svjetonazorsko, filozofsko dijelo marksizma-lenjinizma jest dijalektički materijalizam. Dijalektički materijalizam je teorijska, filozofska metoda izučavanja najopštijih svojstava prirodnih pojava, društva i mišljenja; on je teorijski fundament komunizma, teorijska osnova i svjetonazor komunističke partije.
Iz svega rečenog su jasni razlozi formiranja filozofije koja izražava revolucionarni svjetonazor radničke klase, kao i razlozi da se ta filozofija – dijalektički materijalizam – odredi kao svjetonazor marksističko-lenjinističke partije.
Sama praksa je naučila partiju da je neophodno da ona ima vlastitu filozofiju. Iskustvo i praksa su pokazali da ako partija nema vlastitu revolucionarnu socijalističku filozofiju, onda njezinim filozofskim idejama postaju ideje preuzete ili «posuđene» iz neprijateljskih, antisocijalističkih, to jest – buržoaskih, izvora. Ako mi, u današnje vrijeme, ne prihvatimo stanovište radničke klase i borbe za socijalizam, onda mi – neovisno o našim željama – neizbježno prihvatamo stanovište kapitalista i borbe protiv socijalizma. Upravo iz tog razloga, kako bi postala stvarnim predvodnikom svoje klase i kako ne bi uvodila tu klasu u zabludu pozajmljivanjem neprijateljskih ideja i njima odgovarajuće politike, partija radničke klase je obavezna da se brine o formulisanju, zaštiti i propagandi svoje vlastite revolucionarne filozofije.
U svojstvu istorijskih i savremenih primjera koji potkrjepljuju ovu tezu možemo navesti teorijske pogreške niza partija i organizacija koje nominalno predstavljaju (ili su to činile) interese radničke klase, ali u stvari – uslijed preuzimanja idejnih elemenata buržoaske ideologije – politički razvraćuju tu samu klasu, zamagljuju njezinu klasnu svijest i, u konačnici, staju na stranu kapitalista u klasnoj borbi. Među najpoznatijima valja istaknuti većinu «radničkih» i «socijalističkih» partija Druge internacionale koje su, zahvaćene oportunizmom i reformizmom, zahtijevale klasni mir i podržale vlastite nacionalne buržoazije u vođenju rata. Dodatne primjere predstavljaju menjševici u Rusiji i poslijeratne socijal-demokratske partije svugdje u svijetu. Savremena socijal-demokratija predstavlja osobito razvidan primjer prelaska na pozicije klasnog neprijatelja uslijed potpunog kraha partijske linije u uslovima klasne borbe. Usvajanjem principa parlamentarizma u politici, revizionističkim odnosom prema marksizmu, oportunističkom politikom u pitanjima klasnih interesa, primanjem u vlastite redove nositelja idealističkih i krajnje-idealističkih – popovskih – svjetonazora i oportunističkog uklapanja poslednjih u svoju političku liniju, ove partije su na izrazito ciničan način izdale radničku klasu, razoružale je, razjedinile i predale na otkup klasnom neprijatelju. Svodeći klasnu borbu na borbu za poboljšanje ekonomskih uslova položaja trudbenika ili na borbu za pravedniju raspodjelu nacionalnog bogatstva, socijal-demokratija je legitimisala nasilje kapitalističke eksploatacije, a s obzirom da u uslovima globalnog kapitalizma (imperijalizma) izvor značajnog djela «nacionalnog bogatstva» razvijenijih država proizlazi iz eksploatacije proletarijata nerazvijenih zemalja, navedena «preraspodjela» dovodi do katastrofalnog pogoršanja uslova eksploatacije u tim zemljama; Upravo za račun krajnje neljudskih uslova rada u tim zemljama moguće je potkupljivanje proletarijata razvijenijih zemalja i kupovanje tzv. socijalnog mira koji nije ništa drugo nego klasna izdaja i cinično gaženje principa proleterskog internacionalizma. Uz to, od izdajničkih partija Druge internacionale do danas, socijal-demokratija je svojim odricanjem klasne borbe i, posljedično – afirmacijom klasnog mira, omogućavala i omogućava rasprostranjivanje i provođenje u praksi ideja solidarizma, nacionalnog jedinstva pod zastavom kapitalističke eksploatacije i špvinizma. Ovo je u uslovima imperijalističke faze kapitalizma neminovno rezultiralo uspostavljanjem i učvršćenjem naci-fašističkih i nacional-šovinističkih režima. Još neki od primjera za gorenavedenu tezu uključuju revizionističke i oportunističke pojave u evropskim partijama i proglašavanje tzv. «trećeg puta» (komunističke partije Španjolske, Francuske i Italije); tu spadaju i ideje «mirnog suživota» kapitalističkih i socijalističkih društava, «konvergencije» kapitalizma i socijalizma za račun «ublažavanja» ekonomskih antagonizama uz obaveznu ideološku reviziju, itd.
Na prostoru bivše SFRJ najeklatantniji primjer klasne izdaje, oportunizma i revizionizma predstavlja situacija u KPJ poslije rezolucije Informbiroa 1948. g. Iz ranije navedenih razloga lako je shvatiti da sve, bez izuzetka, savremene legalne partije socijal-demokratskog usmjerenja na području bivše SFRJ (uključujući i hrvatsku Radničku frontu) danas predstavljaju saveznike buržoazije i klasne neprijatelje radničke klase.
Na kraju ovog paragrafa dužni smo barem ukratko osvrnuti se na značenje riječi partijnost koja stoji u njegovu naslovu. Sama riječ, kao i riječ klasnost trenutno ne pripada vokabularu hrvatsko-srpskog jezika. Osnovni razlog je političke prirode i neposredno je i mnogoznačno vezan uz problem svjetonazora radničke klase, uz pitanja teorije i prakse njezine marksističko-lenjinističke partije. Politički razlog isključivanja ove riječi iz jezika bivše SFRJ odnosi se na poznata zbivanja 1948. godine u vezi s zaoštravanjem političke situacije između SFRJ i SSSR-a.
U svojstvu potvrde za tu tezu možemo navesti, na primjer, djelo bugarskog marksista-lenjinista, teoretičara marksističke spoznajne teorije Todora Pavlova: Teorija odraza. U ovom njegovom djelu, prevedenom s ruskog jezika, koje se pojavilo u SFRJ 1947. godine u izdavaštvu Kultura, nailazimo, primjerice, na sintagme partijnost naučnog saznanja5 i partijnost istine6. Ovo navodimo kao primjer upotrebe pojma partijnost u našim jezicima, u određenom istorijskom periodu.
Nadalje ćemo nastojati da, opet ukratko, objasnimo izuzetno značenje partijnosti (a usput i klasnosti) kao jedne od osnovnih kategorija marksističko-lenjinističke teorije i, posledično – prakse. O teoriji partijnosti i ulozi K. Marxa i V.I. Lenjina u njezinu nastanku i razvoju podrobnije ćemo pisati na drugom mjestu. Zasada je važno da izložimo radno određenje pojmova partijnost i klasnost, koje ukazuje na njihov značaj za partijski svjetonazor i partijsku praksu.
Pojmoviklasnosti i partijnost su društveno-istorijski uslovljeni i svojim sadržajem odražavaju one strane društvene stvarnosti čije poimanje i primjena u teoriji i praksi obogaćuje sam svjetonazor radničke klase, njegovu potpuniju formulaciju i njegovo sprovođenje u praksi. Upravo iz tog razloga buržoaski svjetonazor ne samo da nema potrebe za ovim pojmovima, već nastoji na njihovoj diskreditaciji i izbacivanju iz jezika. To je posljedica činjenice da buržoaski svjetonazor zanemaruje ili ne priznaje postojanje one strane stvarnosti koja se u spomenutim pojmovima odražava.
Klasnost je pojam koji označava sveobuhvatnu zakonomjernost nastajanja i razvoja formi društvene svijesti (njihove socijalne uslovljenosti) u klasnom društvu. U tom je smislu, kako smo iscrpno pokazali ranije, svaki svjetonazor klasni, ukoliko nastaje, razvija se i, na koncu može ostvariti punu filozofsku formu u uslovima klasnog društva. Kao takav, on predstavlja izraz određenog klasnog stanovišta. Dijalektički materijalizam kao svjetonazor radničke klase je, stoga klasna filozofija; klasnost je njegovo temeljno obilježje.
Klasnost je, kako smo vidjeli nužno obilježje svakog svjetonazorskog oblika, pa i svakog filozofskog sistema i koncepcije nastale u klasnom društvu. S druge strane, svjetonazor pripadnika prvobitne zajednice nije posjedovao obilježje klasnosti.
Pojam partijnosti označava višu formu klasnosti koja uključuje ne samo osviještenost interesa određene klase nego i aktivno i svjesno služenje tim interesima u praksi, osmišljenu (a ne stihijsku) borbu za te interese.
Iz ovog posljednjeg određenja (oba određenja, dakako, trebaju dodatnu analizu) vidimo da je dijalektički materijalizam partijna filozofija i da je partijnost dijalektičkog materijalizma – komunistička partijnost.
Važno je naglasiti razliku između pojmova partijski (svojstvo odnosa prema određenoj partiji kao organizaciji) i partijni (klasni u višoj formi – svjesno, aktivno i osmišljeno služeći interesima klase u praksi). Buržoaski teoretičari manipulativno izjednačuju ova dva pojma svodeći tako višu formu klasne svijesti, koja podrazumijeva aktivno i osmišljeno vođenje borbe u praksi – na ideološki mnogo neutralniju činjenicu članstva u određenoj organizaciji.
Dalje ćemo pojmove partijnosti i klasnosti upotrebljavati u navedenom više smislu.
IV. Klasna filozofija i istina
Svemu što je do sada rečeno o klasnosti i partijnosti filozofije, a osobito o dokazanom stavu o klasnosti kao imanentnom svojstvu svih filozofskih sistema i koncepcija, često se upućuje srdita kritika kako takav stav znači potpunu profanaciju i karikaturu same filozofije.
Neki od kritičara će se možda i složiti da nas klasni interesi mogu pobuditi da donosimo određene odluke i da spremnije prihvatamo neka vjerovanja umjesto nekih drugih. Ali, pitaju oni – zar filozofija po svojoj biti ne treba da bude iznad toga? Zar filozofija nije obavezna biti objektivnom i nepristrasnom i učiti nas da zanemarujemo klasne i partijske interese u našem stremljenju k spoznaji istine?
Odgovor koji na samom početku možemo dati takvim kritičarima jest da je filozofsko stanovište radničke klase uistinu veoma daleko od toga da ne vodi brigu o istini.
Postoji li istina? Naravno da postoji – i čovječanstvo joj se putem svog društvenog razvoja sve više približava. No, s obzirom na svoju partijnost, s obzirom na svoju klasnu pripadnost, različiti svjetonazorski sistemi (različita stanovišta) ne mogu biti jednako bliski istini.
Naime, ukoliko svaka filozofija odražava određeno klasno stanovište, a klase se razlikuju po svojoj društvenoj ulozi i mjeri u kojoj doprinose razvoju društva, utoliko se i njihove različite filozofije (svjetonazori) međusobno razlikuju u mjeri u kojoj se spoznajno-praktički odnose prema istini o svijetu i društvu. Ljudi su skloni smatrati da, ukoliko mi zauzimamo partijno, klasno stanovište, utoliko mi kompromitujemo naše pretenzije na njezino postizanje; i, s druge strane – ako namjeravamo postići istinu, onda treba da budemo strogo nepristrani i bespartijni. Međutim, stvar stoji upravo suprotno. Tek onda, kada prihvatimo partijno stanovište istorijski najprogresivnije klase, tek smo onda sposobni da se približimo postizanju istine.
Posljedično, određenje dijalektičkog materijalizma kao filozofije (svjetonazora) revolucionarne partije radničke klase ni u čemu nije protivno tvrdnji o tome da dijalektički materijalizam izražava istinu i jeste sredstvo postizanja istine; Naprotiv.U prilog tome da dijalektički materijalizam, kao filozofski svjetonazor radničke klase, ima puno pravo da se smatra sredstvom postizanja istine upravo s obzirom na specifičan položaj i osobitu povijesnu ulogu radničke klase, govori slijedeći razlog;
Osim radničke klase – sve ostale klase koje su težile da rukovode društvom su bile eksploatatorske. A svaka eksploatatorska klasa je, neovisno o svojim objektivnim postignućima, uvijek prisiljena da raznovrsnim sredstvima prikriva svoj stvarni položaj i ciljeve –i od sebe same i od onih koje eksploatiše – te da predstavlja svoju vladavinu kao pravednu i trajnu; Takva klasa nikada ne može priznati svoje eksploatatorske ciljeve i položaj, kao ni privremenost svog sistema.
Na primjer, u antičkom robovlasničkom društvu, najveći filozof antike – Aristotel – je tvrdio kako je institut ropstva prirodni zakon, s obzirom da su neki ljudi po prirodi robovi.
Hijerarhijski princip kao važni značajni faktor feudalne društveno-ekonomske formacije odražavao se je u filozofiji (npr. Tome Akvinskog) kroz totalnu hijerarhizaciju kosmičkog poretka.
Vezano uz kapitalizam, Marx i Engels su primijetili kako buržoazija – vladajuća klasa u kapitalističkom društvu – «ne ostavlja između čovjeka i čovjeka nikakve druge spone osim golog interesa, osim ‘bezosjećajnog plaćanja u gotovini’»7; To je bilo odraženo u ranoj buržoaznoj filozofiji, posebno u ranoj Engleskoj filozofiji.
Ta je filozofija posmatrala svijet kao sastavljen iz atoma, potpunih u sebi, zaokupljenih tek samima sobomi podložnim vanjskom međudjelovanju. To je bio odraz u ogledalu kapitalističkog društva kakvim ga je vidjela rastuća i društveno i ekonomski sve utjecajnija buržoazija. Upravo uz pomoć takvih ideja, ona je uspjela prikriti svoje vlastite ciljeve dominacije i profita; radnik i kapitalist su se, saglasno takvoj interpretaciji nalazili na istoj «razini» – oba su bili slobodni ljudski atomi koji su slobodno sklapali ugovor. Prema tom ugovoru jedan od njih se obavezivao da radi, a drugi da obezbjedi kapital i plaća nadnicu.
Tvrdnje o tome kako treba raditi da bi se imalo, kako je uspješnost urođena, ili kako u rješavanju društvenih problema treba poći od sebe i tome slične doskočice i «umotvorine», predstavljaju česte savremene pokušaje prikrivanja gnojnih čireva buržoaske zbilje; to i jest njihov ideološki smisao.
S druge strane, radnička klasa kao neeksploatatorska nema nikakve potrebe za takvim formama prikrivanja svog društveno dominirajućeg položaja i svojih društveno-ekonomskih ciljeva. Ona nema potrebe za lažnom sviješću kojom su prožete filozofske i ostale svjetonazorske koncepcije eksploatatorskih klasa. Radnička klasa nema namjeru da uspostavlja novi sistem eksploatacije, već da ukine svaku eksploataciju čovjeka nad čovjekom. Upravo iz tog razloga ona nije nimalo zainteresovana da išta prikriva, već se njezin interes sastoji u razumijevanju stvari onakvima kakve one zapravo jesu. Između ostalog, to je tako zbog toga što bolje poznavanje i razumijevanje istine čini radničku klasu jačom i uspješnijom u borbi.
Još jedan razlog čini klasnu i partijnu poziciju radničke klase bližoj istini; on se sastoji u činjenici da su vladajuće eksploatatorske klase uvijek željele produžiti istorijsko trajanje svog rukovodećeg položaja, te su u tu svrhu favorizirale one filozofske (svjetonazorske) «sisteme» koji su imali tendenciju da njihov društveni položaj proglase ili opišu kao vječan i nepromjenjiv. Takvi svjetonazorski (filozofski) sistemi su pokušavali odrediti prirodu svijeta kao nepromjenjivu, kako bi predstavili određene stvari i određene odnose kao nužne, vječne i nepromjenjive, a zatim se pokušavalo predstaviti određeni društveni sistem kao nužan dio (sveopšte) cjeline.
Nasuprot tome, radnička klasa ne želi ovjekovječiti svoj klasni položaj;8 Ona želi što prije ukinuti svoj klasni položaj i izgraditi besklasno društvo. Stoga radničkoj klasi nije potreban nikakav filozofski «sistem» koji bi imao za cilj da (lažno) ovjekovječuje njezin društveni položaj. Njezin klasni položaj i njezini ciljevi su takvi da joj ne samo omogućavaju da prihvati svijet kao promjenjiv, već je i obavezujuda to učini – da uzima u obzir i pažljivo prati sve što nastaje, mijenja se i nestaje.
Iz svega navedenog zaključujemo kako komunistička partijna filozofija ima puno pravo da pretenduje na istinu. Njoj (kao klasnom svjetonazoru) nije potrebna prikrivajuća laž. To je jedina filozofija zasnovana na zahtjevu da se nužno teži spoznaji stvari onakvima kakve one doista jesu – u svim njihovim uzajamnim vezama i njihovim mnogostrukim izmjenama, bez prikrivanja i mistifikacija.
V. Revolucija u filozofiji; Narodna filozofija
Filozofija o kojoj smo govorili – dijalektički materijalizam kao najopšteniji, filozofski temelj marksizma-lenjinizma, nije se mogao izgraditi trenutno. Lenjin je pisao o marksizmu: «… u marksizmu nema ničeg sličnog ”sektaštvu” u smislu nekakvog zatvorenog, okoštalog nauka, koji je iznikao po strani od magistralnog razvoja svjetske civilizacije. Naprotiv, čitav genij Marxa se sastoji upravo u tome što je on dao odgovore na pitanja koja je napredna svjetska misao već postavila. Njegovo nauk je iznikao kao izravni i neposredni nastavak nauka najznamenitijih predstavnika filozofije, političke ekonomije i socijalizma».
Marksizam jest revolucija u filozofiji koja predstavlja kulminaciju razvoja filozofske misli, u čijim su okvirima postavljani problemi i formulacije koji su svoj prethodni viši stupanj zadobili u klasičnoj njemačkoj filozofiji s početka XIX. stoljeća. Marksizam je vrhunac dostignuća filozofske djelatnosti u prošlosti i novapolazišna tačka njezina budućeg razvoja.
Marksizam, u usporedbi sa starom filozofijom, predstavlja kraj filozofskih «sistema» prošlosti i, razvijajući filozofsku misao na novim principima, uspostavlja filozofiju novog tipa.
Cilj marksizma-lenjinizma je potpuno različit u poređenju s ostalim filozofijama prošlosti; on ne izražava svjetonazor eksploatatorske klase, društvene manjine koja nastoji nametnuti svoje ideje širokim narodnim masama kako bi ih podjarmljivala i vršila nad njima eksploatacijsko nasilje; Marksizam-lenjinizam je narodna filozofija koja služi eksploatisanima i širokim narodnim masama u njihovoj borbi za okončanje svake eksploatacije i za uspostavljanje besklasnog društva.
Filozofija marksizma-lenjinizma nastoji razumjeti svijet kako bi ga promijenila. «Filozofi su samo različito objašnjavali svijet – pisao je Marx – ali stvar je u tome da se on izmijeni»9.
Posljedično, ako o staroj filozofiji možemo reći da je ona predstavljala pokušaj razumijevanja svijeta i čovjekova mjesta i svrhe u svijetu – pokušaj nužno uslovljen klasnim nazorima, iluzijama i predrasudama različitih filozofa koji su pripadali eksploatatorskim klasama, marksističko-lenjinistička filozofija jest pokušaj da se svijet razumije, kako bi se izmijenio, a dijalektički materijalizam i jeste to teorijsko oružje u rukama naroda, koje služi cilju promjene svijeta.
Marksizam-lenjinizam, dakle, ne razrađuje «sisteme» kako da bi naknadno, provodeći nasilje nad stvarnošću i istinom, pokušao da nasilno uklopi realne pojave u okvire tih sistema (kako su to činili raniji filozofi). Marksizam-lenjinizam i dijalektički materijalizam kao njegova najopštenija filozofska osnova zasniva svoje predviđanje o stvarima i pojavama na temelju njihova faktičkog istraživanja i pažljivog izučavanja čiji se metodološki kriteriji temelje na iskustvu i praksi. Praksa je u dijalektičkom materijalizmu ujedno i temeljni kriterij provjere, kriterij istine. Dijalektički materijalizam predstavlja odricanje stare filozofije, ali ne njezino formalno, već dijalektičko odricanje, on usvaja njezine rezultate i nastavlja se na nju, ali to preuzimanje i kontinuitet podrazumijeva kritičku obradu i preradu dostignutog kako bi se na toj osnovi ostvarila sinteza svega naprednog i progresivnog na novom stupnju gdje se mijenja i karakter odnosa prema predmetu istraživanja, i karakter istraživačke prakse, i sam karakter discipline. Tako, primjerice, odnos dijalektičkog materijalizma prema nauci ne ostaje pasivno-kontemplativan; dijalektički materijalizam obogaćuje vlastitu spoznajno-istraživačku praksu putem odgovarajućih poopćenja rezultata i metoda prirodnih i društvenih znanosti čime, putem «povratne veze», unapređuje njihove metode na osnovi unošenja u njih dijalektičkih principa i dijalektičkog pristupa u njihovoj vlastitoj znanstvenoj praksi.
Ovako shvaćen, dijalektički materijalizam u punom smislu riječi predstavlja narodnu filozofiju, naučnu filozofiju i filozofiju prakse. Marksistička filozofija nije filozofija elite, već filozofija proleterskih masa.
Revolucionarni karakter dijalektičkog materijalizma nalazi svoje utjelovljenje u dvjema stranama filozofije marksizma-lenjinizma s obzirom na koje je dobio svoj naziv – u dijalektici i u materijalizmu.
Dakako, da bismo spoznali stvari i pojave s ciljem da ih izmijenimo, moramo ih izučavati; ali s obzirom na naš cilj, mi ih ne možemo izučavati u skladu s pasivnom primjenom principa nekakvog apstraktnog sistema, već na način da se istraživački i spoznajno odnosimo prema realnim izmjenama stvari i pojava u praksi, što uključuje uzimanje u obzir njihovih uzajamnih veza sa drugim stvarima i pojavama. To je opis onoga što, vrlo kratko, podrazumijevamo pod dijalektikom.
U procesu izučavanja trebamo odbaciti vrijednosna predviđanja temeljena na predrasudama i težiti modifikaciji naših teorija i pristupa na način da oni odgovaraju stvarnim uslovima materijalnog postojanja. Upravo to znači da su naši nazori i teorije materijalistički.
Engels je pisao kako je «u dijalektičkom materijalizmu, materijalistički nazor prvi put ozbiljno shvaćen i dosljedno primijenjen… I to stoga, što je odlučeno da se stvarni svijet – priroda i istorija – shvati upravo onako kako se on nadaje svakom tko mu prilazi bez idealističkih fantazija i predrasuda. Stoga što je donijeta bezuslovna odluka da se žrtvuje svaka idealistička umotvorina koja nije mogla biti usuglašena sa činjenicama uzetim u njihovoj vlastitoj, a ne nekakvoj fantastičnoj – vezi. A materijalizam i ne predstavlja ništa više od toga»10.
Izvori i literatura
- Cornforth, M.: MaterialismandtheDialecticalMethod,1954.
- Lyotard, J-F: ThePostmodernCondition: A Report on Knowledge, MUP, 1984., Minneapolis
- Marx, K., Engels, F.: Manifest Komunističke partije
- Marx, K., Engels, F.: Izabrana djela, Gosolitizdat, Moskva, 1952.
- Lenjin, V.I.: Sabrana djela (4. izdanje)
- Pavlov, T.: Teorija odraza, Kultura, Beograd, 1947.
- Корнфорт, М.: Диалектический материализм, МЛРД «Рабочий путь», 2018.
- https://work-way.com/blog/2014/03/29/filosofiya-rabochego-klassa-ch-1/
1Lenjin, V.I.,Sabrana djela, tom 26., str. 66.
2Isto.
3Lyotard, J-F,ThePostmodernCondition: A Report on Knowledge, MUP, 1984., Minneapolis
4Lenjin, V.I., Sabrana djela, 4. izdanje,t. 2., str. 6.
5Pavlov, T., Teorija odraza, Kultura, Beograd, 1947., str. 521
6Isto, str 523.
7Marx, K., Engels, F.,Manifest komunističke partije,1. poglavlje
8Ima se posebno u vidu radnička klasa kao rukovodeća društvena klasa.
9Marx, K., Engels, F., Izabrana djela, t. II, Gospolitizdat, 1952, str. 385.
10Marx, K., Engels, F., Izabrana djela, t. II, Gospolitizdat, 1952, str. 366.
