PROFESIONALNI REVOLUCIONAR
Kao prvi znak da sam komunista počeo sam da nosim crvenu kravatu. Kada sam pročitao “Komunistički manifest”, potpuno sam se osjećao komunistom.
(1933)
Sjutradan su počele demonstracije na Cetinju. Poče strahovita bitka. Krvavi mi, ali krvava i policija. I to dobro. Odjednom se pojavi moj otac i ‘oće da me izvadi iz demonstracija. Jedan radnik, bio je član Partije, kaže:”Pustite ga, gospodine, nek se bori. Bez toga od njega neće biti pravog čovjeka.”
(1935)
Policajci me zgrabiše za kosu, za ruke… Tukli su me zvjesrki. Onda me odvedoše u klozet. Mene i još jednog radnika nastaviše da tuku kundacima. Ima strašnu silu udar onaj kundak. Polumrtvog, maricom me odvedoše u zatvor. Unesoše me u zajedničku ćeliju, a ja sav izubijan, sav modar, nigdje zdravog mjesta na tijelu. Ostali pohapšeni napraviše mi mjesto da legnem i
počeše me kvasisti vodom.
(1935)
Žandari nas povedoše. Mi pjevamo španske i revolucionarne pjesme. Naidjosmo na jednog seljaka. Bijaše star, imao je preko sedamdeset godina, okopavao je masline. Kad ugleda nas i onu silu žandara, skide kapu crnogorsku, a oči mu pune suza i viknu: “Naprijed, naprijed, sokolovi moji, bez pregnuća nema ni vaskrsnuća!” Taj starac nam je dao snage.
(1937)
“Beogradski studenti su mnogo puta bili poškopljeni krvlju braneći autonomiju Univerziteta. Ovog puta, ne jedan, već svi koliko nas ima, bićemo spremni da prospemo svu našu krv da ne dozvolimo da ukinete autonomiju Univerziteta.”
(1939)
Karijerizam vodi u borbu za vlast, makar i u ilegalnoj partiji. Takve prilike sam ja u našem pokretu imao prilike da sretnem ne jedanput. Prosto su uništavali ljude. Bilo je sredstava da se uništi onaj za koga se mislilo da može preuzeti položaj. Ja sam smatrao da su to pojedinačne pojave i slučajevi, da je Partija u cjelini zdrava i da će naći snage da to savlada.
(1940)
Poslije svega onoga što sam pred rat saznao, moj odnos prema Partiji ostao je potpuno isti. Ali, počeo sam kritičkije da osmatram ponašanje i istupanje ljudi. Ono ranije ubjeđenje da je apsolutno svaki komunista idealan čovjek – po onoj Staljinovoj da su komunisti ljudi naročitog kova, od naročitog materijala satkani – počelo je da me napušta. Kako je vrijeme prolazilo,
praksa me je sve više uvjeravala da su komunisti grešni kao i svi ostali ljudi i da u komunistički pokret, uz dobre ljude ulaze i rđavi.Ljudi, vrlo slabog karaktera, karijeristi, bolesno ambiciozni, kukavice.
(1941)
Sva hapšenja, batinjanja i mučenja, ni najmanje me nisu obeshrabrili. Naprotiv to me je čeličilo. Bilo je to, u izvesnom smislu, pitanje časti.
(1939)
NARODNOSOLOBODILAČKA BORBA
Bilo je tačno tri sata ujutru trinaestog jula. Podigoh pušku i rekoh:”Ajde, sa srećom, da počnemo!”
“Ja tu direktivu Partije da sve borce vratimo u sela neću izvršiti. To je izdaja. Ja ću sve borce izvući gore u planinu, organizovati gerilske odrede i nastaviti borbu sa Talijanima.”
(1941)
“Drugovi, pred nama je dvojba: ili da se vraćamo u Crnu Goru ili da idemo u Prvu proletersku. Sa čim da se vratimo u Crnu Goru? Zar da kažemo našoj braći, drugovima, rodbini i prijateljima da smo najbolje naše drugove i braću ostavili neosvećene u Pljevljima? Odlazak u Prvu proletersku brigadu je najbolji način da ih osvetimo i da se kako treba borimo protiv okupatora.
Ja sam uvjeren, jer vas sve poznajem i znam da ste junaci, da ćete svi poći u Prvu proletersku brigadu. Ja idem.”
(1941)
U to vrijeme , kao posljedica pada Užičke republike, poraza na Pljevljima i pojačane aktivnosti četnika draže Mihajlovića – došlo je do velikog osipanja naših jedinica u Istočnoj Bosni. ljudi su prelazili četnicima ili su četnici u našim jedinicama, pučem preuzimali vlast i odvodili čitave jedinice. prethodno bi poklali sve komesare. Uglavnom su bili pijani.
(1942)
To vi sada, naravno ne možete da shvatite. Ali, u tim krajevima su se relativno često događale i takve stvari. Prođu ustaše i siluju Srpkinje. Onda prođu četnici pa siluju Muslimanke i hrvatice. Tako da su Srpkinje nosile djecu uastaša, a Muslimanke i Hrvatice djecu četnika.
(1942)
Na početku rata smo gubili protiv Njemaca, protiv ustaša, protiv domobrana, protiv Talijana, protiv četnika, protiv svih mogućih formacija. Nijesmo bili prekaljeni. Kada smo se prekalili, ovi naši čobani, polupismeni i nepismeni tukli su ih kao stoku.
(1942)
Zbog isključenja iz Partije morao sam stalno da se dokazujem. Bio sam vođa bombaša. Bijaše mi dosadilo više. Na kraju sam se požalio:” Ne mogu ja svaki put da se kao bombaš dokazujem. Jednom sreća, drugi put sreća, deseti put sreća… Jednog dana ću kao stoka negdje poginuti”.
(1943)
Postavili su me za komesara sedme krajiške brigade. Ta brigada je bila prosto desetkovana. Pošla je u Četvrtu i Petu ofanzivu sa hiljadu sedamsto boraca, a vratila se sa četirsto pedeset.
(1943)
Tako, ni danas nije nikakvo čudo da kod nas, recimo ovdje u Sloveniji, jednako kao i u Srbiji, Hrvatskoj i drugdje pljuju po narodnooslobodilačkoj borbi i pljuju po borcima narodnooslobodilačke borbe, a slave i podižu do neba one koji su se svrstali na stranu fašizma, na stranu okupatora, one koji su činili najveće zločine prema svome i drugim narodima. Oni
pokušavaju da falsifikuju ono što je istorija stvorila, ono što je bilo. Narodnooslobodilačka borba jugoslovenskih naroda je velika po ideji i ciljevima koje je postavila i sve do jednog ostvarila. Osnovni cilj je bio osloboditi zemlju od okupatora i ostvariti zajednicu ravnopravnih naroda. U šta se kasnije to pretvorilo je drugo pitanje, ali sama narodnooslobodilačka borba je imala apsolutno pozitivan karakter. To je sud istorije i tu se ne može ništa promijeniti.
(1998)
NA VLASTI
Ali, bez obzira na sve te visoke položaje, visoku platu, razne privilegije, u tom periodu sam bio najnezadovoljniji. Muka mi je bilo od svega onoga što se dešavalo pred moojim očima. Odmah je počela grabež za vlast, položaje, privilegije. Počela je korupcija neviđenih razmjera. A ton svemu tome davao je Tito. Gurao ih je na položaje, uvaljivao u privilegije i tako ih vezivao za sebe.
(1946)
U blizini je bio onaj diplomatski magacin i u njemu najkvalitetnije stvari.Uz to, tri puta jeftinije nego drugdje. Četrdesetak ljudi je imalo pravo da se u njemu snabdijeva. Jednog dana tetka mi traži novine da umota hljeb. Kaže:
“Sramota me da ulicom nosim bijeli hljeb.”
Pitam: Zašto?
Kaže: “Zato što ga drugi nemaju.”
“Pa gdje ga ti kupuješ?
Veli: “U onom magacinu.”
Zabranio sam joj, od tada, da ga više u kuću unosi, iako smo mi prije rata jeli bijeli hljeb.
(1946)
Sjećam se jedne anegdote sa jednim od onih udbovaca. Bio je prije rata seljak u Crnoj Gori. Ode u njegovu kuću neka naša Crnogorka i vidi dijete piša po persijskom ćilimu. Veli:”Zašto dozvoljavate djetetu da upropaštava ovako skupocjeni ćilim?” On joj odgovori:”Neka piša, to je krvlju stečeno!”. Jednostavno, tada se smatralo da su odbranili zemlju i da je došlo vrijeme da se to naplati. I to debelo.
(1947)
Mi sječemo granu na kojoj sjedimo. Ako ne likvidiramo ove privilegije, ne samo što ćemo se odroditi od naroda, mi ćemo u psihologiji postati bogalji”
(1947)
1948., GOLI OTOK
Ovdje se radi o krupnoj stvari koja apsolutno vodi ne samo našem kidanju sa Sovjetskim Savezom, već i sa ostalim socijalističkim zemljama i komunističkim pokretom. Da bismo se održali ekonomski, vojno i slično, htio to neko ili ne htio, moraćemo se okrenuti imperijalistima
Amerikancima. Da bismo stekli kredit kod njih, ovoj domaćoj buržoaziji moraćemo da pravimo velike ustupke u političkom, kadrovskom i svakom drugom pogledu. i malo pomalo – od socijalizma u našoj zemlji neće biti ništa. Sve ono što je izginulo bilo je uzalud. Ovo treba spriječiti!
(1948)
Tada se dogodila jedna zanimljiva stvar. Kad su islednici završili posao, materijal protiv nas su dali vrhovnom vojnom tužiocu, radi podizanja optužnice. Međutim, oni odgovoriše da u svemu tome nema krivičnog djela, da su to partijski prekršaji i da za to mogu biti samo partijski kažnjeni. Kad su to ovi odbili, pozvali su njihove zamjenike. I oni su odbili. Sve su ih pohapsili i poslali na Goli otok. zamisli, koliko su ti ljudi bili hrabri.
(1950)
Na Golom otoku je bio nesvakidašnji teror. Ni u Hitlerovim logorima nije bilo tako. Jedan unutrašnji teror, gdje su prisiljeni osuđenici da tuku, muče, čak i da ubijaju one ljude sa kojima u sobi zajedno spavaju. Hrana možete zamisliti kakva je bila. Rad je bio sredstvo za mučenje. Po cio dan smo premještali kamenje iz jedne rupu u drugu. A onda tuča svaki dan. Kroz stroj, gdje svi moraju da te biju. Ko te ne bije ili te slabo bije, onda dolazi red na njega. Zatim nespavanje. Tako prvu noć požarčiš savijen sa rukama na leđima od devet do ponoći. Drugu noć, od ponoći do jutra. Treću, cijelu noć. Ako se pomjeriš, pucaju toljage po tebi. Mislim da je to bio najveći zločin prema čovječnosti.
(1951)
Tukli su ga strahovito. Taj Nenad je čudo od čovjeka. Mogao je da izdrži sat vremena da ga tuku, a da ne jaukne. Onda dohvatiše Remzu, pa udri, udri…. Sa tog platoa su nas odveli dolje u Rupu i bacili na daske u baraci. Ja ne mogu da mrdnem i vrlo teško dišem. Imam strahovite bolove. Sedam rebara su mi tada polomili. Pored mene leži onaj Vukčević i umire. Čujem ga:”O djeco moja, o, ženo moja, šta će sada biti sa vama” Ubrzo je umro. Iznijeli su ga u ćebetu i sahranili tu blizu. U stvari, zatrpali su ga sa ono malo zemlje…. Nekog Drezgića, isto je radio u Komiterni, toliko su mučili da je jednog dana nekom zaboravljenom sjekirom pokušao da se ubije. Spriječili su ga. Drugi put je kašiku naoštrio na kamen i sa njome se zaklao.
(1951)
Nije glad kad gladuješ pet ili deset dana. Glad je kada gladuješ mjesecima, kad organizam počne sam sebe da jede. Mi ni o čemu drugom nijesmo pričali nego o jelu.
(1952)
Ja sam na Golom otoku shvatio da je jugoslovensko rukovodstvo prešlo u potpunosti na drugu stranu barikade i da se, kao svi renegati, najžešće svete prvo svojim dojučerašnjim drugovima. Sproveli su nezampaćeni u istoriji nazabilježen unutrašnji teror u zatvoru. Jedan dio osuđenika su prisilili da budu dželati, da gone, da muče, da tuku, da ponižavaju svoje vlastite drugove. Na Golom otoku najstrašnije nije bilo ono svakodnevno batinjanje, ni ona glad, ni žeđ, ni onaj mučilički rad, ni nespavanje… Iako je svaka od tih stvari pojedinačno bila strašna po sebi. Najstrašnije na Golom otoku je bila atmosfera. Atmosfera užasa koja se neprekidno osjećala u vazduhu. U toj atmosferi užasa ja sam došao do zaključka da se protiv onih koji rade takve zločine treba boriti na život i smrt.
(1952)
Policija je držala sve u šaci. Hruščov je kapitulirao pred Titom i time nas marskiste-lenjiniste potpuno izolovao – ostavio nas bez podrške međunarodnog komunističkog pokreta. Goli otok i ona druga mučilišta su potpuno uništili ljude, demoralisali ih i učinili ih nesposobnim za bilo kakvu političku borbu.
(1957)
EMIGRACIJA, BORBA PROTIV REVIZIONIZMA
“Mi, preostali jugoslovenski koministi koji smo ostali dosljedni marksizmu-lenjinizmu i proleterskom internacionalizmu, bili smo više nego zaprepašćeni kada smo pročitali da su Tita u Sovjetskom Savezu dočekivali kao Cezara poslije trijumfa. Tita, po čijem su naređenju po jugoslovenskim zatvorima držane desetine hiljada komunista, na najstrašniji način mučene zbog njihove odanosti internacionalizmu i Sovjetskom Savezu, po čijem naređenju su mnogi tamo fizički i psihički sakaćeni, pa i umirali u najstrašnijim mukama. Mi prosto ne možemo da vjerujemo da je to moguće u Sovjetskom Savezu.”
(1957)
Emigracija? Političku emigraciju su mnogi opisivali, ali, čini mi se, najbolje je o njoj pisala Vera Zasulič. U svojim uspomenama Vera je napisala i ovo:”Moralno ništa tako ne uništava revolucionara – ni vešala, ni zatvori i tamnice, ni proganjanja, ni Sibir – kao emigracija.” Imao sam tolike priilike da posmatram sve te emigracije da moram da kažem, da je ovo što je još u prošlom vijeku napisala Vera – potpuna istina. To je sudbina emigracije.
(1960)
Kad je, počela da se zaoštrava situacija oko Kube, otišao sam u njihovu ambasadu i sreo se sa ambasadorom. Predložio sam mu da mene i još jedan broj naših ljudi, sve oficire – prime kao dobrovoljace. Ja sam sa s ljudima već razgovarao o tome i htjeli su da idu. U Sovjetskom Savezu smo, inače, već politički bili totalno propali, a potpuno je svejedno da li ćemo se protiv imperijalizma biti na ovom ili na onom kraju planete. Kubanci su bili prihvatili ovaj predlog. O tome sam razgovarao sa Če Gevarom prilikom njegove posete Moskvi. Na kraju, Rusi nam nisu dali vize i sprečili su naš odlazak.
(1961)
Kad se konji biju – magarci plaćaju. Ja sam bio jedan od tih magaraca. Stao sam, sto odsto, na stranu Albanaca i Kineza. Kada su Kinezi počeli da objavljuju pisma o svemu što se dogodilo između njih i Rusa, ja sam sjeo i napisao još jedno pismo svim komunističkim partijama. Povod je bio Hruščovljev intervju onom novinaru Sulsbergeru. Ka ga je pitao da li je Kuba socijalistička zemlja, odgovorio je da nije, a kada je trebalo da kaže da li je Jugoslavija, odgovorio je da jeste.
I silno je nahvalio Tita. Ja se, naravno, sa tim nijesam složio i u tom pismu sam napisao da “neki najveći rukovodioci” unose zabunu u svjetskom komunističkom pokretu, posebno među jugoslovenskim komunistima. Tražio sam da se zauzme jasna pozicija o tome da li je Savez komunista Jugoslavije marksističko-lenjinistička partija, s obzirom na njen program usvojen pedeset osme godine i da li je Jugoslavija socijalistička zemlja. Mjesec i po dana poslije toga Mao Ce Tung je napisao brošuru pod istim naslovom:”Da li je Jugoslavija socijalistička zemlja?”. Rusi su odmah shvatili da i tu ima moga masla. Počela je bitka šutog sa rogatim.
(1962)
Bilo je očigledno da je tadašnje sovjetsko rukovodstvo napustilo osnovne principe socijalizma, da je počelo da živi onako kako je živjela buržoazija, da je počela preuzima buržoasku ideologiju i da će ići na restauracije kapitalizma. Evo šta je tada, na primjer, imao rektor jednog sovjetskog univerziteta. Imao je platu dvije hiljade rubalja (zajedno sa ženom), petosobni stan u gradu, vilu – bivši dvorac na obali mora sa velikim parkom, mali brod, svoj automobil i državni automobil sa šoferom. Njegov šofer, koji mi je sve to ispričao, imao je u isto vrijeme tuberkoloznu ženu, troje djece, platu od osamdeset rubalja i živio je u nekom podrumu. Jednom mi je rekao:
– Kakvi smo ‘drugovi’ on i ja? Ili on nije ‘drug’, kad ima sve to, ili ja nisam ‘drug’, kad sve to trpim. Verovatno obojica nismo ‘drugovi’ .
(1964)
Shvatio sam da se u Sovjetskom Savezu dogodilo ono što je još Lenjin u jednom članku predvidio. Postavio je pitanje da li je moguća restauracija kapitalizma u socijalizmu i odgovorio pozitivno. Napisao je da je moguća na dva načina. Prvo, ujedinjenjem kapitalista i nasilnim rušenjem proleterske vlasti. Drugo, birokratizacijom i oburžazenjem partijskog i državnog
aparata. U drugom slučaju dolazi do kontrarevolucije i restauracije kapitalizma odozgo iz samog aparata. Tome sam bio svjedok u Sovjetskom Savezu.
(1967)
Dva mjeseca sam krvavo gladovao u Parizu. Jeo sam dnevno pola kilograma ražanog hljeba i pio po litar mlijeka. Tada su mi produžili papire i počeo sam da radim razne poslove, samo da bih preživio. U međuvremenu sam počeo da upoznajem i povezujem se sa našom ekonomskom emigracijom, da stvaram grupe i da ih ubjeđujem u potrebu revolucionarne borbe. Oformio sam nekoliko grupa, propagirao marskizam-lenjinizam i diskutovao sa njima o raznim problemima. I to, poslije dvanaest sati fizičkog rada na gradilištu. (1968)
Bio sam u Parizu za vreme generalnog štrajka i demonstracija radnika. Ništa nije funkcionisalo, sve je stalo.Tada sam ponovo osetio kolika može da bude snaga ujedinjene radničke klase.
(1968)
DRUGA JUGOSLAVIJA, TITO
I nije Tito rekao Staljinu ne, već je Staljin rekao Titu ne, samim tim što je izvršio kritiku takve politike.Politički kurs koji su zauzeli Tito i jugoslovensko rukovodstvo došao je kao dar sa neba američkom imperijalizmu. U periodu 1948-62. Jugoslavija je pomognuta ogromnom finansijskim sredstvima bespovratne pomoći, napravivši od nje potrošački izlog u odnosu na druge istočnoevropske zemlje. Vojnički i materijalno su ojačali Jugoslaviju da bi vojnički i propagandno mogla da razbija socijalističke zemlje. Jugoslavija se pridružila Balkanskom paktu i na mala vrata ušla u NATO.
(1991)
Vrh je stalno pričao o nekom samoupravljanju, vlasti radničke klase, iako im je to služilo samo kao maska za svaku samovolju. Posvađali su i podijelili radničku klasu oko nekog mizernog, kobajagi, viška rada i onda su radili šta su htjeli. Uprkos tom navodnom samoupravljanju, prema državnoj imovini ponašali su se kako su htjeli. Tito je u tome prednjačio i poslije rata, a tada pedeset sedme je to dobilo carske razmjere. Na idejnom palnu, ja sam u svemu tome prepoznao čisti revizionizam koji krupnim koracima grabi ka restauraciji kapitalizma.
(1957)
Odmah sam se sukobio sa istražnim sudijom i tužiocem. Tražili su od mene da potpišem da sam uhapšen na teritoriji Jugoslaviji, a ne onda kada su me kidnapovali u Rumuniji. Odbio sam.
Tužilac se dernjao:
– Mi sa tobom lepo postupamo.
Pa sam morao da mu kažem:
– Šta se dereš, žandarčino jedna!
(1975)
Baš zahvaljujući parama i milijardama dolara od Zapada, stavljajući se u službi strateških interesa Zapada, Jugoslavija je po standardu dostigla približni nivo srednjoevropskih zemalja. I besmislica je govoriti da u proteklom periodu nije ništa urađeno. Ostaje činjenica da su oni od pomoći i kredita što su dobijali dio uložili u izgradnju zemlje, a mogli su sve spiskati.
(1992)
Ako je ikoga surovo progonio pojedinačno, onda je svakako Josip Broz Tito mene. Za vrijeme njegove vladavine proveo sam dvadeset jednu godinu po zatvorima. Dva puta hapšen, kidnapovan u inostranstvu, suđen na smrt i tako redom. No na njega gledam kao na svaku drugu istorijsku lićnost. Ja Tita branim iz vremena rata, jer braneći ga branim najsvjetliju stranicu naše istorije. Sada mnogi izmišljaju i lažu o tome. Generalna linija koju je sprovodila Partija za vrijeme rata, a na čijem čelu je bio Tito, koji je tu liniju dobrim dijelom određivao, bila je pravična. Da nije bila pravična ne bi pobijedila, niti bi je narod prihvatio. Sprovodili smo borbu protiv okupatora i bratstvo među narodima, zadobili smo povjerenje svih naroda i pobijedili. Titu za ratne zasluge skidam kapu, za 1948. bih mu skinuo glavu!
(1991)
RASPAD JUGOSLAVIJE, BORBA PROTIV NACIONALIZMA
Jedan od razloga što sam ja riješio da što prije dođem u Jugoslaviju je taj što me strahovito zabrinulo ovo što se dešava u našoj zemlji. I kao uvijek kada je to bilo potrebno, ja sam riješio da dođem i da bar malo, koliko mogu doprinosem da se ova zemlja, koja je krvlju stvarana, sačuva. Moramo da pokušamo da spriječimo užas koji se nadvija nad ovom zemljom, užas
najstrašnijeg građanskog, nacionalnog i vjerskog rata. Ako ova ogromna patriotska većina, koja za sada ćuti, ako se ona ne probudi, podigne i organizuje, već prepusti da šovinisti i nacionalisti kolo vode, ne piše se dobro nikome od nas.
(1990)
U slučaju građanskog rata, u jednoj mnogonacionalnoj državi vojska ne može odigrati neku značajniju ulogu. Jugoslovenska armija je satavljena od pripadnika svih naroda Jugoslavije, pa kako se budu određivali njihovi nacioni, tako će se i oni određivati. U tom slučaju, i zbog toga, te armije se najčešće raspadaju. Stvari treba rešavati tako da nikako ne dođe do intervencije armije. Ona je stvorena ne zato da ratuje protiv svog naroda, nego da iste te narode brani od spoljnjeg neprijatelja.
(1990)
U Hrvatskoj, Srbi i Hrvati žive izmiješani već nekoliko vjekova. Samo po sebi se razumije da u hrvatskoj državi Srbi moraju biti slobodni i potpuno ravnopravni. Borbom protiv čitavog hrvatskog naroda i njegovim proglavanjem za ustaše ništa se ne može postići, sem građanskog rata i međusobnog klanja. Zato se i slažem sa mišljenjem da Srbi u Hravtskoj u borbi za svoja prava treba da idu na savez sa demokratskim hrvatskim snagama.
(1990)
Zbog svog nacionalnog sastava, a i svega onoga što se tamo dešavalo u toku svjetskog rata, BiH je postala čvor svih nacionalnih suprotnosti Jugoslavije. Ako se bosanski Hrvati budu vezivali za Hrvatsku, a bosanski Srbi za Srbiju, to će dovesti do građanskog rata koji bi bio početak raspada Jugoslavije. U tom slučaju, sada najbrojniji narod u BiH, Muslimani, našli bi se između čelkića i nakovnja i platili bi najveću cijenu.
(1990)
Sve ovo upravo što se dešava , korijen ima u sukobu 1948.godine. Tada smo napustili proleterski internacionalizam i prešli na buržoaski nacionalizam. U početku taj buržoaski nacionalizam je bio opštejugoslovenski, koji se vrlo brzo prenio na republike i pokrajine. Zemlja kao Jugoslavija mogla se održati bez majorizacije bilo kojeg naroda.
(1992)
Kada je vladajući režim u Srbiji i Crnoj Gori pretrpio totalni vojnički, politički i diplomatski poraz, izmislili su novu prevaru sa nekakvim stvaranjem nove države, a u stvari da bi se što duže održali na vlasti. I kao što je suluda ideja o stvaranju Velike Srbije, da bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, izazvala tolika razaranja i žrtve, tako će i ovo tvrdoglavo insistiranje na stvaranju ove i ovakve Jugoslavije, dovesti do još većih sukoba, jer će na kraju izbiti u prvi plan suštinski problem koji se mora riješiti, a to je položaj Albanaca. Zato se treba svim sredstvima boriti da građani Srbije i Crne Gore ne ostavljaju svoje kosti po Kosovu u još jednom strašnijem iprljavijem ratu. Boriti se da politika, koja se začela u SANU takozvanim Memorandumom i koja je izvršioca našla u Slobodana Miloševića, doživi poraz što prije, jer je to u interesu ne samo jugoslovenskih naroda, već prvenstveno samog srpskog naroda. I pitanje je vremena kada će oni otići sa vlasti, jer ta politika ne vodi nikuda.
(1992)
O ozbiljnosti borbe sadašnje opozicije protiv režima Slobodana miloševića može se govoriti samo ako se sva ta opozicija ujedini na jedinstvenoj programskoj osnovi. Bez toga, mitinzima se ne može ništa uraditi, niti se sa antikomunističkim parolama može stići do demokratije. Anrikomunizmom se uvijek, umjesto u demokratiju, stizalo do fašizma.
(1992)
Svi znaju da Milošević nije nikakav komunista. Gdje komunista može da podigne zastavu mržnje protiv drugih naroda?! I , naravno, protiv svog, jer Srbiju je uvukao u zločine koji se, prije ili kasnije, plaćaju. I spravom ga u svijetu zovu >balkanski kasapin>.
(1994)
Da smo 1990. godine imali partiju onakvog kvaliteta kakva je bila Komunistička partija Jugoslavije prije Drugog svjetskog rata, s izraženom radničkom ideologijom i internacionalističkim duhom, ovog posljednjeg rata i bede , koju je sa sobom donio, ne bi ni bilo.
Ako ih političkim sredstvima ne bismo ubijedili da ne ratuju, mi bismo okupili 100.000 partizana i rastjerali sve četnike i ustaše, kao i u prošlom oslobodilačkom ratu.
(1996)
Očuvanje i učvršćenje jedinstvene BiH ima zanačaj ne samo zbog toga što će ponovo svi narodi Bosne i Hercegovine živjeti zajedno, miješati svoje kulture, običaje , navike, kao što su to činili u toku vijekova, nego i zbog toga što postojanje ili nepostojanje jedinstvene BiH ima ogooman
značaj za budućnost svih naroda Jugoslavije.Nije slučajno što su se ljuti neprijatelji, srpski i hravatski nacionalisti dogovorili da podijeli BiH i da tamo naprave neku vrstu “Velike Srbije” i “Velike Hrvatske” i da Bošnjake pobiju ili proteraju sa teritorije BiH. Oni su željeli da podijele Bosnu i zbog toga što podijeljenja Bosna znači uništenje ideje o obnovi Jugoslavije.
(1997)
Rat je u Bih bijesnio pune četiri godine, a da se SAD i NATO nijesu miješali u taj rat. Gledali su ravnodušno uništavanje naroda BiH, najstrašnije zločine, genocid i sl. Međutim, kada je zaprijetila opasnost da se rat iz Bosne preko Kosova i Makedonije proširi na čitav Balkan i time dovede u pitanje globalne interese američkog imperijalizma i kada je zaprijetila opasnost da
događaji izmaknu kontroli, SAD se kao globalna supersila umiješala odlučivši da prekine rat.
Naterali su Miloševića i Tuđmana da u Dejtonu potpišu sporazum koji bi garantovao jedinstvenu BiH i sačuvao je kao državu, povratak izbjeglice u svoje domove, omogući slobodu kretanja i kaznio ratne zločine.
Ako Tuđman i Milošević ne prihvate saradnju na primjenu Dejtonskog sporazuma, nastaviće se zaoštravanje odnosa sa SAD i NATO sa mogućnošću vojnog sukoba u kome bi došlo do novog stradanja naroda i u kome bi režimi Miloševića i Tuđmana bili vojno poraženi.
(1997)
Pitanje Kosova se ne može i nikada se neće riješiti silom. Pitanje Kosova se može riješiti samo sporazumopm. I to sporazumom na demokratskoj osnovi. Narod Srbije i narod na Kosovu mora da izabere slobodno i demokratski, svoje predstavnike i da predstavnici jednog i drugog naroda sjednu za sto i dogovore se kako da dalje žive. Svako dalje eskaliranje sukoba vodi ka krvi, ka velikim žrtvama i jednog i drugog naroda, a to nam nije potrebno, jer ćemo morati, htjeli ne htjeli, da i dalje živimo zajedno. Sva dosadašnja istorija je pokazala da se silom ne može ništa uraditi. Ako jedan narod stekne nacionalnu svijest i ujedini se, a zahvaljujući represijama albanski narod nikad u svojoj istoriji nije bio ujedinjen kao danas, onad se politika vodi ne na osnovu želja, nego na osnovu realnog odnosa snaga.
(1991)
Kada je riječ o albancima mi nemamo namjeru da njima, ili bilo kome drugom, dajemo savjete, ali na osnovu iskustva borbe naroda u svijetu mogao bih samo jedno da kažem Albancima – da samo od Albanaca i u prvom redu od njihove borbe i jedinstva zavisi hoće li albanski narod biti
slobodan i hoće li biti u mogućnosti da određuje svoju sudbinu. U svakom slučaju mi ćemo biti na strani pravedne borbe Albanskog naroda.
(1997)
Ja sam za suverenu Crnu Goru baš zato što sam za Jugoslaviju. U svakom slučaju treba ići korak po korak. Do ostvarenja tog cilja mi ćemo podržavati snage koje se bore za suverenu Crnu Goru.
Kada se stvori suverena Crna Gora postaćemo ljuti neprijatelji tim snagama, jer mi se, prije svega, borimo za radnički pokret i socijalizam.
(1996)
Vojvodina kao izrazito mnogonacionalna sredina, možda najmnogonacionalnija sredina na svijetu, može se se pravilno razvijati samo kao autonomija. Jedino tako se mogu uzeti u obzir specifičnosti kulture i interesi svih naroda koji žive u Vojvodini. Drugo – ona je zasebna cjelina i ako takva ima svoje specifične uslove razvoja, a kroz autonomiju može te uslove najpravilnije da iskorišćava.
(1997)
Treba se boriti da Sandžak dobije svoju autonomiju To je dio opšte borbe za demokratiju i ravnopravnost naroda Jugoslavije.
(1997)
I u Makedoniji je loša situacija, možda ne tako loša kao u Jugoslaviji,ali loša. Albanci ne mogu da imaju svoj univerzitet. Zašto bi oni morali da uče na makedonskom kada nisu manjina u Makedoniji.
(1996)
U ovoj zemlji, u kojoj se ni teorijski, ni praktično ne priznaje radnička klasa. Prvi maj nije mogao da se proslavi. Najveći broj radnika ne radi. Oni su na nekim plaćenim i prinudnim odmorima. Tu bedu koriste najekstremniji nacionalistički elementi i pretvaraju radnike u sitne mućkaroše i špekulante. Istovremeno buržoaska mafija na vlasti svoje pljačkaške interese predstavlja kao interese radnika. Radnička klasa kod nasa je zapravo uništena još za vreme Titovog režima, kada su, uspostavom tzv. radničkog samoupravljanja, proradili sitni interesi pojedinaca.
Upropastiti svijest radnika nije bilo teško jer su oni, uglavnom, kao i danas, bili “polutani”. Žive na selu, a rade u gradu samo da bi obezbedili penzije i socijalno osiguranje. Najbolja potvrda sitnoburžoaske svijesti naše radničke klase jeste to što su, zbog niske političke kulture, prihvatili nacionalizam, galsajući čak i za najekstremnije profašiste. Time je ona glasala protiv sebe i sopstvenih interesa.
(1996)
Danas je na dnevnom redu demokratska revolucija za uspostvaljanje, ne formalne, već istinske demokratije, pune ravnopravnosti naroda i skidanje sa vlasti svih antidemokratskih i nacionalističkih snaga. U istoriji se etape ne mogu preskakati. Sve dok se ne prođe ova etapa, a prvi uslov da bi se ona prešla je to da se nacionalistička svijest u glavama velikog broja ljudi zamijeni demokratskom sviješću i kada se na osnovu tih demokratskih ideja porazi reakcionarna nacionalistička ideologija, u prvom redu u Srbiji i Hrvatskoj. Tek posle poraza nacionalističkih ideologija može se govoriti o idejnoj i političkoj pripremi ka neposrednom zadatku u borbi za socijalistički društveni sistem sa demokratskom vlašću, ravnopravnošću naroda i socijalnom pravdom.
(1997)
Po mom dubokom ubježenju Jugoslavija se može samo privremeno raspasti, jer Jugoslavija nije slučajna , niti vještačka tvorevina stvorena u Versaju, već rezultat istorijskog iskustva i težnji svih njenih naroda. I neće proći dugi vremenski period i ponovo će se početi stvarati Jugoslavija na jednoj boljoj, ravnopravnijoj i demokratskijoj osnovi, nego što je to bila prva i druga
Jugoslavija.
(1992)
Narodi Balkana su međusobno tako izmiješani da se nacionalno pitanje na Balkanu, koji je geografska, ekonomska i kulturna cjelina, može riješiti samo ujedinjavanjem balkanskih naroda u jedinstvenu cjelinu.
(1997)
IMPERIJALIZAM, NATO
Ja smatram da se u suštini ništa nije izmijenilo u svijetu. Imperijalizam je ostao isti onakav kakav je i bio, samo je promijenio formu. Umjesto monopola i trustova tu su multinacionalne kompanije koje su prešle uske granice država. Imperijalizam je samo postao još pljačkaškiji nego ranije.
(1989)
Bitka tek počinje. Ja mislim da je ovo zacijenjivanje od oduševljenja koje danas i ne krije svjetska buržoazija, posebno njeni predstavnici – Miteran, Buš, Tačerka i drugi – malo preuranjeno. Klasna borba će se nastaviti dalje. U klasnoj borbi, kao i u svakoj borbi , ponekad se gubi, a ponekad se dobija. Mi već neko vrijeme gubimo pred nastupajućim revizionizmom. Vrijeme je da počnemo da dobijamo.
(1989)
Radnici Zapada žive na račun zemalja Trećeg svijeta. Ono što su radili španski konkvistadori bilo je džeparenje u odnosu na ove multimacionalne kompanije.
(1997)
Pobjeda revizionizma u Sovjetskom Savezu imali su za posljedicu raspad Sovjetskog Saveza i prijelaz na kapitalističke pozicije Rusije i ostalih istočnoevropskih zemalja. Likvidiran je i Varšavski pakt. Razumije se da je samim tim bilo normalno da je raspušten i NATO pakt. Međutim, američki imperijalisti i njihovi saveznici, ne samo da nisu raspustili NATO pakt, nego su se još više učvrstili i pojačali trku u naoružanju i donijeli odluku da NATO prošire sve do granica Rusije.
Partija rada je apsolutno protiv širenja NATO pakta, jer je to priprema najreakcionarnijeg imperijalističkog i porobljivačkog rata. Zato ćemo se svim silama boriti protiv te danas najreakcionarnije snage u svijetu.
(1997)
Radi se o klasičnom i nerešivom sukobu između proizvodnih snaga i kapitalističkih društvenih odnosa, tj. između novih tehnologija, sa do sada neviđenom proizvodnošću rada i kapitalističke svojine. I kao što su manifaktura, tkačka i parna mašina uništile feudalni društveni sistem, tako
će i mikroprocesori, elektronika i robotika uništiti kapitalistički društveni sistem.
(1997)
PARTIJA RADA
Mi smo se nazvali Partija rada ne zato što smo se odrekli komunističkog imena, nego što je pod tim imenom na jugoslovenskoj političkoj sceni nekoliko partija. Tako smo se mi, i na ovaj način, razgraničili od njih, jer oni nisu komunisti, već nacionalisti koji još više kompromituju ideju ideju komunizma i koji ništa drugo ne rade nego brane postojeći nacionalističke režime u Srbiji i Crnoj Gori.
(1992)
Mi znamo da u ovoj poplavi nacionalizma i kompromitacije ideje socijalizma u prvo vrijeme nećemo imati mnogo pristalica. Ali isto tako znamo da mase uče politiku na sopstvenom iskustvu, pa vrijeme radi za nas
(1992)
Partija rada je osuđena da u sadašnjim okolnostima djeluje sama. Ukoliko se budu pojavljivale istinske revolucionarne, demokratske snage mi ćemo biti sa njima u jedinstvenom frontu, pa i ujedinjavati se. Za sada će Partija rada sa najvećom odlučnoću voditi borbu protiv onih partija koje se predstavljaju kao ljevica i unose zabunu kod naroda. Vodićemo odlučnu borbu protiv onih koji» mašući tobožnjom crvenom zastavom jurišaju na pravu crvenu zastavu», jer su to naši najveći neprijatelji.
Na kraju, da rezimiram. Veliki je nered pod kapom nebeskom i čekaju nas krupni događaji. Za to se treba stalno pripremati. I što bi rekao Gete:»Život i slobodu zaslužuje samo onaj koji se svaki dan za nju bori».
(1996)
Svaka ideja vrijedi onoliko koliko vrijede ljudi koji je nose. Da bi Partija rada bila na visini istorijskog zadatka, treba da bude sastavljena od ljudi koji su sposobni da izvrše taj zadatak.
Zato će Partija rada primati u svoje redove samo politićki najsvjesnije,najborbenije i najdosljednije.
(1997)
VLADO, LIČNO
Čitav život sam se trudio da ostanem dosledan onome u šta vjerujem, bez obzira na posljedice po mene.
(1989)
Od prvog dana kada sam postao član Komunističke partije, od trideset treće godine, smatrao sam sebe istovremeno i članom sovjetske partije. Za mene tu nije bilo nikakve razlike. Vama je danas teško shvatiti to internacionalističko osjećanje koje smo mi nosili. Ono je bilo neodvojivo od komunističkog osjećanja. Ona posljednja rečenica u “Komunističkom manifestu” – Proleteri svih zemalja, ujedinite se! – mene je zgrabila prvog dana. Da sam taj internacionalizam osjećao do kostiju govori i to da sam nekoliko puta pokušao kao dobrovoljac da idem u Španiju. Kasnije iz SSSR-a, bio sam se dogovorio da idem kao dobrovoljac na Kubu, a poslije toga u Vijetnam.
Kad sam postao komunista, ja sam dvije stvari usvojio kao aksiom jednom za svagda. Jedno – proleterski internacionalizam. Drugo, da je marskizam-lenjinizam učenje o klasnoj borbi, da sve treba gledati samo sa klasnih pozicija. Ideologija je socijalistička ili buržoaska. Trećeg nema. Sve
drugo je laž i obmana.
(1989)
Najsrećniji period u mom životu je bio period između 1933-41. Tada sam živio najpunijim životom. Partijske borbe, akcije,demonstracije. Bio sam profesionalni revolucionar.
(1989)
Usvajajući komunizam kao ideju, smatrao sam da mi je dužnost da sve svoje snage i sve svoje sposobnosti, ne popuštajući ni pred kakvim opasnostima i teškoćama, uložim u borbu za sprovođenje te ideje u život. Zato sam najteže i najopasnije stvari preuzimao na sebe. Smatrao sam nemoralnim da druge pozivama na borbu, bitku, demonstracije, sukobe sa policijom, a da sam, prvi, drugima to ne pokažem primjerom. Iz toga su proizilazi da sve te moje bitke, ranjavanja, hapšenja, tuče sa policijom… iako sam uvijek bio svjestan da će posljedice biti deset puta teže po mene. U svim tim stvarima ja sam, u krajnjoj liniji, branio svoje ljudsko i lično dostojanstvo.
(1989)
Kao komesar divizije bio sam i predsjednik prijekog suda. Najteže na svijetu je osuditi nekoga na smrt.
(1943)
Žene su bolja polovina čovječanstva. U to sam se stotinama puta uvjerio u životu.
(1994)
Da li ću biti ponovo suđen? – to ne zavisi od mene. No i to je moguće. To je jedan od elemenata političke borbe. Ima jedna poslovica:»Ko se boji vuka nek ne ide u šumu». A ja, kao što vidite, idem u šumu.
(1992)
I ako bih sebi mogao da prebacim nešto u životu, što je na izvjestan način neoprostivo, to je što sam u izvjesnim stvarima bio naivan. Ali, vjerujte ne može se na ovom svijetu živjeti, a da se ne vjeruje ljudima, čak i onda kad ni u kom slučaju ne bi smjelo da im se vjeruje. No čovjek je društveno biće i oćeš-nećeš, moraš živjeti sa ljudima. Kako živjeti sa ljudima ako im ne vjeruješ.
(1987)
Vi, drugovi ne možete vjerovati koliko sam radostan što sam ponovo sa vama. Osamdeset mi je godina, i neko će reći – šta taj starac još hoće? No, ja smatram da mi je to revolucionarna dužnost. Kako bi to rekao Fidel Kastro:» Za revolucionara nema penzije. Oni se bore i rade do smrti». I dok mi ne stane moje umorno srce, za mene neće biti predaha da svojim mogućnostima doprinosim najvećem i najljepšem idealu – ostvarenju ideja komunizma. Bijem se 64 godine kao revolucionar i uvijek sam bio ispunjen srećom u toj borbi. Bez obzira na okolnosti u kojima sam se nalazio, uvijek sam se trudio da svojim dijelom dam doprinos ideji komunizma.
Ovo govorim da shvate naši mlađi drugovi, da za ostvarenje najvećih ideala koje je istorija pred čovječanstvom postavila treba se boriti uporno, do kraja, bez obzira na okolnosti u kojima se nalaze. I ko nije za velika odricanja i samopregor spreman bolje da se toga posla ne prihvata, jer revolucionar može biti samo onaj koji dođe do određenog idejno-političkog saznanja, i ne može a da ne bude revolucionar.
(1996)
Sve ovo što sam prošao govori mi da ću umrijeti potpuno miran, jer sam shodno svojim snagama i mogućnostima učinio sve da ljudi žive bolje. E, u takvoj borbi, kada se boriš protiv jačega, moraš da plaćaš. Mislim da sam potvrdio onu Marksovu maksimu , kada su ga pitali šta je za tebe značenje sreće a on odgovorio:” Boriti se!” Ja sam srećan čovjek što sam cio život imao snage, pa i danas u osamdeset i drugoj godini, da se borim za bolje i pravednije društvo. I dok dišem, neću prestati da se borim jer mi je to smisao života.
(1998)